Način na koji se društva sjećaju masovnih zločina, ratova i nasilne prošlosti postao je jedno od presudnih političkih pitanja našeg vremena. Širom svijeta, sjećanja na rat, represiju i historijske nepravde nastavljaju oblikovati javne rasprave, uticati na izbore, određivati ko pripada političkoj zajednici i postavljati granice onoga što društva uopće mogu zamisliti kao moguće. Umjesto da vremenom blijede, sporne prošlosti često zauzimaju sve važnije mjesto u savremenoj politici: politički lideri ih koriste za mobilizaciju „svojih“ i dehumanizaciju „njihovih“, mediji ih pojačavaju, a obrazovanje, komemorativne prakse i javni govor iznova proizvode. U društvima koja se oporavljaju od masovnih zločina i rata sjećanje se zato nikada ne odnosi samo na prošlost. Ono postaje jedan od glavnih prostora u kojima se pregovara o samoj budućnosti.
Memorijalizacija se dugo razumijevala prvenstveno kao etički poduhvat. Trebala je odati počast žrtvama, sačuvati historijsku istinu, priznati patnju i spriječiti poricanje. Sve to ostaje neizostavna obaveza. Ipak, iskustvo Bosne i Hercegovine i drugih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, kao i brojnih drugih postkonfliktnih društava, pokazuje da sjećanje samo po sebi ne može promijeniti okolnosti koje omogućavaju da nasilje i dehumanizacija opstaju. Memorijali mogu priznati patnju, ali mogu i učvrstiti podjele. Komemoracije mogu probuditi empatiju, ali mogu i produbiti nadmetanje u statusu žrtve. Historijska istina može utvrditi činjenice, ali same činjenice rijetko određuju kako će društva poslije oblikovati zajednički život.
Takva stvarnost pred nas postavlja drugačije pitanje. Umjesto da se pitamo samo kako bi društva trebala pamtiti, moramo pitati i kakve odnose omogućavaju različite prakse sjećanja. Može li memorijalizacija doprinijeti ne samo priznavanju prošlosti nego i jačanju demokratske kulture? Može li pomoći društvima da prevaziđu pojednostavljene narative, a da pritom ne zahtijeva saglasnost o historiji? Može li sjećanje prestati biti tek čin očuvanja prošlosti i postati praksa kroz koju građani uče dijeliti zajednički javni prostor uprkos trajnim neslaganjima o onome što se dogodilo?
Oko tih pitanja osmišljena je serija razgovora pod nazivom „Različita sjećanja, zajedničke budućnosti“[1] koje sam vodio sa vodećim međunarodnim stručnjacima koji djeluju na sjecištu studija sjećanja, izgradnje mira, tranzicijske pravde i demokratizacije. Ovi razgovori memorijalizaciju nisu posmatrali kao statičan čin prisjećanja nego kao živu društvenu i političku praksu, nego su izlazili izvan poznatih rasprava o spomenicima, muzejima i komemoracijama kako bi istražili dublje procese kroz koje kolektivna trauma oblikuje narative, narativi politiku, a politika, zauzvrat, mogućnosti za stvaranje inkluzivnijih budućnosti.
Tekstovi nastali na temelju ovih razgovora prate to intelektualno rudarenje. Frauke de Weijer i Alison Castel počinju seriju razmatranjem načina na koji kolektivna trauma preuređuje narative pomoću kojih društva objašnjavaju sama sebe, podsjećajući nas da se memorijalizacija u konačnici bavi čitavim sistemima značenja, a ne čuvanjem izdvojenih priča. One podsjećaju da nasilje ne razara samo institucije i zajednice nego i narative pomoću kojih društva razumiju sama sebe. Kolektivna trauma pojednostavljuje te narative, stvarajući priče koje pružaju psihološku stabilnost, ali s vremenom mogu postati sve otpornije na složenost. Inkluzivna memorijalizacija, sugeriraju one, počinje ponovnim otvaranjem tog narativnog prostora, omogućavajući zajednicama da iznova otkriju mogućnost da različita iskustva postoje jedna uz druga, a da se međusobno ne ugrožavaju.
Mark Freeman razmatra kako se ti narativi prepliću s procesima političke polarizacije i pokazuje da demokratska otpornost zavisi od zaštite prostora u kojem je neslaganje moguće, a da se ne pretvori u egzistencijalni sukob. Polarizacija, tvrdi on, ne postaje opasna samim tim što se ljudi ne slažu. Demokratije zavise od neslaganja. Postaju ranjive kada političari uspiju uvjeriti građane da je čak i neslaganje nemoguće, da se društvo sastoji isključivo od međusobno isključivih tabora između kojih nema nikakvog legitimnog prostora za razgovor, slaganje ili neslaganje. Zaštititi demokratiju stoga znači zaštititi politički i građanski prostor u kojem složenost, neizvjesnost i saradnja ostaju mogući.
Ann Rigney poziva nas da preispitamo samo sjećanje, tvrdeći da društva ne smiju pamtiti samo patnju nego i solidarnost, građansku hrabrost i mnoge trenutke u kojima su se ljudi suprotstavili nasilju i zamišljali drugačije budućnosti. Takva sjećanja ne brišu patnju niti umanjuju važnost pravde. Ona nas podsjećaju da historija u sebi sadrži resurse za zamišljanje drugačijih budućnosti. Nada, u tom razumijevanju, nije tek puki, pasivni optimizam. Ona je odbijanje da se prihvati kako je prošlost već odredila budućnost.
Konačno, Denisa Kostovicova pokazuje da je sjećanje postalo jedno od ključnih poprišta demokratskog nadmetanja te da pravo pitanje nije treba li sjećanje ostati izvan politike. Nikada nije ni bilo izvan nje. Pravo pitanje tiče se vrste politike koju različiti oblici sjećanja podržavaju. Sjećanje se može mobilizirati da opravda isključivanje, produbi polarizaciju i legitimira autoritarne oblike moći. Ali ono može i proširiti demokratski prostor, omogućavajući građanima da jedni druge prepoznaju kao učesnike u zajedničkoj političkoj zajednici uprkos trajnim razlikama u odnosu prema historiji.
Posmatrani zajedno, ovi razgovori ukazuju na to da svrha inkluzivne memorijalizacije nije stvaranje jednog zajedničkog narativa o prošlosti. Takva ambicija ne bi bila ni realna ni poželjna u pluralnim društvima oblikovanim duboko različitim iskustvima nasilja. Umjesto toga, inkluzivna memorijalizacija nastoji njegovati nešto istovremeno skromnije i dalekosežnije: demokratsku sposobnost da se različita sjećanja dovedu u razgovor, a da im se ne dopusti da postanu trajna sredstva isključivanja. Ona pita kako društva mogu očuvati historijsku istinu i istovremeno širiti prostor empatije, priznati patnju a da identitet ne svedu na status žrtve, te suočiti se s teškim nasljeđem i pritom sačuvati mogućnost zajedničkih budućnosti.
Inkluzivna memorijalizacija nije pokušaj da se historija pojednostavi. Ona je poziv da prihvatimo njenu složenost. Polazi od spoznaje da priznavanje patnje druge zajednice ne umanjuje vlastitu, da empatija nije isto što i izjednačavanje i da demokratski suživot manje zavisi od saglasnosti o historiji nego od spremnosti da se, uprkos trajnom neslaganju, dijeli zajednički građanski prostor.
Svaki oblik memorijalizacije koji za cilj ima da nas iščupa iz rovova, stvarnih i simboličkih, svaka takva izložba, projekt usmene historije, komemorativni događaj, umjetnička intervencija, obrazovni program i lokalni dijalog pružaju ljudima priliku da jedni druge vide drugačije nego što im politička polarizacija obično dopušta. Takve inicijative rijetko preko noći mijenjaju institucije, niti bi njihovu vrijednost trebalo procjenjivati isključivo prema neposrednim političkim rezultatima. Njihov dublji značaj leži drugdje. One šire prostor unutar kojeg društva mogu drugačije zamišljati sama sebe. Stvaraju iskustva saradnje prije konsenzusa, odnose prije pomirenja i građansko povjerenje prije institucionalne reforme.
U mnogim društvima danas se sjećanja na nasilje sve češće koriste za učvršćivanje straha, izvjesnosti i isključivanja. Iskušenje da se svijet podijeli u jasne moralne kategorije – heroje i neprijatelje, žrtve i zločince, patriote i izdajnike – postalo je i kod nas moćan politički resurs. Ipak, svaki razgovor u ovoj seriji podsjeća nas da demokratija zavisi upravo od suprotnog poriva. Ona zavisi od očuvanja prostora u kojima mogu postojati složenost, pa i neizvjesnost, a različita iskustva mogu o(p)stati u razgovoru bez zahtjeva za pojednostavljenim „istinama“. Možda je upravo to ono što ovakav pristup kulturi sjećanja u konačnici nastoji zaštititi: da pamtimo na načine koji budućnost ostavljaju otvorenom. Nadam se da će tekstovi nastali na ovim razgovorima makar trunku bolje osvijetliti neka od gorepomenutih pitanja sa kojima se, evo, bočimo preko trideset godina.
Kako kolektivna trauma oblikuje našu stvarnost
Svako društvo koje izlazi iz kataklizmičnog nasilja prije ili kasnije počinje pričati priče o onome što se dogodilo. U početku izgleda da te priče imaju jednostavnu svrhu: objašnjavaju gubitak, odaju počast stradalima i pomažu pojedincima i zajednicama da pronađu smisao u strašnim iskustvima koja se teško mogu racionalizirati. Nakon rata i masovnih zločina, sjećanje se često doživljava kao etička obaveza, način da se sačuva istina, prizna patnja žrtava i osigura da buduće generacije znaju šta se dogodilo. Ipak, sjećanje rijetko ostaje zatvoreno u prošlosti.
S vremenom priče koje društva pričaju o preživljenom nasilju počinju obavljati drugačiju ulogu. Postaju okviri kroz koje ljudi tumače sadašnjost, razumiju sami sebe i zamišljaju budućnost. Oblikuju predodžbe o pripadanju i isključenosti, određuju čija će patnja biti priznata, a čija potisnuta na marginu, te neprimjetno uspostavljaju emocionalne granice unutar kojih se odvija sama politika. Dugo nakon što je rat završen, te priče i dalje utiču na to kako društva odgovaraju na nove krize, kako razumiju različitost i kako vide mogućnosti zajedničkog života.
Upravo je ta preobrazba sjećanja – od čina pamćenja u sistem značenja – bila je u središtu mog razgovora sa Frauke de Weijer i Alison Castel, autoricama uticajnog članka na ovu temu koju je objavio Institute for integrated transitions, u kojem smo pokušali da dođemo do odgovora na jedno od najvažnijih pitanja s kojima se suočavaju postkonfliktna društva zahvaćena dubokom polarizacijom: kako kolektivna trauma preoblikuje narative kroz koje društva razumiju sama sebe i šta to znači za svakoga ko pokušava graditi inkluzivnije oblike sjećanja?
Odgovor počinje razlikovanjem koje začuđujuće često izostaje iz rasprava o tranzicijskoj pravdi i memorijalizaciji. Trauma se, objašnjava Frauke de Weijer, uglavnom razumije kao individualno iskustvo. Prepoznajemo koliko nasilje može duboko promijeniti čovjekov odnos prema svijetu, narušavajući njegov osjećaj identiteta, sigurnosti i pripadanja. Iscjeljenje u takvom kontekstu često podrazumijeva ponovno uspostavljanje koherentnog osjećaja vlastitog ja i pronalaženje nove priče unutar koje život ponovo može imati smisla.
„Ali nešto slično događa se“, primjećuje ona, „na nivou grupe, na nivou društva.“ Kolektivna trauma nije samo zbir patnji velikog broja pojedinaca u istom trenutku. Ona mijenja način na koji čitava zajednica razumije svoje mjesto u svijetu. „Osjećaj identiteta, osjećaj pripadanja, pretrpe udarac“, objašnjava de Weijer. Poznati moralni krajolik kroz koji su se ljudi ranije kretali više ne djeluje stabilno. „Kao da se tlo pod vašim nogama raspada na komade.“
Slika tla koje nestaje pod nogama postala je jedna od ključnih metafora razgovora jer zahvata nešto mnogo dublje od samog gubitka. Nasilje ne uništava samo živote, institucije i fizičke prostore; ono razara samo značenje. Zajednice iznenada otkrivaju da pretpostavke kroz koje su razumijevale sebe, svoje susjede i širi svijet više ne pružaju nikakvu orijentaciju. Potreba koja tada nastaje nije samo politička ili materijalna nego duboko psihološka. Ljudi moraju ponovo izgraditi moralni poredak koji može objasniti ono što se dogodilo, a ta se obnova odvija kroz narativ.
Kako tvrdi De Weijer, zajednice postepeno stvaraju nove priče koje objašnjavaju ko su, šta im se dogodilo i kakav je sada njihov odnos prema drugima. Te priče vraćaju osjećaj psihološke sigurnosti. Postaju, njenim riječima, „mehanizam suočavanja“, neophodan odgovor na kolektivnu dezorijentaciju. Poput ličnih narativa o traumi, one nakon dubokog loma pomažu obnoviti osjećaj koherentnosti. Ali, za razliku od ličnih priča, ne ostaju ograničene na individualno iskustvo. Ugrađuju se u institucije, komemorativne prakse, obrazovanje, politički govor i kulturno pamćenje, da bi naposljetku oblikovale način na koji čitava društva razumiju stvarnost.
Taj proces objašnjava i zašto narativi mogu postati izuzetno otporni. Budući da odgovaraju na stvarnu psihološku potrebu, ne mogu se jednostavno odbaciti čim postanu dostupne nove informacije. „Pomjeriti ga s tog mjesta“, upozorava De Weijer, „za ljude je zaista, zaista opasno, jer je on novo tlo pod njihovim nogama.“ Priče koje su zajednicama u početku pomogle da prežive traumu s vremenom postaju teške za preispitivanje upravo zato što su se stopile sa samim identitetom. Ono što je počelo kao mehanizam preživljavanja može postepeno prerasti u okvir koji ograničava nove načine gledanja na svijet.
Dok de Weijer objašnjava zašto su društvima nakon nasilja potrebni narativi, Alison Castel pomaže nam razumjeti kako ti narativi zapravo djeluju. Jedan od najupečatljivijih trenutaka razgovora nastupio je kada je dovela u pitanje jedan od najčešćih načina na koje se u izgradnji mira govori o pričama. Narativi se, sugerirala je, prečesto tretiraju tek kao zbirke pojedinačnih svjedočenja. Potičemo pričanje priča, prikupljamo lična iskustva i pretpostavljamo da će slušanje dovoljnog broja priča prirodno proizvesti empatiju. Takvo razumijevanje, međutim, propušta nešto suštinsko: narativi nisu samo priče nego čitavi sistemi proizvodnje značenja.
„Kada govorimo o narativnim sistemima“, objašnjava Castel, „te priče zaista obavljaju određeni posao u svijetu.“ One organiziraju iskustvo i određuju koji će se događaji međusobno povezati, koji će akteri biti shvaćeni kao žrtve, počinioci ili posmatrači i koje će se emocije smatrati legitimnom reakcijom. Iznad svega, narativni sistemi uspostavljaju ko se i šta smatra legitimnim. Oni ne oblikuju samo ono čega se društva sjećaju nego i vrste političkog djelovanja koje uopće mogu zamisliti.
Ova razlika iz temelja mijenja način na koji razmišljamo o memorijalizaciji. Ako su narativi sistemi, a ne izdvojene priče, sjećanje se ne može svesti samo na čuvanje historijskih činjenica. Svaka komemorativna praksa, svaka muzejska izložba, svaki školski program i svaka javna godišnjica učestvuju u oblikovanju šireg narativnog krajolika. Neka iskustva zauzimaju središnje mjesto, dok druga ostaju na rubu. Određeni identiteti bivaju potvrđeni, dok se drugi bore za priznanje. Neki oblici političkog djelovanja počinju izgledati prirodno i neizbježno, dok druge postaje gotovo nemoguće zamisliti.
Važnost ovog uvida naročito je vidljiva kada društva iskuse masovno nasilje. Castel tvrdi da traumatični događaji, posebno neposredno nakon nasilja, snažno pojednostavljuju narative. „Zapleti su pravolinijski“, objašnjava ona. „Moralne pozicije potpuno su jasne.“ Zajednice dijele svijet na nevine i krive, dobre i zle, žrtve i počinioce. Takvo pojednostavljivanje, barem u početku, ne mora nužno biti rezultat političke manipulacije. Ono je razumljiv pokušaj da se ponovo uspostavi koherentnost nakon iskustava koja su razorila uobičajene načine razumijevanja svijeta. Problem nastaje kada ti pojednostavljeni narativi postanu trajni.
Opis ovog procesa kod Castel posebno je upečatljiv zato što izbjegava olako moralno osuđivanje. Ona pojednostavljene narative ne odbacuje kao nerazumne ili zlonamjerne. Naprotiv, prepoznaje njihovu psihološku zaštitnu funkciju. „Ljudi pokušavaju pronaći smisao u nečemu što ih potpuno preplavljuje“, objašnjava. „Želite se uhvatiti za nešto što ima smisla.“ Složenost, na kraju krajeva, unosi dvosmislenost i zahtijeva prihvatanje neizvjesnosti upravo u trenutku kada zajednice najočajnije tragaju za izvjesnošću. Pojednostavljeni narativi tako pružaju emocionalnu stabilnost onda kada je gotovo sve drugo postalo nestabilno.
Kako se ti narativi ponavljaju u porodicama, institucijama, političkim govorima i komemorativnim praksama, postepeno počinju izgledati kao zdrav razum. Više se ne doživljavaju kao jedno od mogućih tumačenja, nego kao sama stvarnost. Iskustva koja se ne uklapaju u dominantni narativ neprimjetno nestaju iz javne svijesti. Nijanse je sve teže izraziti. Alternativna tumačenja više ne izgledaju samo sporna nego gotovo nerazumljiva.
Možda upravo to, više od svega drugog izrečenog tokom našeg razgovora, objašnjava zašto memorijalizacija ostaje tako duboko politički potentna praksa čak i kada se naizgled bavi isključivo prošlošću. Borba se nikada ne vodi samo oko toga šta se dogodilo, nego i oko toga koje će priče steći dovoljno moći da odrede moralne i političke horizonte unutar kojih društva nastavljaju živjeti. Ako kolektivna trauma preoblikuje narative kroz koje društva razumiju sama sebe, nameće se očigledno pitanje: kako se ti narativi ikada mogu promijeniti?
Za praktičare koji rade u tranzicijskoj pravdi, memorijalizaciji i izgradnji mira to se pitanje često formulira varljivo jednostavno: Kako se suprotstaviti štetnim narativima? Kako isključujuće priče zamijeniti inkluzivnijim? Kako uvjeriti zajednice da prihvate tačnije razumijevanje prošlosti?
Tokom razgovora, međutim, i Frauke de Weijer i Alison Castel blago se opiru takvom jeziku. Problem je, sugeriraju, u tome što on narative i dalje zamišlja kao stavove u raspravi, kao da se jedna priča može jednostavno zamijeniti drugom. Ali narativi ne djeluju poput mišljenja i nije ih lako napustiti čim se pojave bolji dokazi. Oni su okviri kroz koje ljudi organiziraju samo iskustvo, pa pokušaj da ih se naglo ukloni može biti doživljen kao neposredan napad na identitet.
Zato se De Weijer iznova vraća važnosti da se narativima pristupi s razumijevanjem, a ne kroz konfrontaciju. Ako su kolektivni narativi nastali kao način da se poslije duboke dezorijentacije obnovi smisao, onda njihovo preispitivanje zahtijeva da prepoznamo emocionalni posao koji oni i dalje obavljaju. „Ljudi se drže tih narativa jer im oni objašnjavaju svijet“, kaže ona. „Ako im to jednostavno oduzmete, a ne ponudite drugi način da razumiju svoje iskustvo, uklanjate upravo ono što im daje stabilnost.“
To ne znači da štetne narative ne treba osporavati. Znači da transformacija ne počinje pitanjem kako poraziti postojeće narative, nego pitanjem kako društva mogu postepeno razviti sposobnost da istovremeno nose više od jedne priče. Ta razlika može djelovati skromno, ali ima potencijal iz temelja promijeniti naše razumijevanje svrhe memorijalizacije.
U velikom dijelu postkonfliktnog djelovanja uspjeh se često zamišlja kao postepeno stvaranje zajedničkog narativa o prošlosti. Ta je težnja razumljiva. Čini se da zajednički narativi obećavaju društvenu koheziju, uzajamno priznanje i pomirenje. Ipak, obje sagovornice upozoravaju da ne treba pretpostaviti kako demokratska društva zahtijevaju historijsku jednoglasnost. Različitost iskustava sama po sebi nije problem; pluralna društva neizbježno pamte različito. Izazov nije u postojanju različitih narativa, nego u tome što neki od njih postanu toliko zatvoreni, moralno apsolutni i politički dominantni da ne ostavljaju nikakav prostor za složenost, dvosmislenost ili suživot.
Upravo tu Alison Castel uvodi jednu od najuvjerljivijih ideja iz razgovora. Umjesto o zamjeni narativa, ona govori o njihovom usložnjavanju. Složenost u ovom kontekstu ne zahtijeva od zajednica da se odreknu vlastite patnje ili duboko ukorijenjenih sjećanja, niti od žrtava traži da ublaže stvarnost nasilja koje su preživjele. Ona, umjesto toga, stvara uslove u kojima ljudi postaju sposobni priznati da njihova priča postoji uz druge priče koje su jednako stvarne, jednako bolne i jednako vrijedne priznanja.
Složenost proširuje razumijevanje umjesto da ga slabi. Omogućava ljudima da sačuvaju cjelovitost vlastitog iskustva i istovremeno prepoznaju iskustva koja su ranije ostajala izvan granica njihovog narativnog svijeta. Kako sugerira Castel, cilj nije konsenzus nego veći narativni kapacitet: sposobnost da se živi u svijetu u kojem izvjesnost ustupa mjesto radoznalosti, a naslijeđene pretpostavke postaju otvorene za promišljanje umjesto da se tek iznova ponavljaju.
Taj proces nije ni brz ni ugodan, što dobro pokazuje jedan od najupečatljivijih pojmova predstavljenih tokom razgovora: „zatvori sjećanja“. Izraz opisuje nešto neposredno prepoznatljivo u društvima koja izlaze iz međuetničkih sukoba, a naročito kod nas u Bosni i Hercegovini. Narativi koji su zajednice nekada štitili od haosa mogu postepeno postati strukture koje ograničavaju njihovu sposobnost da zamisle drugačije budućnosti. Ljudi ostaju zatvoreni ne zato što ih neko fizički sprečava da izađu, nego zato što sam narativ određuje granice onoga o čemu je moguće misliti. Drugačija iskustva postaju nevidljiva, a drugačije budućnosti gotovo nezamislive.
Metafora je snažna upravo zato što pažnju pomjera s pojedinačnih stavova na sisteme koji ih oblikuju. Zatvore sjećanja ne održavaju samo politički govori ili komemorativne ceremonije. Oni se iznova proizvode kroz školske programe, medije, porodične razgovore, javne rituale i svakodnevne pretpostavke o tome ko smo „mi“ i ko će „oni“ navodno zauvijek ostati. Postaju toliko poznati da ih više i ne prepoznajemo kao narative, nego ih osjećamo kao samu stvarnost.
Kako se onda izlazi iz takvog zatvora? Sagovornice ne nude jednostavnu formulu, a možda upravo u tome leži jedna od najvećih vrijednosti ovog razgovora. Umjesto da inkluzivnu memorijalizaciju predstavljaju kao skup tehnika sposobnih da preobraze društva, opisuju je kao praksu stvaranja uslova u kojima promišljanje postaje moguće. Zato i de Weijer i Castel toliko naglašavaju dijalog, učešće i vlasništvo nad procesima memorijalizacije unutar zajednica u kojima su počinjeni zločini.
Ti su pojmovi postali uobičajeni ako ne i istrošeni, ali meni je ovaj razgovor ukazao na njihovo novo značenje. Učešće ljudi iz zajednice gdje su zločini počinjeni, iz mog Prijedora, recimo, nije vrijedno samo zato što memorijalizaciju čini reprezentativnijom. Ono je važno zato što se narativi ne mogu usložniti pasivnim primanjem sadržaja. Ljudi moraju iskusiti složenost i učestvovati u razgovorima u kojima je istovremeno prisutno više perspektiva, bez zahtjeva da se pomire. Čak i kada je taj razgovor mučan i bolan, moraju otkriti da priznati patnju drugoga ne znači izbrisati vlastitu.
U tom smislu memorijalizacija postaje mnogo više od čina sjećanja: ona postaje vježba demokratske prakse. Učesnici ne promišljaju samo prošlost nego i o navike uma koje zahtijeva sama demokratija – da slušaju bez trenutnog osuđivanja, da podnesu tenziju između suprotstavljenih istina, da se odupru preuranjenoj izvjesnosti i neupitnosti sopstvenog narativa i ostanu otvoreni za iskustva koja dovode u pitanje njihove pretpostavke. Te se sposobnosti rijetko stiču samo političkom raspravom. Nastaju kroz ponovljene susrete u kojima ljudi postepeno otkrivaju da složenost istine ne mora ugroziti njihov identitet.
De Weijer i Castel podsjećaju nas da društva, prije nego što se politički polariziraju, često postanu narativno pojednostavljena. Prije nego što se demokratski prostor institucionalno suzi, on se sužava u imaginaciji. Priče koje zajednice pričaju nakon nasilja postepeno uspostavljaju emocionalne i moralne granice unutar kojih će se politika kasnije odvijati. Ako te priče ostanu krute, demokratiju je sve teže održati. Ako postanu sposobne prihvatiti veću složenost, društva počinju obnavljati nešto mnogo dublje od historijskog razumijevanja: svoju sposobnost da zamisle kako bi mogla živjeti zajedno na drugačiji način.
Možda upravo to razlikuje inkluzivnu memorijalizaciju od tradicionalnijih pristupa sjećanju. Ona od zajednica ne traži da zaborave tešku prošlost niti nastoji jedan službeni narativ zamijeniti drugim. Umjesto toga, stvara prilike da ljudi počnu promišljati priče u kojima već žive i prepoznaju da svaki narativ neka iskustva osvjetljava, dok druga neizbježno ostavlja u sjeni.
Možda je, na kraju, upravo zato ovaj razgovor tako relevantan daleko izvan Bosne i Hercegovine i „regiona“. Svako društvo koje izlazi iz nasilja mora pričati priče da bi preživjelo. Pitanje nije hoće li te priče postojati. Pitanje je hoće li postati zidovi koji će zajednice trajno razdvajati ili mostovi preko kojih će one, ma koliko oprezno, početi zamišljati budućnosti koje više nisu zatočene izvjesnostima prošlosti.
[1] Tokom proteklih osam mjeseci vodio sam projekat inkluzivne memorijalizacije pod istim nazivom koji je u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Hrvatskoj i Crnoj Gori implementirao British Council.