Obavezna lektira
Bh. pisac Derviš Sušić rođen je 1925. godine u Vlasenici, kao sin hafiza. Početkom rata bio je učenik u Sarajevu a 1942. odlazi u partizane. Iskustvo Drugog svjetskog rata značajno je uticalo na njegov pogled na svijet i na njegovu književnost.
Završio je učiteljsku školu, bio je učitelj u Srebrenici i Tuzli, potom radi kao novinar za Oslobođenje i druge listove, bio je i upravnik današnje narodne i univerzitetske biblioteke u Tuzli koja nosi njegovo ime a kasnije i politički radnik u Sarajevu. Umro je u Tuzli 1990. godine.
O svojoj sklonosti ka pričama i knjigama, pisao je: “Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.”
Jesam li te zamorio pričom?
Nisam?
Baš ti hvala. Pažljiv slušalac danas je rjeđi od poštena sugrađanina. Valjda zato što svi mnogo pričamo iz autoterapeutskih razloga, pa svakom tuđa priča dodijala. Uskoro ćemo prijateljsku pažnju kupovati u apotekama. Nema veze, izdržaćemo…
Šta je, smiješ se?
Ali, ja se zaista nadam. To što sam ponekad umoran… paaaa, šta ja znam… možda i nas s godinama sustiže prokletstvo isluženih veterana. Ne, ne, ja sam još žilavo živ.
Eto… tada, polazeći na politički sastanak s Hadži-Numan-begom i na ljubavni s njegovom Esme-hanumom, o ljubavi sam znao nešto više nego o politici. Tada sam tek iz zaljuljanih tamnina nagonske opreznosti, samo naslućivao da je politika, kao izdvojeno zanimanje, u stvari – najuniverzalnija društvena vještina, najbolje plaćeni profesionalni patriotizam, najapsurdnija manipulacija ljudima, najkrvavija ambicija nepoštenih pojedinaca, a protiv takve određene politike da je najbolji lijek – lijeva politizacija masa. Danas imam o tome zrelije i razuđenije i nešto tužnije mišljenje, iako nisam takav glupan da bih izjavio kako mi je sve jasno.
Dakle, dođe i ta noć kad se moralo krenuti. Pilavija, ćutljiv i svečan, ne reče ništa instruktorima na rastanka. Samo se rukova…
Dajder mi čašu vode, molim te! Da ne zovem ovu sestru, mučaljiva je nekakva kao mamuran trafikant. Nije kao ona – lijepa zbog zdravlja i svježine. Vodeee, počinje mi opet iznad sljepoočnice da krcka i da se odvaja od lobanje. Kao da se začinje eksplozija mozga, vodeee, brzo, mrkne mi sve oko mene… heeej, ne zovi ljekara, ovoj bolesti nije domaćin medicina, nego istorija…
Mrak je… zašto mrak?
Osjećam Pilaviju pored sebe. Divi se nečemu i ne prestaje da, zagrcnut, priča o sinu Numanu kako se razvija u uglednog radnika o kojem već i rukovodstva znaju i kako je, u ovoj politici koja naglo izvlači rukovodni kadar iz neposredne proizvodnje, sin na najboljem putu da…
tad me sjeknu iznenadno prisjećanje.
Pilavija je nekad davno govorio o porodičnoj politici begovata. Nije li ova prenaglašena radost zbog Numanovog “napredovanja” neki daleki, ovom vremenu prilagođeni recidiv te davne, u svoje vrijeme prirodne povezanosti i u nasljedniku produžene samosvijesti? Ako je tako, onda su slični a vrlo prilagodljivi recidivi i drugih patrijarhalnih oblika… pleme, seljačka porodična zadruga, rodbinsko katunište, rodbinstvo, kumstvo isto toliko opasne prepreke savremenom…
pa iako je revolucija preorala ni sami još ne znamo šta sve ne, iako je pucao sin na oca, i obratno, brat na brata, rođak na rođaka, nismo li svi mi, preživjeli, ipak u genu pronijeli neke ostatke koje s mukom prilagođavamo novom u sebi i oko sebe, a poneko, kao Pilavija sa sinom iz prvog braka, neurotski neumjereno potvrđuje sebe u sinu koji se uspinje, po zakonima roditeljske dobromisleće kalkulacije, uz nepostojeće hijerarhijske ljestvice?
Možda je ovakav ton mojih otpora Pilavijinim pohvalama sinu ipak samo moj podsvjesno smišljeni bijeg od pravog pitanja čijeg se pravog odgovora užasavam. Naime, kao sin hećima Bećira naučio sam da je ljudsko tijelo još takva grandiozna tajna da mi zapravo pred njom još paleolitski neobavješteno blenemo. Šta, recimo, ako Pilavijin organizam na silaznoj putanji života panično budi neka dremljiva iskustva loze, jer se primiče opasnost, a na drugoj strani izmišlja logičke varke za tu egzistencijalnu opasnost? Primiče li se Pilavija porazu u borbi sa sinom? Nisu li Pilavijine neurotične pohvale dodvoravanje nasljedniku koji se propinje i čeka najpogodniji trenutak da presudi? Kao što je i on dočekao susret četrdeset i treće u okupiranom Sarajevu, kad se u ime istorije u sebi, osvetio ocu za ljubav izražavanu tiranijom.
Ne, ne smijem dalje ovim tokom… bilo bi nepodnošljivo. Možda je dobro što ne mogu da dovičem Pilaviju. Štedim ga pritiska po ranama.
Uznemirena arsenalija pitanja u meni smiruje se i splašnjava, prepuštam se tromo i bezvoljno sili naše putanje i iluziji sveprisutnosti, gledam i slušam tek toliko da uzmognem kasnije posvjedočiti gdje smo bili i šta doživjeli.
Sad vidim samo ogroman svjetlosni kvadrat ekrana. Pilavija me upozorava da bi dobro bilo da obigramo Planetu dok Komisija radi na iznalaženju lika podobnog da mu se podigne spomenik na mjestu gdje je nekad Sarajevo bilo prije eventualnog trećeg svjetskog rata. Zove, vuče me, hoće da vidi gdje je rukovodstvo ovog fantastičnog svijeta čijom je organizacijom i tehničkim dostignućima oduševljen.
Vodi me… Lebdimo…