Obavezna lektira
26. april 1910, Tuzla-11. juli 1982, Beograd
“Jedini koji se nije bojao rudara ni njihovog razornog bijesa bio je sakati Džemal, koga su djeca dovlačila na niskim drvenim kolicima, a on se isturao oslanjajući se o zemlju svojim snažnim rukama. Džemal, lijep u licu, lijepo razvijen u ramenima i grudima, bio je potpuno nemoćan u nogama: isjekao je žile nožem, u piću, u neopisivom bunilu koje niko izvan Bosne ne može razumjeti.”
“Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez sažaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikom da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. – Džemail je naša prava slika, bosanska – rekao je Hasan. – Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.”