Don Diego Velázquez, Bufón don Sebastián de Morra, 1645

Žujo: Čovječuljak

Odlomak iz neobjavljenog romana

Čovječuljka su našli na smetljištu… Zadavljen žicom, strpan u plastičnu vreću i bačen na gomilu smeća, kao bilo koja nepotrebna i prljava stvar.

Ima ljudi koji kažu samo: KVRC!…

KVRC je granica između života i smrti. Ta granica je i BUUM! i TREESS! i ZVEK!…

PLJAS! nije… Odveć je mekano, za konačne rasplete… Osim, ako to ne znači biti bačen u duboku vodu sa tegom na nogama.

Čovječuljak je sa strašću čitao stripove. Tamo je pored KVRC! BUUM! i TREESS! bilo i ZIIIP! i CANGRRR! i FIJUUU!… Kobajagi zvuk… kobajagi život. I njegov život bijaše privid. Beznadno odvojen od ljepote, u svim njenim oblicima, želio je… ne da umre, to je prekrupno, nepopravljivo, nego da pređe u strip, da se izgubi među nacrtanim junacima. Tamo ima neke pravde. Možeš biti i ružan i sićušan… možeš biti miš, patka, buba… ružan miš, smiješna patka… i opet biti drag. S ove strane, pravila su stroga, ledena. Silno je želio pobjeći u strip, uskočiti u crtani film, po cijenu da ga neprestano udaraju, da pucaju u njega, da ga režu… Crtani film je za njega bio neoboriv dokaz, da svijet nije najsrećnije sazdan. Crtati, značilo je i ispravljati i iznova stvarati. Prije opsade Grada, znao je mjesecima skupljati strip-revije ne čitajući ih… A, onda bi se zatvorio u sobu i cio dan proveo sa likovima, koji su mu bili bliži od svih osoba oko njega.

Ogledalo u njegovom stanu, u hodniku, bilo je postavljeno tako, da se normalna ljudska prilika mogla vidjeti od pojasa naviše. On je vidio samo svoju glavu. Vidio je njen oblik, ružan i prepoznatljiv, kao u medicinskim knjigama. Čovječuljak je znao mnogo o prirodi vlastite nesreće, o njenim razlozima i uzrocima. Znao je podosta i o drugim stvarima i stvorovima pod nebesima. U petnaestoj godini, još ga je nosila iluzija, da će „svekolikim znanjem“, poravnati sve neravnine i „duhovnom snagom“ pobijediti zbilju, te u glave ljudi utisnuti novu predstavu o sebi, kao što se preko jednog pečata otisne drugi. Nadao se da će u toj igri palimpsesta, dosegnuti slobodu i smiraj. Ali, valjalo je živjeti u mrskoj koži… Ni dječak, ni odrastao muškarac… Velikom brzinom, na njegovom licu bi se smjenjivale grimase… Od bezazlenog osmijeha djeteta, do sudbinske zamišljenosti starca.

Kada je majka odlučila da rodi još jedno dijete, kada je smogla hrabrosti da se još jednom ogleda i pokuša umanjiti očigledan biološki poraz, za Čovječuljka su nastali strašni dani iščekivanja. Šta bi po njega bilo manje zlo: da dijete bude njemu nalik, pa da tako podijele i međusobno pretaču nesreću… ili da novorođeni bude, takoreći, normalan? Dogodilo se ovo drugo. Njegov brat bijaše zdrava i lijepa beba. Mijenjao se brzo, prebrzo. Bože, kad bi brat, nekako, zauvijek ostao bebom, pa da nikad ne progovori i ne prohoda. Čovječuljak se na krivim i slabašnim nogama, osjećao nadmoćnim nad stvorenjem koje može jedva puziti. A, njegov glas, mada pomalo kričav, zasad ga je, ipak, odvajao od njegovog nemuštog brata. Govoriti i hodati, to on može, a njegov brat ne može… još ne može. Koliko će to trajati… Kratko, prekratko.

Samoubice, padajući sa velike visine, može biti u času pomisle, kako su, eto, još živi. Prateći bratovljev rast, Čovječuljak se, padajući, tješio…

Kad bi brat zauvijek ostao u krevetiću, ovisan o drugima, to bi Čovječuljka makar liječilo, ako ne i sasvim izliječilo… Svi su očarani malom djecom. Svi vole mladunčad životinja. Uživaju u njihovoj nespretnosti, u njihovim pokušajima da probiju nevidljivu opnu, koja ih dijeli od sigurnosti i snage. Pa zašto brat ne bi zadržao taj slatki oblik, to stanje još neodmotanih mogućnosti.

Nema sumnje, proces rasta je zaustavljiv. Ljudi zaustavljaju rast biljkama, životinjama… Šta se može uporediti sa ljupkošću jednog ponija ili patuljastog japanskog drveća!? Bonsai, eto formule! Rast je, dakle, zaustavljiv, on sam je jasan dokaz. Ali, kada je o njemu riječ, to se dogodilo ili prerano ili prekasno. Da je ostao beba, njegova nakaznost ne bi bila toliko uočljiva. A, opet, da je još rastao, u ogledalu bi vidio više od glave i bio bi bliži ostalima… srećno bi se izgubio u prosječnosti i običnosti. Nije bilo tako. Ostao je u međuprostoru… ni tamo, ni ovamo. Brat je ubrzo dorastao i prerastao Čovječuljka. Bio je snažan i lijepo građen… određen… odlučan… Nije u njemu bilo ni traga zloće i uskogrudosti. Svaka bratovljeva vrlina, bijaše i radost i nož u srcu Čovječuljka. Na izletima, brat bi Čovječuljka prenosio preko potoka ili podizao na ramena, kada se umori. Sada je Čovječuljak bratu bio djetešce s kojim se može poigrati. Ipak, po redu stvari, dogodio se, što bi rekao pjesnik, kralj Alkohol. Razorna žestina trećerazrednih konjaka, zastrujala je krvlju Čovječuljka… Zasjela bi u nesrazmjernoj glavi, koju je malo tijelo jedva održavalo. Prema drevnom iskustvu vračeva i alhemičara, otrov i lijek se drže za ruke i igraju čas igru života, čas ples smrti. Tokom samoubilačkih rituala alkohola u šugavim birtijama, igrao bi na stolu, sjedio u krilu kafanskih ljepojki, koje po definiciji, nisu ni stroge, ni škrte. Ljubile su ga, a on bi pohlepno grabio njihove grudi… Događalo se i više i uzbudljivije od toga. Neko bi platio, a pomenute dame su za pare, mogle puno podnijeti. To bi Čovječuljka sasvim ošamutilo. Jednom se probudio u krevetu, pored djevojčure, koja je na licu trajno imala izraz blaženstva. Neko je u njoj bio zaboravio isključiti taj smiješak i on je svijetlio neprestano.

Don Diego Velázquez, Bufón don Sebastián de Morra, 1645

Čovječuljak je uživao u mamurluku. To mučno i pogano stanje, činilo mu se znakom muškosti i vrijednosti, gotovo isto kao i plaćena ljubav sa damom, koja ima neku sićušnu grešku u glavi, ali grešku što se ne da sakriti.

Kad je đavo, konačno, odnio šalu i Grad postao najopasnije mjesto na kugli zemaljskoj, Čovječuljkov otac, mati i brat, odmaglili su negdje na morsku obalu, u mir, sigurnost i ljepotu… što dalje… što dalje. Čovječuljak je postao čuvarkuća, zaloga, tužni talac. Slali su mu povremeno novac i tako prali savijest. Nije im puno zamjerao… Prvi put se osjetio gospodarom svog života. Svečanim kretnjama bi otključavao vrata stana. Priređivao je terevenke, što je bilo neodoljivo u vremenima opće oskudice, bijede i poniženja. Čovječuljak i pijan i trijezan, pokazivao bi zloću nakaznih, onu neizmjernu ljutnju na čitav svemir, ljutnju, koju ponešto može umiriti, a ništa sasvim ukloniti. Jedine časove kakve-takve sreće i zaborava, provodio je sa Astorom, irskim seterom, neobične ljepote i, ako je moguće kazati, inteligencije. Astor je Čovječuljku mogao biti konj. Povremeno je Čovječuljak svoj gnjev usmjeravao i prema plemenitom psu, a ovaj je sve podnosio ne opirući se. Kada je rat, svoje goropadno lice sasvim okrenuo prema Gradu, neki cinik u policiji, povjerio je Čovječuljku brigu o sivoj zgradi na Obali. Prvih dana ta činjenica je kod stanara izazivala smijeh i glasno ruganje, potom podsmijeh, grimase i namigivanje, da bi ubrzo sve potonulo s licâ u dubine intime. Na licima ljudi, ostalo je samo čuđenje i neka prijetvorna ozbiljnost, koja je uvijek bila na samoj granici eksplozije smijeha. Ali, minijaturni „kapo“, imao je argumente koji su to osjećanje zadržavali i potiskivali. Bilo je to vrijeme u kojem su se grlili smiješno i strašno. Sašili su mu njegovi novi šefovi minijaturnu uniformu od maskirnog platna. Pripasao bi revolver i bajonet, koji je o Čovječuljkovom pojasu, više ličio na mač. Ozbiljnost i težinu svemu davala je policijska akreditacija prikačena na džep njegove bluze. Novac od roditelja, pristizao je, uglavnom, redovno. Slali su sve veće sume, srazmjerno rastu osjećaja krivice. Novac je pokretao, oživljavao, jedan mračni, grozničavi teatar polusvijeta…Prava hrana, pravo piće, pravo pijanstvo i pseudo-ljubav…

Jedne noći, momak sa nadimkom Akrep, doživio je delirijum. Govorio je kako dolaze „jeleni sa sabljama umjesto rogova“… Preskaču krovove… Niko im neće umaći… Čovječuljak nije mogao doživjeti delirijum. Jednostavno, nije mogao popiti, koliko je želio. Već četiri ili pet čaša vina, donosile su teško pijanstvo s povraćanjem, ali ništa više. Želio je delirijum, kako bi se barem u nečemu izjednačio sa Akrepom. Slušao je pažljivo njegovu mucavu ispovijest, nad kojom su se dizala alkoholna isparenja. Čovječuljak je za bocu lošeg konjaka otkupio od Akrepa jednu dijaboličnu slikariju. Na hamer-papiru velikog formata, pastuoznim namazima tempere, bili su naslikani jeleni sa sabljama umjesto rogova… Na crnoj podlozi tri narandžaste glave jelena. Na svakoj glavi po nekoliko bijelih sječiva… Slika je, sa jedne strane, isijavala užas i svjedočila o strašnim vrtlozima u glavi njenog autora, a s druge bila je dokazom zavidne vještine i izvjesnog talenta. Čovječuljak je slikariju sitnim ekserima prikovao na zid spavaće sobe naspram uzglavlju. Tako ga je prizor, pun nezdrave siline i naboja, ispraćao u san i jutrom dočekivao.

U mirnijim danima potkraj ljeta, Čovječuljak bi se iznenada pojavljivao u dvorištu, istina u maskirnoj uniformi, ali bez revolvera i bajoneta… Čak i bez svemoćne akreditacije na lijevom džepu bluze. Kod odraslih, koji bi izmilili iz podruma, hodnika i budžaka, izbio bi na licu oprezan osmijeh, a djeca bi ga pozivala u igru, kao da on nije nekakva vlast i kao da nije, zapravo, zakamuflirani tridesetogodišnjak. Najčešće je učestvovao u „Igri zemlje“. To je u njihovom dvorištu bila isključivo igra dječaka. Djevojčice su bile publika. Nasred dvorišta, nacrtali bi krug radijusa oko tri metra. Jedan dječak je čučao na mjestu držeći objema rukama iznad glave jedan kraj konopca, a drugi dječak bi zategnuo konopac i žicom od kišobrana privezanom za drugi kraj, trčao okolo i ucrtavao sasvim pravilnu kružnicu. To je bila „Zemlja“. Zemlju je valjalo podijeliti. Sa parnim brojem učesnika u igri, išlo je lako. Neparan broj, značio je rješavanje ozbiljnijeg geometrijskog zadatka. Rijetko su igrala dvojica. Bivalo je to prije rata, kad bi svi sem njih otputovali na more, rodbini na selu ili se razišli po zavičajnim provincijskim zabitima njihovih roditelja. Dvojica bi povukli crtu kroz centar i dobili dva polumjeseca, dvije kriške lubenice… Igra bi trajala kratko. Brži i snažniji, začas bi osvojio svu zemlju. Trojica su, uz izvjestan napor i vještinu, ucrtavali mercedesov znak. Igra trojice, ubrzo bi se pretvorila u igru dvojice i onda bi odlučivala brzina, dužina ruku i gola snaga. Četvorica su povlačili kroz centar dvije linije pod pravim uglom, ucrtavali krst ili križ, kako ko. Bilo je i prikrivenih savezništava, kao u kartaškim igrama…Dvojica bi vodili glavnu riječ, a dvojica bi fingirali i opet bi se, u nekoliko poteza, stiglo do dvije kriške lubenice. Veći broj učesnika, izazivao bi pometnju, sporove i duge prekide uz svađu, uvrede, a ponekad i tuču. Nevidljivim koncima, dječaci su bili privezani za roditelje raspoređene po balkonima i prozorima. Kada bi svađa postala ozbiljnijom, zatezali su se ti konci i odrasli bi bučno, katkad i goropadno, uzimali riječ. Oni sa tanjim nervima, zvali bi i vlast upomoć. Nakon toga bi se neka prijateljstva rušila, a druga uspostavljala… Ili potajno ili javno međusobno se ispovijedalo, ogovaralo, lagalo i vrijeđalo…Ali bi zemlja, nasred dvorišta i u dvorištu i izvan dvorišta u Gradu i izvan Grada, ostala nepodijeljena. Sad su se prilike izmijenile. Nepodijeljene zemlje bilo je samo u dvorištima, i to ne u svim.

Čovječuljak je morao dobiti igru. Znali su to dječaci, znali su to njihovi roditelji, znao je to on. Nije trebalo ni počinjati… Trebalo je samo odglumiti poraz… do bolje prilike.

A, za Čovječuljka, vremenom, kao najbolja prilika, ukazivao se najgori ishod. Jedini rasplet njegove drame, bio je prelazak na drugu stranu… prolazak kroz ogledalo. I dogodilo se… konačno! Živio je u stripu, u crtanom filmu. On je bio među rijetkim bićima, koje je rat usrećio… makar nakratko.

Precizno, kako se novac topio, odvijao se i film, u kojem Čovječuljak nije, po logici stvari, igrao dvorsku budalu, nego kralja. Njegov smijeh, stas, hod, grimase, humor… sve je dolikovalo gnomu, dvorskoj budali, samo su ga novac i iznenadno stečena vlast u vremenu pometnje, straha i jada, privremeno činili kraljem. Kraljevi u bajci i stripu su vječni, a u stvarnosti, ispod njihovih baldahina “gnijezdi se smrt”… Lebdi, beskrajno strpljiva i ravnodušna…

Kad su, dakle, Čovječuljka našli na smetljištu, zadavljenog i odbačenog, na njegovom licu bijaše ukočena grimasa, nalik na izraz zadovoljstva. Kao da se nije otimao smrti. Dogodilo se. Prešao je zauvijek liniju, koja dijeli svijet stvarnosti i svijet sjenki.