Zaboravno Sarajevo
Uz kulturu sjećanja, bez koje nema ni kulture općenito, raste i njena nemarna, površna i zaboravu sklona sestra… Nije dobro živjeti u prošlosti, ali je još gore obrisati prošlost, kao tragove krede sa školske table, a najgore je prošlost preinačivati, krivotvoriti i srezati, onako od čibuka….
Međutim prošlost nije ni tiha, ni mirna. Dnevno nas doziva, a mi je stalno vagamo i mjerimo, raznim aršinima.
Nema sumnje, razdoblje od oslobođenja od naci-fašizma, 1945. g., do povampirenog fašizma s početka devedesetih godina 20. stoljeća, bilo je vrijeme mira i stabilnosti, vrijeme optimizma. Novokomponovana „elita“, sada se sjeća tog razdoblja sa ljutnjom i gađenjem. Gola je istina, mnogi od njih jesu bili i miljenici vremena od kojeg se ograđuju, jesu se besplatno školovali i liječili, jesu slobodno putovali u inostranstvo, jesu od društva dobili stan i povoljnim kreditom izgradili vikendice na morskoj obali ili u planinama, te kupili auto… Nisu, dakako, svi bili miljenici, ali oni koji to nisu bili, rijetko ruže to vrijeme. To čine mahom isti ljudi, bivši i sadašnji favoriti svih režima i njihovi klonovi.
Povijest je puna prevrata i prevratnika, konvertita i profitera, lažova i paralažova, siledžija i ukoljica raznih formata i kalibara… Ali, u toj prošlosti na svijetloj strani su ljudi, koji su bez oklijevanja bili spremni na žrtvu, ne dvoumeći se na koju će stranu. Strah i strava, nisu im zamutili horizont, da ne bi mogli razlikovati zlo od dobra. To su čestiti ljudi koji su i 1941. i 1992. godine bili na strani slobode, a nisu za to tražili privilegije. Nisu ih tražili, pa ih nisu ni dobili.
Danas mislim na jednog iz tog časnog kruga, izvrsnog, a zaboravljenog pisca i čovjeka Milana Mučibabića. Mislim na njega počesto, ali danas posebno, jer je na ovaj dan prije punih stotinu godina rođen.
Imao sam sreću drugovati s Milanom i u tom drugovanju voditi meni dragocjene razgovore, slušati ga kad je miran i pomalo sjetan, ali i kad je emotivan i žestok. On nije bio od diplomatske građe, od one plišane neuhvatljivosti, koja služi prvenstveno da bi se kupilo vrijeme, da bi se što kasnije i što razvodnjenije kazalo ono, što se kazati mora… Čovjek čistih i čvrstih humanih načela, nije krio razočaranje prilikama nastalim početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pred čaroliju Zimskih olimpijskih igara ‘84, slutio je da je to klimaks i da nakon toga slijedi sunovrat. Ja sam opet vjerovao, da će bivati sve bolje i da ćemo mi bivati bolji. Jedna njegova misao, tada me je razbudila. Kazao je, da on vidi sve lijepo i dobro, ali da pouzdano, iz prve ruke, zna kako sve može biti strašno.
Pripovjedačku vještinu i odnjegovan jezik, Milan Mučibabić je demonstrirao podjednako u pričama i romanima, kao i u novinskim zapisima i reportažama. Suština njegovog odnosa prema ljudima i vremenu, i u životu i u književnosti, jest dosljednost u zalaganju za istinu. U okvirima naše književnosti na ratne teme, njegova trilogija Kamen i pepeo, ostaje kao trajna vrijednost. U vremenima, kako pjesnik veli, kada se hvalio čelik, a kudilo sve ostalo, Milan Mučibabić je pisao oslanjajući se na vlastiti književni dar, a ne na važnost i zvučnost teme. Duboko je prezirao malograđansku laž i licemjerje… To je njegova kratka i jasna biografija.
Na drugim mjestima su znalci, književno-historijske pčelice naveli naslove Mučibabićevih knjiga, citirali pohvale kritičara, istakli činjenicu da je uvršten u ediciju 50 knjiga BH književnosti, potom zabilježili rezultate njegovog novinarskog rada, te nagrade koje je dobio, a među njima i Šestoaprilsku nagradu Sarajeva.
Od mene pozdrav stoljeću Milana Mučibabića!