foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hodžić: Pjesme

Sve je isto

I zvuk šljapkanja bose noge u lokvi krvi
I mokar snijeg što prekriva oranicu
I demoni što se kote u sumračnoj šikari
I ugao pod kojim su složene slikovnice
I plamen što ih liže dok vrištiš
I soba bez nosećeg zida
I vulgarno ogoljen život u njoj
I voajerski pogledi dobrih Samarićana
I nezainteresovani miševi što su se uselili u ormar sa heklom moje rahmetli matere
I histerične mačke što se hrane dječijim mesom
I smijeh dželata što širi djevojačke čipkane gaće za kameru kao trofej
I krvavi sutoni
I krvava praskozorja
I melanholija Higgs Boson Bluesa u našim slušalicama
I zadnji glas u ovom životu
You are the most beautiful girl I ever met
Sve je isto
I krv moja i tvoja
I početak i kraj

Who cares what the future brings


14.10.2023.

Stajao sam u crkvi
Isusa Krista Spasitelja
U Breši
Sa zidova su me gledali apostoli, Juda
Anđeli sa svoda
Isus Spasitelj sa krsta
Krvavu kožu mu izjeda jutarnje sunce
Stoljećima već
Kao da nije bilo dosta
Kao da nikad neće biti dosta
Još krvavih čavala u mekano meso
Još raskomadane djece
Još očinjih krikova
Još, još, još, šta
Kakvo ti je to pitanje
Naravno da je zaslužio
Još krvavih čavala u mekano meso
Još vrelog čelika
Još plamenih oluja
Još raskomadane djece
Naravno da je zaslužio
Još krvavih čavala u mekano meso
Još
Još
Još
Još.
Nisam više mogao trpiti milostive poglede
Ostao sam bos
Pustio sam da mi stopala ljubi hladni mermer
Pao sam na koljena
I uzvratio mu poljupce
Vjekovna hladnoća uglačanog kamena
Tješila me šapatom
Da će sve proći
Da će svi proći
Da će utihnuti svi glasovi
I dječiji plač
I dželatov smijeh
Da mi se
Hvala Isusu Spasitelju
Neće ni za kosti znati
Ali će ostati kamen
Božanski hladan
Za vijeke vjekova
Amin

Refik Hodžić