Zija Dizdarević, 1947-2021.
Dragi i vrli Zija,
dopisivati se preko one sudbinske crte koja nas od prije nekoliko dana dijeli, možda ima smisla, ali nema fajde. Znam, da ti moje pismo neće biti uručeno, da nećeš odgovoriti, jer tamo, nažalost, nema ničega čemu su se sklone nadati naše lirske duše. Jedan figurativni tatar na konju, vratit će se neobavljena posla.
Možda je to i bolji ishod, nego što se na prvi pogled čini. Naime, sve tvoje je ostalo sa ove strane… i tvoji najrođeniji i krug prijatelja, saradnika i učenika, te široki krug čitalaca i istomišljenika… Ostao je jasan i samosvojan trag odvažnog govorenja u prilog istini i zbir matematički preciznih dijagnoza jednog društvenog provizorija, koji predugo traje, koji je, zapravo, metastazirao. Tako da je i ovom kratkom pismu bolje da ostane sa ove strane.
Dugo sam mislio da smo se nas dvojica tokom nekoliko decenija narazgovarali, a sad mi se čini da je tih razgovora bilo malo. Pred sami rat, kada je ova opasna družina koja nam i dalje kroji sudbinu došla na vlast, kobajagi demokratski, ja sam ih smatrao nespretnim epizodistima, koji će sami sebi saplitati noge. Ti si vidio tamnu stranu Mjeseca i bio silno zabrinut. Slutio si šta se iza brda valja.
Rijetkost je, također, da je neko, umio prosuđivati i pisati u maniru strogog profesora, ali i voditi duge razgovore koji pripadaju ljetopisima kafanologije, jedne uistinu važne discipline. Koliko god kafanski diskurs bio neobavezan, on nipošto nije neozbiljan. U kafani, eminentno demokratskoj instituciji, glupost ili zla namjera budu trenutno detektovani i otklonjeni, prije i efikasnije, nego što se to čini u reality-parlamentima našeg neveselog vremena. Nažalost je tako ili nasreću je tako.
Dragi Zija,
tvoj je život neminovno u kontrapunktu sa životom tvoga imenjaka, prezimenjaka i bliskog srodnika, Zije Starijeg. Njega je virtuoznim pismom ispratio veliki Branko, a tebe sa neuporedivo manjim i skromnijim snagama, ali sa podjednakim emocijama, ispraća tvoj drug,
Vanja