Žujo: Boryeva sofa

Zaboravno Sarajevo

Sarajevski atentat je i nakon 110 godina zanimljiv i ozbiljnim historičarima i brzopoteznim proizvođačima medijske magle. U okeanu knjiga napisanih na najkrupniju sarajevsku temu, podjednako ima tačnih i netačnih navoda.

Uz stotu godišnjicu ovog svjetsko-historijskog događaja, 2014. g. u balkanskoj žutoj i žućkastoj, a ponegdje i u takozvanoj ozbiljnoj štampi, razbuktala se bila polemika o tome treba li obnoviti spomenik žrtvama Sarajevskog atentata. Nikakve službene inicijative u tom smislu nije bilo. Sve se, makar u Sarajevu, temeljilo na izjavama nekih veselih pojedinaca.

U ambijentu krajnjih podjela i antagonizama, u kojem sve, “od bureka sa sirom”, do pitanja opstanka narodā i državā, postaje, u isti mah i igračka i oružje, neki vidoviti “komentatori”, već su vidjeli spomenik tamo, gdje ga nije bilo i gdje ga ne može biti pod okolnostima kakve jesu.

Jedni bi da obnove spomenik iz pijeteta prema žrtvama, ali bi da naruže i ponize atentatora. Drugi bi da od atentatora načine heroja, a da ubijene predstave kao povijesno smeće… Gavrilo Princip i žrtve njegovog čina, nisu odvojivi, i pitanje o suštini tog događaja ne može imati jednoznačan odgovor. Upravo princip separatnih, paralelnih historija, vjerovatno je najgluplji rezultat šovinističkog ludila na Balkanu.

Omer Karabeg i Valerijan Žujo u studiju Slobodne Evrope u Pragu, 2014. g. (foto: Lucie Steinzova, RFE/RL)

Ugledni novinar, Omer Karabeg, pitao me je prije deset godina u studiju Slobodne Evrope u Pragu, o osnovanosti obnavljanja tog spomenika. Tada sam podsjetio da nigdje na prostorima nekadašnje Habzburške monarhije nema i nije bilo spomenika Franji Ferdinandu i Sofiji od Hohenberga, osim u Sarajevu. Pitanje zašto je to tako, još je otvoreno.

Naravno, puno je lakše prosuđivati na temelju materijalnih činjenica, nego se snalaziti u magli pretpostavki i nagađanja. Ali, i kada su pred nama opipljivi predmeti i nedvosmisleni dokazi, skloni smo krivom zaključivanju.

Podsjećam, spomenik je podignut na inicijativu Huge Piffla, nastavnika Vojnog dječačkog penzionata i akcijom isusovca dr Antona Puntigama. Nacrte je izradio vajar, arhitekt i slikar, a kasnije i rektor Akademije lijepih umjetnosti u Budimpešti, Bory Jenő (poznatiji pod germaniziranim imenom, Eugen Bory).

Akcija sakupljanja sredstava za podizanje spomenika, bila je uspješna. Prikupljeno je oko 40.000 kruna. Među najzaslužnijim za to, bili su pomenuti pater Puntigam i nadsavjetnik, arhitekt Josip Vancaš. Postavljanje dijelova spomenika započelo je 18. septembra 1916. g.

Boryeva sofa, 1917. g.

Bory je kreireo spomenički ansambl od tri dijela: skulptorsku grupu uz početak Latinske ćuprije na desnoj obali Miljacke, uzvodno; memorijalnu ploču od livenog željeza ugrađenu u asfalt i memorijalnu betonsku sofu uz početak Latinske ćuprije na desnoj obali Miljacke, nizvodno. Sofa je dovršena već u jesen 1916. g. Na treću godišnjicu ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge, 28. juna 1917. g., u Sarajevu je sve bilo u znaku komemoriranja žrtvama Atentata i otkrivanju spomenika uz Latinsku ćupriju. Prema službenim aktima i izvještajima u tadašnjoj sarajevskoj štampi, u 9 sati prije podne, u sarajevskoj Katedrali, Crkvi Presvetog srca Isusova, počela je svečana misa zadušnica žrtvama atentata. Misu je služio protonotar Stjepan plemeniti Hadrović. Sa katedralnog kora, pjevali su članovi pjevačkog društva „Trebević“ i „Muškog pjevačkog društva“. Dirigent je bio Josip Vancaš. U Katedrali je bio izložen i katafalk okićen cvijećem. Na kraju obreda, uz katafalk je otpjevan Libera, uz molitve. Svečanosti i obredu su, između ostalih, prisustvovali i baron Stephan Burian von Rajecz (mađ. István Burián), zajednički austrougarski ministar finansija i faktički upravljač Bosne i Hercegovine, potom dr Nikola Mandić, zamjenik zemaljskog poglavara, generalski kor, najviši vjerski dostojanstvenici, te visoki državni činovnici. U 10 sati prestali su saobraćati tramvaji u cijelom gradu. Na snagu je stupio ranije objavljeni red kretanja u široj zoni Latinske ćuprije.

U 10 sati i 30 minuta, kordon žandarmerije blokirao je pristup zoni u kojoj se odvijala svečanost. U toj zoni su mogli biti samo oni koji su imali bijele karte ili specijalne propusnice (najviši funkcioneri, visoki gosti i službena lica). Bijele karte su bile označene slovima: A, B, C, D, E, F i G. Ulicom Franje Josipa I, mogli su se kretati oni koji su imali posebne propusnice ili bijele karte sa oznakama: A, E, F i G. Pri tom je bilo određeno da imaoci bijelih karata sa oznakom A, mogu stajati na trotoaru od „špecerajske“ radnje Simon Glückselig, dakle, od mjesta gdje Ulica Franje Josipa mijenja smjer trase (zapad-istok u sjever-jug), do Apelove obale. Sa bijelom kartom E, moglo se stajati na trotoarima sa obje strane Apelove obale, nizvodno od Latinske ćuprije. Karta sa oznakom F, dozvoljavala je stajanje na trotoaru od spomenika duž Ulice Franje Josipa I. Oni koji su imali karte sa oznakom G, mogli su stajati na trotoaru Apelove obale ispred delikatesne radnje Moritz Schiller. Karte sa oznakom D, dozvoljavale su pristup lijevoj obali Miljacke duž Atmejdana (tada Parka Franje Josipa). Ovaj red se odnosio i na pojavljivanje na prozorima. Prema izričitom nalogu vladinog povjerenika za Grad Sarajevo, Karla Albrechta, na prozorima su smjeli biti samo oni koji su dobili naročite zelene karte. Oni su morali biti u kućama najkasnije do 10 sati i 45 minuta, jer su nakon toga svi ulazi u zgrade u navedenoj zoni bili blokirani.

Penjanje na krovove, bilo je strogo zabranjeno. Ako je neko izgubio kartu, morao je to prijaviti do jutra 28. juna dežurnom inspektoru u Direkciji policije. Nadvojvoda Friedrich, koji je specijalnim dvorskim vozom doputovao u Sarajevo neposredno pred svečanost, dovezao se do hotela „Central“ gdje ga je dočekao ministar István Burián od Rajecza. On je nadvojvodi predstavio vladinog povjerenika za Grad Sarajevo, Karla Albrechta i njegove pomoćnike, Josipa Vancaša, Ristu Hadžidamjanovića i Riza-bega Kapetanovića. Nadvojvodu su zatim pozdravili njemački i turski konzul u Sarajevu. U Ulici Franje Josipa, od hotela „Central“, do mjesta atentata, bile su s obje strane, raspoređena školska djeca u bijeloj odjeći okićena cvijećem i članovi raznih društava i udruženja. Učenice Zavoda Svetog Augustina, sem cvijeća, imale su preko lijevog ramena i crno-žute trake. Na suprotnoj strani ulice bio je jedan bosanskohercegovački pješadijski puk, te visoki vjerski službenici svih konfesija. Nadvojvoda Friedrich se nakon dočeka i pozdrava uputio prema mjestu Atentata. Zaustavio se kod vojnog orkestra i postrojenog počasnog puka, gdje mu je raportirao zapovjednik podmaršal Erwin Edler von Mattanovich. Salutirali su mu i podmaršali Oskar Haala i Adolf von Aust. Oko 10 sati, na početku Latinske ćuprije, sa lijeve strane idući sa Obale, otkriven je spomenik ubijenima.

Spomenik žrtvama Sarajevskog atentata

Tako je započeo kratkotrajni “život” granita i bronze.

U literaturi se često pogrešno kao godina uklanjanja spomenika pominje 1918. g., te da ga je odmah po kapitulaciji Austro-Ugarske, porušila nova vlast. Međutim, na sjednici Vlade za Bosnu i Hercegovinu, koja je od austrougarske administracije preuzela vlast u zemlji, 3. novembra, 1918. g., između ostalog, donesena je i odluka da se spomenik čuva do daljnjeg, da se kraj spomenika postavi straža, a da dr Jozo Sunarić izda nalog, da će biti kažnjeni svi provokatori. Spomenik, zapravo njegov centralni dio, demontiran je i uklonjen početkom februara 1919. g. Kasnije je iz asfalta izvađena i željezna ploča. Tako da spomenik nije porušen, nego demontiran, strogo govoreći nikada nije sasvim uklonjen, jer je i dan danas Boryeva betonska sofa, tamo gdje je bila i 1916. g.

Sofa u Bory-váru

Znameniti mađarski vajar i arhitekt Bory Jenő, po mnogo čemu ravan slavnom Antoniju Gaudiju, izgradio je u rodnom Sekešfehervaru čitav jedan čudesan grad, Bory-vár, sa desetinama skulptura, dvorcem punim njegovih umjetnina, etc. Između te goleme, dragocjene zbirke, izdvajam sofu koju je Bory oblikovao prema sarajevskoj, ali razuđeniju i bogatiju.

Ovaj zapis je u čast obiju sofa. Na objema sam sjedio.

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata
Žujo: Dr Hugo Holzmann
Žujo: Ervin Rustemagić
Žujo: Usklici za Uhlike
Žujo: Dr Jovan Kršić
Žujo: Vojko Mikolji
Žujo: Richard Assmann
Žujo: Dr Karel Bayer
Žujo: Hadžijamaković
Žujo: Hans Fronius