Zaboravno Sarajevo
U more sarajevskog zaborava, poodavno je potonuo i jedan izuzetno zanimljiv kulturni borac, koji je uprkos neprilikama uspio preplivati četiri države i četiri različita režima. Ovom gradu je darovao svoj rad i veći dio svoga života i, umjesto da u Sarajevu jedna ulica nosi njegovo ime, ni znalci jezika ga više ne pominju. Po naopakoj logici ovoga vremena, ulice su dobile nazive čak i po nekim, na svaki način problematičnim personama, a primjerice, dika naše kulture, rođeni Sarajlija, nobelovac dr Vladimir Prelog, dobio je jednu seosku stazu u blizini gradskog smetljišta.
Neće ništa u lošem zbiru promijeniti ni ovaj zapis, ali, kad god je moguće, valja skinuti kapu onima koji to zaslužuju. Od zaborava, evo, želim makar nakratko otrgnuti prvorazrednog intelektualca, istraživača kulture, lingvistu, poliglotu, dr Pavla Mitrovića. Dugo je živio. Bezmalo, devedeset godina. Na tom njegovom putovanju, bilo je kontroverzi i neslaganja sa prilikama i nekim ljudima, ali valjda se misleći čovjek i ne smije slagati sa svim i sa svakim.
Dr Pavle Mitrović, rođen je u Metkoviću, simbolično, na važan sarajevski datum, 6. aprila, ali daleke 1887. godine. Naravno, tragom pomenute logike, on ni u rodnom Metkoviću nema ni ulice, ni znaka. U matičnim knjigama je ubilježen kao Pavao Emil Mitrović, ali se redovno potpisivao sa Pavle Mitrović i pisao ekavski na tragu svoje pomalo naivne ideje o sažimanju Južnih Slavena, a ponajprije njihovih dijalekata, u jednu cjelinu.
A, Mitrović je 1915. g. doktorirao na Univerzitetu u Beču, izvrsno je poznavao latinski, italijanski, francuski, engleski, a služio se i sa nekoliko drugih jezika. Napisao je prvu gramatiku italijanskog jezika objavljenu u Bosni i Hercegovini, potom jedan pregled historije francuske književnosti, a on je i autor prvog međunarodnog jezika među Južnim Slavenima. Nazvao ga je internasional. Napisao je više rasprava iz interlingvistike i konačno obiman rječnik English-Internasional, koji je, nažalost, ostao nedovršen. Mitrović je imao snažan motiv da ga dovrši i objavi, ali više nije imao snage za to. Kćerka, koja je živjela u Engleskoj, dovela ga je potkraj života k sebi. U Engleskoj je i umro 1978. g.
Ovaj erudit i vizionar, još od gimnazijskih dana u Mostaru i studentskih u Beču, maštao je o jednom univerzalnom sredstvu komuniciranja. Odličan poznavalac latinskog jezika, koji je do sedamnaestog stoljeća predstavljao međunarodni jezik, ne samo u nauci, Mitrović je nastojao koncipirati zamjenu za latinski i stvoriti jezik kojim će biti prevladane razlike između postojećih jezika. On je bio motiviran humanim razlozima. U uvodu knjige u kojoj je 1935. g. objavio svoj Internasional, dr Pavle Mitrović je svoje razloge i motive pojasnio:
Danas postoji daleko veći materijalni internacionalizam nego što je bio pre Prvog svetskog rata pa je pravo da i pokret za internacionalno jezičko sporazumevanje uzme to u račun; odatle je i nastao ovaj „Internasional“. I on hoće da pomogne narodnim masama, koje nemaju ni vremena ni volje da uče teške nacionalne jezike, da se makar kako sporazumevaju s masama drugog jezika, jer čim se narodne mase stanu međusobno direktno sporazumevati, pa makar to bilo i đavoljim jezikom, počeće nestajati onog atavističkog podozrenja prema strancu. Ta atavistička ksenofobija, koja toliko truje odnose među narodima i toliko preti našoj zajedničkoj kulturi potiče naime dobrim delom iz jezičko-literarnog šovinizma, jezičke ograničenosti i umišljenosti.
Koliko je Mitrović bio svjestan stvarnih odnosa među narodima i razloga nerazumijevanja koji leže i u političkoj i u jezičkoj sferi, svjedoče i ove njegove misli o jeziku kao sredstvu sporazumijevanja:
Kome je moglo da dođe na pamet da od tog sluge čovekovog stvori ne gospodara nego tiranina? Nauka odgovara i na to: to je došlo iz neobrazovanosti masa, iz interesa onih koji stalno razdvajaju da vladaju, te iz nekog bukvalno shvaćenog nacionalizma… Najzad dolazi kao kruna svih triju sila, svesni imperijalizam, šovinizam velikih naroda, to jest vladajućih klasa velikih svjetskih jezika.
Zanimljivo, dr Pavle Mitrović je bio i perjanica antialkoholizma. Bio je urednik časopisa „Trezvenost“, koji je izdavao Jugoslovenski savez trezvenosti, a izlazio je kao latinično-ćirilično izdanje u Sarajevu.
Da djelo i djelovanje ovog važnog i vrijednog lingviste nije zaborav beznadno pokrio, zaslužna su dva eminentna sarajevska profesora sa snažnim istraživačkim nervom, dr Kemal Bakaršić i dr Muhamed Nezirović. Bakaršić je, baveći se ostavštinom nekadašnjeg Balkanološkog instituta, koji je postojao u sklopu Zemaljskog muzeja, otkrio brojne rukopise, koji su omogućili da se baci više svjetla na rad saradnika Instituta, među njima i dr Pavla Mitrovića, posebno njegove bibliografske radove. Najvažniji od tih radova, svakako je rukopisni osnov prve bosanskohercegovačke bibliografije. S druge strane, profesor Nezirović je djelo i sudbinu dr Pavla Mitrovića temeljito predstavio u časopisu Treći program, Radio-Sarajeva, u broju 63-64, za 1989. g.
Tako znalci, a ja u ovim zapisima, imam samo ambiciju da malko protresem zvonce i podsjetim na one, koje smo zanemarili, a ne bismo smjeli zaboraviti, jer bi to bila i sramota i grehota.