Svi smo u bobu znali kakve će biti reakcije na raspisivanje naloga za hapšenje od strane Međunarodnog krivičnog suda (ICC) protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta zbog njihove uloge u zločinima počinjenim nad palestinskim civilima u Gazi. Bujice bijesnih reakcija iz Izraela i njegovih saveznika stopile su se u hor glasova koji je taman toliko raznolik koliko su mu argumenti jadni i dehumanizirajući – od sramotnog pozivanja Bernard-Henrija Levyja na totalitet historijskih zločina nad Jevrejima kao “dokaz” da su optužbe za genocid u Gazi neutemeljene, do američkog senatora Lindseya Grahama koji doslovno poziva na rat protiv ICC-a i bilo koje države koja se usudi provesti njegove naloge, i Milorada Dodika, koji vrlo uspješno navigira međunarodna kretanja dižući krake kad god vidi da se potkiva neko sa desnog krila političkog spektra u kojem je postao viđen igrač.
Dehumanizirajuću retoriku poput ove Bernard-Henrija Levyja (u kojoj se čak deklariše i kao izravni svjedok srebreničkog genocida), osmišljenu da pruži filozofsku i političku osnovu za uništenje Palestinaca i ubijanje više od 20.000 palestinske djece u Gazi, već su dekonstruisali drugi i ona ne zaslužuje moj odgovor. Međutim, opasniji napadi, ilustrirani izjavama demokratskog kongresmena Ritchieja Torresa i izraelskog političara Naftalija Bennetta, koji tvrde da su izraelske akcije opravdane kao samoodbrana ili odmazda za brutalan napad Hamasa 7. oktobra, predstavljaju opasan oblik manipulacije činjenicama i treba ih osporiti jer se na njih u svojim reakcijama oslanjaju i ljudi dobrih namjera poput Garija Kasparova. Ovi argumenti ne samo da su moralno neprihvatljivi, već su protivni međunarodnom humanitarnom pravu (IHL), koje ima posebnu, a neki bi rekli i egzistencijalnu važnost za nas u Bosni i Hercegovini. Zaštita civila u oružanim sukobima je apsolutna i nepovrediva, i ICC ima pravo da je provodi.
Samoodbrana nije opravdanje za ratne zločine
Proizraelski glasovi, oličeni u Torresu, tvrde da ICC kriminalizuje samoodbranu. Međutim, samoodbrana prema međunarodnom pravu nije opravdanje za kršenje osnovnih principa IHL-a. Ciljanje civila, neselektivni napadi i nesrazmjerna upotreba sile izričito su zabranjeni Ženevskim konvencijama i običajnim međunarodnim pravom. Kako je navedeno u presudi Haškog tribunala protiv Milana Martića za granatiranje Zagreba, Žalbeno vijeće je nedvosmisleno zaključilo da se napadi na civile ne mogu opravdati samoodbranom. U presudi se navodi da je “pravno irelevantno” da li je napad naređen kao preventivan, odbramben ili ofanzivan ukoliko krši principe IHL-a.
Planine dokaza predočene i pred Međunarodnim sudom pravde i u podnescima tužitelja Međunarodnog krivičnog suda pokazuju da izraelske snage u Gazi izvode široko rasprostranjene i sistematske napade na civile. Svi mi skupa svakodnevno svjedočimo brutalnim, razornim napadima na izbjegličke kampove, stambene zone, bolnice i škole – zaštićena mjesta prema IHL-u. Čak i u slučajevima kada postoje vojni ciljevi, napadi koji ne prave razliku između civila i boraca ili uzrokuju nesrazmjernu štetu civilnom stanovništvu krše članove 51 i 52 Dodatnog protokola I Ženevskih konvencija.
Naftali Bennett, bivši izraelski premijer, poznat po izjavama u kojima otvoreno prijeti da palestinski civili neće biti pošteđeni zločina, u svojoj reakciji na ICC-jev nalog tvrdi da izraelske akcije predstavljaju legitimnu odmazdu za napade Hamasa. Međutim, IHL nedvosmisleno zabranjuje odmazde protiv civilnog stanovništva. Član 51(6) Dodatnog protokola I kaže: “Napadi na civilno stanovništvo ili civile kao odmazda zabranjeni su u svim okolnostima.” Ova zabrana odražava običajno međunarodno pravo i primjenjuje se bez obzira na ponašanje protivničke strane.
Presude Tribunala dodatno su osnažile ovu zabranu, uključujući i u pomenutom predmetu protiv Milana Martića, gdje je utvrđeno da odgovor na napade protivnika moraju zadovoljiti stroge uslove, uključujući nužnost, proporcionalnost i poštovanje humanitarnih principa. Neselektivna i nesrazmjerna priroda napada u Gazi, uključujući upotrebu razornog, neselektivnog bombardovanja gusto naseljenih područja, čini izraelske argumente odmazde za 7. oktobar pravno neodrživim.
Papagajsko ponavljanje teze da Izrael ima pravo zbrisati Gazu sa lica zemlje zbog Hamasovog napada obično uključuje i to da navodno korištenje civila kao ljudskih štitova od strane Hamasa oslobađa Izrael odgovornosti za civilne žrtve. Ovo je opasno i pogrešno tumačenje međunarodnog prava. Iako bi upotreba ljudskih štitova od strane Hamasa sama po sebi bila povreda IHL-a, to ne umanjuje obavezu Izraela da izbjegne razorne napade u kojima stradaju civili. Član 51(7) Dodatnog protokola I kaže da “prisutnost civilnog stanovništva ili pojedinačnih civila ne smije biti korištena kako bi određene tačke ili područja bile izuzete od vojnih operacija.” Međutim, on takođe jasno navodi da takve povrede međunarodnog prava jedne strane ne dopuštaju drugoj strani da zanemari svoje zakonske obaveze.
Žalbeno vijeće Tribunala se direktno bavilo ovim pitanjem, naglašavajući da to što se jedna strana ne drži pravila i zakona ratovanja ne oslobađa drugu stranu od odgovornosti, naročito ako se radi o državi. U slučaju Gaze, neselektivna bombardovanja rezultirala su desetinama hiljada civilnih žrtava, i potpuno ogolile laži izraelskih vlasti da su poduzete odgovarajuće mjere predostrožnosti kako bi se zaštitili civili, kako to zahtijevaju članci 57 i 58 Dodatnog protokola I. Da budem konkretan, to što ste bacili šaku letaka prije nego što ste sručili nekoliko tona eksploziva na djecu šćućurenu ispod improvizovanog šatora, vas ne oslobađa krivične odgovornosti za zločine protiv čovječnosti.
Na kraju, jedan od osnovnih principa međunarodnog humanitarnog prava je proporcionalnost, koja zabranjuje napade gdje bi očekivana civilna šteta bila prekomjerna u odnosu na predviđenu vojnu korist. Optužbe Međunarodnog krivičnog suda protiv izraelskih lidera fokusiraju se upravo na ovo pitanje. Ne treba biti pravni stručnjak da bi se uvidjelo kakvi su ciljevi Izraela u Gazi. Gaza je doslovce sravnjena sa zemljom, a slike djece rastrgane šrapnelom odavno su nas sve zajedno zauvijek promijenile. Kakve vojne operacije, kakvi bakrači, Izrael je riješio u Gazi uništiti svaku mogućnost opstanka palestinskog naroda.
Ali, da se zadržimo na pravnim argumentima. Princip distinkcije, utvrđen u članu 48 Dodatnog protokola I, nalaže da strane u sukobu moraju u svakom trenutku praviti razliku između civilnog stanovništva i protivničkih boraca. Oružja i taktike koje ne mogu razlikovati između ove dvije grupe, poput razornog bombardovanja urbanih područja, smatraju se inherentno protivpravnim. Opet, slučaj Milana Martića to jasno ilustruje: Tribunal je jasno zaključio da upotreba neselektivnog oružja, poput kasetnih bombi, u civilnim područjima predstavlja direktni napad na civile i tešku povredu međunarodnog prava. Uporedite ovaj pravni presedan sa slikama iz Gaze, pa pročitajte još jednom sve te silne gluparije o „nepovredivom pravu Izraela da se brani kako smatra za shodno“.
Napadi na ICC i njegovo značenje
Tvrdnja da ICC vodi “ideološki rat protiv jevrejske države” jeste naizgled glupava, ali je osmišljena da u narativnom smislu potkopa svaku percepciju o nepristrasnosti i nužnosti međunarodnih mehanizama pravde. Izraelski, američki i ini glasnogovornici dobro znaju da ICC ne izdaje naloge protiv država, već goni pojedince tamo gdje postoje dostatni dokazi o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti ili genocidu. Nalozi izdani protiv Netanyahua i Gallanta temelje se na opsežnoj dokumentaciji i pravnoj analizi, a ne na političkoj pristranosti. Zato se niko od tih zagovornika ubijanja djece ne bavi prezentiranim dokazima i činjenicama, već se oslanjaju na isprobanu recepturu napada u kojima se institucija krivičnog prava napada kao antisemitska, antijevrejska i antizraelska. Zvuči vam poznato?
Da se ne zavaravamo, argumenti poput onih koje iznose Levy, Torres i Bennett pokušavaju opravdati zločine Izraela i spriječiti bilo kakvu odgovornosti izraelskog vođstva ili bilo kojeg Izraelca umiješanog u zločine, kao i odgovornost vlada koje pomažu zločine vojno, finansijski i politički. Van toga oni nemaju nikakvu svrhu. Njih međunarodno pravo ne interesuje. Njih ne zanima to da, dok napad Hamasa 7. oktobra nesumnjivo predstavlja užasan zločin koji zahtijeva odgovornost počinitelja, on ne daje Izraelu odriješene ruke da čini zločine protiv čovječnosti i genocid kao odgovor. Međunarodno pravo je upravo i osmišljeno da reguliše ponašanje u ratu kako bi se prvenstveno zaštitili oni najranjiviji – civili.
Nalozi za hapšenje Netanyahua i Gallanta nisu napad na pravo Izraela na samoodbranu, već podsjetnik da sve države, bez obzira na prirodu sukoba, moraju djelovati unutar okvira međunarodnog prava. Izrael je u tom smislu već naravio izbor, to se jasno vidi u Gazi. Ali ostale države, a posebno one najmoćnije poput Sjedinjenih Američkih Država, sada imaju sopstveni izbor – da nastave braniti neodbranjive zločine koje je Izrael počinio ili da podrže legitimne napore Međunarodnog krivičnog suda da se kazne odgovorni za zločine počinjene nad Palestincima u Gazi. Sa posljedicama tog njihovog izbora živjećemo i mrijeti svi mi u godinama i decenijama koje dolaze. A kakav god on da bude, niko neće moći da kaže da nisu znali šta rade.