Obavezna lektira
Čitam novine,
Otvaram ih i proučavam na sunčevoj svetlosti.
Kako se granate, na fotografijama,
u luku spuštaju na krajeve grada
kao zvezde, kako smrt
pročešlja sve u sivi krš pre
no što se kamera pomeri. Koji
mračni deo moje duše
drhti: ne želiš da znaš više
o ovome. A onda opet: ne znaš ništa
ako to ne znaš. Kako se spavači
probude i trče u podrume,
kako deca vrište, kako im jezici
pokušavaju da otplivaju –
kako se jutro pojavljuje
kao spora bela ruža
dok se likovi penju preko nabubrelih pragova,
kreću između smrskanih kola, ulice
gde zvečanje ambulantnih kola neće
prestati celoga dana – smrt i smrt, krvava smrt –
smrt kao istorija, smrt kao navika –
kako ponekad kamera zastane dok se porodica
prebrojava, i svi su živi,
usta su im suve pećine bez reči
na zamrljanim mesecima lica,
mahnitost za koju još nemamo ime –
sve to čitam u novinama,
na suncu,
čitam hladnim, oštrim očima.