Ranpo: Pakao ogledala

Obavezna lektira

Kad smo već kod neobičnih priča, što velite na ovu? — upita prijatelje K. nakon što su se svi, njih pet ili šest, već bili izredali u pripovijedanju jezovitih ili misterioznih priča. Da li je ta priča bila istinita ili ju je K. izmislio, ne znam jer ga poslije nisam o tome pitao. Vrijeme tog kasnoproljetnog dana bilo je, međutim, neugodno tmurno a zrak težak i nepomičan kao voda uz morsko dno, pa su i pripovjedač i slušaoci bili u nekom čudnom raspoloženju s one strane uma. Da, možda je to bilo i stoga, no priča me se neobično dojmila.

Imao sam jednog zlosretnog prijatelja. Ostavimo ga zasad samo s ličnom zamjenicom jednine, bez imena. Ne sjećam se točno kada ga je spopala ta i u svijetu neobična boljka. Možda ju je naslijedio od nekog od svojih predaka. U svakom slučaju nije se pojavila samo tako, odjednom. Njegov djed i pradjed bijahu se odmetnuli u kršćane; na dnu pletenog kovčega ležala je hrpa starinskih knjiga s vodoravnim redovima, kipići Majke Božje i samoljepljive sličice s likom Krista, a zajedno s njima i dalekozor iz prošlog stoljeća kakav je opisan u djelu „Igagoe-sugoroku”, magneti čudnog oblika i predmeti od lijepog stakla koje se u to doba nazivalo dijamantom ili portugalskim nazivom „vidro”. Sve se to nalazilo u istom pletenom kovčegu i on se od malih nogu često time igrao.

Kad malo bolje promislim, čini mi se da je već tada imao neobičan ukus za stakla, leće i ogledala, dakle sve što je hvatalo odraz predmeta. Da je tome tako, potvrdit će činjenica da su mu igračke bile isključivo stvari poput magične lampe, dalekozora, povećala, kaleidoskopa i najraznovrsnijih prizmi, od onih kroz koje je lik izgledao tanak i izdužen pa do onih koje su ga prikazivale sasvim ravnim.

Sjećam se jednog događaja još iz školskih dana. Kad sam ga jednog dana posjetio u njegovoj sobi za učenje, držao je u ruci starinsko metalno ogledalo — na stolu je ležala stara drvena kutija, iz koje ga je vjerojatno izvadio — i hvatao njime sunčevu svjetlost trudeći se da odbljesak padne na tamniji zid.

— Nije li ovo zanimljivo? Pogledaj, posve ravno ogledalo, a u njegovom odbljesku na zidu vidi se čudan znak.

I zaista, ono što sam ugledao na zidu zapanjilo me; u sredini svijetlog kruga pisalo je Čestitamo. Znak je doduše bio ponešto iskrivljena oblika, ali je blistao blještavo srebrnom bojom.

— Uistinu neobično. Ali kako je to moguće? — upitao sam jer mi se, kao djetetu, učinilo da to mora imati neke veze s bogom, toliko je bilo čudesno i zastrašujuće u isti mah.

— Ne znam. Ali pokušajmo odgonetnuti. Ako nađemo rješenje, stvar će postati više nego jednostavna. Evo, pogledaj ovo ovdje! Na poleđini zrcala je, vidiš, izrezbaren znak Čestitamo, a svjetlost s površine dopire i do njega.

Zaista je bilo tako. Na poleđini zrcala boje zelenkastog bakra vidjela se krasna rezbarija. Ali kako se ona mogla na onakav način reflektirati s površine zrcala? Sama površina, s koje god se strane zagledao u nju, bila je glatka i ravna; odraz lica u njoj nije bio nimalo iskrivljen, pa ipak je svjetlosni odraz zrcala, i samo on, bio čudesan. Bio sam gotovo spreman povjerovati u čaroliju.

— Nije to nikakva čarolija — kazao je vidjevši sumnju na mojemu licu i počeo mi objašnjavati.

— Pitao sam o tome oca. Zrcala od metala, kazao mi je, razlikuju se od staklenih, jer ako ih povremeno ne laštimo, postanu mutna i neupotrebljiva. Ovo ogledalo već se dugo vremena prenosi s koljena na koljeno u našoj porodici i prošlo je kroz bezbrojna laštenja. Pri svakom laštenju, međutim, dogodi se da slojevi skinutog metala rezbarije na poleđini i ostali, tanji dijelovi zrcala nisu u potpunosti isti, premda je golim okom ta razlika nevidljiva. To je zbog toga što je na debljim dijelovima zrcala efekt laštenja veći nego na tanjim. A upravo ta, oku nevidljiva razlika u debljini skinutog sloja zastrašujuća je, jer zbog nje svjetlosni odraz onako izgleda. Jesi li razumio?

Saslušavši objašnjenje, uglavnom sam shvatio o čemu se radi. Ali misteriozna činjenica da je ogledalo bilo glatko i nije nimalo iskrivljavalo lice, dok je u svjetlosnom odrazu ta iskrivljenost bila očita, podsjetila me na onaj čudesan osjećaj uz mikroskop kad promatramo posve sićušne stvari, i ja sam se stresao od jeze.

lako je to bio samo jedan u mnoštvu sličnih primjera, taj događaj s ogledalom naročito dobro pamtim upravo zbog njegove neobičnosti; sve igre mog prijatelja tijekom osnovne škole bile su gotovo isključivo te vrste. I mene je, začudo, uspio time zaraziti, pa je moje zanimanje za leće i dan-danas dvostruko snažnije nego u ostalih ljudi.

Ipak, dok je bio osnovac to još i nije bilo tako jako izraženo, ali u višim razredima srednje škole, kada se počinje učiti fizika — a u fizici, kao što znate, i optika, dakle leće, ogledala i slično, on je potpuno izgubio glavu. Od tog vremena postao je lud za lećama u tolikoj mjeri da se to moglo nazvati bolešću. U vezi s tim sjećam se jednog događaja u razredu kad smo učili o konkavnim ogledalima. Mali uzorak jednog takvog ogledala kružio je klupama; svi smo se htjeli pogledati u njemu i vidjeti kako izgledamo. Ja sam u to vrijeme imao lice puno prišteva, a kako mi se činilo da su oni u nekakvoj uzročnoj vezi s mojim seksualnim željama, stidio sam ih se. Ipak sam nehajno zavirio u ogledalo, i nehotice uzviknuvši od iznenađenja; bubuljice na mom licu izgledale su strahovito velike, a samo lice bilo je nalik površini Mjeseca promatranoj teleskopom.

Bubuljice su izgledale kao brežuljci s vrhovima poput rascvalih mogranja odakle se obilno razlijevala tamna krv, podsjećajući na dramske plakate sa scenama ubojstva. Vjerojatno su i one bile razlog da sam svoje lice u konkavnom zrcalu doživio kao zastrašujuće i sablasno. Poslije, kad god bih ugledao konkavno zrcalo — kao na primjer na kakvoj izložbi ili u zabavnim centrima, gdje se mogu često vidjeti — toliko bih se uplašio da bih odmah pobjegao od njega.

Ali kad se moj prijatelj tada zagledao u zrcalo, on ne samo da se nije uplašio kao ja već naprotiv, ono ga je toliko privuklo da je vrisnuo od udivljenja, a u glasu koji je odjeknuo cijelom učionicom bilo je toliko ludila da smo svi prasnuli u smijeh. Tog dana rodila se njegova strast prema konkavnim ogledalima. Kupio je ogledala raznih veličina i uz pomoć žice i ljepenke napravio složen mehanizam, uz koji se sam sa sobom smijuljio. Vidjelo se da voli ono što radi; bio je u stanju izmisliti čudne naprave kakve nekom drugom ne bi ni pale na pamet, a svu potrebnu literaturu, uključivši i onu o magiji, naručivao je posebno iz inozemstva. Još se ni danas ne mogu oteti dojmu onog čudnog iznenađenja kad sam jednog dana ušao u njegovu sobu. Radilo se o mehanizmu s čarobnim novčanicama.

Preda mnom se nalazila kartonska kutija u obliku kocke brida sedamdesetak centimetara. Na prednjoj strani kutije bio je napravljen otvor nalik ulazu u zgradu a u njemu, poput razglednica u stalku, bijaše utisnuto pet-šest novčanica od jednog jena.

— Pokušaj uzeti jednu! — kazao je i stavio kutiju tik ispred mene, glumeći nevinašce.

Posegnuo sam rukom za novčanicom, kao što mi je rekao, ali — gle čuda! — iako sam je potpuno jasno vidio, ona bi iščezla poput dima i pretvorila se u ništa čim bih joj se približio rukom. Nikad me ništa nije toliko zapanjilo.

— Ufff.

Antologija kratke priče Japana, 1991.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Hesse: Stepski vuk
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj