Neruda: Oda Federiku Garsiji Lorki

Obavezna lektira

Veliki španski poeta Federico Garcia Lorca skončao je u 38. godini života, na današnji dan 1936. godine postavši simbolom političke represije i fašističke tiranije.

Lorca je rođen 1898. godine u blizini Granade gdje je, nakon Madrida i Sjedinjenih Država, radio kao direktor pozorišta La Barraca sa kojim je obišao sve krajeve Španije izvodeći domaće klasike i angažirane predstave. Po izbijanju Španskog građanskog rata uhapšen je i strijeljan a njegovo tijelo je bačeno u jednu od neoznačenih grobnica. Francova vlast je pokušala uništiti spomen na ovog velikog pisca, uništavane su njegove knjige a zabranjeno je i spominjanje njegovog imena.

Tokom 30-ih godina Lorca je upoznao čileanskog pjesnika Pabla Nerudu a dvojica velikana ubrzo su postali bliski prijatelji. O ubistvu Lorce, Neruda je pisao u više navrata: “Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da ga pale, ubiju, da ga izujedaju… Neki hvalisavi kavgadžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika.”

Napisao je i odu posvećenu prijatelju čiji odlomak donosi NOMAD.

Kad bih mogao plakati od straha u nekoj samotnoj kući,
kad bih mogao izvaditi svoje oči i pojesti ih,
učinio bi to za tvoj glas naranče u crnini
i za poeziju tvoju, koja se rađa s krikovima.

Jer zbog tebe u plavo bojadišu bolnice,
zbog tebe rastu škole i lučke četvrti
i perjem se zaodijevaju ranjeni anđeli,
i ljuskama se pokrivaju ribe u mrijestu,
i morski ježevi se dižu u nebesa;
zbog tebe se krojačnice, sa svojim crnim membranama,
pune žlicama i krvlju,
i gutaju pokidane vrpce, i ubijaju se poljupcima,
i odijevaju se u bjelinu.

Kada letiš u breskvin cvijet odjeven,
kada se smiješ smijehom uskovitlane riže,
kada treseš arterijama i zubima, grlom i prstima,
da bi mogao pjevati,
toliko si mio te bih umro za tebe,
umro bih zbog crvenih jezera
gdje sred jeseni živiš
s jednim atom palim i jednim bogom okrvavljenim,
umro bih zbog grobišta,
koja prolaze kao rijeke pepeljaste
s vodom i grobnicama,
noću, između potopljenih zvonova:
rijeke nabite kao spavaonice
bolesnih vojnika, što naglo urastaju
prema smrti u rijekama s mramornim brojevima
i uvenulim vijencima i uljima pogrebnim:
umro bih zato da te vidim noću
gdje gledaš potopljene križeve kako prolaze,
uspravan i plačući
jer pred rijekom smrti plačeš,
u zaboravu ranjeno,
plačeš plačući očima svojim što su ispunjene
samo suzama, i suzama i suzama.

Obavezna lektira

Ujević: Augustovska noć
Krleža: O elementima
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Krleža: Jesenja pjesma
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće

Škrgo: Bulaja
Duraković: Carevo novo ruho
RegionElle: Šejla Šehabović
Milišić: Smeće