Zaboravno Sarajevo
Sudeći po prilikama i odnosima, u sirotici Bosni i Hercegovini, na djelu je izvrnuti robinhudski princip, naime, uzima se od siromašnih i daje bogatima. Star je to mehanizam, ali se uredno održava i podmazuje. Uzor perjanicama tog sistema, zasigurno je epski junak Bojičić Alija, koji je na pitanje, boji li se ikoga do Boga, odgovorio:
Boga malo, sultana nimalo, a vezira, ko dorata moga…
Izreka se često pripisuje i Husein-kapetanu Gradaščeviću, a mogla bi i većem dijelu ovdašnje novokomponovane “elite”.
Sadašnjim bogatašima, ne pada ni na pamet, da štogod daju, a da pri tome ne ušićare.
Umjesto vizije, njima je na umu provizija. Umjesto rada za javno dobro, okrenuti su tajnom zlu… Jer, golemo zlo je otimati javni novac, siromašiti ionako skromne fondove, pa tako uskraćivati sredstva školstvu, zdravstvu, nauci i kulturi…
S druge strane, brzo i lako namaknu pare za jednodnevna događanja u diznijevskom formatu, za vašarsku galamu, za pseudopatriotske ispraznosti, pirotehniku i Potemkinova sela…
Staro, osmansko vrijeme, koje, dakako, nije bilo ni nježno ni pravedno, ipak je gajilo jedan hvale vrijedan običaj: ostavljanja imovine za javno dobro. Svejedno je, da li su u osnovi tog čina ležali plemeniti porivi, bogobojaznost ili tek suočenje sa skorim odlaskom. Vjerovatno, i jedno i drugo i treće. Podignuti su mostovi, škole, biblioteke, hamami, česme i sebilji, bogomolje, etc.
Prednjačila je u tome bošnjačka muslimanska zajednica, jer je običaj ustanovljivanja zadužbina, vakufa, u njenim okvirima bio najrazvijeniji i jer je, objektivno, njena društvena pozicija bila najpovoljnija.
Uprkos ratovima i društvenim olujama, u Sarajevu su sačuvani brojni primjeri te nekadašnje brige za zajednicu. Ne aboliram ja ni birvaktilske otimače i gavane, ali, oni su makar imali svijest o tome da je interes društva ipak preči od egoističnosti i samoživosti, od harčenja zajedničkog novca, na individualne besposlice i obijest.
Nedavno pročitah da je Atmejdan, najljepši park u Sarajevu. Može biti. U gradu koji nema puno parkova, svaki je dobro došao. No, nije loše prelistati ljetopis tog prostora, pa onda suditi, da li je najljepši ili je bio najljepši… ili i nije najljepši.
Izvorno, taj prostor u samom središtu jezgra starog Sarajeva, onoga iz vremena utemeljitelja grada, Isa-bega Ishakovića i velikog dobrotvora Gazi Husrev-bega, nije bio lijepo, nego jezivo mjesto. Njegovo prvo ime bijaše Sijaset-mejdan (od ar. sijaset što znači mnoštvo, ali i kazna), mjesto javnog izvršenja kazni, što je oduvijek privlačilo gomilu… Drag insanu i vlastiti sijaset, a kamoli tuđi. Kasnije taj prostor okupiraše trgovci konjima, pa dobi novo ime, At-mejdan… onda u nizu: Filipovića trg, Trg Franje Josipa I, pa Trg cara Dušana….
Za vrijeme nesrećnog “endehazijskog” provizorija (1941-1945), bijaše to Trg Edhema Mulabdića, pa opet Trg Cara Dušana… a, kad se razraste drveće, Park Cara Dušana… i konačno, vraćeno mu je staro ime, At-mejdan…
Sve stvari, naravno, imaju barem dvije strane. Tako i At-mejdan. Sa muzičkim paviljonom on je eho austrougarskog prisustva, podsjećanje na vrijeme kada je vojni orkestar 15. korpusa nedjeljom svirao vojne marševe i popularne melodije.
Sa “obnovljenom” džamijom Bakrbabe hadži-Alije i arheološkim parkom harema i temelja izvorne džamije, At-mejdan je podsjećanje na vrijeme puno važnije i vrednije od muzičkog paviljona arhitekta Josipa Pospišila. Lijevom obalom Miljacke, od sadašnjeg novog mosta u blizini Vijećnice, pa ispred Careve džamije, sve do Ćumurije mosta, nizale su se važne kulturne institucije tog vremena:
Drvenija medresa (Medresa Sim-zade Abdulkerim efendije), Osman Šehdijina kjutubhana (biblioteka), Biblioteka Abdulaha Kantamirije, Medresa Hadži Ismailage Misrije…
Prilikom regulacije toka hirovite i počesto opasne Miljacke, austrogarska vlast je sve pomenute institucije u skladu sa svojom “civilizatorskom” misijom porušila, zatim teren poravnala, a našu rječicu ukrotila visokim bedemima.
Vrhunac ovog “varvarskog čina”, kako ga je okvalifikovao historičar Vladislav Skarić, bijaše rušenje Kjutubhane (biblioteke) Osmana Šehdije Bjelopoljaka. Ovaj učeni čovjek, u Sarajevo je došao kao divan katib (biva šef kancelarije) bosanskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua. U spomen na rano preminulog sina, Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, pjesnika i derviša nakšibendije, utemeljio je izuzetno važnu kulturnu ustanovu.
Osman Šehdija je 1757. g., nakon smrti sina, poslao iz Carigrada novac bosanskom namjesniku Mehmed-paši Kukavici, da se podigne spomen-biblioteka. Podignuta je na sjeveroistočnom uglu dvorišta Careve džamije u Sarajevu. Za biblioteku je Osman Šehdija u Carigradu kupio 180 vrijednih knjiga i rukopisa. Zanimljivo je da su knjige imale poseban pečat, na kojem je stajalo:
Ovaj primjerak uvakufi Osman Šehdi od hadžegana carskog divana u Sarajevu, pod uslovom da se iz kjutubhane ne uznese ni pedlja, ni koraka. Godina 1173 (po Hidžri).
Bila je to prva javna biblioteka u Sarajevu. Imala je plaćenog bibliotekara. Fond knjiga i rukopisa obogaćivan je poklonima Sarajlija sklonih knjizi i nauci. Njen posljednji bibliotekar bio je znameniti Sejfudin Kemura, koji je, ne bez gorčine, ostavio zapis o rušenju Bjelopoljakove kjutubhane:
Visoka Zemaljska vlada odlučivši načiniti rijasetsku zgradu kraj Careve džamije usout obori 1. ramazana, 1329. (26. avgusta,1910.) gore navedenu kjutubhanu, u namjeri da sgradi ljepšu I moderniju, ali nažalost, to joj dovede naglu smrt i vječiti zborav.
Od građevine ostao je samo tarih, koji je ugrađen u istočni zid sadašnje zgrade pred Carevom džamijom. U prevodu Mehmeda Mujezinovića, tarih glasi:
U ime Boga općeg dobročinitelja Milostivog. U njoj se nalaze vrijedne knjige. Godine 1173 (1759/60).
Građevina je porušena, ali dragocjeni rukopisi i knjige našli su utočište u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, a zahvaljujući marljivosti istraživača poput Mehmeda Mujezinovića, Lamije Hadžiosmanović, Hajrudina Ćurića, Sabahete Gačanin, Mirze Sarajkića… i Osman Šehdija, i njegov daroviti sin Ahmed Hatem, u predjelima historije književnosti, živi su i prisutni.
Kapu dolje marljivim istraživačima, a šta kazati gospodarima prilika, koji su propustili da sačuvaju Osman Šehdijinu biblioteku, koji su dozvolili da se zatre svaki trag prve moderne bolnice u Sarajevu i Bosni i Herrcegovini, Hastahane u Halilbašića ulici, šta kazati onima do kojih ne dopire činjenica, da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u Evropi, koja nema reprezentativno zdanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke…
Onaj ko nam bude postavljao dijagnozu, ove simptome, zasigurno, neće zanemariti.