Samokovlija: Nosač Samuel

Obavezna lektira

Te jeseni – bilo je to 1874. godine – imali su no­sači puno posla. Bilo je rodilo voće vrlo obilno. Svaki dan dogonili su seljaci na sarajevsku čaršiju na stotine sepeta šljiva. Cijena im je bila vrlo niska i svijet je kupovao šlji­ve kao na jagmu i pekao pekmez. Od jutra do mraka no­sači su prtili ove sepete i iznosili na Bjelave. Djeca su tih dana bila sva u živom pokretu. Išla su nosačima u sre­tanje sve dolje do na Banjski brijeg, dočekivala ih pokli­cima, skakala oko njih, pratila ih, utrčavala u avlije i za­glušnom vikom javljala domaćicama da im dolazi šljiva za pekmez.

Nosači su ulazili znojavi i umorni. Spuštali su sepete na kaldrmu, istresali šljive u spremljena tekneta i vra­ćali se žurno u čaršiju po druge.

Nosač Samuel Mačoro bio je tada čovjek od svojih 35 godina. Bio je dosta koštunjav, ali mršav, blijed i malo sipljiv. Uzlazeći uz Banjski brijeg, sav bi se zadihao i bio zlovoljan. Sve mu je smetalo. Čitavim putom proklinjao je uzbrdicu, psovao rupe u kaldrmi i kamenje o koje se spoticao.

Kod Bijele česme spuštao je svoj sepet, skidao mastan fes, saginjao kosmatu glavu i pljuskao se vodom po neobrijanom licu. Zatim bi raskopčao haljine i maramom otirao znoj ispod pazuha. Onda je sjedao i odmarao se.

Tih dana sjedeći u sjenci visokog grobljanskog zida, nosač Samuel se vajkao što ga ujak nikako nije htio da posluša: “E, moj Samuele, govorio je nosač Samuel, da te je ujak poslušao, pregovori bi bili davno završeni… Danas bi ti mogao da kažeš: Više se, dragi moji, nosač Sa­muel neće grbiti ovako uzlazeći uz Banjski brijeg. Po­sljednji je ovo sepet koji on prti. Neka se pod njim kila­vi nosač Muro! Zdrav je i jak kao međed pa može, a Sa­muel i ne može i neće, a i ne treba mu više. Jest, ne treba mu! Dobiće on sa Saručom deset dukata i s tim će parama otvoriti bakalsku radnju. Bakalsku radnju, dragi moji! Ne­go šta vi mislite!”

Težak uzdah otimao se Samuelu. Ustajao je tada, pri­lazio sepetu, proturao ruke ispod pripetih konopaca, po­dizao se i noseći fes u ruci, a po glavi pokriven mokrom maramom, nastavljao put na Bjelave i gunđao: “Tako, ta­ko bih mogao da kažem, da me je poslušao. Ali on zna bolje! Njemu nije dosta deset i na kraju neće biti ni de­set. Neće biti ništa. Ništa!”

Gore na Bjelave stizao je otvorenih usta, sav dašćući. Usput je grdio i razgonio djecu koja su oko njega skakala i vriskala u svom djetinjem oduševljenju.

Predveče je navraćao u ujakovu radnju. Kad bi mu ujak rukom dao znak da nema još ništa, namrštio bi se, prebacio konopac s jednog ramena na drugo i odlazio. “Neće ništa ni biti. Tako se ne pregovara, dragi moj ujače! Deset, deset treba tražiti, a ne dvadeset!” – mum­ljao je.

Dok je prolazio mahalom, njegova ljutnja pretvarala se u tugu. U to doba mahale su bučale od radosti. Orila se pjesma. Pomaman vrisak odjekivao je na sve strane. Izgledalo je da su zemljom med i mlijeko protekli i da su svuda zavladali sreća i zadovoljstvo.

To se u avlijama pekao pekmez.

Hrpa žena i djevojaka sjedjela je čitavo popodne za punim teknetima šljiva, vadila koštice, prala kazane, raspuhivala vatru, a sad, u samu večer, vatre su već radosno plamsale, a žitki pekmez kvrcao i iz njega prskale sitne crvene kapi.

U jednom kraju avlije sjedjeli su muškarci, pili ra­kiju, mezetili; u drugom su žene čučale u živom razgovoru. Djevojke su miješale crvenu vrelu kašu, poticale vatru, pjevale i smijale se. Djeca se ganjala oko kazana, vrištala. Čas se skrivala iza širokih haljina svojih matera i strina, čas izlijetala otuda kao pomamna. Nigdje im nije bilo smi­re. Sad su prilazila kazanu, zahvatala kašikama od još nedokuhanog pekmeza, lizala, pržila jezike, sad izlazila na sokak pa se domalo otud vraćala vitlajući praznim kaši­kama i derući se iz sveg glasa.

U mnogim avlijama udarao je def, svirala zurla, raz­vlačila harmonika. Na razgrnutoj žeravi okretao je neka­kav “majstor” šiš-ćevap, a djeca pekla kukuruze.
Visoko iznad avlija izvijala se pjesma:

Yo pasi por la tu guerta,
Tu estavas en la puerta,
Te saludi, te fuites.
Esto no me se aresenta.*

Nebo je bilo puno zvijezda. Mjesec se javljao iznad Žute Tabije, a kroz noć se pronosila neka živa radost i treperila u njoj.

Nosač Samuel ulazio je tužan u kuću. Lijegao je od­mah na svoj ležaj.

Papučo i Simon kao da su uživali u ovim pregovo­rima. Vodili su ih polagano, strpljivo, po nekom naroči­tom planu. Popuštao je i jedan i drugi, ali sporo i oprezno. Za ovo dva mjeseca Simon je bio istom sišao na šesnaest dukata, dok je Papučo svoju ponudu povisio od pet na osam.

Uzalud je nosač Samuel sve češće navaljivao na Simona da popusti. Simon je tvrdoglavo odbijao:

– Ostavi, molim te, ja znam kako se pregovara! Tada se umiješao i mesar Jakov, Papučov sin:

– Šta? Šesnaest? Ne dam ni osam! I to je mnogo! Ne dam ništa! – vikao je riđi Jakov na oca Papuča. Bio je sav crven i zelen u licu kao nedozreli patlidžan. – Šta ste vidjeli na njemu? Šta? Udovac je, nos mu je otišao u stranu. Je li zanatlija? Je li obućar? Krojač? Je li trgovac? Ništa od svega toga. Nosač! Hamalin! I još je sipljiv kao ciganski konj. Jedva može da zaradi hljeba. A znate li da je u našoj kući Saruča naučila da ima, ako ništa, a ono mesa i za ručak i za večeru! Ne dam je! Ne dam je njemu kad bi je htio golu i bosu, a kamoli da mu još dam šesnaest dukata. Matrak!

– Slušaj, Jakove – trudio se Papučo da umiri sina. – Sjedi i ne uzrujavaj se. Jest, imaš pravo, Samuelov nos otišao je nalijevo kao da ga rukom otire uvijek na tu stranu. Tako je! Ali reci ti meni, je li Saručin nos ljepši? Hajde reci, Jakove. I reci mi, kakvi su joj zubi? Zar joj nisu dva prednja polomljena? Zar joj i drugi nisu crni kao da vazdan žvače katran, a ne debelu bravetinu, bijelu kao snijeg? I još nešto da ti kažem: navršila je dvadeset i de­vetu, moj sine! Druge djevojke se udaju od osamnaest. Ja sam tvoju majku uzeo a nije bila navršila ni sedamnaest. I još nešto. Pogledaj Saruču kad odeš danas kući. Oči su joj kao da tuguje za mrtvima, ili kao da će sutra skočiti u bunar. Hoćeš li da čekamo dok joj se satru svi zubi, dok osijedi kao što sam ja osijedio? Šta će sirota onda? Budi pametan!

– Ne dam je njemu! – odgovorio je Jakov. – Ne dam i gotovo!

Papučo je otišao Simonu i požalio mu se. Ispričao mu je sve što je Jakov rekao.

– Eto sad znate sve. I vjerujte, ja nisam kriv, Simone! Šta mogu? U njega su pare, on ih zarađuje. Kažem vam: Teško ocu koji je spao na to da ga sin hrani. Teško njemu. Ne daj bože to ni najvećem dušmaninu!

Nosač Samuel u svojoj ljutnji vikao je na Simona: – Vi ste krivi, vi! Trebalo je odmah tražiti deset, a ne dvadeset. Ja sam vam govorio! Deset, deset je trebalo tražiti!
– Šta ti znaš šta je trebalo. Da sam tražio deset, ne bi ponudili ni pet.

– Dali bi deset, dali bi odmah bez ikakvog prigovora. Ja znam da bi dali! Čekajte, otići ću ja do Jakova, vidjećete sve ću svršiti za dan. Za jedan jedini dan.

– Hehe! – nasmijao se ujak Simon. – Ti, ti ćeš svršiti! Ti! Znaš li šta je Jakov rekao o tebi? Rekao je da ti ne bi dao Saruču ni kad bi je htio golu i bosu! Rekao je da nisi vrijedan ni hljeba da zaradiš. I ima pravo. Da si pokojnog oca slušao, ne bi danas bio nosač. Ali ti, ti sve bolje znaš. Ti si uvijek najpametniji. Eto, sad si čuo šta ti je rekao Jakov. Hajde, pregovaraj s njim. Svrši sve za jedan dan. Hajde!

U Samuelu se uzbunila krv. Htio je da ode prvo Ja­kovu i da mu tresne u oči da je on niko i ništa, da mu u brk skreše da je propalica i najgora pijandura. Bio je po­šao, ali kako se još nadao da će se stvar ipak nekako urediti, svrnuo je u drugu ulicu.

Cijele nedjelje iščekivao je nosač Samuel da će mu ujak javiti da su pregovori opet nastavljeni. Mjesto toga čuo je u kavani kod Čuče da je Jakov otišao na selo i da će tamo ostati pet-šest dana. Bio je sav očajan.

Jakov se vratio dan ranije sa sela. Bio je vrlo dobre volje kad je došao. Dotjerao je čitavo stado janjadi i de­vetnaest debelih ovnova. Stoka je cijelo ljeto pasla na Zelengori. Bila je zdrava i debela. Nije bila ni skupa. Ja­kov je računao da će na njoj dobro zaraditi. Odmah po svom dolasku poslao je po Šimona.

– Neka dođe, ali odmah! – poručio je obijesno kako je on to već znao.

Kad je travar došao, riđi Jakov nije mu dao ni da sjedne.

– Slušajte, Simone – rekao je odrešito. – Dva mje­seca se natežete s mojim ocem i ništa. Danas ću vam ja da kažem dvije riječi, ali vi nijedne da mi niste progovo­rili. Dajem deset dukata i opremu koje se neću zastidjeti. Primate li ili ne primate? Da ili ne? Odgovorite!

– Besimantov! Neka je srećno! – rekao je Simon i pružio ruku.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha
Dickinson: Strah me
Šimić: Veliki ubijač
Tontić: Žega

Hadžić: Lisičji rep
Ovčina: Naše vrijeme
Rodić: Stand-up
Hadžić: Vođenje dnevnika