Obavezna lektira
De Quincey. Writings, XII, 345
U radionici, koja je zapremala obje podrumske prostorije, Paracelsus je zamolio svog Boga, svoga neodređenog Boga, nekog Boga, da mu pošalje učenika. Mračilo se. Vatra u kaminu je tinjala, stvarajući titrave sjene. Paracelsus nije smogao snage da ustane i zapali željeznu svjetiljku. Ophrvan umorom, zaboravio je svoju molbu. Prašnjavi atanor* i lambici** utonuli su u mrak kad je netko zakucao na vrata. Onako dremovan, ustao je, popeo se kratkim uzvojitim stubištem i otvorio jedno krilo. Ušao je neki neznanac. I on je bio silno umoran. Paracelsus mu pokaže klupu.
Došljak sjedne i stade čekati. Neko vrijeme nisu prozborili ni riječi. Prvo se javio meštar.
– Pamtim lica sa Zapada i lica s Istoka – reče pomalo razmetljivo. – Tvojega se ne sjećam. Tko si i što želiš od mene?
– Moje je ime najmanje važno – odvrati došljak. – Tri dana i tri noći pješačio sam da dođem u tvoju kuću. Želim biti tvoj učenik. Donosim ti sav svoj imetak.
Posegao je za torbom i istresao je na stol.
Ukaza se hrpa zlatnika. Sve je to obavio desnom rukom. Paracelsus, okrenut leđima, palio je svjetiljku. Kad se obrnuo, zapazi da mladić u lijevoj ruci drži ružu. Ta ga je ruža onespokojila.
Ponovo se zavalio, sklopio vrške prstiju i rekao:
– Ti vjeruješ da ja mogu proizvesti kamen koji sve elemente pretvara u zlato, i nudiš mi zlato. Ja ne tražim zlato. Ako žudiš za zlatom, nikad nećeš postati moj učenik.
– Ne žudim za zlatom – odvrati mladić. – Ovi su zlatnici samo dio moje ustrajnosti. Hoću da me poučiš Umijeću. Želim s tobom prijeći put koji vodi Kamenu.
Paracelsus sporo izusti:
– Put je Kamen. Polazište je Kamen. Ako ne shvaćaš ove riječi, još nisi počeo shvaćati. Svaki tvoj korak bit će cilj.
Sugovornik ga sumnjičavo pogleda. Reče drukčijim glasom:
– Zar cilj postoji?
Paracelsus se nasmije.
– Moji klevetnici, koji se nadmeću u brojnosti i gluposti, tvrde da ga nema i proglašavaju me varalicom. Ne dajem im za pravo, ali nije isključeno da me zanosi tlapnja. Znadem da Put “postoji”.
Nakon kraće šutnje javi se mladić:
– Voljan sam ga prevaliti s tobom, pa makar godinama pješačili. Omogući mi da prijeđem pustinju. Omogući mi da barem izdaleka nazrem obećanu zemlju, ako mi zvijezde ne dadu da stupim na nju. Hoću dokaz prije negoli krenem.
– Kada? – nervozno će Paracelsus.
– Sada – dočeka odlučno mladić.
Razgovor je počeo na latinskom. Sada su prešli na njemački.
Mladić podiže ružu uvis.
– Kažu – reče – da možeš spaliti ružu i svojim je umijećem opet prizvati iz pepela. Daj da se osvjedočim u to čudo. Učini mi to, i poslije toga posvetit ću ti cijeli svoj život.
– Silno si lakovjeran – reče meštar. – Lakovjernost mi nije potrebna. Ja tražim vjeru.
Mladić je bio uporan.
– Baš zato što nisam lakovjeran, hoću se vlastitim očima uvjeriti kako ruža iščezava i opet se rađa.
Paracelsus ju je preuzeo i, govoreći, njome se poigravao.
– Lakovjeran si – reče. -Tvrdiš da je mogu uništiti?
– Svatko je može uništiti – izjavi učenik.
– Varaš se. Zar možda misliš da nešto može postati ništa? Zar misliš da je prvi Adam u Raju mogao uništiti jedan jedini cvijet ili vlat trave?
– Nismo u Raju – zainatio se mladić. – Ovdje, pod kapom nebeskom, sve je smrtno.
Paracelsus se osovio.
– A gdje smo onda? Misliš li ti da božanstvo može stvoriti neko mjesto koje neće biti Raj? Znaš li da Istočni grijeh samo znači kako nismo svjesni da boravimo u Raju?
– Ruža se može sažeći – reče izazovno učenik.
– Još ima vatre u kaminu – reče Paracelsus.
– Bacimo li ružu u žeravicu, ti bi povjerovao da je sagorjela i da je pepeo vjerodostojan. Kažem ti da je ruža vječna i da se može izmijeniti samo njezin lik. Jedna riječ, i ti bi je opet ugledao.
– Jedna riječ? – s nevjericom će učenik. – Atanor se ugasio, i prašina prekriva lambike. Kako bi je uopće uskrisio?
Paracelsus ga nujno pogleda.
– Atanor se ugasio – ponovi – i prašina prekriva lambike. U ovo doba svoga dugog dana upotrebljavam druge instrumente.
– Bolje da i ne pitam koji su to instrumenti – reče mladić prepredeno ili ponizno.
– Mislim na onaj kojim se božanstvo poslužilo da stvori nebesa, zemlju i nevidljivi Raj u kojemu boravimo, na onaj što nam ga skriva Istočni grijeh. Mislim na Riječ kojoj nas poučava nauk Kabale.
Učenik ledeno otpovrne:
– Smjerno te molim da mi pokažeš kako ruža nestaje i opet se rađa. Svejedno mi je hoćeš li se poslužiti retortama ili Riječju.
Paracelsus se zamisli. Napokon izusti:
– Kad bih to izveo, ti bi rekao da je posrijedi čista opsjena izazvana čarolijom. Čudo ti ne bi podarilo vjeru koju tražiš. Okani se radije te ruže.
Mladić ga je nepovjerljivo gledao. Meštar povisi glas i nadoveže:
– Uostalom, tko si ti da ovako ulaziš u kuću jednog meštra i od njega zahtijevaš čudo? Što si učinio da zaslužiš takav dar?
Sugovornik mu plaho odvrati:
– Jasno mi je da nisam učinio ništa. U ime onih brojnih godina što ću ih provesti učeći u tvojoj sjeni, molim te da vidim pepeo i potom ružu. Ništa više od tebe neću iskati. Povjerovat ću vlastitim očima.
Hitro dohvati grimiznu ružu što ju je Paracelsus bio odložio na stalak i baci je u plamen. Boja iščezne, i preosta tek kupica pepela. U beskonačnom hipu stade očekivati riječi i čudo.
Paracelsus nije ni trepnuo. Dodade s neobičnom iskrenošću:
– Svi liječnici i svi ljekarnici u Bazileji tvrde da sam varalica. Možda imaju pravo. Ovaj pepeo nekad je bila ruža i više nikad ta ruža biti neće.
Mladić se posrami. Paracelsus je šarlatan ili puki vizionar, a on, uljez, došao mu je u kuću i naveo ga da prizna kako su njegove glasovite čarobne vještine samo isprazno naklapanje.
Klekne i reče mu:
– Neoprostivo sam se ponio. Uzmanjkala mi je vjera koju je Gospod nalagao vjernicima. Dopusti mi da i dalje gledam pepeo. Vratit ću se kad ojačam i bit ću tvoj učenik, i na kraju Puta ugledat ću ružu.
Govorio je s nepatvorenim zanosom, ali taj zanos bijaše sućut koju je u njemu izazivao stari meštar, tako štovan, tako zatečen, tako ugledan i zato tako ništavan. Tko je on, Johannes Grisebach, da svetogrdnom rukom strgne krinku i otkrije kako iza nje nema nikoga?
Nije mu htio prepustiti zlatnike, zato što bi to odveć podsjećalo na milodar. Pokupio ih je na odlasku. Paracelsus ga isprati do podnožja stuba i reče mu da je uvijek dobrodošao u njegovu kuću. Obojica su znala da se više neće susresti.
Paracelsus je ostao sam. Prije negoli će ugasiti svjetiljku i zavaliti se u nerazdvojni naslonjač, sasuo je hrpicu pepela na udubljen dlan i prošaputao jednu riječ. Ruža se pojavila.
* Atanor (athanor), od ar. al-tannur, peć s pješčanom kupelji u alkemijskom laboratoriju. Građena je tako da se dugotrajno omogući jednolična temperatura zagrijavanja, jer su pojedini alkemijski procesi katkad trajali danima, pa i tjednima. Jednolična se temperatura postizala tako da je ugljen s jedne kosine kontinuirano padao na roštilj. Zove se još: Fourneau cosmique, Piger Henricus, “lijeni Franz”, itd.
** Lambik, od ar. al-‘anbiq (zove se još i Capul Mauri), alkemijska posuda za destilaciju, od koje se poslije razvila retorta. Nije imala zatvoreno dno nego se hermetički nastavljala na vrat trbušaste posude zvane cucurbit, koja je sadržavala tekućinu za destilaciju i bila djelomično ukopana u pijesak atanora radi jednoličnoga zagrijavanja.