Zaboravno Sarajevo
U mojoj osnovnoj školi na Marijin dvoru, koja je nosila ime narodnog heroja Slaviše Vajnera Čiče, a sada nosi ime književnika i ljekara Isaka Samokovlije, bezmalo, svi dječaci u razredu bili su zaljubljeni u jednu naočitu i po svemu naročitu djevojčicu, Jasnu… Dakako, imala je najbolje ocjene, koje je postizala s lakoćom, ostavljajući i kod nastavnika i kod učenika dojam, da je zaslužila i više od skale 1-5… Nije bila štreber. Bila je uredna i radina. Osvajala je ljude urođenim šarmom i otmjenošću.
Naredna škola nam je bila Gimnazija Ognjen Prica. Jasni uz to i muzička škola. Ista meta, isto odstojanje. Samo najbolji rezultati. Sa svojim intelektualnim i emotivnim kapacitetom, Jasna je diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu, ali i na Muzičkoj akademiji u Sarajevu!
Prilike, a posebno društveni zemljotres s početka devedesetih, rasuli su puno Sarajlija po cijelom Zemljinom šaru… Pogubile su se veze, zamrla prijateljstva i poznanstva.
Prije desetak godina u Ljubljani, gdje mi je u Društvu pisaca Slovenije bilo priređeno književno veče, koje je vodio moj vrli drug, sada umrli Josip Osti, upoznao sam dva mlada čovjeka…
Jedan, Branko, je IT ekspert, a drugi, Mladen, lingvist, slavist, sada već vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
I u tom danu je za mene potekla rijeka uzbudljivih otkrića.
Prvo, Branko i Mladen su bili sinovi upravo moje školske drugarica, pomenute Jasne, koja je nosila djevojačko ime Malkin, a udata je bila za inženjera Mladena Uhlika Starijeg, u svoje vrijeme vodećeg stručnjaka Radio-televizije Sarajevo.
Sve to bi bilo i više nego dovoljno za ljudski i građanski ponos, ali povrh svega, Branko i Mladen Mlađi, bili su unuci slavnog romologa, akademika prof. dr Rade Uhlika.
O ovom naučniku zamašnog i dragocjenog djela, manje-više sve je poznato. Njegove knjige su u najprestižnijim bibliotekama, o njegovom djelu su napisane doktorske disertacije, a zasluge za poznavanje i očuvanje romskog jezika, kulture i tradicije, nemjerljive su.
Manje je poznato, da je Rade Aladar Uhlik sin vojnog ljekara dr Jozefa Uhlika, koji je za vrijeme austrougarske uprave, radio u Garnizonskoj bolnici broj 25 u Sarajevu, a u Logavini ulici imao i privatnu ordinaciju. Uhlici su porijeklom Slovaci.
Imao sam sreću, da 1983. godine prisustvujem predstavljanju važnog i vrijednog Srpskohrvatsko-romsko-engleskog rječnika (Romengo alavari) dr Rade Uhlika. Na predstavljanje zakasnih nekoliko minuta. Seansa je bila zakazana u izvrsno uređenoj knjižari strane knjige u suterenskom prostoru zgrade izdavačke kuće Svjetlost, koja je rječnik i objavila. Diskretno sam ušao, ali su svi stajali i šutjeli. Upitah tiho nekoga šta se događa. Taj mi šapnu: Čeka se televizija.
Nametljiva i samodopadna medijska sila, sve je i tada podređivala sebi. Bučan dolazak uz polusatno kašnjenje, razvlačenje kablova i pripremu ondašnje glomazne tehnike, glasni dogovori… Demonstracija floskule, da se nije ni dogodilo ono što kamere nisu zabilježile… A, dogodilo se i dogodilo bi se.
Akademik Uhlik, stajao je mirno i strpljivo, sa jedva primjetnim izrazom prezira prema toj vrsti društvenog kabadahiluka. Možda je on na sve gledao i drukčije, a ja mu sada iz ove daleke perspektive ponešto učitavam… Svejedno, bijaše krajnje neprijatno. Ljut sam u prvom redu na sebe što uz taj krupni događaj od svjetskog značaja, pamtim i ponašanje, koje je, nažalost, postalo manir.
Kao konsultant reditelju Aleksandru Saši Petroviću, prilikom snimanja kultnog filma Sakupljači perja, Rade Uhlik je doživio da se grupa Roma koji su igrali i statirali u filmu, pobuni protiv njega. Prema anegdoti sa snimanja, oni su došli reditelju i rekli:
Saša prijatelju, kutariši nas ovog Rade, k'o Boga te molimo.
Saša ih je upitao u čemu je problem.
Svaki dan nas ruži i govori da ne znamo ciganski… Ako ne znamo mi, ko zna?
Zna Rade, odgovorio je veliki reditelj.
Ovaj kratki zapis, završavam usklicima za Uhlike!!!
P.S. Valja na našu braću Rome misliti češće, a ne samo na Đurđev dan, o Jurjevu dne, kako se u starini govorilo. Ponajprije se treba osloboditi tvrdokornih i sasvim neutemeljenih predrasuda… Jedna od gorih sarajevskih, jest i ona, da Romi nisu za stalne i uredne domove, jer su eto nomadi i lutalice…
Poruka i pouka tim žalosnim neznalicama glasi:
Romi su među najstarijim stanovnicima ovoga grada. Stoljećima su nastanjivali i djelomice nastanjuju, između ostalih i dvije velike mahale, Goricu i Donja Hiseta. Mnogi od njih su kao zanatlije i trgovci bili stekli zavidan imetak, imali lijepe velike kuće i uživali poštovanje u poslovnim krugovima Sarajeva.
Niti su bili jučerašnji došljaci, niti nomadi…