Zaboravno Sarajevo
U 137. starozavjetnom psalmu, zvoni distih:
Nek’ se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Ne znači isto ta misao onima koji vjeruju i nama koje nije dotakla milost prosvjetljenja. Ali, ta zakletva ima univerzalnu snagu, ona kazuje o predanosti, o privrženosti, o vjernosti i ljubavi… manje o strahu. Zaklinju se vjernici, ljekari, sudije, činovnici, vjerenici i mladenci… Zaklinju se i lopovi, prevaranti, opsjenari… Jedino se ne zaklinju bibliotekari. Njima se vjeruje i bez zakletve. Oni brinu o knjigama, kada niko od pozvanih ne brine, ni o knjigama, ni o čuvarima knjiga… A, zbog te nebrige, neće se osušiti ni ljevica, ni desnica.
U malograđanskom sistemu vrijednosti (sve se od kuće ponese…) knjige su knjižurine, knjige samo prašinu skupljaju…
U starom Sarajevu, knjige su bile dragocjene. To je vidljivo iz sačuvanih ostavinskih dokumenata, iz popisa imovine umrlih. U nekim popisima, vrijednost knjiga je premašivala ukupnu vrijednost sve ostale imovine. Naravno, nisu knjige imale vrijednost samo kao rijetka i skupa roba, nego u prvom redu kao vrata u svijet duha, u trezore u kojima je pohranjeno jedino čovjekovo neuništivo blago. Jedan od najviših dometa osmanskog Sarajeva bilo je utemeljenje prve javne biblioteke, Kjutubhane Osmana Šehdije Bjelopoljaka polovinom 18. stoljeća. O tome sam pisao na ovom mjestu:
Ovaj učeni čovjek, u Sarajevo je došao kao divan katib (biva, šef kancelarije) bosanskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua. U spomen na rano preminulog sina, Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, pjesnika i derviša nakšibendije, utemeljio je izuzetno važnu kulturnu ustanovu. Osman Šehdija je 1757. g., nakon smrti sina, poslao iz Carigrada novac bosanskom namjesniku Mehmed-paši Kukavici, da se podigne spomen-biblioteka. Podignuta je na sjeveroistočnom uglu dvorišta Careve džamije u Sarajevu. Za biblioteku je Osman Šehdija u Carigradu kupio 180 vrijednih knjiga i rukopisa. Zanimljivo je da su knjige imale poseban pečat, na kojem je stajalo:
Ovaj primjerak uvakufi Osman Šehdi od hadžegana carskog divana u Sarajevu, pod uslovom da se iz kjutubhane ne uznese ni pedlja, ni koraka. Godina 1173 (po Hidžri).
Osman Šehdijina biblioteka imala je plaćenog bibliotekara. Fond knjiga i rukopisa obogaćivan je poklonima Sarajlija sklonih knjizi i nauci. Njen posljednji bibliotekar bio je znameniti Sejfudin Kemura, koji je, ne bez gorčine, ostavio zapis o rušenju Bjelopoljakove kjutubhane:
Visoka Zemaljska vlada odlučivši načiniti rijasetsku zgradu kraj Careve džamije usput obori 1. ramazana, hidžretske 1329. (26. avgusta,1910.) gore navedenu kjutubhanu, u namjeri da sagradi ljepšu i moderniju, ali nažalost, to joj dovede naglu smrt i vječiti zaborav.
I historičar Vladislav Skarić smatrao je rušenje ove biblioteke vandalskim činom.
O, da li je slučajno, da je prva sarajevska javna biblioteka porušena 26. avgusta, 1910. g., a najveći i najznačajniji naš hram knjige spaljen također 26. avgusta, 1992. g.
Od Bjelopoljakove građevine ostao je samo tarih, koji je ugrađen u istočni zid sadašnje zgrade pred Carevom džamijom. U prevodu Mehmeda Mujezinovića, tarih glasi:
U ime Boga općeg dobročinitelja Milostivog. U njoj se nalaze vrijedne knjige. Godine 1173 (1759/60).
Dakle, uporedo sa onima koji knjige vole, koji ih pišu i čitaju, koji ih izučavaju i čuvaju, već od početaka pismenosti, postojali su i postoje i oni, kojima su knjige noćna mora.
Maštovitost mrzitelja knjige doživljava vrhunac upravo u našim danima. Nervozni su. I oni bi rado, poput svojih povijesnih prethodnika uzviknuli:
Zapalimo biblioteke!… Spalimo knjige! Tako bi svi problemi sa knjigama i bibliotekarima bili riješeni.
No, to ne bi bio čin za aplauz. Reakcije na vandalsko paljenje Vijećnice, koje su izveli Karadžićevi razbojnici, 1992. g., nisu se još stišale u kulturnim krugovima.
Sudeći po stanju stvari, sadašnji gospodari prilika, umjesto plamena, kao oružje su odabrali nemar i ignoranciju:
Nije ih briga, što smo jedina zemlja u Evropi, koja nema reprezentativnu i funkcionalnu zgradu nacionalne biblioteke, što nema, zapravo, nikakvu; nije ih briga, što bibliotekari, marljive pčelice, nemaju platu, nemaju elementarna sredstva za život; što su knjige deponovane u memljivim prostorima austrougarske kasarne; što je drastično opao broj čitalaca, a porastao broj nepismenih i polupismenih, etc, etc…
Ali ih zato muče neki pisci, koji im nisu po volji. Ako već ne mogu te pisce, jer su umrli, makar mogu njihove knjige uništiti.
Oganj i dim, koji su po naredbi šekspirologa, dr Nikole Koljevića orgijali u sarajevskoj Vijećnici, domu Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, u noći između 25. i 26. avgusta, 1992. g., nisu uspjeli istjerati biblioteku iz njene kuće. Cio razuman i civiliziran svijet osudio je to divljanje i pomogao da se kuća bibliteke mučenice iz temelja obnovi… No, ne lezi vraže, ono što nije uspio Koljevićev dim, uspio je dim sa nalojenih roštilja, koji je odavno prožeo palatu obnovljenu zarad knjiga, a zaposjednutu od neproduktivne i samodopadne birokratije… Unbelievable, i ta okupacija i taj dim od loja, nedavno su ozakonjeni. Jedino je Nacionalna biblioteka ostala izvan zakona i prihoda, kao svaki beskućnik.
Međutim, naivno je uvjerenje, posebno u digitalnom dobu, da je paljenjem biblioteke ili uskraćivanjem sredstava za život i rad bibliotekarima, moguće uništiti knjige, njihov sadržaj i značenje ili da se zabranama i progonom knjigama može nauditi. Pragmatične glave u Vatikanu, shvatajući da više nije moguće zabraniti neku knjigu, neovisno o tome koliko njen sadržaj iritirao, odlučile su 14. juna, 1966. g. da ukinu strašni Index librorum prohibitorum, ustanovljen 1559. g. Index je bio narastao do monstruoznih razmjera, pa vremešni vatikanski cenzori nisu više mogli manipulirati njime.
Nadzor i kontrola nad knjigama i piscima, samo je iluzija vlasti… svake vlasti. Jer, knjige koje sada nastaju, svjedoci su nepodopština moćnih.