Priroda svoju neizmjernu moć demonstrira svakodnevno. U nekim krajevima svijeta, poput Japana, Islanda, Indonezije, Kariba… čini to upravo na spektakularan način. Japanska ostrva su se pomjerila četiri metra prema istoku… Cunami-horor vidjeli smo do detalja i ostali bez glasa, a nesretnici ispred valova, doslovno bez daha.
Sili njenog veličanstva Prirode ništa ne može odoljeti… osim Jasušija Akašija. Cijeli Japan je pomaknut četiri metra, a Jasuši ni za milimetar.
Kud projaše Jasuši Akaši, tu trava ne raste… Raste, raste, ali na grobljima. Nakon što je 1992. godine ovaj hladni i proračunati birokrat imenovan specijalnim izaslanikom generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju, Sarajlije su se ponadale skorom rješenju i za svoj grad i za svoju domovinu. Pri tom je smetnuto s uma, da je čovo došao ravno iz Kambodže, gdje je također, spasavao mir i ljudske živote, ne spasivši ni jedno, ni drugo.
U Sarajevu su umirali ljudi, ali nikada nije umro humor. Tom dragocjenom sarajevskom humoru, na volej su se nabacivala imena diznijevskog naboja: Butros Butros Gali (Boutros Boutros Ghali), Sadako Ogata, Jasuši Akaši (Yasushi Akashi) i ina. U početku su nam ta imena bila smiješna samo po zvuku, a kasnije su neka postala i smiješna i odvratna i po liku i djelu njihovih nosilaca. Teško je zaboraviti čuvenu paradu Butrosa Butrosa usred nesretnog Sarajeva. Ništa nam bolje ni pametnije nije imao poručiti, nego da na svijetu ima gorih i opasnijih mjesta… Ima, ima i bilo je i, sve su prilike, biće… Ima u svemiru crnih rupa. Tako Butros Butros. Jasuši Akaši, ista je perverzna škola.
A, počelo je kako valja. Na Univerzitetu u Tokiju ambiciozni Jasuši je studirao humanističke nauke i diplomirao iz sociologije i međunarodnih odnosa. Dobio je Fulbrajtovu stipendiju, magistrirao na University of Virginia, a doktorirao na The Fletcher School of Law and Diplomacy, najstarijoj američkoj obrazovnoj instituciji ove vrste, koja je pri Tufts University.
Karijera je mogla početi. I počela je u velikom stilu. Jasuši Akaši je prvi Japanac, koji je postao visoki funkcioner Ujedinjenih nacija. To se dogodilo davne 1957. godine. Sputnjik je tada lansiran u orbitu oko Zemlje, a Akaši u orbitu Generalnog sekretarijata Ujedinjenih nacija. Nakon Sputnjika, u svemir je odletio Jurij Gagarin. Jurij Gagarin se odavno vratio na Zemlju, pa onda nesretnim slučajem otišao sa ovoga svijeta, a Jasuši Akaši još uvijek je u orbiti, sada kao polusenilni penzioner. Obilazi svijet, govori na brojnim skupovima, živi na visokoj nozi i, što je najvažnije, sve čini da sačuva mir i ljudske živote. Ne bih se čudio, da u nekim zemljama (Kambodža, Bosna i Hercegovina, Šri Lanka, Sudan, Kenija…), nastane kletva: Neka te spasi Jasuši Akaši! Rima nije savršena, ali je strah koji ova rečenica isijava, u Sarajevu debelo utemeljen.
Pjesnički uspješnije od mene, Akašija je ovjekovječio lirik pod pseudonimom Jaso. On je, u nepreglednim pejzažima interneta ostavio i stihove:
Kada bi me neko pitao
šta ne bi trebao učiniti
ja bih mu rekao
nemoj da zmiji otrovnici
što živi u brdima
pod kamenom našim
nemoj da joj daš ime
Jasuši Akaši.
Jer ona napada ili ubija
samo ako je napadnuta ili se plaši
ako je ne diraš
ona je plemenita
ona ne bi da bude
Jasuši Akaši.
Počesto čujem, kako smo bili naivni očekujući intervenciju takozvane međunarodne zajednice, u vrijeme kad je đavo bio odnio šalu. Nismo bili naivni… nego, nismo imali izbora.
Navršila se bila treća godina od dana kada su Karadžićevi razbojnici počeli razarati grad i ljude u gradu i pamet u ljudskim glavama. Komandant UNPROFOR-a, mada je ta struktura u potpunosti ovisna o mudrovanju i zaključcima karijerista i kalkulanata tipa Akašija, zatražio je 8. maja 1995. godine zračne napade na položaje artiljerije srpskih ultranacionalista. Bijaše dojadilo i Bogu i ljudima. Jasuši Akaši je to glatko odbio i upisao se krupnim crnim slovima u Ljetopis Sarajeva, kao jedan između njegovih najperfidnijih neprijatelja.
Akaši je o stranama u bosanskohercegovačkom poganom ratu razmišljao kao neutralan posmatrač. On je događaje najčešće pratio iz luksuznog apartmana u hotelu “Esplanada” u Zagrebu, a Karadžićeve ukoljice i nesretne građane Sarajeva, Bihaća, Goražda i Srebrenice, smatrao jednostavno partnerima u igri, istina krvavoj, ali igri. Njegova uloga je bila najbliža nogometnom sudiji. On mora biti objektivan i nepristrasan… žuti karton može ponekad, ali crveni nikako.
Konačno, sve je to definirano i u njegovom mandatu. Akaši je bio cinični eksponent jedne cinične politike. Govorio je, da Miloševića ne treba previše oslabiti, jer se s njim, kao partnerom, ozbiljno računa nakon rata. Snage međunarodne zajednice ne treba da podrže niti jednu stranu, pa makar na sceni bili zločinac i žrtva. Nije ga zanimalo to što je matematički jasno, da ne kazniti zločinca, znači nastaviti kažnjavati žrtvu. Sa istriverskih visina, on je rješenje vidio u (parafraziram) „mješavini prava i pravde, ravnoteži mrkve i štapa“…
Portret ovog bešćutnog diplomatskog robota, upotpunjuju i zapisi komandanta UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini od početka 1994. godine, generala Majkla Rouza (Michael Rose). Rouz o Akašiju bilježi:
„…Volio je vrlo neobične, prljave priče. Jedna od glavnih ticala se javnih toaleta u Parizu. I mada nismo shvatali u čemu je poanta, on je tu priču neprestano ponavljao, kad god je želio nečim da poentira svoje izlaganje…
…Gdje god je išao, pratile su ga privlačne sekretarice, tjelohranitelji i savjetnici. Znao je da bude nemilosrdan prema onima koji su ga ljutili…“
Nema smisla u ovom okviru ni započinjati priču o Akašijevoj sramnoj ulozi u Srebreničkom genocidu. Za taj zločin epskih razmjera, neće biti dovoljno ni nekoliko obimnih tomova. Svojevremeno je novinar Kemal Kurspahić Akašija počastio odgovarajućom titulom: nadzornik genocida.
Ostaje pitanje, koliko su ovakvi tipovi mirovnjaka i ovakav mehanizam uspostavljanja i čuvanja mira, osjetljivi na kritike i ruženje?
Odgovor je: Nimalo!
Duže od pola stoljeća junak ove nevesele priče gradi karijeru, prinčevski živi, a nakon ozbiljnih i dobro utemeljenih kritika, navuče još deblju kožu na obraz… Jasuši Akaši, član brojnih međunarodnih institucija, rado viđen gost na skupovima visokog ranga, počasni građanin Sočija, domaćina Zimskih olimpijskih igara 2014. godine bio je, na kraju karijere na čelu Instituta za mir u Hirošimi… ništa manje… Veselje se širi na sve strane…
I taman kad sam pomislio da je ovaj pokvarenjak i štetočina arhiviran i da se u desetoj deceniji života, makar sklonio sa javne scene, nabasam na vijest iz 2019. godine, da je predsjednik Šri Lanke Maithripala Sirisena uručio Akašiju nagradu “Sri Lanka Rathna”, najviše nacionalno priznanje koje može dobiti stranac. Potom u nevjerici ugledam Akašija za govornicom Azijske konferencije o budućnosti, održane na Filipinima u januaru 2020. godine (Sustainable Shared Growth: Our Common Home and Happiness – Održivi zajednički rast: Naš zajednički dom i sreća).
Ogromna je moć Prirode, ali je ponešto ostavljeno i ljudima da pospreme i počiste… Ništa od toga.