Ključ za bijeg iz zatvora sjećanja
U društvima koja su oblikovana ratom sjećanje nikada nije neutralno. Ono živi u spomenicima i muzejima, školskim udžbenicima i političkim govorima, imenima ulica, grafitima, komemoracijama i šutnjama. Prisustvuje u onome što se javno izgovara, ali možda još snažnije u onome što se ne smije spomenuti bez posljedica. U Bosni i Hercegovini (a i šire, što bi rekao pokojni Živko Radišić), gdje nasljeđe ratova iz devedesetih nije ostalo zakopano u prošlosti nego je ugrađeno u političke institucije, društvene odnose i svakodnevni jezik, memorijalizacija je postala jedno od posljednjih istinski živih polja tranzicijske pravde. Dok su mnogi sudski procesi završeni, komisije za istinu nikada nisu ni osnovane, a obećanja o institucionalnim reformama potrošena u beskrajnim pokušajima naše divlje tranzicije, borba oko značenja prošlosti nije prestala. Naprotiv, postajala je sve važnija jer se kroz nju i dalje pregovara o tome šta se dogodilo, ko je patio, ko snosi odgovornost, ko ima pravo pripadati političkoj zajednici i kakva je budućnost uopće dopuštena.
U toj činjenici nema ničeg neočekivanog. Društva se ne sjećaju samo zato da bi sačuvala prošlost, nego i da bi objasnila sadašnjost. Priče o ratu daju moralnu strukturu svijetu u kojem ljudi danas žive: određuju ko su „mi“, ko su „oni“, kome se vjeruje, čija se bol priznaje, a čija smatra prijetnjom vlastitom identitetu. Problem počinje kada sjećanje, umjesto prostora u kojem se društvo suočava sa sobom, postane jedan od najmoćnijih izvora novih podjela. Tada memorijali više ne obilježavaju samo gubitak, komemoracije ne služe samo dostojanstvu žrtava, a historijski narativi nisu tek različita tumačenja prošlosti. Oni postaju infrastruktura političke mobilizacije, način da se strah održava živim i da se građanima neprestano dokazuje kako je zajednički život moguć jedino kao privremeno primirje između navodno vječno neprijateljskih zajednica.
Upravo je to pitanje bilo u središtu mog razgovora s Markom Freemanom, izvršnim direktorom Instituta za integrirane tranzicije. Freeman već decenijama radi na sjecištu tranzicijske pravde, rješavanja sukoba i demokratske transformacije, ali njegov pogled na ove oblasti značajno odstupa od jezika kojim se one često opisuju. On ne polazi od pretpostavke da će istina, pravda i priznanje, jednom institucionalno uspostavljeni, prirodno voditi pomirenju. Ne vjeruje ni da se tranzicijska pravda može izdvojiti iz političkog života, zaštititi od njegovih proturječnosti i provesti kao tehnički ispravan niz propisanih mjera. Njegovo polazište je neugodnije, ali uvjerljivije: svaki proces suočavanja s prošlošću ulazi u već postojeće odnose moći, identitete i strahove, pa može smanjiti polarizaciju, ali je može i produbiti.
Freeman polarizaciju naziva „hiperproblemom“: problemom koji je toliko fundamentalan da neuspjeh u njegovom rješavanju potkopava sposobnost društva da rješava bilo šta drugo. Klimatska kriza, ekonomska nejednakost, korupcija, urušavanje institucija, položaj manjina ili reforma obrazovanja mogu biti jasno prepoznati kao ozbiljni izazovi, ali duboko polarizirano društvo više nema politički jezik u kojem ih može zajednički razmatrati. Svako pitanje postaje potvrda pripadnosti jednom od tabora, svaka činjenica dobija etnički ili ideološki predznak, a svaki pokušaj saradnje može se proglasiti izdajom. Polarizacija tako nije samo još jedan problem na dugačkoj listi društvenih problema. Ona mijenja same uslove pod kojima društvo može misliti, razgovarati i djelovati.
„Polarizacija“, objasnio je Freeman, „upućuje na polove ili polaritete. To podrazumijeva udaljenost, a ne bliskost.“ Ipak, sama udaljenost među grupama nije dovoljna. Društva mogu sadržavati duboke razlike, pa i oštra neslaganja, a da ostanu demokratski funkcionalna. Drugi sastojak toksične polarizacije jeste radikalizacija unutar grupa: proces u kojem zajednica sve više romantizira sebe, a demonizira druge. Te dvije sile zajedno proizvode ono što Freeman naziva „centrifugalnim učinkom“. Ljude ne vuče samo dalje jedne od drugih nego i dalje od političkog i moralnog prostora između njih. Sredina se prazni, složenost postaje sumnjiva, a identiteti se stvrdnjavaju sve dok pripadnost vlastitoj grupi ne počne zahtijevati prihvatanje čitavog paketa stavova, sjećanja i neprijateljstava.
Ova definicija važna je zato što polarizaciju oslobađa jednog raširenog nesporazuma. Ona nije isto što i sukob mišljenja, niti je odsustvo saglasnosti znak društvene bolesti. Demokratija ne počiva na tome da se svi slažemo, nego na postojanju pravila, institucija i društvenih navika koje nam omogućavaju da se ne slažemo bez međusobnog poništavanja. Opasnost nastaje kada politički poduzetnici uspiju ljude uvjeriti da između dva suprotstavljena pola nema ničega legitimnog: da je svaki pokušaj nijansiranja kukavičluk, svako priznanje tuđe patnje relativizacija vlastite, a svaka saradnja s onima s druge strane izdaja. U tom trenutku ne nestaje samo politički centar u stranačkom smislu. Nestaje prostor u kojem čovjek može istovremeno pripadati svojoj zajednici i kritički misliti o onome što se čini u njeno ime.
Za društva koja izlaze iz masovnog nasilja taj proces predstavlja posebno težak izazov. Tokom „zlatnog doba“ tranzicijske pravde njeni mehanizmi – suđenja, komisije za istinu, reparacije, institucionalne reforme i memorijali – stvarani su s nadom da će utvrđivanje činjenica, kažnjavanje odgovornih i priznanje žrtava pomoći društvima da krenu prema demokratskoj stabilnosti i nekom obliku pomirenja. Ta nada nije bila naivna: bez istine i odgovornosti nema pravednog mira, a pomirenje koje počiva na poricanju samo je pristojnije ime za prinudnu šutnju žrtava i njihovo dodatno, kontinuirano ponižavanje. Naše iskustvo je pokazalo da činjenice utvrđene u sudnici ne postaju automatski društveno prihvaćene činjenice, da presuda može istovremeno donijeti pravdu žrtvama i pokrenuti novu mobilizaciju poricanja, te da institucija stvorena da obnovi povjerenje može izgubiti legitimitet ako je zajednice dožive kao vanjski nametnutu ili politički selektivnu.
Tranzicijska pravda se, smatra Freeman, s vremenom pretvorila u neku vrstu „lebdećeg poduhvata“, odvojenog od politike i provođenog kao da procesi pravde mogu postojati izvan društvenog sukobljavanja. „Ja na to gledam drugačije“, rekao je. „Ako se provode u vakuumu, odvojeni od stvarnosti društva i političkog sistema, malo je vjerovatno da će biti održivi. Zapravo, mogu čak doprinijeti polarizaciji.“ To nije argument protiv sudova, utvrđivanja činjenica ili zakonskih zabrana poricanja. Zakon ostaje nužna zaštitna ograda, posebno tamo gdje moćne institucije sistematski proizvode laž, veličaju počinioce i ugrožavaju povratnike ili manjine. Primjer zakona o zabrani negiranja genocida i uticaj koji je imao u Republici Srpskoj može poslužiti kao dobar primjer. Ali takva „zaštitna ograda“ nije isto što i politička strategija. Ona može odrediti šta društvo neće tolerirati; ali sama po sebi ne može stvoriti odnose, jezik i prostor u kojem će ljudi početi drugačije razumijevati i sebe i druge.
Bosna i Hercegovina i zemlje regije gotovo laboratorijski jasno ilustruju ovu tenziju. Međunarodni i domaći sudovi utvrdili su ogroman korpus činjenica o ratovima iz devedesetih, ali su se politički sistemi u međuvremenu prilagodili tim činjenicama ne tako što su ih prihvatili, nego tako što su usavršili načine njihovog poricanja, selektivnog tumačenja i političkog neutraliziranja. Presude se citiraju samo kada potvrđuju nevinost vlastite zajednice ili krivicu druge; žrtve se priznaju ako se njihova patnja može uklopiti u nacionalni narativ; počinioci se pretvaraju u heroje jer njihovo javno veličanje služi kao demonstracija političke moći. Istina postoji u arhivima i sudskim spisima, ali se u javnom prostoru neprestano vodi borba oko toga hoće li ona imati ikakvu moralnu ili političku posljedicu.
Upravo zato memorijalizacija zauzima tako osjetljivo mjesto. Freeman je opisuje prvenstveno kao oblik govora. U demokratskom društvu sukobljavanje sjećanja nije samo neizbježno nego može biti i zdravo. „Sjećanje je bojno polje“, rekao je. „Ako su te bitke mirne, one mogu biti zdrave.“ Ova tvrdnja protivi se duboko ukorijenjenoj pretpostavci da društva nakon nasilja moraju jednom stići do jedinstvenog narativa o prošlosti, kao da je historijska jednoglasnost završni dokaz pomirenja. Stvarnost je drugačija: pluralna društva ne pamte jednoglasno. Njihova demokratska snaga ne mjeri se odsustvom spora, nego sposobnošću da različita sjećanja ostanu u javnom diskursu bez pretvaranja razlika u opravdanje za dehumanizaciju i novo nasilje.
Ali upravo riječ „mirne“ otvara najteže pitanje. Može li memorijalizacija biti miroljubiva ako žrtve spomenik osuđenom ratnom zločincu doživljavaju kao nastavak nasilja drugim sredstvima? Može li se pozivanje na slobodu govora primijeniti na negiranje zločina čiji preživjeli i njihove porodice i dalje žive među institucijama koje to negiranje finansiraju? Kada mural počiniocu nije samo slika na zidu nego poruka povratniku da je sistem koji ga je protjerao i dalje politički dominantan, govor više nije bezazlena razmjena mišljenja. On postaje demonstracija hijerarhije: jedni imaju moć da veličaju nasilje, dok se od drugih očekuje da tu moć podnesu u ime demokratske tolerancije. Moj Prijedor je najbolji primjer ovakve stvarnosti.
U razmatranju ovog pitanja, Freeman je povukao paralelu s raspravama o govoru mržnje i priznao da svako društvo granicu mora pregovarati u odnosu na vlastitu historiju nasilja. „Ja sam Jevrej“, rekao je. „Da li bih želio vidjeti spomenik nacistima ispred svoje kuće? Apsolutno ne.“ Ipak, upozorio je na opasnost rješenja koja se oslanjaju isključivo na cenzuru: „Na govor koji nam se ne dopada treba odgovoriti s više govora, a ne cenzurom.“ U toj rečenici postoji važna demokratska istina, ali ona se ne može primjenjivati mehanički. „Više govora“ ima smisla samo ako oni koji govore imaju makar približno jednaku sigurnost i pristup javnosti. Ondje gdje jedna strana raspolaže institucijama, javnim novcem, policijskom zaštitom i medijima, dok druga rizikuje život, zdravlje, posao, sigurnost ili povratak kući, formalna sloboda govora prikriva duboku neravnopravnost moći.
Zato granica ne prolazi između dopuštenog sjećanja i zabranjenog neslaganja, nego između demokratskog osporavanja i dehumanizacije. Društvo mora biti dovoljno otvoreno da trpi sporenje službenih narativa, da čuje neugodne interpretacije i da ne pretvara vlastitu verziju prošlosti u svetu istinu izvan svake rasprave. Istovremeno, mora biti dovoljno jasno u zaštiti ljudskog dostojanstva da ne tretira poticanje nasilja, veličanje masovnih zločina i sistematsko poricanje kao tek još jedno ravnopravno mišljenje. Empatija nije isto što i ekvivalencija, pluralizam ne zahtijeva lažnu simetriju, a demokratska otvorenost ne obavezuje žrtve da iznova dokazuju činjenice koje su utvrđene izvan razumne sumnje.
Freemanovo upozorenje o „svetim istinama“ ipak ostaje važno. Kada država, entitet, ili dominantna politička snaga sebe proglasi jedinim čuvarom dopuštenog pamćenja, ona se lako pretvara u policiju sjećanja: određuje ko smije govoriti, čija se patnja priznaje i koje su historijske teme zatvorene. Nije teško zamisliti da zakoni uspostavljeni radi zaštite žrtava sutra budu zloupotrijebljeni radi zaštite vlasti od legitimne kritike. Zdravo društvo zato ne prepoznajemo po odsustvu osporavanja službenog pamćenja, nego upravo po postojanju slobodnih građana, umjetnika, novinara, istraživača i lokalnih inicijativa koji ga mogu dovesti u pitanje bez straha. Historijske činjenice zahtijevaju odbranu, ali historijsko značenje nikada ne može biti jednom zauvijek administrativno zatvoreno.
Takav pogled mijenja način na koji razumijemo i same uzroke polarizacije. Najlakše je sve pripisati političkim akterima koji svjesno koriste strah, viktimizaciju i dehumanizaciju „druge strane“ za očuvanje vlasti. Oni postoje, mi uglavnom znamo ko su, njihove metode su prepoznatljive i njihov uticaj se ne smije umanjivati. Ali Freeman upozorava da nije dovoljno kriviti ovaj društveni talog. Moramo istražiti društvene i političke uslove koji njihovoj mobilizaciji daju snagu. Političar može izgovoriti dehumanizirajuću poruku, ali ona će djelovati samo ako postoje mediji koji će je umnožiti, institucije koje će je normalizirati, obrazovanje koje joj je pripremilo teren i dovoljno ljudi čije strahove može pretvoriti u političku poslušnost.
To je posebno važno za Bosnu i Hercegovinu, gdje se međunarodna politika predugo oslanjala na ideju da je dovoljno obuzdavati ili smjenjivati nekoliko najglasnijih nacionalističkih lidera, a da se pritom ne dira u čitave sisteme koji proizvode njihovu moć. Problem nije samo u tome što Milorad Dodik poriče genocid, veliča ratne zločince i svaku institucionalnu krizu predstavlja kao egzistencijalnu prijetnju Srbima. Problem je i u medijskom, obrazovnom, ekonomskom i stranačkom poretku koji takvom jeziku daje svakodnevnu snagu, kažnjava odstupanje i građanima nudi sve manje prostora da budu nešto drugo osim pripadnika ugroženog kolektiva. Ako jedan lider sutra nestane, a taj sistem ostane netaknut, vrlo brzo će pronaći drugog glasnogovornika.
Zbog toga stvarna strategija depolarizacije ne može biti usmjerena samo na raspravu sa najtvrđim poricateljima niti na beskrajno reagiranje na svaki njihov govor. Važnije je razbiti monopol pomenutih oportunista nad identitetom zajednice u čije ime tvrde da govore. To znači prepoznati i zaštititi ljude koji toj zajednici pripadaju, ali odbijaju prihvatiti sve što im njeni samozvani čuvari propisuju. Potrebno je otvoriti prostor za razgovore unutar etničkih i političkih grupa, a ne samo između njih, jer ključna promjena često ne nastaje kada nekoga izvana uvjerimo da nije u pravu, nego kada se unutar njegove zajednice pojavi legitiman glas koji pokazuje da pripadnost ne mora značiti poslušnost.
Jedna od najsnažnijih tema razgovora zato je bila Freemanova posvećenost „onima koji preuzimaju rizik“: ljudima koji javno dovode u pitanje neupitne istine vlastite grupe ili uspostavljaju odnose preko duboko polariziranih granica. Takvi ljudi su nezamjenjivi jer svojim postojanjem ruše najvažniju laž polarizacije – da zajednica govori jednim glasom. Ali upravo su zato izuzetno ranjivi. „Većina ljudi neće preuzeti velike rizike i izložiti se napadima rulje koju kontrolišu čuvari nacionalnih narativa, jer im ugled može biti uništen. Obično bivaju izloženi prijetnjama, a prijetnje mogu biti upućene i njihovim porodicama.“ U izrazito polariziranim sredinama unutrašnje neslaganje često se kažnjava strože nego protivljenje izvana. Protivnik je očekivan; „izdajnik“ pokazuje da alternativa postoji i time ugrožava samu disciplinu grupe.
Na Zapadnom Balkanu dobro poznajemo cijenu takvog odstupanja. Novinari koji izvještavaju o zločinima vlastite strane, aktivisti koji odlaze na komemoracije drugih zajednica, umjetnici koji odbijaju nacionalne kanone i porodice žrtava koje priznaju tuđu patnju često bivaju izloženi kampanjama blaćenja, profesionalnoj izolaciji i prijetnjama. Međunarodni projekti ih obično slave kao heroje građanske hrabrosti, slikaju na konferencijama i dijele kao „hot content“ po društvenim mrežama a zatim ostavljaju same kada se vrate kući. Ako depolarizaciju shvatamo ozbiljno, zaštita takvih ljudi ne smije biti simbolična. Ona mora uključivati pravnu pomoć, političku solidarnost, sigurnosne mehanizme, profesionalne mreže i dugoročnu podršku koja ne prestaje zajedno s projektnim ciklusom.
Freeman istovremeno upozorava da javna konfrontacija nije jedini, a često ni najvažniji prostor promjene. Velik dio stvarnog rada na depolarizaciji odvija se tiho: kroz povjerljive kanale, privatne susrete, postepenu izgradnju povjerenja i ono što naziva „građanskom diplomatijom“. Ako želimo da se neko javno suprotstavi dominantnom narativu svoje grupe, prvo moramo „izgraditi put i most“ koji će ga do tog trenutka dovesti. To može značiti niz razgovora bez kamera, susrete ljudi koji se u javnosti još ne mogu zajedno pojaviti, male činove uzajamnog priznanja ili prostor u kojem se sumnja smije izgovoriti prije nego što postane stav.
Takav pristup možda djeluje nedovoljno dramatično u vremenu koje uspjeh mjeri vidljivošću, brojem objava i klikova i trenutnim političkim reakcijama. Ali identiteti se rijetko mijenjaju pod pritiskom javnog poniženja. Kada se od čovjeka traži da javno napusti priču koja mu daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti, mnogo je vjerovatnije da će je braniti još tvrđe. To znam i iz ličnog iskustva. U Prijedoru, u razgovorima „jedan na jedan“ rijetko mi se desilo da sagovornik negira istinu o zločinima počinjenim devedesetih, o Omarskoj, Keratermu, masakrima u Kozarcu i na lijevoj obali Sane. Priča se uvijek drastično mijenja kada nam se pridruži neko treći. Promjena često počinje daleko od javnosti, u odnosu u kojem priznanje činjenica ne znači automatsko izopćenje iz zajednice. Tek nakon što se takvi odnosi izgrade, pojedinačni čin javnog odstupanja može dobiti šire značenje. Bez njih, od „hrabrih pojedinaca“ zapravo tražimo da sami plate cijenu odsustva naše strategije.
Odatle proizlazi i važna pouka za koncept inkluzivne memorijalizacije. Ona se ne može nametnuti deklaracijom, spomenikom ili institucionalnim sloganom. Ne nastaje tako što postojećem memorijalu naknadno dodamo jednu zanemarenu grupu i proglasimo proces završenim. Potrebni su dugotrajan rad, lokalno vlasništvo i mjesta u kojima se ljudi mogu suočiti sa kompleksnim istinama, a da ih ne dožive kao prijetnju vlastitom identitetu. Ponekad će to biti izložba koja povezuje različita iskustva bez njihovog izjednačavanja, nekad projekt usmene historije koji u dominantni narativ vraća potisnute glasove, umjetnička saradnja, lokalni dijalog ili zajedničko obilježavanje čina ljudskosti koji ne pripada isključivo nijednoj grupi. Takve intervencije možda neće proizvesti trenutni konsenzus o istini, ali mogu stvoriti iskustvo saradnje prije konsenzusa, odnos prije pomirenja i građansko povjerenje prije institucionalne reforme.
Ključ nije u tome da se ljudima oduzmu njihove priče, nego da se poveća njihov kapacitet da uz vlastitu priču podnesu postojanje drugih. Inkluzivna memorijalizacija ne zahtijeva od žrtve da ublaži istinu o nasilju koje je preživjela, niti od zajednice da se odrekne vlastitih mrtvih kako bi priznala tuđe. Ona nastoji deinstrumentalizirati traumu: sačuvati patnju od zaborava, ali i od političkih elita koje je pretvaraju u trajni dokaz da je suživot nemoguć. U tome je njena demokratska vrijednost. Ona ne proizvodi zajedničko sjećanje, nego zajednički prostor u kojem različita sjećanja mogu biti izgovorena bez dehumanizacije.
Freeman se tokom razgovora više puta vraćao potrebi za realizmom. Vanjski uslovi koji su nekada omogućavali kvalitetnu tranzicijsku pravdu, rekao je, dramatično su oslabili i sada su na najnižoj tački od nastanka te oblasti. Uspon autoritarizma, erozija demokratije, geopolitička nestabilnost, ratovi i ponovno jačanje identitetskih politika promijenili su krajolik u kojem djeluju pravda i sjećanje. Države koje su nekada barem deklarativno podržavale univerzalne standarde danas ih otvoreno primjenjuju selektivno, a ta selektivnost razara vjerodostojnost međunarodnog poretka mnogo dublje od svake pojedinačne krize. U takvom svijetu nema smisla ponavljati mantre i formule nastale u potpuno drugačijem političkom trenutku.
Freeman tu promjenu opisuje jednostavnom metaforom: „Kada se promijeni muzika, mora se promijeniti i ples.“ To nije poziv da se napuste istina, prava žrtava ili odgovornost počinilaca. Naprotiv, riječ je o pozivu da se ti ciljevi ozbiljnije vežu za stvarne političke okolnosti. Tranzicijska pravda mora prestati obećavati zatvaranje prošlosti i početi jačati sposobnost društava da žive s njenim otvorenim pitanjima. Mora biti manje zaokupljena vlastitom arhitekturom, a više odnosima koje stvara ili razara; manje uvjerena da institucija sama proizvodi legitimitet, a više osjetljiva na to kako je različite zajednice doživljavaju.
To zahtijeva i šire razumijevanje pomirenja. Pravo i činjenice ostaju temelj bez kojeg se ne može, ali nisu cijela građevina. Društvu su potrebni i teški razgovori, priznanje složenosti, zaštita ljudi koji prelaze granice te sjećanje na činove ljudskosti koji remete podjelu na potpuno nevine i potpuno zle zajednice. Takvi činovi ne brišu razliku između žrtve i počinioca niti relativiziraju organizirano nasilje. Oni pokazuju nešto politički jednako važno: da ni u najgorim okolnostima identitet nije potpuno određivao ponašanje i da je izbor bio moguć. Upravo zato sjećanje na one koji su odbili mržnju može postati resurs za budućnost, a ne samo fusnota u historiji nasilja.
U konačnici, razlika između memorijalizacije koja polarizira i one koja otvara demokratski prostor možda manje zavisi od toga proizvodi li saglasnost, a više od toga šta čini s neslaganjem. Isključujuća memorijalizacija svaku razliku pretvara u potvrdu neprijateljstva i zatvara zajednicu u identitet vječne žrtve ili vječnog heroja. Inkluzivna memorijalizacija ne obećava da će te razlike nestati. Ona pokušava spriječiti da postanu trajni politički rovovi, njegujući sposobnost ljudi da čuju ono što ih uznemirava bez trenutnog povratka u logiku izdaje i prijetnje.
U Bosni i Hercegovini prošlost će još dugo ostati intenzivno prisutna. Pitanje nije možemo li je ukloniti iz politike, jer to nikada nije ni bilo moguće. Pitanje je kakvu će politiku naši načini sjećanja nastaviti proizvoditi. Mogu održavati strah, disciplinirati zajednice i svakom novom generacijom obnavljati uvjerenje da je sukob prirodno stanje. Ali mogu i zaštititi činjenice, proširiti empatiju, dati sigurnost unutrašnjim disidentima i otvoriti prostor u kojem saradnja ne zahtijeva prethodnu saglasnost o svemu. Upravo u toj mogućnosti leži najskromnije i najradikalnije obećanje inkluzivnom pristupu kulturi sjećanja: ne da nas oslobodi prošlosti, nego da prošlosti oduzme pravo da sama odredi granice naše budućnosti.