Borges: Modri tigrovi

Obavezna lektira

Na jednoj glasovitoj Blakeovoj stranici tigar postaje blještavi plamen i vječni arhetip Zla; draža mi je ona Chestertonova izreka koja ga uzvisuje do simbola jezive elegancije. Nema, uostalom, riječi koje bi mogle biti šifra za tigra, taj lik što već stoljećima napučuje čovjekovu maštu. Tigar me oduvijek privlačio. Znam da sam se u djetinjstvu zadržavao pred jednim kavezom u zoološkom vrtu; ostali me nisu zanimali. Enciklopedije i prirodoslovne tekstove cijenio sam po slikama tigrova. Kad sam otkrio Jungle Books, zasmetalo mi je što je Shere Khan, tigar, neprijatelj glavnog junaka. S vremenom ta čudnovata ljubav nije popustila. Nadživjela je moju paradoksalnu želju da budem lovac i uobičajene ljudske mijene. Donedavna – datum mi se čini dalek, iako to stvarno nije – ona se spokojno uklapala u moje redovne dužnosti na Sveučilištu u Lahoreu. Profesor sam zapadnjačke i istočnjačke logike, i nedjelje posvećujem seminaru o Spinozinu djelu. Moram napomenuti da sam Škot; možda me ljubav prema tigrovima i dovela iz Aberdeena u Pendžab. Moj život protekao je sasvim uobičajeno, u snovima su me uvijek pohodili tigrovi. (Sad sanjam druge oblike.)

U nekoliko sam navrata govorio o ovim stvarima koje mi se danas čine tuđima. Spominjem ih, ipak, zato što to iziskuje moja ispovijest.

Pokraj 1904. pročitao sam kako je u oblasti Gangesove delte otkrivena modra podvrsta rečene zvijeri. Tu vijest potvrdili su naknadni brzojavi, u kojima, svakako, nije uzmanjkalo neizbježnih protuslovlja i besmislica. Moja stara ljubav opet je živnula. Pomislio sam da je posrijedi greška, s obzirom na poznatu nepreciznost u nazivima za boje. Sjetio sam se da sam pročitao kako naziv Etiopije na islandskom glasi “Bláland”, Modra Zemlja, ili Zemlja Crnih Ljudi. Modri tigar vrlo se lako može zamijeniti s crnom panterom. Nisu spominjali šare, i slika srebrno ispruganog modrog tigra, što ju je prenijela londonska štampa, bila je očito apokrifna. Modrilo s te slike više mi je priličilo heraldici negoli zbilji. U jednom snu vidio sam tigrove čiju modru boju nisam nikad dotad vidio i za koju nisam pronalazio prikladnu riječ. Znam da je graničila sa crnom, ali ta pojedinost nije dovoljna da zamislimo tu nijansu.

Protekoše mjeseci, i jedan mi kolega reče da je u nekom selu, podosta udaljenom od Gangesa, nešto načuo o modrim tigrovima. Taj me podatak začudio, zato što znam da u tom kraju gotovo i nema tigrova. Opet sam usnio modrog tigra koji je, krečući se, bacao dugu sjenu na pjeskovito tlo. Iskoristio sam raspust i zaputio se u to selo kojemu – iz razloga što ću ih poslije navesti – neću ime da spominjem.

Stigao sam kad je kišno razdoblje već bilo prošlo. Selo bijaše natisnuto na podnožju brda za koje mi se učini da širinom premašuje visinu, i bijaše opkoljeno zloslutnom prašumom smeđe boje. To seoce iz moje pustolovine zacijelo postoji na nekoj od Kiplingovih stranica, zato što one sadrže cijelu Indiju i, na neki način, cio svijet. Samo da kažem kako je vododerina s klimavim mostićima od trske bila krhka i jadna zaštita seoskim kolibama. Pema jugu prostirale su se močvare i rižišta, zatim klanac s munjevitom rijekom čiji naziv nisam nikada doznao, a onkraj toga ponovo je vladala prašuma.

Žitelji su bili Hindusi. Ta okolnost, koju sam inače bio predvidio, nije mi bila po volji. Oduvijek sam se ljepše slagao s muslimanima, iako je islam, ruku na srce, najšturije među vjerovanjima koja potječu od judaizma.

U Indiji osjećamo kako sve vrvi od ljudi; u selu sam osjetio kako sve vrvi od prašume, koja samo što nije dopirala u kolibe. Danju je vladala zapara, a noći nisu donosile svježinu.

Starci su mi poželjeli dobrodošlicu, i s njima sam uspostavio prvi dijalog, satkan od uljudnih fraza. Već sam natuknuo kako je mjesto siromašno, ali znam da je svaki čovjek duboko uvjeren kako njegovu zavičaju nema premca. Našao sam riječi pohvale za sumnjive sobe i ništa manje sumnjive đakonije i rekao da je glas o tome kraju pukao sve do Lahorea. Lica tih ljudi smrkla su se; odmah sam naslutio da sam se prenaglio i da se moram pokajati. Osjetio sam da imaju tajnu koju ne žele podijeliti sa strancem. Možda su se klanjali Modrome Tigru i obdržavali kult koji sam ja, valjda, oskvrnuo svojim nesmotrenim riječima.

Pričekao sam do sutradan ujutro. Kad sam pojeo rižu i ispio čaj, načeo sam temu. Bez obzira na prethodnu večer, nisam dokučio, nisam uspio dokučiti, što je posrijedi. Svi su me gledali s preneraženjem i gotovo s užasom, ali kad sam im rekao da kanim uhvatiti zvijer neobičnoga krzna, nastupilo je olakšanje. Netko dobaci da ga je primijetio na rubu prašume.

Probudili su me usred noći. Jedan mi mladić reče da mu je koza pobjegla iz obora, i da je, u potrazi za njom, ugledao modrog tigra na suprotnoj obali rijeke. Pomislio sam kako se pri svjetlu mlađaka boja ne može odrediti, ali svi su potvrdili priču, i netko tko je dotad šutio reče da ga je i on vidio. Uzeli smo puške i krenuli, i ja sam vidio, ili mi se učinilo da vidim, kako se mačja sjena gubi u prašumskoj tmini. Kozu nisu našli, ali zvijer koja ju je ščepala nije, nužno, morala biti moj modri tigar. Uporno su me upozoravali na stanovite tragove koji, naravno, ništa nisu dokazivali.

Poslije brojnih noći uvidio sam da su te lažne uzbune uobičajena pojava. Kao i Daniel Defoe, mještani su vješto izmišljali pojedinosti. Polazilo im je za rukom da tigra uoče u svako dobra, u smjeru rižišta na jugu ili guštare na sjeveru, ali ja sam ubrzo otkrio da se ti očevici izmjenjuju sa sumnjivom pravilnošću. Moj bi se dolazak obavezno poklopio s onim trenom u kojem je tigar pobjegao. Vazda su mi pokazivali otisak šape i znake haračenja, ali muška šaka lako može krivotvoriti tigrove tragove. Povremeno bih zatekao uginula psa. Jedne noći obasjane mjesečinom namjestili smo kozu kao mamac i uzalud čekali sve do zore.

Isprva sam mislio da me oni tim svakodnevnim obmanama žele navesti da produžim boravak od kojega selo ima hasne, zato što su mi domoroci prodavali hranu i obavljali kućne poslove. Da provjerim tu pretpostavku, rekoh im da ću tigra potražiti u drugoj oblasti koja se nalazi nizvodno. Začudo, svi su podržali moju odluku. Unatoč tome, nisam se mogao oteti dojmu da nešto kriju i da svi zaziru od mene.

Već sam spomenuo da šumovito brdo na čijem se podnožju natislo selo nije odveć visoko; presijecala ga je visoravan. Na suprotnoj strani, zapadno i sjeverno, opet se prostirala prašuma. Kako je padina bila blaga, predložio sam im jednog dana da se popnemo uz brdo. Moje su ih izravne riječi zaprepastile. Netko je uskliknuo da je obronak veoma strm. Najstariji među njima reče, sasvim ozbiljno, da je moju nakanu nemoguće ostvariti. Vrhunac je brda svet, i ljudima brane pristup čarobne prepreke. Onima koji stupe na nj smrtnim nogama prijeti pogibelj da ugledaju božanstvo i polude ili oslijepe.

Ostali smo pri tome, ali te noći, dok su svi spavali, ja se nečujno iskradem iz kolibe i krenem uz laku padinu. Nije bilo staze, pa sam se teškom mukom probijao kroz guštik.

Mjesec je bio na obzorju. Sve sam oko sebe promatrao s posebnom pozornošću, kao da predosjećam da će taj dan postati važan, možda najvažniji od mojih dana. Sjećam se, još danas, tamnih, povremeno gotovo crnih, tonova otpalog lišća. Danilo se, a u prašumama se nije glasala ni jedna jedina ptica.

Poslije dvadeset ili trideset minuta uspinjanja stupio sam na zaravan. Lako sam zamislio da na njoj vlada veća svježina negoli u selu koje se gušilo na njezinu podnožju. Otkrio sam da to nije vrh nego neka vrsta ne odviše prostrane terase, i da se prašuma uzdiže s gornje strane, na obronku planine. Osjetio sam se slobodnim, jer me boravak u selu donekle podsjećao na zatočeništvo. Nisam hajao što su me njegovi žitelji htjeli prevariti; osjetio sam da su oni, na neki način, djeca.

A tigar, pak… Mnogi su mi promašaji satrli znatiželju i vjeru, ali sam gotovo nesvjesno stao tražiti tragove.

Tlo je bilo ispucalo i pjeskovito. U jednoj od pukotina, koje, doduše, nisu bile duboke i granale su se posvuda, ugledao sam neku boju. Bijaše to, kao nekim čudom, modra boja tigra iz moga sna. Kamo sreće da je nikad nisam vidio. Pažljivo sam se zagledao. Pukotina je bila puna kamenčića, sve odreda jednakih, okruglih, vrlo glatkih, s promjerom od oko centimetra. Onako jednaki, djelovali su pomalo patvoreno, kao žetoni.

Sagnuo sam se, zavukao ruku u pukotinu i nekoliko ih izvadio. Oćutio sam neprimjetno treperenje. Spremio sam tu pregršt u desni džep u kojemu sam držao nožice i kartu Allahabada. Ta dva usputna predmeta imaju svoje mjesto u mojoj pripovijesti.

Došavši u kolibu, svukao sam bluzu. Opružio sam se na postelju i opet usnio tigra. U snu sam zapazio boju; bijaše to boja tigra iz prethodnih snova i boja kamenčića s visoravni. Probudilo me sunce koje je već prilično odskočilo. Ustao sam. Nožice i karta smetali su mi da izvadim pločice. Zagrabio sam pregršt i osjetio da ih je preostalo dvostruko ili trostruko više. Nekakvo draškanje, jedva primjetno treperenje, zagrijalo mi je šaku. Rastvorivši je, vidio sam da je pločica trideset ili četrdeset. Bio bih se zakleo da ih nema više od deset. Odložio sam ih na stol i posegnuo za ostalima. I bez brojenja ustanovio sam da su se umnožili. Sakupio sam ih na hrpu i pokušao, jednu po jednu, izbrojiti.

Ta mi jednostavna operacija nije polazila za rukom. Zagledao bih se u neku pločicu, dohvatio je palcem i kažiprstom, i njezina jednina bivala bi množina. Provjerio sam da nemam vrućicu i izveo pokus nebrojeno puta. Besramno se čudo ponavljalo. Ćutio sam studen u nogama i pod pupkom, klecala su mi koljena. Ni sam ne znam koliko je proteklo vremena.

Gledajući drugamo, sakupio sam pločice na hrpu i hitnuo ih kroz prozor. S neobičnim sam olakšanjem osjetio da im se broj smanjio. Dobro sam zatvorio vrata i opružio se na postelju. Namjestio sam se točno u prethodni položaj i pokušao sebe sama uvjeriti da je sve to bio san. Da ne mislim na pločice, da na neki način ispunim vrijeme, sa sporom sam egzaktnošću, i to naglas, uzeo ponavljati naizust osam definicija i sedam aksioma Etike. Ne znam jesu li mi pomogli. Tim sam se egzorcizmima bavio kad je netko zalupao. Nagonski sam se pobojao da su me čuli kako govorim sam sa sobom i otvorio sam vrata.

Bio je to najstariji mještanin, Bhagwan Dass. Njegova prisutnost začas me vratila u svakodnevnicu. Izašli smo. Nadao sam se da su pločice iščezle, ali one su ležale na zemlji. Više i ne znam koliko ih je bilo.

Starac baci pogled na njih i na mene.
– Ovo kamenje nije odavde. Ono potječe odozgo – izusti glasom koji nije bio njegov.
– Jest – odvratio sam. Nadovezao sam, pomalo izazivački, da sam ga pronašao na zaravni i u isti se mah postidio što mu dajem objašnjenja. Bhagwan Dass, prečuvši moje riječi, zaneseno je piljio u njih. Naredio sam da ih pokupi. Nije se ni pomakao.

Moram, na žalost, priznati da sam izvadio revolver i glasnije ponovio naređenje.

Bhagwan Dass je promucao:
– Bolje kugla u srce negoli modri kamen na dlanu.
– Ti si kukavica – rekoh mu.

Mislim da ni ja nisam bio manje prestravljen, ali sam zatvorio oči i lijevom rukom zahvatio pregršt kamenja. Spremio sam revolver i sasuo ih na otvoreni dlan druge ruke. Njih broj postao je kudikamo veći.

Ja sam se i nehotice počeo privikavati na te preobražaje. Oni su me manje iznenadili od povika Bhagwana Dassa.

– To su samotvorni kamenovi – klicao je. – Sad ih je puno, ali se njihov broj mijenja. U obliku su uštapa, i njihovu modru boju smijemo vidjeti samo u snu. Roditelji mojih roditelja nisu lagali kad su spominjali njihovu moć.

Oko nas se okupilo cijelo selo.

Osjetio sam se čarobnim vlasnikom tih čudesa. Na sveopće zgražanje, grabio sam pločice, dizao uvis, ispuštao na zemlju, rasipao, gledao kako čudesno rastu i množe se ili smanjuju.

Čeljad se natiskivala, obuzeta preneraženošću i jezom. Muškarci su tjerali svoje žene da gledaju to čudo. Poneka je zaklanjala lice nadlakticom, poneka zatvarala oči. Nitko se nije usudio dotaći pločice, izuzev jednog razdraganog djeteta koje se njima poigralo. U tome sam trenutku osjetio da takva nepodopština pomračuje čudo. Sakupio sam, koliko je to bilo moguće, sve pločice i vratio se u kolibu.

Vjerovatno sam pokušao izbrisati iz sjećanja preostali dio dana, prvoga u zlosretnom nizu što još nije okončan. Toga se zaista ne sjećam. U predvečerje sam sa sjetom pomislio na prethodni dan, koji nije bio posebno sretan, zato što je, kao i ostali, bio ispunjen upornim razmišljanjem o tigru. Htio sam potražiti utočište u toj slici, nekad oličenju moći, a sada nevažnoj pojedinosti. Modri tigar učinio mi se bezazlenijim od Rimljaninova crnog labuda, koji je kasnije otkriven u Australiji.*

Prečitavam prethodne zabilješke i vidim da sam počinio kapitalnu grešku. Zaveden čitanjem one dobre ili loše literature koju krivo nazivaju psihološkom, htio sam obnoviti, tko zna zašto, sukcesivnu kroniku svojeg otkrića. Bilo bi bolje da sam se podrobnije pozabavio čudovišnom naravi pločica.

Kad bi mi tko rekao da na Mjesecu ima jednoroga, ja bih taj podatak prihvatio ili odbacio, ili se ne bih izjašnjavao, ali bih ih mogao zamisliti. Naprotiv, kad bi mi tko kazao da na Mjesecu šest ili sedam jednoroga mogu biti tri, ja bih unaprijed ustvrdio da je to nemoguće. Kad netko shvati da je tri više jedan četiri, on to ne provjerava novčićima, kockama, šahovskim figurama ili olovkama. On je to shvatio, i gotovo. Ne može zamisliti drugu brojku. Neki matematičari tvrde da je tri više jedan tautologija za četiri, drugačiji način da se izrazi četiri… Sudbina je odredila da ja, Alexander Craigie, jedini od svih ljudi na kugli zemaljskoj, otkrijem jedine predmete koji protuslove tom osnovnom zakonu ljudskoga duha.

Isprva me progonila bojazan da sam poludio; poslije sam se osvjedočio da bi bilo bolje da sam poludio, zato što bi nekakva moja halucinacija bila nevažnija od dokaza da je u svemiru moguć nered. Ako tri i jedan mogu dati dva ili četrnaest, razmišljanje ustupa mjesto ludilu.

U to vrijeme stekao sam navadu da sanjam kamenčiće. Okolnost da se taj san ne ponavlja svake noći podjarivala je u meni plamičak nade, koja bi ubrzo prerasla u užas. San je, uglavnom, bio jednak. Njegov početak nagovijestio bi jezivi kraj. Stubišna ograda i zavojite željezne stepenice vode u podrum ili mrežu podruma, koji su se, opet, rušili u druga, gotovo okomito odsječena stubišta, u kovačnice, u željezarije, u tamničke ćelije i močvarišta. Na dnu, u znanoj pukotini, kamenčići, koji su također Behemot ili Levijatan, nemani što u Svetom pismu pokazuju da je Gospodin iracionalan. Budio sam se uzdrhtao i doista vidio kamenčiće u škrinji, spremne na preobazbu.

Domoroci su se sa mnom drugačije ophodili. Ponešto od božanske naravi pločica, što su ih nazivali modrim tigrovima, prešlo je i na mene, ali su me istodobno držali grešnikom zato što sam oskvrnuo vrhunac. U svako doba noći, u svako doba dana, bogovi me mogu kazniti. Nisu se usuđivali da me napadnu ili pokude moj čin, ali sam zapazio da su sada svi opasno ponizni. Nisam više vidio dijete koje se poigralo pločicama. Bojao sam se otrova ili potajnog noža. Jednog jutra, prije svanuća, pobjegao sam iz sela. Osjetio sam da me svi žitelji motre iz potaje i da im je moj bijeg skinuo kamen sa srca. Još od onoga prvog jutra, nitko nije htio pogledati kamenčiće.

Vratio sam se u Lahore. U džepu sam nosio pregršt pločica. Prisan krug mojih knjiga nije mi donio žuđeno olakšanje. Osjećao sam da na planetu i dalje postoje mrsko selo i prašuma, i trnovit nagib s visoravni, i na toj visoravni sitne pukotine, i u tim pukotinama kamenčići. U mojim snovima te su se raznorodne stvari stapale i množile. Selo bijaše kamenčići, prašuma bijaše močvara, i močvara bijaše prašuma.

Prestao sam se družiti s prijateljima. Plašio sam se da ću popustiti iskušenju da im pokažem to užasno čudo što potkopava temelje ljudskoj znanosti.

Načinio sam nekoliko pokusa. Na jednoj sam pločici urezao znak u obliku križa. Pomiješao sam je s ostalima i izgubio iz vida poslije jedne ili dviju preobazbi, premda se broj pločica uvećao. Analogni pokus načinio sam s pločicom kojoj sam prvo turpijom skinuo jedan dio. I ona je nestala. U središtu jedne pločice provrtio sam rupu i ponovio pokus. Više je nikad nisam ugledao. Sutradan se iz svoga boravka u ništavilu vratila pločica s križem. Kakav je to zagonetan prostor što apsorbira kamenčiće i kasnije ih djelomično vraća, u skladu s nedokučivim zakonima ili neljudskom prizvoljnošću?

Ona ista težnja za redom koja je na početku stvorila matematiku, navela me da potražim reda u tom zastranjivanju od matematike koje oličuju besmisleni samotvorni kamenčići. U njihovim nepredvidljivim varijacijama pokušao sam otkriti zakonitost. Danonoćno sam se mučio da uspostavim statistiku tih mijena. Iz te faze čuvam nekoliko bilježnica, ispunjenih jalovim ciframa. Moj je postupak tekao ovako. Pogledom bih izbrojio pločice i tu brojku zabilježio. Zatim bih ih razdijelio na dvije hrpe i istresao na stol. Utvrdio bih broj pločica u objema hrpama, to zabilježio i ponovio operaciju. Uzaman sam tragao za nekom sustavnošću, za nekim skrivenim planom njihova kretanja. Najveći broj pločica iznosio je 419; najmanji, tri. U jednom sam se času ponadao, ili pobojao, da će ih nestati. Na početku svojih pokusa ustanovio sam da se neka izdvojena pločica ne može množiti ili izgubiti. Naravno, operacije zbrajanja, odbijanja, množenja i dijeljenja bile su nemoguće. Kamenčići su se opirali artimetici i računu vjerovatnosti.

Četrdeset pločica moglo je dijeljenjem postati devet; tih devet daljnjim je dijeljenjem moglo postati trista. Ne znam koliko su težile. Nisam ih vagao, ali sam siguran da im je težina bila stalna i neznatna. Uvijek su bile one iste, modre boje.

Te su mi operacije pomogle da ne skrenem u ludilo. Baveći se kamenčićima što potiru matematičku znanost, često bih se sjetio onih Grkovih kamenčića koji su predstavljali prve brojke i koji su brojnim jezicima dali riječ za “račun”. Matematika, pomislio sam, počinje i sad završava kamenčićima. Da je Pitagora premetao ove kamenčiće…

Poslije mjesec dana uvidio sam da je taj kaos nerazmrsiv. Pločice su bile neukrotive, a mene je vječno morila napast da ih dotičem, da ponovo oćutim ono draškanje, da ih prosipam, da vidim kako rastu ili opadaju, i da pratim njihove parne ili neparne vrijednosti. Uplašio sam se, na koncu, da ne zatruju stvari oko sebe i, napose, prste što ih neumorno premeću.

Sebi sam nametnuo zadaću da u nekoliko dana neprestano mislim na kamenčiće, zato što sam znao da zaborav može biti samo trenutačan i da bi obnavljanje mojih muka bilo neizdržljivo.

U noći 10. veljače nisam spavao. Poslije duge šetnje, koja je potrajala do zore, zakročio sam kroz prilazna vrata Wazir-kanove džamije. U to gluho doba svjetlost još nije otkrivala boje. U dvorištu ne bijaše ni žive duše. Nesvjesno sam umočio ruke u vodu bunara. Stupivši u bogomolju, pomislio sam kako su Bog i Allah dva imena za jedno nedokučivo Biće i stao mu se naglas moliti da me liši mog tereta. Ukipio sam se i čekao odgovor.

Nisam čuo korake, ali je netko iz neposredne blizine izustio:
– Došao sam.

Pored mene iznikao je prosjak. U polutami razabrao sam turban, ugasle oči, žućkastu put i progrušanu bradu. Nije se isticao visinom.

Pružio mi je ruku i rekao potiho, kao maločas:
– Udijeli milostinju, Zaštitniče Siromašnih.

Prekopao sam po džepovima i odvratio:
– Nemam ni prebijene pare.
– Imaš ih napretek – dočeka me odgovor.

U desnom džepu nosio sam kamenčiće. Uzeo sam jedan i dobacio ga na udubljen dlan. Pri tom se nije začuo ni najsitniji šum.

– Moraš mi ih sve dati – reče mi. – Onaj tko nije dao sve, nije dao ništa.

Shvatio sam i rekao:
– Moram te upozoriti da moj milodar može bit užasan.

Otpovrnuo je:
– Možda je to jedini milodar koji mogu primiti. Sagriješio sam.
Spustio sam i posljednji kamenčić na udubljeni dlan. Učini mi se da padaju na morsko dno, sasvim bešumno.

Tada mi on reče:
– Još ne znam kakav je tvoj milodar, ali moja je milostinja užasna. Preostaju ti dani i noći, razbor, navike, svijet.

Nisam čuo korake slijepog prosjaka i nisam vidio kako iščezava u svitanju.

______________
*Borges aludira na Juvenala, koji, govoreći o vjernosti žena (Satire, VI, 165), veli: rara avis in terris nigroque simillima cygno (rijetka ptica na zemlji i vrlo slična crnom labudu). U Juvenala je crni labud nešto nemoguće, nešto što ne stoji u stvarnosti. No, otkako je crni labud otkriven u Australiji, ta nam usporedba danas zvuči donekle besmisleno.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha
Dickinson: Strah me
Šimić: Veliki ubijač
Tontić: Žega

Đurić: Sevdah kao takav
Kiš: Sutra
Gudžević: Juan Rulfo u Grabu