Obavezna lektira
Dvaput je Hajjam prošao cijelu krčmu, i zatvoreni i vrtni dio, a da nije prepoznao svoje mjesto. Nekoliko puta je zastao i premišljao se, jer su za dva-tri stola sjedila društva u kojima je on imao poznanike s kojima bi se neko vrijeme mogao družiti, ali je nakon kratkog razmišljanja nastavljao tražiti, jer nije vidio razloga da se pridruži tim ljudima. A pritom je znao da će ipak sjesti za jedan od tih stolova, jer je isto toliko malo razloga imao da se okrene i ode kući, da traži na nekom drugom mjestu, da diše ili gleda oko sebe. Na kraju je bilo tako, sjeo je za stol u uglu prve sale, jer je tu sjedio simpatični čudak Bajazid zvani Dva Brata, s kojim kao da nije moglo biti neugodno.
Bajazid je nadimak Dva Brata vjerovatno dobio zato što ga sigurno niko u gradu nije čuo da kaže „ja“, a sigurno su svi, koji su ga uopće čuli da govori, bar deset puta morali čuti „nas dva brata“. Poneko u gradu je još i znao da je njegovo pravo ime Bajazid, ali vjerovatno niko nije znao pravo ime njegovog mlađeg brata, kojeg su svi zvali gazija Duldul. Njih dvojica su ostali siročad kad je Bajazidu bilo četrnaest godina, tako da je on istovremeno bio otac, majka i stariji brat, u obitelji koja se sastojala od njih dvojice. Povremenim zaradama i uz pomoć dobrih ljudi, kojih se srećom uvijek i svugdje nađe, uspio je održati na životu i sebe i brata. S osamnaest je dobio mjesto na jednoj školi za siromašnu djecu, tako da više nije morao strahovati za hljeb. Mijenjao je škole i ono što predaje, ali nikad nije uspio prodrijeti u neku od škola u kojima se pristojno zarađuje. Pa ipak je od tanke nastavničke zarade uspio uštedjeti dovoljno da „malome“, kako je zvao svog mlađeg brata, nabavi dobru ratničku opremu i nađe učitelja, koji će ga osposobiti za unosni posao ratnika. To se pokazalo kao izrazito unosan potez, jer je mladić u stalnim ratovima, koji su neprekidno slijedili jedan iza drugoga, stekao slavu i ugled, o čemu je dovoljno govorilo to što su ga suborci nazvali Duldul, vjerovatno po bijeloj mazgi, koju je Poslanik darovao Aliju. Ali „mali“ je, pored slave i ugleda, stekao i veliko bogatstvo, tako da braća već petnaestak godina žive u pravom blagostanju. Već deset godina gazija Duldul ne ide u rat, preselili su u novu veliku kuću, ali i dalje žive sami, bez žena i posluge, Bajazid i dalje predaje na siromašnim školama i brine se o „malome“ kako je činio dok su bili djeca. Kad god mu se ukaže prilika, on s brigom i ponosom govori o „nas dva brata“ i podsjeća na nevolje koje danas prijete čestitom čovjeku.
Desno od Bajazida Dva Brata sjedio je Ibn Mašiš zvan Ćumurli, građevinski poduzetnik, sin jednog uglednog zidara, koji je nagomilao neprocjenjivo bogatstvo otkako su svijetom zavladali stalni i veliki neredi. Njemu neredi i neprekidni sukobi, koji možda i nisu pravi ratovi, ali su za život pojedinaca i zajednice umogome i gori od pravog rata u kojem se sukobljavaju dvije prepoznatljive i uredne vojske, nisu izgleda smetali ni u poslu, ni u životu. On se pojavljivao u kraju zahvaćenom sukobima čim bi se pojavili znakovi iscrpljenosti kod jedne ili kod obiju sukobljenih strana i počinjao kupovati ruševine ili zemlju još prije nego što bi borbe prestale, a onda okupljao ljude ili dovodio svoje iz Nišabura i počinjao proizvoditi cigle, ćerpić, zidne i krovne ploče. Kako bi borbe prestale, Ćumurli bi krenuo s gradnjom i za manje od godinu dana skupo prodavao džamije i škole, hamame i bolnice, podignute na ruševinama koje je on kupio budzašto. Prodavao je, po cijeni koju je sam određivao, i privatne kuće obiteljima koje su iz ovih malih ratova izlazile bogatije nego što su u njih ušle, pa su za sebe tražile stanište koje bi na prvi pogled pokazivalo njihovo pravo na novo mjesto u društvu. I onima koji su izgubili sve ili gotovo sve, Ćumurli je mogao pomoći, naprimjer tako da im je davao svoje kuće u zamjenu za njihovu zemlju. Zahvaljujući takvim poslovima, njegovo bogatstvo je raslo sa svakim novim sukobom, a on je objašnjavao da su građevinar i ratnik braća ili barem ortaci, jer bi onaj prvi brzo ostao bez posla, kad ovaj drugi ne bi rušio i tako mu pravio posao. Valjda zato nisu prestajale priče, koje su tvrdile da on često velikim novcem nastoji nagovoriti nekog od novoproglašenih sultana, hanova i šahova da povede neki rat, a i da starom sultanu zna u Isfahan poslati skupocjene darove i onda ga preko svojih ljudi na dvoru uzme nagovarati da povede neki mali rat, koji sultan njegove moći ne može izgubiti. Ćumurli se, uostalom, nije ni trudio da takve priče porekne ili suzbije, možda su se zato one uporno širile i množile.
Lijevo od Bajazida Dva Brata sjedio je Ali Rizah, čudak kojeg je pola grada smatralo simpatičnim i hvalilo ga preko razumne mjere, a druga polovina ga bijesno ogovarala i o njemu govorila samo loše i gore od toga. Utorkom je Ali Rizah obilazio sirotišta i dijelio djeci sitne poklone, razgovarao i igrao se s njima, a petkom obavezno odlazio u bolnicu i razgovarao s onim bolesnicima kojima niko nije došao u posjetu. Znao je po sat vremena i duže ostati u razgovoru kod nekog takvog nesretnika. Raspitivao bi se o njemu, htio saznati odakle je i zašto mu niko ne dolazi, od čega boluje i koliko se nada ozdravljenju, šta mu treba i šta bi želio dobiti idućeg petka, kad mu Ali Rizah opet dođe u posjetu. A onda bi se idućeg petka pojavio s onim što je bolesnik prošlog petka poželio i opet razgovarao s njim, dugo, brižno i prijateljski. Oni koji ga nisu voljeli tvrdili su da Ali Rizah ne voli ljude i da takve stvari ne radi zato što bi bio dobar, nego se tim dobrim djelima nastoji oprati od grijeha, kojima se okaljao prodajući muslimanima opojna pića i trgujući ukradenim stvarima, ratničkom opremom pokupljenom na bojištima i baveći se još sramnijim poslovima. Zašto ne pokazuje dobrotu prema normalnim siromasima, kojih je pun grad, pitali su oni kojima je Ali Rizah išao na nerve, svakom našem siromahu, pa i svakom prognaniku i nesretniku iz okoline, kakvih je stotine u gradu, čak bi i lijepa riječ dobrodošla. Ali ne, on uopće ne vidi njih, nego s puno ljubavi razgovara sa strancima u bolnici, obilazi ih i tješi kao najrođeniji njihov, a utorkom nosi darove kopiladi u sirotište, kao da su sve to njegova kopilad. Oni su bili sigurni da Ali Rizah to radi zato što se takva dobra djela vide i priznaju, o njima se govori i njemu donose pohvale. I sam Ali Rizah je na neki način davao za pravo onima koji su tako govorili, napominjući da „našim siromasima“ svi pomažu, pa nema razloga da i on to čini.“ A ko će se sjetiti ovih mojih nevoljnika, ako i ja okrenem glavu od njih!?“, pitao bi one, koji su njega pitali zašto ne pomaže „našim siromasima“. Osim toga, on nikad nije doveo u pitanje uvjerenje, koje su klevetnici pripisivali njemu, dakle mišljenje da i Bog bolje vidi i više cijeni dobra djela, koja čovjek učini onima koje su svi drugi zaboravili.