Snaga jezika, snaga pjesničkog govora… kakva je ona, kolika je i ima li ikakvu ulogu i značaj u kruženju elemenata, u kretanju nebeskih tijela, u preobrazbi bube u leptira… Ima li govor, pjevanje i mišljenje, moć da zaustavi ruku ubice, prije nego što taj povuče obarač, prije nego što zarije nož ili ne trepnuvši pritisne dugme, koje pokreće leteću smrt, strpanu u bombe i rakete. Da li je pisanje stvaranje ili zaludna disciplina duha, koja ne proizvodi nikakva dejstva.
Nad ova krucijalna pitanja književnog stvaralaštva i ljudskog življenja, već nekoliko decenija nadnesen je Mile Stojić, pjesnik, prozni pisac i esejist… i vrstan novinar i kolumnist, dakako. Njegova životna i umjetnička avantura sazrela je za sumiranje, za inventuru proživljenog i napisanog. Šta je, kako i koliko urađeno? Jedan između mogućih odgovora na ta pitanja jest izbor pjesama, proznih, esejističkih, putopisnih i inih zapisa, te kritičkih tekstova o Stojićevim knjigama.
I u poeziji i u prozi, ratnog i poratnog razdoblja, dominira rezignacija zarad sumraka kulture, relativizacije vrijednosti i svođenja sudbine književnih djela na pijačnu razinu, na kojoj je za sitan novac, bez bilo kakve valorizacije moguće objaviti i ono što je bilo bolje sakriti i prešutjeti. Gospodari prilika, potpuno su nezainteresirani za kulturu općenito, a posebice za djela oštrijih pera, od kojih, istina, zebu, svjesni da su ta pera i ta djela, krunski svjedoci njihovih nepodopština i lažnog, prostačkog sjaja.
Objavljivanje izabranih djela nije svakidašnji događaj i zapravo predstavlja svečanost kulture, pa makar kultura bila i pepeljuga našeg neveselog vremena. Izdavač Dobra knjiga, odnosno oni koji su ovaj izbor koncipirali i knjige oblikovali, postigli su da bez luksuzne opreme, izdanje izgleda primjereno, ozbiljno, elegantno. Tome, nesumnjivo doprinosi i portret Mile Stojića, djelo jedinstvenog Safeta Zeca. Taj suptilni crtež, velemajstora Zeca, daleko je od osnovne namjene portreta na knjigama, od pukog prikazivanja lika autora. Portret na ispresavijanom papiru, ruka koja pridržava bradu (a ne teatralni kažiprst na sljepoočnici), umoran i melanholičan pogled, iz sebe i u sebe (a ne samozadovoljno snatrenje o vlastitoj važnosti), zapitanost o sebi i svijetu, koja struji iz tih očiju…
Strpljiv posmatrač, sa lucidnošću borgesovske i hesseovske inspiracije, mogao bi čitati do unedogled topose ovog portreta-mape, otkrivajući, neminovno povezanost svake crte sa sadržajem, značenjem i konsekvencama ovog književnog opusa. Kladim se da bi sam Stojić kazao: Nema se takvog čitača, ni takve inspiracije, a više ni vremena… Šta bi kazao Zec, zasad će ostati tajnom.
Bilo bi više nego pretenciozno suditi o ukupnom izboru, tek protrčavši kroz šest knjiga. To je zadaća kritičara i teoretičara književnosti po vokaciji. Ja samo kao radoznali čitalac iznosim dojmove, prateći nespretno, jedan možda zastario model vrednovanja napisanog. Evo, dakle akcenata na tragu ove zanimljive i vrijedne lektire.
Ima sijaset umjetnika, koji su na račun vlastitog talenta ogrezli u ispraznost javne poze i parade, zaokupljeni više recepcijom i prođom svog djela, nego djelom samim. Mile Stojić nije lavirao, nije oscilirao između književnosti i književnog života. Za ovog pisca, darovitog i predanog svojoj vokaciji, bio je to i jest, jedan svijet i jedan život. Stojić je iskren. U pjesmi Curriculum piše:
Nisam pisao sonete, jer ništa se oko mene
Nije nikad rimovalo. Samo nesklad, samo kakofonija
Odijevam se na buvljacima, pušim jeftini duhan
Ne izjašnjavam se o postmoderni, jer znadem
Da teoretičari virtuozno objašnjavaju prazninu
Nisam doktorirao na temi spleena u europskoj poeziji
Fascinirao me Krleža svojim socijalnim temama
On uvodi u stihove korifeje (Pjesma za Branka Miljkovića; Šimićeva opomena; In memoriam Miroslavu Krleži; Mandeljštam…), otvarajući svojevrstan dijalog s poetikama i gledištima… Iz svog životnog konteksta uvodi konkretne ljude i prilike… U njegovim stihovima stanuju i riječi iz gole stvarnosti, obične i „nepjesničke“… Za Stojića nema nepjesničkih riječi, ima samo nepjesnika. On ne prolazi gluhonijemo pored ruševina svijeta nestalog u zadnjoj deceniji magičnog i surovog dvadesetog stoljeća i još čudesnijeg i surovijeg drugog milenijuma. Otuda i njegov čvrst i jasan društveni angažman, sadržan u beskompromisnoj formuli koju i osobno slijedim: Moj je samo onaj ko valja.
Znao je i zna Stojić postaviti i slijediti koliko tačne, toliko i odvažne dijagnoze razornih zbivanja, znao je i zna stati pred političke drumske haramije i glasno im kazati: No pasaran!
Na tragu takvih opredjeljenja, otrpio je šibe provincijalne i tribalne malicioznosti, kao i zavidljivost i zloću zalutalih u književnost, raznolikih pretencioznih nevježa, te strpljivo gradio svoj argumentum i gradio sebe (što bi kazao Ovidije: Sumque argumenti conditor ipse mei…).
On se nije dvoumio između općih i posebnih vrijednosti kulturne tradicije. Kultura je djeljiva samo za one koji su se upustili u trku, a nemaju ni snage, ni daha, ni argumenata, najzad. Oni seoske staze s lakoćom promoviraju u autostrade, a mucave sastave iz vulgarnog patriotizma u magistralne puteve duha i kulture. Zanoseći se velikodržavnim maglama i izmaglicama, takvi bi da suze, da stijesne kulturni prostor, a povećaju fizički, stvarajući privid da su u svom sokaku kao nešto važni. Svaku novu knjigu ili javni istup Mile Stojića, prati i škrgut iz šovinističkih budžaka, nekad glasniji nekad tiši, nekad divlji, nekad suzdržan. Prijeteće režanje iz mraka rigidnog ekskluzivizma moguće je prevesti kao osudu Stojića nacionalnog izdajnika i komformističkog, „državnog pisca“…(!?).
Eto. Bespoštedni kritičar bh. (i šireg balkanskog) političko-ekonomskog provizorija, te općenito mizernog stanja institucija, promoviran je, naopakom logikom, u branitelja establišmenta. Izdajnik je, jer odbija da brani mrak. Stojićevoj bistroj glavi i čistoj duši, sasvim je jasno: društveni mrak je neodbranjiv. Snagom pjesničkog govora, on njeguje svoje ljudske i kulturne izvore, oslobađajući put posebnim i autohtonim tokovima vlastite tradicije, do moćnih rijeka univerzalne kulture. Povišen ton i glomaznost ove rečenice, ne mijenja suštinu. Pjesnik, sasvim dijalektički, umjesto oštrog tribalnog i neinteligentnog ili-ili, odabire i-i .
Mile Stojić je i hrvatski i bosanskohercegovački, a kao pjesnik ovog našeg lijepog višeimenog jezika, svakako i južnoslavenski pisac. Međutim, po jasnom pečatu samoće, pesimizma, melanholije i nostalgije, po preferiranju erudicije i jezičkog majstorstva, po čitalačkom i spisateljskom iskustvu… konačno, po usudu egzila, nesumnjivo srednjoevropski pisac…
Stojić u knjizi Via Vienna veli:
„Danas taj prostor još povezuju jedino pisci odvojeni, ali duhovno vrlo srodni po svojevrsnom pesimizmu, tipičnom za detronizirane aristokrate: Jaan Kross (Estonija), Czeslaw Milosz (Litva), Wyslava Szymborska, Andrzej Stasjuk (Poljska), Milan Kundera, Bohumil Hrabal (Češka), Jana Juranova (Slovačka), Peter Esterhazy, Imre Kertesz (Mađarska), Drago Jančar (Slovenija), Danilo Kiš (Srbija), Slobodan Šnajder (Hrvatska), Ivan Lovrenović (Bosna)… Iako različiti u filozofskim i poetičkim programima, svi oni u jednoj su stvari vrlo slični: marquezovski rečeno-svi oni u svome pismu nose srednjoeuropski pečat samoće.“
Sretno su se u Stojićevom opusu susreli talenat, znanje i vještina. To mu je omogućilo da u različitosti prepozna jedinstvo. On s lakoćom sa staza zavičajnih zakorači na Karlsplatz, obiđe koji put veliku fontanu, ono elipsoidno jezerce u kome se ogleda Karlova crkva i sva carstvujušća Vienna… šeta Praterom rezimirajući u isti mah vlastite dnevne bilješke u glavi i teške folijante evropskih ljetopisa… on napregnuto osluškuje bilo Sarajeva, Zagreba, Ljubljane, Praga, Venecije, Budimpešte… i susreće braću po nesanici.