Kikić: Dova pod Carskim trešnjama

Obavezna lektira

Na Rudini probijaju Rudinci škriljeve i nabijaju pune proboje baruta, pa se izmiču i potpaljuju. Niz stranu zatrešti kô da se zemlje provaljuju. Oni zajašu u grebenje pa razrogače oči, a škriljevi drobe do u prosjel.

– Ne d'o Bog dragi nikome da ga prignječi…
- Za poso, za poso… šta sad iznivljaš!? – to momculjke nagoni Muca Merdanov, jer on ne voli svakake razgovore.

Nad brdima se svi oblaci sasušili i obijelili pa ih nekud ponestalo. Ostalo poslije njih nebo golemo i daleko, dalje nego ikad. Škriljevi po Rudini usjali kô taljevina. Momčadija se prlji i kune kad god Muca vikne da se pribjegne. On potpaljuje redom sve deset naboja. Kad u prosjelu zajazi, onda će Mušancani hajakati i privlačiti.

Dud – dam – uuu – u…
Hrššš – krrr – trsss – dzirr – krh – hrrr.

– Ne d'o Bog dragi da koga pritisne…

– Za poso, šiljegušetine! – to njih opet prigoni Muca.

– Ne d'o Bog baš…

– Jah, jah…

– Prikrpi, prikrpi… za šiljak, šta iznivljaš?!

Oni treskaju. Tvrdi su im škriljevi kô pečeni. A i ova ih ljetna vedrina spiče. Eee, kako je ljepša noć kad se prolazi ispod kevinih pendzera! – Tako oni pomalo proklinju, a Haške Omerov za inat i suncu i svemu ohajkne…

– Ohh – haa – ajhh!

– Ohhaaa…

– Zar mozeš, bolan?!

– Ohh – haa – ajhh!

– Blago meni… prikrpi, prikrpiii!

– Ooao – ahhaa – ajh!

Škriljevi tršte i osjavaju. Oći že zaboliti od vreline. Momačka se privijanja cuju bolje s jutra i podveče.

U prosjelima se posvrtala žita. Zemlja se zapekla i orudila, a napukla na svakoj stazi. Na Meraji pod Trešnjama zemlja zazinula. Brdan se u vrbaku prosušio, pa Rudinci i ne dogone goveda na pojila. Zapute se njihove djevojke čak na Hinjevac, pod Mehijine vodenice. Kad nema Mehije, one se i kupaju – posve gole.

– Pogorje se, vala, ljudi, pogorje!

– Pogorje, vala, pogorje!

– Što to, pobogu Mula Ahmo ne dovi!?

– Baš, baš, što to!?

Eee, ne gori u njega, ne gori!


– Pa, ako, ako!?

Tako govore Rudinci, pa ako se i dvojica sastanu, makar. Nisu oni upamtili ovake žege ni prije dvadeset godina. A evo ovog ljeta upeklo kao da je nebo progorjelo. Nagovarali oni Mula-Ahmu da dovi pod Carskim trešnjama, a on kao da ni čuo nije. Počinjali oni pred njim, a on se izmicao i kinjio.

– Eee, ne gori u njega, ne gori!

– Pa ako, ako, zar nije dužan?!

– Jest, vala, i pred Bogom i pred ljudima!

– I jest, i jest!

– Grehota je, bolan, grehota… biti učen a ne htjeti… e-eh!

– Neće džaba, ljudi, neće! To je to! Zar vi ne znate kaki su Mulaahmetovići?!

– Skinućemo mi njemu ahmediju…

– I treba… treba!

– Jajjah!

– Nema tu ništa, nema!

– Immaaa, šta nema… naćeraćemo mi njega, naćeraćemo!

– Ih, bolan, gdje je to još bilo!?

– E, biće ovdje, ako nije nigdje bilo!

– I treba… i treba!

Odlučivali Rudinci svakako, a Mula-Ahmo izbjegavao. Zna on koliko je tu i muke i posla, pa opet ako kiša ne pane, vikaće oni na njega kô na halu. I prokleće oni njega, taki su! A neće nikad htjeti za njim ni da klanjaju, ni da zapisuju kod njega, neće! To on zna pa se zato i kinji. Dovi on, istina, i bez toga svako božje jutro, ali eto kao da je sve uzalud. Po Rudini gori i svrće, a Brdan presuši posve. Eee, pa ili je to Bog dragi naumio da kazni Rudince i da ih pogori, ili Mula-Ahmine dove nisu sahi!? To muči Mula-Ahmu pa se on uštrkljava kô avetin i sanja svaku noć ružno. Jutrom on dovi prerano, pa sve dok se i sunce nad Polojem ne ušika… A kad se vedrine ušire, on se uštrklji i snezvjerava – zna on, jedno mora da jest: ili je Allah dzellešanuhu naumio da pogori Rudince, ili njegova dova nije u Allaha dzelešanuhu sahi. Ee, ee, nešto jest od toga dvoga! Dobro, ako su Rudinci griješni… ali da je on griješan!? Zašto? On eto po pet puta svaki dan klanja i fatiha! A nosi, bogme, i ahmediju… – Toga svega eto nije razumijevao on, Mula-Ahmo, imam rudinski, pa radi toga se nije smio ni usuditi da dovi pod Carskim trešnjama, pred svijetom. Nije smio, jer će ga i prokleti ako umah ne okiši… A Bog zna, Bog zna, neko je od njih griješan!

– Da dovimo, Mula Ahmo?! nagovara njega Avdija Zukin, a on kao da se prenjava.

– Ma vala… hjah!

– Nemoj, pobogu, Mula

– Ahmo, tako… nemoj ako si mumin, pogorje nam ljetina!

Ma, vala… Znaš šta ja mislim, Avdija? Da Bog dragi nece ovako, ne bi mi ni gorili… eto ti! Da Bog dragi nece, ne bi… jajjah!

– To se Mula-Ahmo izvlači i iskopava. Ee, teško je, teško kad te ni Bog neće da čuje… jer vec si najveći grješnik na dunjaluku, ili ni Bog za te ne zna… – ovo probija Mula-Ahmu kô usijano gvozde, pa on, kad god ga ko prizove, kao da se prenjava.

– Jajjah!
- Što bi nas to, Mula-Ahmo, Bog dragi eto zaboravljo… aa?

– Avdija je stara dobričina pa ne može ni pomisliti da je on negdje sagriješio… pogotovo ne kod Boga, jer on ne pamti da je propustio ijedan namaz, a prešao je pedesetu poodavno.

– Jajjah! To samo Allah džellešanuhu zna… i niko drugi, dragi moj! Jajjah!

Bivalo tako iz dana u dan, pa pridošao i Mladi petak i Rudinci svi prišli Mramorju da odzume. Bogu je najdraže, kažu, najdraže da mu klanjaš o Mladom petku. A eto, i ove su ih žege pribrinule, pa oni svi kao zbenavljeni nečim teškim… Kako že samo oni danas da se svim srcem pomole i odaminaju svaku Mujilovu! Došao je i Mula-Ahmo. Volio bi on da je moglo kakogod bez njega, ali ne može, ne! Ko bi drugi imamio da on ne dodje!? Njime od juće promuljuje nešto teško kô zakrvavljena zemlja, pa on protmjava od slutnje… Ćini se njemu baš posve da je on grješan i da Bog zato neće da čuje njegove dove. I nije samo što mu se čini, već on eto zna, zna! Pa kako bi drugačije i bilo kad on eto svako ubogo jutro i dovi, i fatiha, pa svejedno. Svejedno! E, nije niko drugi griješan, nije… osim njega! Ne spava on već pune tri noži, a samo prevrže Indžil i traži… traži… A kad sve isprevrće, vidi da nije ni našao ništa, a sjeti se da i ne zna šta je tražio. Zna on samo to da je grješan kô najgori vlah i da ga Bog dragi eto zato i ne čuje. Eh, eeh!

Okujisao Mujilo, a Rudinci usafili duge redove i uzmahnuli rukama pa se svezali po pasu, svaki za se. Mula Ahmo imamio kô i prije. Kad su završili, Mramorjem se uširilo mnogo golemih amina:

– Aaammiiiinn!

– Aaammiiiinn!

– Aaammiiiinn!…

O podne pripeče sunčevina i očima i mozgu, pa bi svako pokvasio glavu da ima vode.

– Ammaan ja rabbi… ammaan ja – rabbi!

– Ovo se ne pamti, ljudi!

– Pogorje se, pogorje!

– Juče Omerdine kukuruske zagarile uz Brdan.

– Jammi, bolan?!

– Jest, dragi, jest!

– Ostade se, pobogu, bez hrane!

– Da dovimo, Mula

– Ahmo!?

– Ma vala…

– Nemoj, pobogu, tako!

– Hajd’, Mula-Ahmo, hajd’ – podgovara i Mujilo.

– Pod Trešnje, pod Trešnje… evo niz Osoje!

– I žene ce doći…

– Ma, vala… pa de ti, Mujilo! Što ne bi!?

– Zašto, brate, ti si i do sada!?

– Ma, vala…

– Nemojte, ljudi, pobogu tako!

– Ma, vala…

– Šta… ma vala… šta?!

– Zašto si hodža?

– Zašto si imam?!

– Jest, jest… zašto, zašto?!

– Skini ahmediju!

– Skini, skini… i što že ti!?

– Zar te nije stid, da te prigonimo… haa?!

– U džehennem ćeš, bolan, u džehennem! Mula-Ahmo se strešava. Evo, oko njega se ogungulilo, pa svako golemo zazine i vikne, i u svakoga je lice i modro, i crveno, i tvrdo… Vidi on to pa i čuje i ne čuje, ali ništa ne razumije. Ne razumije! Strešava se kô u vjetrušini, pa ne zna ni da progovori. A i šta bi progovorio kad ne razumije ništa od svega ovoga – ne čuje ništa, već vidi samo gdje svi redom guglaju i prijete… unose se. I on bi zazinuo, ali…

– U džehennem ćeš, bolan, u džehennem! – zabije mu se Dervišagina kletva u čelo kô gvozdena ćuskija. On zazine. Biva mu pomalo jasno i šta je ovo sve s njime.

– Ma vala… pa de, Mujilo, deh… de, tako ti velikog Allaha!

– Neće on, neće!

– Ti si i do sada, tiii!

Hoće eto oni da on dovi, jer je on i do sada to radio, pa misle da će njegova opet biti sahi…

– Ti, tiii!

– Ne mog-guu!

– Štaaa – ah!?

– Morrraaš!!!
- Ne…

– Morrraaš!

Gomila zagari! Svako od njih zna samo to i jedno – mora Mula-Ahmo doviti, pa svršeno! Oni će ga rastrgati ako neće! Zar da se on Allahu dzellešanuhu nece pokoriti… zašto?!

Iz sviju grla prolomi ko ušiljen klin:

– Morraaš!!!

Mula-Ahmo se proturi kroz sve njih i naze niz njive. Nosi njega nešto krilato pa je kô najlakša perka… Nosi ga, nosi kô vilenjaka, i on samo vidi pred sobom njive i njive, i zna da mora i da treba da prhne preko sviju njih, daleko. Za sobom čuje guglanje kô tvrdu i potmulu grmljavinu, pa mu leđa progorijevaju od srškavosti… a. opet ga nosi nešto iz njega, nosi i nosi iz njive u njivu, dugo. Kad za njim prolomi jače, on očuje i posrne – u nešto zivo, koščato, klješčato, jako…

Rudinci ga snesoše niz Osoje i sve pod Carske trešnje. Žene čekale odavno s vodom i s kamenčićima. Kad se odovi, treba prosuti kamencice u vodu i čekati da okiši.

Mula-Ahmo se ispravio i iskreno prema kibli, a raširio ruke. Svi to uradili za njim. I žene.

S Rudine trešti i škriljevi osjavaju kao da se je sunce okomilo i prosulo po njima. Nad Brdima nebo preplavo i predaleko pa se dan uširio kô nikad, Mula-Ahmo dovi glasno, a svi za njim i ponavljaju i aminaju. Predao se eto i on nekoj novorođenoj nadi od straha, pa niti se predaje posve molitvi, niti ga ostvaljaju strahovi. Teško njemu ako eto danas do mraka ne okiši! To ga je Bog dragi i zaboravio i odbacio, a oni će ga i prokleti i… bogzna šta će još uraditi od njega! Eee, ee! Nije lako ni imam biti! Zgriješi pred Bogom, zgriješio si i pred svijetom, eee, ee! – Tako misli Mula-Ahmo, a dovi. Svijet ga ponavlja i amina. Niz Meraju grgori. Težak je i taj grgor kad je dan nepomičan i ukovan olovnom sunčevinom. Teško se i diše, preteško. Trešnje se smuždile s obje strane, a kore im se svratile kô pera. Stazama zemlja napukla i zazinula, pa kao da iz tih pukotina peče neko drugo sunce.

– Amiiinn!

– Aammiiiinn!…

Djeca se povaljala po hladovima pa i ona u jedan glas pjevaju:

– Amin kiše, nek je žita više!

– Amin kiše, nek je žita više!

Tako su ih naučili, jer treba da i djeca dove. Tko zna, mozda će njihova biti sahi.

Kad su prosuli kamenčiće u vodu, othuknuli su. Mula-Ahmo pogledao u nebo.

– Eh, kako se je uvedrilo! On ostudenio. Da ide ranije?! Jer ko zna, ko zna! Ogleda se… Svijet pribjegao hladovima. On se izvuče, pa nagne prosjelom i uz Osoje. U ušima mu zagrgunja, zaglomata, zagungula, zagrmi… Čini mu se to za njim dižu hajku. On uhitri, potrči… poleti! Uši mu zazvizde. Grlo zagori. Mora on pobjeći, moraa! Evo čuje da galame za njim baš… Čuje, čuje eto Rašidagu gdje viče za ahmediju, za džehennem… To ga ponese još jače. Noge mu se nekako užarile pa kao da podgorijeva. I to ga nosi. Glava mu je golema, debela, ozujala, i odundala, pa peće, peče. I to ga podize. Podiže ga i nosi! Mora on pobjeći, morraa! Jer uzeće oni njemu i ahmediju i skasapiće ga kô kasapi junca… mora on pobjeći, moraa!

Čuje on dobro da za njim i tutnji i trešti i eto vidi za sobom – svejedno što se ne obazire – jedno golemo i teško klupko ljudi, žena, djece… a svi oni gunglaju, i mlataraju, i deru se…

S Rudine otrešti. Mula-Ahmine oči poletiše nebu. Nebo vedro i daleko, predaleko. On jeknu. To eto ne grmi, a njemu se pričinilo. On opet naže. Za njim opet zagugla. On to predobro čuje i zna da mora pobjeći!

Na Rudini pali Muca u jedan mah sve deset naboja, pa stranama prolomi kô grmljavina. U prosjelu zajazuje. Haške Omerov za inat suncu ohajkne u sve strane. Kad god ga oćute, govore:

– Kako može, kako može…

Oni pod Carskim trešnjama broje kamenčiće i čekaju da okiši. Eh, kako bi se poradovali!

Djeca se valjakaju i pjevaju bez prestanka:

– Amin kiše, nek je žita više!…

Stari odahnjuju:

– Aammiiiinn!…

– Aammiiiinn!…

Ako do mraka ne okiši, Mula-Ahmo će pobudaliti, a Rudinci će se zbenaviti od čuda.

Hasan Kikić


Hadžić: Peta dimenzija
Kundera: Zašto si tako lepa
Hadžić: Pesma kao pristupnica