Zaboravno Sarajevo
Kad sudi o gradu, čovjek začas zaluta u neobaveznost dosjetki i otrcanih viceva, uplete se u paradokse i parodije, a najlakše u njih upadne, kad nastoji razumjeti Sarajevo. Temeljna greška pri tome je personifikacija grada i razgovor s njim, kao sa živim bićem… Te Grad ovo, grad ono… ovako, onako… Vazda je neko u raspravi sa Sarajevom. Ružimo ga i pozivamo na red. Dopadljivo je to, ali vodi prema krivim zaključcima.
Nama je tako lakše, a Gradu je svejedno.
Po pravilu smo skloniji razbojnicima, siledžijama, drumskim haramijama, nego pametnim, marljivim i samozatajnim ljudima, koji su podizali i koji podižu vrijednost kulturno-historijskih akcija Sarajeva, na nekoj imaginarnoj povijesnoj berzi…
Pjesme ćemo ispjevati kabadahijama Morićima, kukavici, šverceru duhanom i konjokradici Hadži-Loji, a nećemo Mula Mustafi Ševki Bašeskiji, koji je, nesumnjivo, u najužem krugu znamenitih Sarajlija.
Tokom strašne opsade grada, pjesme su pjevane mahalskim poglavicama, privremeno aboliranim kriminalcima, samoproglašenim generalima, ali ne i hrabrim neiskusnim momcima čista srca, koji su najčešće ginuli zarad pogrešnih odluka upravo tih „komandanata“, što su u sigurnosti podrumskih jazbina, razvili jezivo tržište švercovane i ukradene robe i čiji je glavni „sport“ bilo terorisanje svih koji im se nisu dopadali.
I dan-danas, svu pažnju ćemo spremno posvetiti samozvancima, patološkim lažovima, falsifikatorima isprava i nezasitim pljačkašima, prije nego onima koji su cvijet na reveru ovoga grada, kako bi se starinski kazalo.
O jednom takvom kulturnom cvijetu, riječ je u ovom zapisu.
Ervin Rustemagić. To ime stoji iza skraćenice SAF (Strip Art Features), koja u svijetu umjetnosti stripa i velikih poslova što je prate, izaziva golem respekt. Rustemagić je čarobnjak stripa, možda najznačajniji izdavač i promotor ove suptilne umjetnosti, općenito.
Po prvim koracima svake velike avanture, kasnije popada romantični prah. Obične stvari i okolnosti dobiju patinu i mada su sasvim stvarne, počnu ličiti na bajku. O početku Rustemagićeve bajke, Ivica Ivanišević je zapisao:
Premda ovo nije priča o čovjeku koji je zeljanicama i krompirušama pokorio svijet, sve je počelo od daske za razvijanje jufki. Jednostavni kuhinjski rekvizit, na kojem bi preko dana njegova majka razvlačila jufke i oblikovala „zvrkove“ slasnih pita, noću bi se preobrazio u alat stripovnoga profesionalca. Pod jednu stranu drvene ploče podmetnuo bi nekoliko debljih knjiga i na tako stvorenoj kosini raširio list hamera. Njegova daska za crtanje možda nije izgledala dovoljno šminkerski kao kod američkih ili belgijskih umjetnika, čije je fotografije imao prilike vidjeti, ali mu je zato preostajala utjeha, da njihove ni izbliza ne mirišu tako zamamno kao njegove.
Prve objavljene crteže Ervin je nacrtao sa jedva sedamnaest godina. Razigrani daroviti dječak ubrzo se u svijetu stripa najavio ostvarenjem pod naslovom: Životni put Karla Maya. Rustemagić se nije uljuljkivao početnim uspjehom. Intelektualno poštenje ga je upozorilo da mnogi, također mladi crtači, rade bolje od njega. Strip je ostao njegovom ljubavlju i opsesijom, ali i poslovnim poduhvatom koji će vremenom dobiti svjetske razmjere.
Već ujesen 1971. g. rođena je revija Strip art, koja će 1984. na velikom festivalu u italijanskom gradu Lucca biti proglašena najboljom strip revijom na svijetu, a njen urednik i tvorac, mladi, premladi Ervin Rustemagić nagrađen prestižnom skulpturom Yellow Kid. Bijaše to vrh, ali za vizionara Rustemagića, tek početak.
I sve je išlo linijom uspjeha, do nesretnih devedesetih. Njegov stan i atelje bijaše na Dobrinji u ulici Georgi Dimitrova, tada jednom od najopasniji mjesta na planeti. Goropad Karadžićevih napadača, uništili su studio SAF, a što je strašnije, to divljanje je odnijelo i njegovu bolesnu majku.
U ateljeu je uništeno više od 14.000 originalnih crteža autora svjetskoga glasa, kao što su: Hal Foster, Doug Wildey, Joe Kubert, Warren Tufts, Sergio Aragonés, George McManus, Alex Raymond, Charles M. Schulz, Mort Walker, John Prentice, Al Williamson, Gordon Bess, and Bud Sagendorf, Alberto Breccia, Carlos Meglia, André Franquin, Maurice Tillieux, Hermann, Martin Lodewijk, Philippe Bercovici, Giorgio Cavazzano, John Burns, Ferdinando Tacconi…
Rustemagić je u zamci sarajevske opsade, na raspolaganju imao samo fax-aparat. Zahvaljujući toj činjenici, kao jedno od najupečatljivijih i najpoznatijih svjedočanstava sarajevske tragedije, nastao je strip roman čuvenog Joe Kuberta pod naslovom: Fax from Sarajevo. U saradnji sa velikim majstorom Hermannom, nastao je Sarajevo Tango.
Nakon svih nesreća koje su snašle njega i njegovu porodicu, vitalni i neumorni Ervin Rustemagić, obnovio je svoj jedinstveni SAF u Sloveniji u povijesnom Celju. Rijetka i tražena Rustemagićeva knjiga, zapravo udžbenik stripa, pod naslovom: Profesionalne tajne stripa, doživjela je i drugo izdanje, na veliku radost svijeta kvadratića i balončića. Ovaj veliki poduhvat sarajevskog dječaka traje već pola stoljeća! Kapu dolje!
Prilikom jednog i ugodnog i uzbudljivog razgovora sa Ervinom, prije desetak godina, osjetio sam izvjestan stid što sam prerano prestao čitati stripove i pratiti razvoj te umjetnosti. To je značilo i izgubiti poveznicu sa nekoliko generacija, koje su se na izvjestan način formirale i pod uticajem stripa. U razgovoru sa njima, za mene su bile nepoznanica likovi i situacije iz stripova koje su pominjali… Dva svijeta. Ja sam ostao na Ripu Kirbyu i Flashu Gordonu… uz sjećanje na strip arheologiju (Tri ugursuza, Porodica Tarana… i „Diznijada“). Žalim što nisam na vrijeme shvatio koliko je djelotvorno i elegantno razmišljati u malim kvadratima sa balončićima i koje sve prednosti to nosi.
Ispod koljena je dilema koji je društveni saf najbolji… Najbolji je SAF (Strip Art Features), maestra Ervina Rustemagića.