Ključ za bijeg iz zatvora sjećanja
Sjećanje, posljednja aktivna linija fronta
Zašto se političari koji ne mogu osigurati funkcionalne bolnice, pošteno zapošljavanje, kvalitetne škole ni dostojanstven život građana pokazuju tako neumorno sposobnim da proizvode krize oko događaja starih trideset, pedeset ili stotinu godina? Zašto vlast koja nema odgovor na korupciju, odlazak stanovništva, uništavanje javnih dobara i ekonomsko propadanje uvijek pronalazi dovoljno energije za novu bitku oko spomenika, godišnjice, udžbenika, presude ili zastave? U Bosni i Hercegovini i širom Zapadnog Balkana često se kaže da smo zarobljenici prošlosti, kao da je historija nekakva elementarna nepogoda koja nas drži u mjestu. Ali prošlost ne ulazi sama u televizijski studio, ne saziva vanrednu konferenciju za novinare i ne bira trenutak u kojem će neka stara rana ponovo postati najvažnije pitanje u zemlji. To čine ljudi na vlasti, institucije koje kontroliraju i mediji koji njihove interese pretvaraju u kolektivnu strepnju.
Možda zato preciznije pitanje nije zašto se ova društva ne mogu osloboditi prošlosti, nego ko dobija time što se ona nikada ne smije smiriti. Nacionalističke elite nisu samo zatočenici naslijeđenih trauma nego njihovi politički upravitelji koji selektivno otvaraju i zatvaraju arhive kolektivne boli, određuju kada će neka žrtva biti sveta, a kada nevidljiva, i svaki zahtjev za odgovornošću prevode u jezik opstanka sopstvene zajednice. Taj posao nije sporedna kulturna aktivnost pored „stvarne politike“ ili retorika na koju ne treba previše obraćati pažnju (već mi se gadi mantra raznih bjelosvjetskih hohštaplera koji nam godinama trube kako ne treba slušati šta Dodik govori, nego gledati šta radi, kao da se jedno može odvojiti od drugoga). On je jedan od ključnih mehanizama vladanja, jer građanina koji pita gdje je nestao javni novac pretvara u pripadnika kolektiva koji se mora braniti; korumpiranog lidera pretvara u zaštitnika naroda; a smjenu nesposobne vlasti u rizik koji navodno samo neprijatelji mogu priželjkivati.
Upravo je taj odnos između sjećanja, moći i političke koristi bio u središtu razgovora s Denisom Kostovicovom, profesoricom na London School of Economics, čija je polazna tvrdnja jednostavna ali mijenja cijeli okvir rasprave o kulturi sjećanja. Sjećanje ne postaje političko slučajno; ono se politički proizvodi. Društva ga, kaže Kostovicova, mogu premjestiti iz prostora morala i etike, gdje služi priznanju patnje i dostojanstvu žrtava, u prostor instrumentalne politike, gdje donosi simboličku i materijalnu korist. Ovaj prijelaz ne znači da moralno sjećanje nestaje. Njegov jezik ostaje prisutan, ponekad čak postaje sve uzvišeniji, ali ga političke elite koriste kao pokriće za sebične, praktične interese. Iza glasnog govora o nacionalnom dostojanstvu uvijek se skrivaju javne nabavke, zapošljavanje podobnih, kontrola institucija, privilegirani poslovi i mreže lojalnosti koje opstaju upravo zato što se svaka provjera vlasti predstavlja kao ugrožavanje zajednice.
To je razlog zbog kojeg se politika sjećanja ne može razumjeti samo posmatranjem najvidljivijih simbola: konkurentskih komemoracija, spornih murala, preimenovanih ulica, selektivnih udžbenika i javnog poricanja. Sve su to važni izrazi borbe oko prošlosti, ali Kostovicova nas poziva da pogledamo sistem ispod njih. Političari prošlost ne instrumentaliziraju zato što ih neodoljivo privlači historijska rasprava. Čine to zato što im određena verzija prošlosti pomaže održati određeni način vladanja. Kolektivna viktimizacija, osjećaj trajne nesigurnosti i stalna prijetnja izvana proizvode emocionalno opravdanje za poredak koji građanima ne nudi mnogo u sadašnjosti. Što je manje rezultata vlasti, to je važnije da opasnost djeluje veća.
U tom smislu sjećanje postaje političko osiguranje. Lider koji građanima ne može garantirati posao, pravdu ili pouzdanu instituciju može im ponuditi zaštitu od neprijatelja čije prisustvo sam neprestano obnavlja. Čak i kada birači prepoznaju korupciju, klijentelizam i nesposobnost vlastitih predstavnika, mogu zaključiti da je njihova smjena previše rizična ako je političko polje prethodno uređeno kao pitanje kolektivnog opstanka. Korupcija se tada ne poriče; ona se relativizira. „Jeste da kradu, ali nas barem brane“ postaje savršena formula postkonfliktnog autoritarizma, jer priznanje kriminala ne vodi političkoj posljedici. Nacionalna prijetnja unaprijed je proglašena većom od svake pljačke.
Ovo objašnjava prividni paradoks koji se ponavlja širom regije: građani glasaju za ljude za koje znaju da su povezani sa sistemima koji ih osiromašuju. Ako ponašanje posmatramo samo kroz ekonomsku korist, ono izgleda nerazumno. Ali birač ne donosi odluku u praznom prostoru. Godinama sluša da bi druga stranka, druga koalicija ili jače zajedničke institucije mogle ugroziti samu grupu; da je kritika vlastitog lidera usluga neprijatelju; da prošli zločin dokazuje buduću namjeru čitave druge zajednice. Materijalni interes tada se povlači pred proizvedenim simboličkim strahom. Građanin ne bira boljeg upravitelja javnih poslova, nego navodnog čuvara historijskog opstanka.
Bosna i Hercegovina demonstrira najrazvijeniji oblik tog sistema jer je etnička pripadnost ugrađena i u institucije i u raspodjelu resursa. Političke partije ne predstavljaju samo ideološke programe; one upravljaju dijelovima države, javnim preduzećima, zapošljavanjem i čitavim ekonomijama zavisnosti. Nacionalni narativ pritom služi kao moralno ljepilo koje privatni interes prikazuje kao kolektivni. Kada vlast u entitetu, kantonu ili općini zaposli svoje ljude, ugovore dodijeli bliskim firmama i institucije pretvori u stranačku imovinu, ona to ne predstavlja kao otimanje javnog dobra nego kao zaštitu nacionalnog udjela. Korupcija tako dobija etničko opravdanje, a građani se uvjeravaju da bi svaki pokušaj uspostavljanja univerzalnih pravila značio gubitak prava njihove zajednice.
Zbog toga politička ekonomija poslijeratne obnove nije tek pozadina politike sjećanja. Ona je s njom srasla. Dio ratnih elita zadržao je moć tokom tranzicije, dok su se ratne mreže prilagodile mirnodopskim institucijama i tržištu. Međunarodni akteri, usmjereni na sopstvene prioritete, stabilnost granica i brze sporazume, često su za partnere prihvatali upravo one koji su najbolje kontrolirali etničke blokove, iako su svoju kontrolu održavali jezikom prijetnje i ratnog nasljeđa. Stabilnost je tako kupovana osnaživanjem političara kojima je nestabilnost bila osnovni resurs. Od njih se očekivalo da smiruju krize koje su sami mogli proizvesti, pa je sposobnost izazivanja problema postala dokaz njihove neophodnosti.
Ovaj mehanizam nije završio s prvom poslijeratnom generacijom. Novi političari naučili su istu lekciju: ako ne mogu steći legitimitet rezultatima, mogu ga naslijediti kroz ulogu čuvara kolektivne patnje. Zato je revizionizam često povezan s najobičnijim oportunizmom. Političar koji jučer nije pokazivao nikakvo zanimanje za žrtve sutra može postati njihov najglasniji zastupnik ako mu komemoracija pruža televizijsku pozornicu. Stranka koja sistematski zanemaruje preživjele i njihove socijalne potrebe može se predstavljati kao jedini autentični vlasnik njihovog bola. Žrtva je politički korisna dok je simbol; mnogo je zahtjevnija kada kao građanin traži posao, liječenje, reparaciju ili odgovornost institucija.
Tu se otkriva i veza između viktimizacije i dehumanizacije. Narativ o vlastitoj zajednici kao vječnoj žrtvi ne mora automatski voditi mržnji, ali politička mobilizacija često zahtijeva da se patnja pretvori u moralnu razliku među ljudima. Ako je naša bol jedinstvena i sveta, tuđa se mora umanjiti, dovesti u pitanje ili prikazati kao strategija usmjerena protiv nas. Druga zajednica prestaje biti sastavljena od pojedinaca s različitim iskustvima i postaje kolektivni nosilac prijetnje. Jezik mučeništva tada se lako spaja s jezikom osvete, a komemoracija iz prostora žalovanja prelazi u prostor političkog discipliniranja. Od pripadnika grupe očekuje se da pamte isto, osjećaju isto i podržavaju iste zaštitnike.
Kostovicova zato osporava staru ambiciju tranzicijske pravde da sjećanje i pravdu drži izvan politike. Sudovi, organizacije za ljudska prava i inicijative civilnog društva podsticani su da budu neutralni, usmjereni na činjenice, žrtve i univerzalne norme, kao da bi svako političko pozicioniranje ugrozilo njihov moralni autoritet. Za to vrijeme nacionalističke elite nisu prihvatile nikakvu sličnu suzdržanost. Agresivno su proizvodile značenja, preuzimale institucije i pretvarale selektivno pamćenje u izbornu mašinu. Tako je nastalo neravnopravno polje: oni koji su branili činjenice trebali su se ponašati kao da nisu politički akteri, dok su oni koji su ih negirali i izvrtali slobodno oblikovali samu političku stvarnost.
Kostovicova zato smatra da je pogrešan sam okvir u kojem se tranzicijska pravda zamišlja izvan politike. Sama tranzicija je politički proces: određuje ko ima moć, ko učestvuje, kakve će institucije nastati i čija će prava biti zaštićena. Civilno društvo je politički prostor, baš kao i škola, muzej, sud, komemoracija ili gradski trg. Priznati tu činjenicu ne znači pretvoriti memorijalizaciju u stranačku propagandu. Znači prestati se pretvarati da je moguće zaštititi sjećanje od politike i početi pitati kakvu politiku različiti oblici sjećanja proizvode. Isključujuće pamćenje hrani isključujuću politiku; pluralno i participativno sjećanje može podržati politiku u kojoj pripadanje nije zasnovano na neprijateljstvu.
Ovaj zaokret mijenja i ulogu praktičara koji se aktivno, profesionalno bave tranzicijskom pravdom i kulturom sjećanja. Njihov zadatak stoga ne bi trebao biti ograničen samo na čuvanje sjećanja od političkog uplitanja, nego bi morali svjesno učestvovati u stvaranju demokratske kulture sjećanja. To ne podrazumijeva izmišljanje „pozitivne“ historije niti zamjenu jednog službenog narativa drugim. Podrazumijeva zaštitu činjenica i dostojanstva žrtava, ali i otvaranje prostora u kojem građani mogu preispitivati način na koji se prošlost koristi protiv njihovih sadašnjih interesa. Memorijalizacija postaje politički relevantna onda kada poveže historijsku odgovornost s pitanjem ko danas vlada, kako raspoređuje resurse, čije glasove isključuje i zašto mu je neprestano potrebna nova kriza identiteta.
Smrt Ratka Mladića 27. augusta 2026. godine pretvorila je ovu analizu u događaj koji se mogao posmatrati gotovo u stvarnom vremenu. Mladić nije umro kao optuženik čija odgovornost ostaje predmet spora, nego služeći doživotnu kaznu nakon pravosnažne presude za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Sudske činjenice bile su konačne i javno dostupne, ali politički i medijski aparat u Srbiji i Republici Srpskoj nije se okupio oko pitanja šta te činjenice znače za žrtve, društvo ili buduće generacije. Umjesto toga, gotovo trenutno je promijenjen predmet razgovora. Aleksandar Vučić nije govorio o ljudima i zajednicama nad kojima su počinjeni zločini za koje je Mladić osuđen, nego je Haški tribunal optužio za „necivilizirano ponašanje“ jer mu nije omogućio da posljednje dane provede u Srbiji. Ministar pravde Srbije najavio je državne i vojne počasti, dok su vlastima bliski glasovi tražili i dan žalosti. Presuđeni počinilac tako je u samo nekoliko sati premješten iz historije odgovornosti u priču o srpskoj žrtvi, a institucija koja ga je osudila predstavljena je kao stvarni moralni krivac.
Upravo ta zamjena uloga pokazuje kako instrumentalizacija sjećanja funkcioniše kada je sistem potpuno uigran. Nije bilo potrebno izričito poreći svaku tačku presude. Dovoljno je bilo iz kadra ukloniti žrtve, zločine i Mladićevu političku svrhu, a u središte postaviti bolesnog starca, njegovu porodicu, navodno poniženje cijelog naroda i bezdušni strani sud. Sa državnog vrha signal se spuštao kroz provladine televizije, tabloide, entitetsku novinsku agenciju, boračke organizacije i lokalne strukture, pri čemu je svaka naredna karika pojačavala prethodnu. U izvještajima SRNA-e Mladić je dosljedno bio „general“, čovjek kojem se narod zahvaljuje i čiju veličinu potvrđuju pažljivo odabrani sagovornici. Tako nastaje privid spontane jednoglasnosti: vlast daje okvir, mediji ga ponavljaju, organizacije ga pretvaraju u događaj, a događaj se zatim vraća u medije kao dokaz da je okvir bio izraz autentične volje naroda.
Najpotresniji prizor tog zatvorenog kruga došao je iz Zvornika. Više od dvije hiljade ljudi okupilo se uz Mladićeve fotografije i zastave Vojske Republike Srpske; organizirana je memorijalna šetnja, uzvikivano je njegovo ime, najavljeno otvaranje knjige žalosti i prevoz na sahranu. To se nije događalo na neutralnom mjestu lišenom historije, nego u općini iz koje su 1992. protjerane hiljade Bošnjaka i na čijem su području kasnije otkrivene masovne grobnice povezane sa genocidom u Srebrenici. Slična okupljanja, bakljade i vjerski obredi održani su u Višegradu, Istočnom Sarajevu, Prijedoru i drugim mjestima. Geografija počasti zato nije bila slučajna scenografija žalovanja. Ona je javnu veličinu osuđenog komandanta upisivala upravo u prostore iz kojih su njegove žrtve protjerivane, zatvarane ili brisane iz službenog pamćenja. Poruka preživjelima i povratnicima nije se morala izgovoriti izravno: politička zajednica ponovo je demonstrirala ko ima pravo zauzeti ulicu, odrediti heroje i govoriti u ime mjesta.
Bilo bi, međutim, previše jednostavno sva ta okupljanja proglasiti pukom naredbom vlasti i njihove učesnike osloboditi odgovornosti. Javno veličanje ima vlastitu društvenu energiju, hrani se dugogodišnjim poricanjem, porodičnim predajama, školskim šutnjama, navijačkom kulturom i stvarnim identitetskim uvjerenjima. Ali upravo zato je važno vidjeti političku proizvodnju uslova u kojima se ta energija pretvara u dominantni javni glas. Vlasti nisu izmislile svaku emociju koja se pojavila na ulici; one su odlučile kojoj će emociji dati pozornicu, kameru, institucionalni legitimitet i status nacionalne dužnosti. Istovremeno su iz javnosti potisnule Srbe koji Mladića ne smatraju herojem, koji prihvataju presude ili naprosto odbijaju da njihova pripadnost bude vezana za slavljenje zločina. Kao u opisu falsificiranja preferencija koji daje Denisa Kostovicova, buka organizirane počasti nije samo izražavala konsenzus; ona ga je proizvodila, uvjeravajući svakog disidenta da govori protiv čitavog naroda.
Smrt je političkim elitama ponudila naročito moćan instrument jer je omogućila da se iz Mladićeve biografije izbriše djelovanje, a zadrži samo simbol. Mrtav čovjek više ne mora objašnjavati naredbe, pokazati kajanje niti odgovarati na činjenice; od njega se može napraviti ikona čiji sadržaj određuju oni koji je nose. Zato ova glorifikacija nije bila samo posljednja bitka za tumačenje rata. Ona je služila sadašnjosti. Vučićevom režimu omogućila je da se ponovo predstavi kao zaštitnik nacionalnog dostojanstva u trenutku kada se suočava s nezadovoljstvom zbog korupcije, autoritarne kontrole i vlastite odgovornosti za stanje u Srbiji. Vlastima i njihovim satelitima u Republici Srpskoj omogućila je da socijalno nezadovoljstvo i pitanja o urušenim institucijama ponovo prekriju prizorom ugroženog srpstva. Mladićev lik postao je štit živim političarima: što su glasnije branili njegovu čast, manje se govorilo o tome šta su učinili sa životima građana u čije ime navodno tuguju.
U tome je možda najvažnija veza između događaja nakon Mladićeve smrti i cijele Kostovicovine argumentacije. Javna glorifikacija nije dokaz da su građani prirodno i zauvijek zarobljeni u prošlosti, nego demonstracija ogromne infrastrukture potrebne da bi jedna verzija prošlosti izgledala prirodno i neupitno. Potrebni su predsjednik koji preusmjerava moralni fokus, ministar koji obećava državne počasti, mediji koji osuđenika pretvaraju u žrtvu, institucije i udruženja koja organiziraju ritual, te ulica koja ritualu daje sliku narodne volje. Tek kada se cijeli taj lanac vidi, postaje jasno zašto činjenice same nisu dovoljne. Presuda može utvrditi odgovornost Ratka Mladića, ali ne može sama spriječiti vlast da od te presude napravi novi dokaz kolektivnog progona. Za to su potrebni ljudi i institucije sposobni da prekinu lanac između političkog signala i navodne nacionalne jednodušnosti.
Možda najvažniji uvid Kostovicove tiče se razlike između onoga što građani privatno misle i onoga što se u javnosti čini mogućim izgovoriti. Istraživanja u Bosni i Hercegovini, Srbiji i na Kosovu pokazuju da značajne manjine unutar svih zajednica priznaju da su pripadnici njihove grupe počinili ratne zločine. Brojevi se razlikuju, ali nigdje ne postoji potpuno jedinstvo poricanja koje javni govor često sugerira. Iza glasnih nacionalnih konsenzusa postoje sumnje, nijanse, privatna priznanja i ljudi kojima dominantna priča nije uvjerljiva, ali ne vjeruju da svoj stav mogu izraziti bez društvene ili profesionalne cijene.
Politička nauka takav raskorak naziva falsificiranjem preferencija: ljudi skrivaju ono što zaista misle jer pretpostavljaju da su usamljeni ili strahuju od sankcija. U izrazito polariziranim društvima taj proces sam sebe hrani. Svaki čovjek koji šuti zato što misli da niko drugi ne dijeli njegovu sumnju dodatno uvjerava druge da su sami. Javni prostor tako izgleda mnogo homogenije nego što društvo zaista jeste, a političke elite vlastitu kontrolu predstavljaju kao autentičnu volju zajednice. Najvažniji učinak nije da svi povjeruju u službenu priču, nego da svako povjeruje kako joj se niko drugi ne protivi.
U tome se nalazi i ozbiljna demokratska mogućnost. Ako ispod prividno jedinstvene površine postoje građani koji već odbijaju pojednostavljene narative, zadatak nije prvenstveno preobratiti najtvrđe nacionaliste. Važnije je omogućiti ljudima koji sumnjaju da se međusobno prepoznaju, organiziraju i steknu sigurnost za javno djelovanje. Inkluzivna memorijalizacija može biti jedno od mjesta tog prepoznavanja. Izložba, svjedočenje, umjetnički rad ili lokalna komemoracija mogu čovjeku pokazati da empatija prema tuđoj žrtvi nije individualna devijacija, da kritika zločina vlastite strane nije izdaja i da postoji društvo izvan glasova koji tvrde kako predstavljaju cijelu zajednicu.
To je tačka u kojoj se Kostovicovina analiza susreće s Freemanovim „onima koji preuzimaju rizik“. Javna promjena ne počinje uvijek time što velika većina odjednom promijeni mišljenje. Ponekad počinje kada ljudi koji su već mislili drugačije prestanu vjerovati da su sami. Njihovo međusobno prepoznavanje mijenja granice dopuštenog govora, a zatim i političkog djelovanja. Za elite koje vladaju proizvodnjom kolektivne jednodušnosti upravo je ta mogućnost opasnija od još jednog moralnog apela izvana. Dokaz da unutar zajednice postoji pluralizam ruši njihov monopol nad njenim identitetom.
Bosna i Hercegovina povremeno nam je pružala upečatljive prizore takvog pucanja službenog narativa. Nisu nastajali zato što su političari postali odgovorniji ili zato što su institucije riješile sporove o prošlosti. Nastajali su onda kada su građani, makar nakratko, preuzeli kontrolu nad značenjem zajedničkog događaja. Dva primjera, vremenski udaljena ali politički povezana, posebno su važna: nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu 2026. godine i katastrofalne poplave iz maja 2014. Jedan događaj bio je erupcija radosti, drugi iskušenje straha i gubitka, ali su oba pokazala koliko je javni život širi od scenarija koji mu političke elite svakodnevno propisuju.
Nastup Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu 2026. nije ukinuo podjele niti je reprezentaciju preko noći pretvorio u neupitan zajednički simbol svih građana. Upravo suprotno, stranačke strukture i mediji pod njihovom kontrolom u dijelovima zemlje nastavili su ignorirati njen uspjeh, zabranjivati ili obeshrabrivati javna okupljanja i nuditi navijačima druge reprezentacije kao jedine politički prihvatljive predmete lojalnosti. Ali ono što je ovu reprezentaciju učinilo važnijom od one koja je 2014. otišla u Brazil bio je do tada nezabilježen obim podrške koji je probio i te ograde. Ljudi u gradovima i mjestima Republike Srpske, kao i u pretežno hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine, pratili su utakmice i željeli pobjedu državnog tima, ponekad tiho i u svojim domovima, a ponekad dovoljno javno da poremete sliku o etnički besprijekorno discipliniranim teritorijama.
Važnost tog trenutka bila je upravo u gubitku političke kontrole nad njegovim značenjem. Građanima nije trebala instrukcija stranačkih centrala da se raduju, niti je njihova identifikacija morala proći kroz ustavne kategorije i etničke kvote. U sredinama u kojima se Bosna i Hercegovina decenijama opisivala kao tuđa, nametnuta ili privremena država, reprezentacija je postala domaća: ne zato što je neko uspješno održao lekciju iz ustavnog patriotizma, nego zato što su ljudi u njenoj igri prepoznali talenat, upornost i nešto što su osjećali kao svoje. Bosanski Srbin ili Hrvat nije morao postati manje Srbin ili Hrvat da bi želio pobjedu Bosne i Hercegovine; mnogi su navijali i za Srbiju ili Hrvatsku bez osjećaja da između tih pripadnosti moraju birati. Upravo je ta običnost višestruke lojalnosti bila subverzivna, jer je pokazala da identitet nije zatvoren paket kojim politička stranka raspolaže u ime cijele zajednice.
Takvi trenuci brzo prolaze i lako ih je precijeniti. Sportski uspjeh ne reformira institucije, ne kažnjava korupciju i ne rješava nepravdu. Nacionalne reprezentacije mogu i same postati sredstvo isključivanja, a zajedničko navijanje može nestati već s prvim porazom. Ali politička vrijednost 2026. godine nije bila u dokazu da su svi građani odjednom postali isti, nego u razotkrivanju razmaka između javnog govora političkih elita i stvarnih, mnogo složenijih osjećaja ljudi koje navodno predstavljaju. Tamo gdje su vlasti pokušavale proizvesti šutnju, ljudi su ipak gledali; tamo gdje nije bilo organiziranih fan-zona, radost je postojala u stanovima, kafićima i privatnim razgovorima. Reprezentacija je tako učinila vidljivim ono što politički sistem nastoji držati nevidljivim: Bosna i Hercegovina već postoji i kao emocionalna zajednica, uključujući i među ljudima koje su njihovi politički predstavnici decenijama učili da je ne osjećaju svojom.
Poplave iz maja 2014. razotkrile su nešto slično, ali u mnogo težim okolnostima. Voda nije poštovala entitetske linije, kantonalne nadležnosti ni nacionalne teritorije. Ugroženi ljudi nisu mogli čekati da politički sistem usaglasi čija je odgovornost spasiti ih, niti su oni koji su prikupljali pomoć uvijek prvo pitali kojoj zajednici pripadaju primatelji. Građani, lokalne grupe, vatrogasci, volonteri, sportski klubovi, dijaspora i neformalne mreže organizirali su prevoz, hranu, smještaj i čišćenje preko granica koje su u normalnim političkim okolnostima predstavljane kao gotovo neprelazne. Praktična potreba privremeno je promijenila jezik zajednice: susjed više nije bio predstavnik historijske prijetnje nego čovjek kojem treba čamac, pumpa, lopata ili suho mjesto za porodicu.
Ni taj trenutak ne treba romantizirati. Katastrofa je razotkrila slabost institucija, nejednakost u zaštiti i nesposobnost vlasti, a solidarnost građana često je morala nadomještati upravo ono što je država bila dužna osigurati. Političke strukture brzo su se vratile, prisvajale zasluge, usmjeravale resurse i obnavljale poznate podjele. Ali nekoliko dana i sedmica bilo je dovoljno da se vidi nešto što je dominantna politika uporno negirala: ljudi nisu morali prvo riješiti historijske sporove da bi djelovali zajedno. Zajednička akcija prethodila je konsenzusu, a solidarnost nije zahtijevala jedinstveno sjećanje.
Svjetsko prvenstvo 2026. i poplave iz 2014. predstavljali su dva različita prekida u režimu političkog pripovijedanja. U prvom je radost stvorila zajednicu koju nije bilo moguće potpuno disciplinirati strahom; u drugom je hitnost praktične pomoći učinila etničku apstrakciju neupotrebljivom. Političari nisu nestali, ali su nakratko izgubili monopol nad pitanjem ko smo „mi“. Odgovor više nije dolazio samo iz govornice, stranačkog saopćenja ili komemorativnog rituala. Nastajao je među ljudima koji su navijali zajedno ili jedni drugima pružali pomoć. Ti događaji nisu dokaz da je nacionalizam površan, nego da nije jedina raspoloživa društvena logika.
Upravo zato ih vrijedi pamtiti politički, a ne sentimentalno. Ako ih se svede na lijepe priče o tome kako se „obični ljudi uvijek slažu“, gubi se najvažnija pouka. Obični ljudi ne žive izvan institucija, medija i odnosa moći; i oni mogu prihvatiti predrasude, poricanje i isključivanje. Ali njihovo ponašanje nije unaprijed određeno. Kada se promijeni kontekst, kada nastane zajednički zadatak i kada političke elite izgube kontrolu nad interpretacijom, pojavljuju se drugačije sklonosti i identiteti. To znači da podjele nisu samo drevne činjenice, nego rezultati neprekidnog političkog rada, baš kao što se i solidarnost mora politički njegovati.
Slična pukotina vidi se u radničkim protestima, borbama za rijeke i javni prostor, zahtjevima roditelja za pravdom, studentskim inicijativama i lokalnim pokretima koji okupljaju ljude oko pitanja što ih službena politika pokušava ponovo prevesti u etnički jezik. Svaki put kada građani utvrde da imaju zajedničkog protivnika u korumpiranoj instituciji, privilegiranoj firmi ili nesposobnoj vlasti, postaje jasnije zašto elite toliko ulažu u održavanje historijskih neprijatelja. Ako ljudi počnu razgovarati o tome ko uzima njihov novac, uništava njihove rijeke, zapošljava podobne i tjera djecu da odlaze, više ih je teško uvjeravati da je glavni problem susjed koji drugačije pamti rat.
Ovdje inkluzivna memorijalizacija dobija svoju punu demokratsku svrhu. Ona nije dodatak „važnijim“ ekonomskim i institucionalnim pitanjima, nego jedan od načina da se razotkrije veza između manipulacije prošlošću i loše vlasti u sadašnjosti. Projekt usmene historije može pokazati kako su obični ljudi pomagali preko podjela koje političari predstavljaju kao vječne. Izložba može vratiti vidljivost ženama, manjinama, radnicima i unutrašnjim disidentima koje nacionalni narativi potiskuju. Komemoracija može priznati patnju bez pretvaranja žrtava u vlasništvo stranke. Umjetnički rad može poremetiti službenu podjelu na kolektivno čiste i kolektivno krive zajednice, ne relativizirajući pritom činjenice ni odgovornost.
Takve inicijative rijetko mijenjaju društvo preko noći. Njihova se vrijednost teško hvata indikatorima koji traže neposrednu reformu politike ili mjerljivu promjenu stava nakon jednog događaja. Ali one mogu proizvesti nešto što institucije same rijetko stvaraju: demokratsko iskustvo prije demokratskog konsenzusa. Ljudi u razgovoru, umjetničkoj saradnji ili lokalnom obilježavanju mogu iskusiti javni prostor u kojem složenost nije slabost, empatija nije izdaja, a priznanje tuđe patnje ne umanjuje vlastitu. Ne izlaze nužno s istim sjećanjima, ali izlaze s dokazom da različita sjećanja ne moraju spriječiti saradnju.
Kostovicovina analiza zato povezuje sve prethodne razgovore u seriji. De Weijer i Castel pokazale su zašto se traumatizirane zajednice drže pojednostavljenih narativa kao obnovljenog tla pod nogama. Freeman je pokazao kako politički poduzetnici te narative pretvaraju u polove između kojih nestaje legitimni prostor. Kostovicova pokazuje kako se cijeli taj sistem prevodi u vlast: kako se trauma pretvara u biračku disciplinu, polarizacija u zaštitu korupcije, a osiromašena imaginacija u uvjerenje da nema alternative postojećim čuvarima zajednice.
Zato konačni cilj nije proizvesti jednu bolju priču koju ćemo postaviti nasuprot nacionalističkoj. Još jedan kontranarativ, ma koliko činjenično tačan i moralno privlačan, neće sam razgraditi institucije, medije i ekonomske mreže koje održavaju isključujuće pamćenje. Potrebno je promijeniti uslove pod kojima priče postaju javno moćne: zaštititi ljude koji odstupaju od grupne discipline, povezati ih međusobno, otvoriti institucije, osigurati pluralne medije, u obrazovanju napraviti mjesta za složenost i vezati sjećanje uz savremene borbe za pravdu. Drugim riječima, inkluzivna memorijalizacija mora prestati biti samo sadržaj i postati infrastruktura demokratskog učešća.
To zahtijeva i drugačiji odnos međunarodnih aktera prema stabilnosti. Predugo su vanjski partneri korumpirane etnonacionalne elite tretirali kao neizbježne predstavnike svojih zajednica, a njihovu sposobnost kontrole kao garanciju mira. Time su podsticali falsificiranje preferencija: svaki dogovor s takvim liderom potvrđivao je građanima da iza njega stoji homogena zajednica, dok su alternativni glasovi ostajali nevidljivi i bez resursa. Istinska stabilnost ne može se zasnivati na vječnoj prijetnji krizom. Ona zahtijeva ulaganje u društvene aktere koji mogu djelovati preko granica, zaštitu nezavisnih medija i stvaranje javnog prostora u kojem političar ne može svaku istragu korupcije pretvoriti u napad na narod.
U Bosni i Hercegovini to znači prestati nacionalističku mobilizaciju tumačiti kao autentični izraz drevnih kolektivnih osjećaja. Dani nakon smrti Ratka Mladića pokazali su kako se takav privid stvara: politički signal postaje medijski okvir, okvir postaje organizirani ritual, a ritual se vraća u javnost kao navodni dokaz jedinstvene volje naroda. Nacionalistička mobilizacija proizvod je konkretnih odluka, institucionalnih poticaja, medijske kontrole i materijalnih interesa. Nije manje opasna zato što je proizvedena; naprotiv, njena se snaga upravo u tome nalazi. Ali ono što je politički proizvedeno može se politički i osporiti. Svjetsko prvenstvo 2026, poplave iz 2014. i brojni lokalni poduhvati pokazuju da ljudi već posjeduju druge sisteme pripadanja. Problem nije njihovo potpuno odsustvo, nego to što su razasuti, kratkotrajni i rijetko pretvoreni u trajnu demokratsku moć.
Možda je zato najvažnije pitanje kako trenutke oslobođene političke kontrole pretvoriti u institucije i navike koje mogu trajati. Kako iz navijanja za zajednički tim izvući više od prolaznog zanosa jednog prvenstva i pretvoriti otkrivenu višestrukost pripadanja u trajni politički prostor? Kako solidarnost iz poplava prevesti u zahtjev za funkcionalnom civilnom zaštitom, odgovornim upravljanjem i javnim dobrima? Kako ljude koji su tada sarađivali povezati prije sljedeće krize, a ne tek kada voda ponovo pređe prag? Demokratija se ne može hraniti samo izvanrednim trenucima. Mora iz njih naučiti kakvi odnosi postaju mogući kada strah prestane biti glavni organizator javnog života.
Tu se završna pouka ovog teksta vraća samom značenju sjećanja. Sjećanje nije neutralno spremište prošlosti, nego praksa koja oblikuje odnose, identitete i političke mogućnosti. Ono može učvrstiti zatvore traume, isprazniti prostor između polariziranih grupa i građane uvjeriti da je budućnost već određena. Ali može i sačuvati priče o solidarnosti, pokazati da dominantni narativ nikada nije bio jedini, povezati ljude koji privatno sumnjaju i dati im iskustvo zajedničkog djelovanja prije zajedničkog mišljenja.
Kostovicova zato ne predlaže da sjećanje izvadimo iz politike. Takav poduhvat nije ni moguć ni poželjan, jer bi prostor samo prepustio onima koji ga već najagresivnije koriste. Pitanje je kako stvoriti drugačiji odnos između sjećanja i politike: takav u kojem žrtve nisu stranačko vlasništvo, historijska činjenica nije oružje selektivne pravde, a pripadnost zajednici ne zahtijeva šutnju o zločinu, korupciji ili nepravdi. Različita sjećanja mogu hraniti različite politike. Na nama je da odlučimo hoće li ona i dalje osiguravati vlast onima koji žive od podjela ili će postati resurs građanima koji traže odgovorniju zajedničku budućnost.
U tom izboru memorijalizacija prestaje biti samo pogled unatrag. Ona postaje uvježbavanje budućnosti. Svaki put kada ljudi zajedno priznaju činjenicu koju im je bilo naređeno da prešute, kada tuđu patnju čuju bez straha za vlastiti identitet, kada se sjete solidarnosti koju službena historija potiskuje ili povežu prošlu nepravdu sa sadašnjom korupcijom, oni ne mijenjaju samo priču o onome što se dogodilo. Mijenjaju granice onoga što se danas smije zahtijevati. Upravo se toga političke elite najviše boje: ne jednog novog narativa, nego građana koji otkriju da prošlost više nije dovoljan razlog da im predaju budućnost.