Ćorović: Na vodi

Obavezna lektira

Ispod omanjega, trbušastog brda, po kome se nižu nekolika reda rodnih vinograda i spuštaju se do gustih redova širokih, mrkih maslina i smokava, provlači se, upravo mili krivudava, široka Neretva, hujeći potmulo i zapljuskujući niske, pržinave obale, obrasle starim topolama, vodenim trskama i vrbama, koje sa obje strane bacaju svoje široke sjenke na nju, te se gotovo crni i izgleda kao kakva ogromna jegulja. Tek na nekim mjestima, ako iza oblaka, koji su se raširili po nebu kao razastrte velike kože bivolske, proviri mjesec i kroz nemirno lišće topolino prodre do vode, zasijaju po njoj kao mala ogledalca svijetle pjege, zaigraju na vodi i opet ih nestaje. Ili ako se ozgo, preko vinograda, spusti prohladan vjetar i zaigra se duguljastim trskama, one se poviju iznad vode i oglednu se u njoj, a tanke im sjenke počnu se vijugati po talasima i uvijati, poput kakvih neobično velikih i dugih pijavica. Povijanje trstika poplaši katkada po koju žabu, te iskoči iz zaklona i bućne u vodu, da se opet vrati svome društvu, koje neprestano i neumorno krekeće, pa kao da se nadmeće sa dva cvrkavca, što su ozgo iz vinograda, sa dvije protivne strane, kidisali sa svojim cvrčanjem.

– Heeej, okreći na desnooo! – ču se iznad vode iz daljine dug, otegnut uzvik i neko kao da mu se odazva na to.  

Iza strmenitog, pećinastog okrajka brda, kud je Neretva zaokretala, poče kao svitati. Površina vode na tom mjestu poče se prelijevati u zejtinastu boju i bjelasati se, kao ono u praskozorje, a tanka, plavičasta polutama povijala se iznad nje, šireći se pomalo, da su se kao kroz crn veo lijepo mogle raspoznati udaljenije trstike i dva dugačka, tanka jablana. Zatim se ukaza oveći rumenkast plamen i mrka, prednja polovica male, uske ribarske lađe. Plamen je buktio i igrao se, sa oveće cjepke luča, koju su ribari pritvrdili pri ustima lađe, obasjavajući tri ljudske prilike: dvojicu muškaraca i jedne ženske. Na bokovima lađe veslali su muškarci: prvi, ostariji čovjek, mrka, mrgodna lica, neobrijan, sa golemim, nakostriješenim brkovima, sa razdrljenim, bujnim prsima i jakim, gušterastim mišicama, a drugi mlad, golobrad, sa djetinjski naivnim licem i neobično pitomim, blagim, plavim očima. Obojica su bili samo u bijelim gaćama, preko kojih su, poput bjelače, spustili košulje. Ženska prilika bila je mlada, dvadesetih godina, jedra, zdrava, rumena, punih, oblih obraza i razvijenih prsiju, koje malo te nije sasvim obnažila. Ona se naslonila laktom na pervaz lađe, gledala u vodu i udisala svježi vazduh, prepun vlage i onoga prijatnoga vodenoga mirisa. Za njezinim leđima pričvršćena je bila oveća, široka mreža, koja se vukla za lađom po vodi, slična ptičijem repu.

– Sad, Mitre, otvori oči! Ovđe da počnemo! – viknu onaj stariji i snažno udari veslom po vodi, da gotovo sve žabe zamuknuše, a većina ih poskaka u vodu. 

Mitar takođe udari veslom, malko zaokrenu lađom i zaustavi je na sredini vode.

– Mare, pazi na mrežu! – opet će onaj stariji, onim istim grubim, promuklim glasom.
– Ne boj se, pazim ja – odgovori ona, pa prihvati za mrežu i poče nešto driješiti.

Plamen sa luča puckarajući i povijajući se ogledao se u vodi, nadigravao se sa svojim odsijevom u njoj i obasjavao sve unaokolo, da se lijepo mogao vidjeti šareni šljunak na dnu, preko koga su se motljale mnoge, sitnije i krupnje ribe, zbunjene, i promicale oko lađe.

– Oho, biće lova noćas! – uzviknu stariji zadovoljno. – Ako vi otvorite oči, pa privatite ljucki za pos’o, valjaće. Nemojte opet šaptati ni zazjavat’ po drvljad’ma, nego pljunite u dlane, pa radite…

– Ne brini ti, Todore, brate! – odgovori Mitar blago. – Znamo mi…

Mara, rasplećući mrežu, zagrnu rukave do ramena i, osmjehnuvši se na Mitra, zamoči ih duboko u vodu. Od njezina nagloga pokreta lađa se zanjiha jače i mnoge ribe trgnuše u stranu i razbjegoše se.

– Paazi! – breknu Todor, muž joj, i mrko je pogleda. – Nemoj da bude više štete nego vajde …

Pa se saže do vesala, uze dugačke ostve i zabode ih u vodu.

– Ohoo! – viknu, odižući ih u vis i zadovoljno gledajući u golemu pastrvu, kako se probodena ostvama trza i praćaka repom. – Držite! Dobar je početak!…

Mitar prihvati pastrvu, zagleda je, opipa joj prstom rane i nemarno je spusti pored sebe. I on se podiže i prihvati za ostve, ali mjesto da ih spusti, ukočeno gledaše u obla ramena Marina, u mišice i u debele pletenice, što joj se po košulji niz široka pleća spustile do pasa. Pogleda joj i u široke kukove i, lagano uzdahnuvši, dohvati ostvama po najbližoj topoli, te se nekolika lista otrgoše i trepereći popadaše po vodi.

– Ti plašiš tice! – okosi se Todor ljutito. – Koji ti je đavo, pa net da radiš k’o Bog zapovijeda? Ima neki vakat kako si se razlijenio, pa si gori od onoga koji nikad nije lovio.

Mitar se trgnu, promuca nešto, pa okrenu ostve u vodu i zabode ih gotovo pored Marinih ruka. Voda pljusnu i zasu Maru po licu. Ona uzvi glavom unatrag, pogleda ga prijekorno i, poprijetivši prstom, opet se dade na posao.

Odnekuda iz daljine odjeknu pjesma:

Đevojka je tuđina bratila:
Moj tuđine, moj po Bogu brate,
Prevedi me preko Romanije
Bez ljubljenja i bez milovanja…

Prijatan, mek, gotovo ženski glas, prepun neiskazane sjete i čežnje, razlijegao se kroz noć i prelijevao se iznad vode, iznad vrba i topola, pa umirao tamo nad vinogradima. I Mitar i Mara opet se pogledaše. Mara razdrlji prsa još malo, da ih hladan vjetar pomiluje, opet rastvori usta, da što više udahne vlažnoga vazduha, a obrazi joj se plamili sve to više i na šljepoočnicama joj nešto igraše. Lađa se ljuljala od Todorova udaranja ostvama, koji se nije osvrtao ni na njih, ni na pjesme, a voda je pljuskala u bokove i mnoge sitne kapljice zaustavljale su se na licu Marinu.

– Ha, evo i meni lova! – uzviknu Mitar kao od bijede, udarajući ostvama i pokazujući nabodenu ribu, koja je bila nešto malo veća od Todorove.

– Šta je? – okrenu se Todor i pogleda.
– Sval.
– Ih, zar samo sval?

Luč, koji je dogorijevao, poče praskati, goreći nekim plavkasto-ljubičastim plamenom, koji se povijaše i uzvijaše nad talasima. Todor spusti ostve, uze luč i zamoči ga u vodu. Luč cvrknu. Mrak opet obujmi sve i srebreno-ružičasta voda pomodri kao čivit, a obli listovi topole pretvoriše se u krupne, crne leptirove, koji okupljeni u jato kao da igrahu kolo. Mitar se prenu i, prije nego je Todor mogao drugu cjepku da zapali, uhvati Maru za mišicu i ne govoreći ništa stište je snažno, muški.

– Heej! – opet dreknu Todor i pođe veslu. – Čuvajte lađu! Nešto se primiče.

No prije nego je sve i dogovorio, nešto meko udari u lađu i silno je potrese:

– Drži!
– Šta je?
– Drži, ne pitaj!

Mitar skoči i prihvati za ono, pa kao da ga zmija ujede, trže ruku natrag.

– Čojek! – ciknu.

Todor baci ostve i obje ruke umoči u vodu.

– Utopljenik! – reče i on.

Mara zadrhta.

– Za Boga, pušćite ga, bacite! – vrisnu, pripijajući se uza njih. – Pušćite!
– Mrtvaca da pustim ribama, bruko nikakva! – odgovori Todor, poprijeko je pogledavši.
– Goni, Mitre, lađu na pržinu da izvučemo.

Mitar zagrnu rukave i prihvati za vesla. Lađa se opet zanjiha, nakrivi se malo i lagano, mileći pođe obali. Za njom su se sad kao dva krila, vukli: sa jedne strane mreža, a sa druge utopljenik, koga je Todor čvrsto držao rukama. Kad se lađa primaknu kraju, Mitar iskoči na pržinu i objema rukama povuče je. Tada iskoči i Mara, uhvativši se čvrsto za njegova ramena i oboje pridržaše lađu dok Todor izvuče mrtvaca.

– Pa ovo je žena!– zviknu Todor, pošto spusti trup na pržinu. – Žensko je!

Uzeše luč i nadnesoše ga nad unakaženo lice utopljenice. Koža joj se odrala i sa čela i sa obraza, oči ispijene, bez kapaka i trepavica, nos otkinut, kosa razbarušena, puna pržine i razne ološi, haljine prljave i pocijepane.

– Ko li je ovo? – zapita Mitar zagledajući bolje.

– Da nije… da nije Anica Grgureva iz Odžačića? – zviknu Mara i sva se strese.

– Sedam je dana otkako je bačena u vodu, a sedmi dan voda izbacuje mrtvaca na vrh…

– Na moju dušu – promuca Todor i prinese luč još bliže – ona je!… Eno se poznaje po onom mladežu među obrvama.

Sve troje skupiše se nad njom i ćuteći posmatraju je. Trstike oko njih povijale su se, dodirujući im katkada do lica, spušteno vrbovo granje kupalo se u vodi tiho šumeći, a voda je jednako zapljuskivala po sitnoj, bjelkastoj pržini i dva-tri puta obuhvatala noge pokojničine, kao da je htjela opet sebi prigrabiti.

– Jadnica! – reče Mitar uzdahnuvši, pa pogleda u Maru. Todor nabra obrve.

– Grješnica! – reče osorno. – Onakoga čovjeka uhapsiše rad’ nje. A Grgur je bio pošten k’o zlato. Ljutit i naprešan čojek jes’, ama valjan…

– A kako ga neće uhavsit’, po Bogu, kad je on bacio? Je li i sam iskazao sudu da je on bacio? Nije šala ubit’ život jedan… – opet će Mitar.

Todor gurnu nogom utopljenicu i zavrti glavom.

– Neka je ubio! – osiječe žestoko – Zar bi i ti drukčije radio, kad bi im’o ženu, pa kad bi je u’vatio kako se ljubi s drugijem? A on je nju u’vatio. Je li naš’o Stanka Mrčetića u svojoj kući? Stanko mu utek’o, a on nju za vrat pa bacio… I neka je! Mitar opet uzdahnu.

– Ama je grehota ubit’, brate… Da je oćer’o od sebe i valjalo bi mu… Ama živu je bacit’ u vodu… Uh!…

Todor, sa nekom čudnom mržnjom, opet pogleda u utopljenicu i opet je gurnu.

– Ovo bi’ ja jopet u vodu bacio – reče. – Kad je voda ponijela, nek je i nosi…

– Ne!– živo upade Mitar, uhvativši ga za ruku. – Grehota je. Evo, ti ćeš mi se rugat’, ama meni je žao jadnice.

Mara, koja se počela plašiti od lica pokojnice, pa se okrenula u stranu, sad prođe Todoru za leđa i dohvati ga za rame.

– Sahranite je! – šapnu moleći.

– Eh – okosi se Todor, odgurnuvši je od sebe, – ja da je sa’ranjujem? Jesam li joj brat, jali rođak?

Mitar skide mrežu s lađe, povuče je i pokri lešinu njome. A ja velim rišćanska je duša, krštena, pa treba da je sahranimo – reče. – Ne valja da je ostavimo ’vako.

– A đe ti je motika? – zapita Todor, malo mekšim glasom i kao razmišljajući.

– Pa, brate, vođen blizu ima kuća. Eto do kuće Mandalove nema ni čejrek hoda, pa da donesemo… Za po sahata i da odeš i da se vratiš.

Todor se zamisli.

– Pa možemo donijeti – reče. – Eto, nek Mara ode i nek zaište motiku. Može zovnut’ i koje čeljade Mandalovo, pa neka nas bude više kad je zakopamo.

Mara poklopi lice rukama i otrča u stranu.

– Kuku meni, ja ne smijem! – ciknu. – Ne smijem ja sama ići, pa da ćete me ubiti.

– Ih, bruko ženska – okosi se Todor podrugljivo. Mlada, zdrava, a strašiva! Phi!…

– Pa… ja ću ići – uplete se Mitar, lijeno se okrenuvši. – Ja mogu…

– Jok! – dočeka Todor i uhvati ga za ruku. – Ti kad pođeš, nikad se ne vraćaš. Znam ja tvoj hod. Nego ostanite vi ovđe, a ja odoh…

I, ne pogledavši ih, zaturi kapu na zatiljak i ode.

Mitar i Mara ćutali su neko vrijeme i samo gledali u trup, koji je ležao na pržini obasjavan plamenom luča.

– Kako je ružna! – reče Mitar nakon duže počivke.

– Mene je strah od nje – šapnu Mara stresajući se, pa se primače Mitru, sjede kod njega, naslonivši svoje rame na njegovo.

Mitar joj se okrenu.

– Eh, jadnica, ludo li pogibe!
– Ludo…

Oboje se gledahu neko vrijeme. Mjesec, koji se bijaše prokrao kroz oblake, uprije zracima pravo u Marinu kosu i čelo koje se neobično zabijeli. Plamen joj obasjavaše zaplamljene obraze, a vjetar se igraše bičevima kose i zasipaše je njima po licu.

– Mare, svaki si dan ljevša – prošapta Mitar, koga je opijao vlažni i prijatni miris vode i dah Marin. – Duše mi k’o đevojka kakva!

– Ja?

– Jesi, Boga mi! Kako se koji dan sastajemo, sve si ljevša. U očima ti svaki put sve više vatre, a i lišce ti punije.

I on lagano pruži ruku i preko košulje obgrli je oko pasa.

– Lijepa si k’o upis!

– Ih!

On prevrnu očima.

– Da sam ja nešto na Todorovu mjestu, viđela bi ti, kako bi živjela!

Ona obori glavu.

– To mi vazda govoriš… – šapnu.

– I vazda i sad, – dočeka on oduševljenije. – On ne zna, bona, da te miluje i pazi. Zar su ove ruke za teška rada i ove mišice… Uh!…

Ne mogade dogovoriti. Pruži i drugu ruku, obgrli je snažno i poljubi pravo u usta.

– Nemoj… nemoj sada – zamuca ona, oturujući ga lagano od sebe i izvijajući se.

– Kako možeš?

– Hoću… Hoću vazda! – strasno šaptaše on stežući je jače. – Ti si mi draga i to ću svakom kazat’ da si mi draga… Bona, zar može čojek sjesti kod tebe, a da te ne zagrli?

– Nemoj… nemoj Boga ti! … Vidiće ko… – branjaše se ona, jednako ga gurajući.

– Neka vidi. Ne bojim se ja nikoga… A mrtva usta ne govore, nit’ će mrtvac kome kazat’…

On je odiže malo i privinu sebi.

– Oh… oh… nemoj… nemoj… – isprekidano, kao umirući, šaptaše ona … – ako Todor dođe…

– Daleko je otiš’o … Ne boj se!

I kao perce izdiže je na rukama, opet je obasu poljupcima i spusti je na pržinu, gotovo više glave utopljeničine…

Sabrana djela, knjiga 1, Svjetlost, Sarajevo, 1967

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka