Idem u Kartagenu. Možeš li ti to vjerovati, bog ti jadan! U Kartagenu!! Da, TU Kartagenu, ono nestvarno mjesto na karipskoj obali Kolumbije. Ne pitaj me ništa, jarane, i ja jedva mogu da se dozovem, vjeruj mi. Volio bih da je did Redžo živ pa da mu ispričam. Ja bih ga nazvao, on bi se javio i vikao snagom gluhog topa od 93 godine.
“Ko je to?? Šta ho'š??”
“Ja sam, dide, Refik!! Čuješ li me??”
„Naravno da te čujem, što se dereš koje vražije matere!! Šta ho'š?”
“Idem u Kartagenu, dide!!”
„Pa što? Šta si sad uradio, hajvanu hajvanski!?”
„Ma ne, dide, ovo je dobra stvar. Znaš Kartagenu, Garcia Marquez je živio tamo, Karibi…”
“Jel’ to u Meksiku?”
„Nije, dide, ovo je Kolumbija. Ma čitao si Garciju Marke…”
“Danas sam jeo takav grah, ne znam ti reći, iš'o sam na wc prvi put nakon pet dana, ispraznio crijeva samo tako. Šta veliš na to?”
„Ma joj, dide, Kartagena, čovječe, što mi pričaš o svojim crijevima?“
“Ćuko, onaj crni, danas preskočio ogradu i poj'o Dušankinog horoza. Nije ga baš poj'o, više ga onako udavio i bacao malo po avliji. Mislim da mu nije trgao meso skoro nikako.”
“Dide dragi…”
“I sad kuja hoće da joj ja dadnem jednog od ona svoja dva horoza. Mo'š ti misliti, hoće onog crvenog, sa sjajnim repom. Ili dvije od onih velikih bijelih koka. Zmija jedna debela! Šta je ćuko treb'o, da igra šaha sa horozom?”
“Moram da idem, dide, žao mi je što sam te nazvao.”
„Ma jedi ti govna, nek znaš. I selam Florentinu Arizi, jednom smo se napili k'o dvje letve.”
Modulirani glas iz zvučnika grubo prekida moj tok misli najavljujući ukrcavanje na Avianca let 9544 iz Bogote Eldorado za Cartagene des Indes, a moj did se ponovo vraća među mrtve.
O, kako želim naučiti španski. Probao sam jednom, ali nije išlo, učiteljica moje kćerke mi je ukrala aktivacijski kod za Kamen iz Rosette i zauzvrat mi dala izgovor da godinama ne uradim ništa po tom pitanju i ne naučim ovaj predivni jezik. Umjesto toga, naprežem se da razumijem šta najava govori, kao da će mi pucanje najveće vene na čelu donijeti prosvjetljenje na španskom.
Nešto-nešto-očo-nešto-Avianca-nešto-nešto-Cartagena-nešto… Osjećam olakšanje kad ljudi oko mene počnu ustajati i formirati red za ulazak u avion. S velikim zadovoljstvom vadim svoju Silver Miles and More karticu i guram se preko reda da se pridružim besmrtnicima biznis klase u traci za prioritetno ukrcavanje.
Službenica Aviance se osmjehuje dok uzima moj boarding pass. Ja zauzvrat toliko razvlačim lice u osmijeh da osjećam kako će mi se paralisati desna strana lica. Možda je moždani udar, pipam se po licu. Ona skenira kartu, ali ništa se ne događa. Ponovo ništa. Nema zvuka, nema zelenog svjetla.
“Ja provjerim,” ljubazno kaže Carolina Perez.
“Jel’ to nešto nije u redu?” Znao sam, išlo je previše glatko. Nikad ne ide glatko. Carolina Perez ukucava moje ime u kompjuter. Mršti se. Ukucava nešto drugo. Još se više mršti.
“Gospodine, vi ste rezervisani za ovaj let, ali tek za sutra.”
“Šta??? To ne može biti, pa ja sam ovdje sada. Evo vidi, pogledaj, imam boarding pass, uzeli su mi prtljag i sve, sigurno je neka greška!”
“Gospodine, žao mi je, ali na vašoj karti piše 27. novembar.” Oči Caroline Perez počinju svjetlucati od nestrpljenja. Uviđam da je još ljepša kad je ozbiljna. “Ne znam kako ste dospjeli ovako daleko, ali danas je danas, a vi ne biste trebali biti ovdje danas. Vi ste za sutra. Molim vas, sklonite se da današnji putnici mogu ići u Cartagenu.”
Odmičem se, a neki dundasti tip u tamnoplavom odijelu i bijeloj košulji trijumfalno skenira svoju ukrcajnu kartu, dobacujući mi nadmoćan pogled pobjednika koji nikada nije morao da odstupi kako bi neko drugi mogao proći.
Neka, naučio sam da me život gazi ko Harisa Džinovića, ali ne predajem se ja tako lako. Još ne. Odlučan da budem u Cartageni danas, a ne sutra, trčim niz liniju kapija od 86 do 72, gdje mi se konačno ukazuje raskošna oaza u obliku Avianca pulta za pomoć. Bez daha, laserski se fokusiram na jednu slobodnu službenicu.
“Zdravo, govorite li engleski?”
“No, señor,” kaže Aurelia Flores. Očajno se okrećem s molećivim izrazom lica, nadajući se da ću pronaći neko prijateljsko dvojezično lice. Ništa osim praznih, blago iritiranih pogleda.
“Ahhhhhmmm, IMAM KARTU ZA SUTRA, OK?” (Zašto se, koji klinac, uvijek derem kao vo kad mislim da me neko ne razumije?) Aurelijino bolno lice jasno mi poručuje da trebam utišati ton. “Mañana, znaš?”
“Si, mañana,” klima Aurelia. Bože moj, prelijepa je s tom crnom kosom i prodornim plavim očima kao kod one Afganistanke s naslovnice National Geographica.
“Ali ja želim putovati danas, ok? Ima li neki let za danas, molim vas? Mogu li promijeniti kartu?”
“Cambio?”
“Da, molim vas, cambio moju kartu za danas. Molim vas.”
“No, señor. Ne mogu promijeniti vašu kartu. Morate otići u ured za putnike i tamo promijeniti kartu. Ured je na prvom spratu, lijevo od izlaza,” objašnjava gospođa Flores na savršenom španskom, od kojeg nisam razumio ni riječ.
Razmjena se odvijala kroz polomljene rečenice dvaju nespojivih jezika, uz obilje očajničkog klimanja, odmahivanja glavom, gestikulaciju, vikanje i uzdisanje. Na kraju smo nekako stigli do razumijevanja, Aurelia i ja.
Trčim kroz prazne hodnike tražeći izlaz, s užasnim osjećajem da ne bih trebao biti ovdje, u ovom neprostoru, nego zavaljen u svoje sjedište sa pogledom na avionsko krilo na kojem piše „DO NOT STEP HERE“. Napokon vidim trake za preuzimanje prtljaga i obećanje neonskog salida na kraju. Izlazim, vraćam se u gužvu ljudi koji dočekuju novopridošle putnike, ili traže check-in šaltere, dok se posebno tužni okupljaju oko ureda za izgubljeni prtljag. Pored njega moje odredište, ured za putnike.
“Govorite li engleski?” Već sam potpuno natopljen znojem. Pino Silvestre je neslavno kapitulirao kao pravi Italijan.
“No, señor,” odgovara Maria Vargas, sigurno bivša Miss Kolumbije.
“Ja trebam cambio kartu, ne mañana, danas, samo želim ići u Cartagenu danas, molim vas.”
Marijin božanstveno prazan pogled probada moje srce, i u trenutku kad se počinjem rušiti i osjećam kako mi navire bujica suza, neki tip koji nevjerovatno liči na Toma Jonesa viknu iz susjednog reda: “Treba li ti pomoć?”
Ne čekajući moj odgovor, Tom se gura kroz masu, pored skrhanog mene, do šaltera, prikuplja sve relevantne informacije, razgovara s Marijom, a ona uzvraća da da, može promijeniti kartu, ali će me koštati 50 dolara (u ovom trenutku bih bez problema dao cirka dvije litre krvi za kartu) i da moram pokupiti prtljag, inače ne može napraviti promjenu.
Ali kako, gdje, zar ne može jednostavno preusmjeriti moj prtljag na drugi let? Već sam na putu ka uredu za praćenje prtljaga prije nego što posljednji suglasnik iz “No, señor” napusti njezine afroditnocrvene, sočne usne.
Dočekuje me stakleni zid, bez mogućnosti direktnog kontakta, mogu govoriti samo kroz onu kuglu isprepletenih žica što glumi mikrofon. Ovo dodatno otežava komunikaciju između veličanstvene Cataline Moreno i mene. Moji sapatnici, očajni tragači za svojim zalutalim torbama, roje se oko mikrofona, okupljeni kao ribe oko rupe u ledu, pokušavajući da mi pomognu da objasnim svoju situaciju.
Petnaestak minuta kasnije, lijepim na staklo papirić sa informacijama o svom prtljagu, Catalina ga pažljivo prepisuje, odlazi do kompjutera, otvara Google Translate i tipka poruku:
“Sad ću potražiti vašu torbu. Trebaće vremena. Vaša torba je otišla na posebno mjesto, tamo gdje se čeka sutra.”
“Čekaću ovdje”, spuštam se na pod. “Neću se pomaknuti dok se ne vratiš iz tog posebnog mjesta, Catalina.”
Eoni prolaze. Već odavno ne gledam kroz stakleni zid. Baterija telefona je mrtva. Nemam više ni trunke nade.
Kucanje na staklo me vraća u stvarnost. Nije Catalina, ona je otišla. Ako je uopšte i postojala. Mlad, uredan čovjek s gustim tamnim šiškama na čelu obraća mi se na engleskom.
“Gospodine, tražili smo vašu torbu svuda, da?”
“Da.”
“I nismo je našli, da?”
“Da.”
“Vaša torba je otišla u Cartagenu, da?”
“Naravno.”
“Zašto želite da vam torba bude ovdje?”
“Želio sam ići u Cartagenu zajedno s torbom, ali nisam mogao, jer ja sam sutra, a moja torba je danas.”
“Ja ću vam pomoći, gospodine, da?”
“Da, Alahu dragi, da, pomozi mi.”
Fabian Vives izlazi iza stakla, uzima moj boarding pass, odvodi me do Avianca šaltera, izgovara nešto kratko i strastveno službeniku, a zatim se vraća s novim, dragocjenim komadom kartona.
“Evo, gospodine, vaša ukrcajna karta. Idite u Cartagenu, vaš let polazi za 10 minuta. Vaša torba će vas čekati.”
Grlim ga. Ljubim ga. Plačem. Trčim. Prolazim isti sigurnosni pregled. Istu kapiju. Carolina Perez se smiješi osmijehom hiljadu bisernih svitanja. Skenira moju kartu. Zeleno svjetlo osvjetljava moj svijet.
Na avionu sam. Pišem ovu priču. Slijećem. Vlažan karipski zrak ispunjava mi pluća. Moja vjerna torba me dočekuje u uredu za izgubljeni prtljag.
U Cartageni sam. U gradu u kojem je Gabriel Garcia Marquez napisao Ljubav u doba kolere, Generala u svom labirintu i Ljubav i druge demone.
Ovo je bio jedini ispravan način da stignem tu.
Uvijek me zabavlja to što se moj rad najviše hvali zbog mašte, dok je istina da ne postoji niti jedan jedini redak u mom djelu koji nije zasnovan na stvarnosti. Problem je u tome što karipska stvarnost podsjeća na najluđu maštu.”