/odlomak iz neobjavljenog romana/
Šemsa Gavrankapetanović, Crne ptice Vijećnice
1.
Požar je izbio malo prije osvita. Dječakova majka budila se te noći u nekoliko navrata. Prvi put od početka opsade Grada, provukla se kroz uski prolaz, što je preostao, nakon što su nagurali teški trokrilni ormar na vrata balkona i ispunili ga knjigama.
Stajala je na malom balkonu kao ukočena gledajući prema rijeci i zadugo ne smijući ni u polumraku i savršenoj tišini podići pogled naviše, onamo gdje u šumi i u bunkerima dahću cijevi. Nije bilo ni traga vjetru. I mala rijeka se bijaše pritajila. Stajala je žena na balkonu kao ekvilibrist na žici, naginjući se sad na jednu, sad na drugu stranu svog života. Dok se vrijeme prije samo krunilo kroz nekoliko uzastopnih smrti u porodici, sve je još bilo podnošljivo. Roditelji su joj umrli u dubokoj starosti. Išlo je po redu… Jedino smrt njenog muža, bijaše prerana. Taj gubitak, doživjela je kao nepravdu, ali i na tu činjenicu se navikla… Međutim, ovo svakodnevno mrcvarenje i umiranje, bez ikakvih znakova da će prestati, počela je osjećati kao strašnu kaznu… Za šta?… Za koji grijeh?… Sve je radila kako valja… Sve je podredila porodici. Bila je majka dječaku i sestra bratu i ništa više… Ni traga od kakvog vlastitog plana i ambicije.
Učinilo joj se, u jednom času, da se kuća trese. Zemljotres…!? Sigurno je slab zemljotres, jer tramvaj odavno ne prolazi obalom. I ona sama je drhturila, nešto od straha, nešto od noćne studeni što se dizala od rijeke. Provuče se kraj ormara u sobu, zatim tiho prođe hodnikom. U kuhinji je bilo prijatno toplo. Po nestanku struje iz podruma su uz pomoć komšija iznijeli prastari austrougarski šporet, odložen tamo prije tridesetak godina. Ložili su drvene podrumske pregrade i stari oštećeni namještaj, grijali se i pripremali provizorne obroke.
Još bijaše mrak kad je popila šolju čaja i prilegla na sofi uz prozor. Nije ugasila svijeću, ne namjeravajući dalje spavati. U ranom djetinjstvu, uživala je drijemajući u toj istoj kuhinji i slušajući kroz polusan, šta pričaju odrasli. Mnogim riječima i izrazima nije znala značenje. Najljepša riječ iz tog vremena bila je svemir. Kroz polusan slušala je razgovor odraslih, koji su prije toga s balkona ushićeno posmatrali golim okom kretanje prvih vještačkih Zemljinih satelita. Malo je šta od tog razgovora razumjela, ali je u pravilnim razmacima u njenim ušima zazvučala ta čudesna riječ, svemir. Kroz svih njenih četrdesetak godina, ta riječ je sačuvala muziku, tajanstvenost i uzvišenost, kao nijedna druga.
Nakon večere, kao djevojčica, ona bi se dugo mazila sa majkom i bakom, namještala se na sofi dok je ne bi savladao san. Otac bi ju kasnije prenio u njen krevet. Lijepo i ružno, tada je smještala između milina polusna u kuhinji i naglog buđenja u hladnoj postelji, u još hladnijoj sobi. U sve tri spavaće sobe, stajale su velike keramičke, „kaljeve“ peći, ali su ih rijetko koristili, jer je njen otac smatrao da je zdravije spavati u hladnom. Sada je, nakon toliko godina, opet sanjarila, ležeći na sofi odjevena, ogrnuvši se tek vunenim pačvork šalom. Prizvala je iz pamćenja kuhinjski svemir. Za stolom je sjedio otac i razgledao neki šumarski časopis. U subotu će, obećao je, nju i brata voditi u Muzej. Posjeta Muzeju uvijek ih je radovala. Tamo, u botaničkoj bašti raste mamutovac, sekvoja. Ako rast tog drveta ništa ne bude ometalo kroz narednih tri-četiri hiljade godina, objašnjavao bi otac, njegovo deblo će zauzeti dobar dio površine vrta… Onda bi otac dodao: Možda ni Grada u to vrijeme neće biti…
Slike što su majci promicale glavom dok se u polusnu meškoljila na sofi, značile su bijeg, izlazak iz opsjednutog Grada, vraćanje u vremena ljepote i ravnoteže, u vremena u kojima kolo nisu vodili ludaci…
Njena majka bi u maju oprala prve trešnje s juga i iznijela ih u velikoj staklenoj zdjeli na sto. Još nisu bile sasvim zrele i puno slatke, pa u njima nije bilo crva. Jela je trešnje sa bratom gutajući i poneku košpicu, da bi vidjela šta će joj se dogoditi.
Zalazeći tako u slatku izmaglicu sjećanja na djetinjstvo, gubila je želju da se vrati u godinu 1992. prestupnu. Samo ju je pomisao na njenog dječaka rasanila.
Kad je težak miris paljevine prodro do njene svijesti, vatra je bila već sasvim uzela maha. Zagrcnula se i naglo udahnula zrak pomiješan sa oštrim ljutim dimom. Ubrzo je izgubila svijest. Brat ju je jedva snio na leđima. Došla je k sebi, tek u dvorištu. Odmah je pogledom potražila dječaka…Njega je bila zbrinula kućepaziteljka s međusprata. Iznijela je dvije fotelje ispletene od pruća, obukla kaput i donijela nekoliko deka, šarenih poput ptica iz amazonske prašume…
Kućepaziteljka se bavila smislom. Čim svane, začuo bi se njen prodoran glas:
– Kakvog to smisla ima!?
Ubrzo zatim:
– Ima li to ikakvog smisla?
Ta krupna pitanja odašiljana su u pravilnim razmacima tokom cijelog jutra. Ljutita žena je desetak puta dnevno mokrom krpom na štapu razmazivala prljavštinu po stepenicama i odmorištu pred njenim vratima. Iza svakog stanara na mokrom cementu ostajali su, dakako, tragovi, što je nju izbezumljivalo. Oko podne, umorna, govorila bi samo:
– Strašno, strašno…
A, predveče ispraćala bi rezignirano sivu zgradu na počinak zaključkom:
– To nema nikakvog smisla!
Smisao bi se pojavljivao opet jutrom u njenim drečećim pitanjima.
Sada, nakon požara, ponavljala je samo:
– Strašno, strašno…!
Smisao bijaše preblizu.
2.
Ostaće tajnom, kako su planuli peškiri, što su se sušili iznad peći, ali je izvjesno da su oni prenijeli vatru na minijaturni paravan, a onda nije bilo teško plamenu da lizne uz stare zamašćene papirne tapete… U ovoj ujakovoj rekonstrukciji, ne pominje se mali keramički svijećnjak, kojeg je majka ostavila na samom kraju starinskog šporeta, tamo gdje je rezervoar za toplu vodu. Od svijećnjaka je ostao samo držač, sve drugo je od vreline ispucalo i rasprslo se, kao i većina staklenih i keramičkih predmeta… Dnevna soba je plamenu dala zamah i veliku snagu. Brzo su prelazili na stranu vatre masivni otomani, vitrina sa knjigama, komode krcate lako gorivim stvarima i, neizostavno, persijski ćilim, što su ga gazile tri generacije… Sasvim je uništena i Modra soba, namijenjena samo gostima… Vatra iz predsoblja prvo je obuhvatila zatvorena vrata tog naročitog prostora u stanu. Sasušeni lak nestao je u hipu… Onda su buknula sama vrata od stare borovine. Smola skrivena u srži dasaka sažežena je uz praskanje nalik puščanoj paljbi. Vrata su se nakon jedva nekoliko minuta, raspala, sasula i nestala. Samo je dovratak s duguljastim šarkama, poluizgoren, ostao da bude okvir još jednom spektaklu ognja. Savladavši vrata, vatra je suknula svom silinom u Modru sobu. Sve što je bilo pred plamenom, podatno je šištalo i cvililo, predajući se brzom nestajanju. Prastare tapete prenesoše plamen do plafona. Gore se bijaše zgusnula vrelina, koja naglo promijeni modru boju plafona i zlatnu boju zvjezdica razbacanih po njemu, u zagasito crvenilo. Odmah potom plafon postade tamno-ljubičast… Konačno, navala dima prekri ga masnom čađi. Jara je dohvatila i luster sa cilindričnim drvenim nosačem i tri kugle od mutnog stakla. Kugle se raspadoše uz prasak, a komadi užarenog stakla poletješe na sve strane. Najveći komadi padoše na okrugli sto na sredini sobe.
Još od avgusta, ispod staklene ploče na stolu bile su novine, što su na naslovnici javljale o barbarskom paljenju Nacionalne biblioteke, smještene u zdanju nekadašnje gradske vijećnice. Ujak je sačuvao novine sa fotosom Biblioteke u plamenu preko cijele strane… Neka se zna!… Vatra je, dakle, došla odozgo… Neka se i to zna! Rasprsla se začas i staklena ploča na stolu. U jednom jedinom trenutku, na naslovnoj strani novina, komadi vrelog stakla načiniše veće i manje rupe i zlosretna Biblioteka još jednom planu na više mjesta. Njenu razuđenu pseudomaursku fasadu, jedan zamršen ornament, vatra pokrenu, oživi. Kroz prozore, kroz pravilno raspoređene dijelove tog golemog crteža, suknuo je prvo bijeli, pa sivi, te konačno gusti crni dim. Nedugo zatim, kao u kakvom ogromnom kaleidoskopu otvori prozora dobili su plamenu boju… U sredini intenzivno bijelu, a gledajući prema okvirima zlatno-žutu, pa narandžastu, potom jarko crvenu i konačno, bijes vatre je uokvirila tamno-crvena jara, kroz koju se probijao masni crni dim. Zdanje je ličilo na ogroman grozdasti tropski cvijet, čudesan i čudovišan u isti mah. Vrelina je proizvela snažna vertikalna strujanja zraka. Hiljade nagorjelih i poluugljenisanih listova, dizalo se naglo uvis, uz divlji ples.
Neko je htio preurediti biblioteku, presložiti knjige u policama i listove u knjigama i slova na listovima i dijelove slova… Sve to za novu pismenost, za novo čitanje povijesti Grada i svijeta.
Dim je činio vidljivim pokrete goleme, moćne ruke, koja je po nebu nad Gradom, iscrtavala džinovski portret. Nije bilo lica tog monstruma što se rađa iz lomače na kojoj su gorjele knjige. Ukazivali su se samo valovi i pramenovi guste kose od crnog, bijelog, sivog i žućkastog dima. Neumoljiva ruka je svakim trzajem, uz vidljivo likovanje vatre, iz Biblioteke čupala komade njenog srca.
Tako su na fotografiji zapaljene Biblioteke, sa naslovnice novina na stolu u Modroj sobi, ponovo gorjele knjige, karte, rukopisi… Savijali su se u strašnom grču teški zbornici sa srednjovjekovnim i renesansnim gravurama. Karte su plamsale neodlučno i nevoljko… Neizmjerljiv je trud i domišljatost onih, koji su karte sačinili… Toliko velik, da se, eto, nameće i svetogrdna riječ stvorili. Vatra je po kartama prvo, zakratko, iscrtavala nove vijugave linije, unoseći pometnju, povezujući nepovezivo, a onda bi kao razmaženo dijete vlastitu crtariju uništila. Zadnje su nestajale plave vijuge rijeka i modre mrlje jezera. Naročitim, višestrukim i višebojnim plamenom buknula je jedna knjiga o spaljivanju heretika i inovjernika u Španiji u vrijeme Ferdinanda i Izabele. Vatra je velikom brzinom čitala taj njoj poznati libar i odgonetala dobro čuvane recepte dvorskih alhemičara, koji su miješali pigmente. Boja plamena, otkrivala je sastojke smjese mineralnih, biljnih i životinjskih boja. Od ivica te knjige, pune drvoreza namijenjenih zastrašivanju i fascinaciji pastve, od okvira jednog takvog obojenog drvoreza, koji je predstavljao prizor poznat kao auto da fe, plamen je suknuo prema sredini slike. Red sada bijaše izmijenjen. Prvo, po višoj pravdi, u zelenoj vatri izgori svjetina koja se naslađivala mukama nevinih, potom golemi narandžasti plameni jezici progutaše inkvizitore i njihovu kamarilu… Na kraju u bijelom jezgru vatre izgori i nesretnik na lomači, još jednom.
Preciznu mapu gradskog jezgra, Čaršije, koju su carski i kraljevski arhitekti i činovnici sačinili 1879. godine, plamen obuhvati sa svih strana. Brzo i blještavo poput magnezijuma pojavi se vatra, ostavljajući jasne i trajne snimke u memoriji Grada. Ne može se tvrditi da su oni što su mapu iscrtali bili u suglasju sa onima koji su Čaršiju zapalili, ali nema sumnje da su crtači, nakon požara, s velikim poletom pristupili crtanju planova za nove ulice i građevine, koje nisu bile ni nalik na one izgorjele. Za kratko vrijeme, moguća utjeha ležala je u zbirci koja je sadržavala hiljade razglednica. Duže od jednog stoljeća su vješti i nevješti, razboriti i sumanuti, dobrohotni i perfidni svjetlopisali, zalud tražeći konačnu sliku Grada. I taj rezultat je poništen. Nadu će održavati oni primjerci veduta, što su s porukama rasijani po šaru zemaljskom i strpljivo čekaju da se nekako vrate kući.
Jezik vatre, ogromnom brzinom zamijenio je sve druge jezike i pisma. U zbirci rijetkih knjiga, u teškoj metalnoj kasi, drhtali su unikati i divot-izdanja. U sobi u kojoj je bila smještena ta zbirka, na stolu, ispod gomile efemernih papira, uglavnom činovničke korespondencije, zaboravljena, među ostalim samovala je i jedna neobjavljena studija, jedan naučni rad o načinima odavanja posmrtnih počasti u antičkom Rimu. Preminulim rimskim uglednicima načinili bi voštane maske i prema tom otisku se odnosili jednako kao i prema zemnim ostacima umrlog… Štaviše, isto kao i prema umrlom, kad je još bio živ. Na samom početku opsade, autorici tog rada, razrušena je kuća, a ona sama bî teško ranjena. Sem fizičke boli, patila je duboko zarad gubitka knjiga i rukopisa. Tješilo ju je, donekle, saznanje, da je jedan primjerak njene studije, eto, ostao u Odjeljenju rijetkih knjiga u Nacionalnoj biblioteci. Radeći tamo, ona je mjesecima strpljivo upoređivala značenja i tumačenja grčke riječi eikon i latinske imago. Činila je to s oduševljenjem i istrajnošću, kao da je život u pitanju… I bio je. Svjetlo koje je, dakako, dolazilo sa Istoka, budilo je u njoj jednom ikonoklasta, drugi put ikonoboreja. Daj Bože, mislila je, da je rukopis sklonjen u metalnu kasu. Znala je da nema puno izgleda za takav tretman neobjavljene studije. Bila je u pravu. Kasa je sačuvala srednjovjekovne povelje, inkunabule, stare franjevačke i sefardske ljekaruše, rabinske rasprave, iluminirana i u srebro okovana jevanđelja, orijentalne astronomske spise, raskošne prepise Kur`ana, alhamijado pjesme i druge kaligrafske dragocjenosti… A, njenu studiju sažegla je vatra, kao da je kakvo heretičko djelo. Na maloj lomači na rezbarenom stolu, buknula je gomila spisa, a ispod njih, dogodila se brza smrt rimskih posmrtnih voštanih maski. Sto od orahovine opirao se oblikom urezanih cvjetnih motiva… Zakratko. Trijumf vatre, neopozivi nalet sile što sve dovodi na početak, poništio je drvorezbarsko umijeće majstora kojeg su skrivali inicijali S. M. urezani u jednu nogu stola. Nakon onoga što joj se dogodilo, ne bijaše u mladoj naučnici rezervne snage da sve ponovi…Niti bi bilo moguće ponoviti njen poduhvat. Tako je još jednom potvrđeno, da Gradu ništa ne može biti, a ljudima u njemu, može se desiti sve.
Najduže je gorjela knjiga o pohodu Eugena, okrutnog princa-kradljivca. I istina i laž u njoj, gorjele su više puta uzastopno, da bi se razdvojile, da bi konačno dobio mir pepeo, što ga je proizvela prinčeva nesaglediva oholost. Vječno narogušeni princ, uprkos raznim uresima, čak i likom sličan ptici grabljivici, uništio je vidljivi dio Grada… Ako je, pak, htio da se proslavi, njegova je osvajačka, razbojnička slava već bila tolika, da je izazivala dosadu. Ako je htio da se za nešto osveti, bilo je previše… Ako je, opet, htio da paljevinom sakrije tragove zločina, nije uspio…
Puna dva i po stoljeća prije njegovog dolaska, graditelji su mirno, promišljeno i s radošću podizali bogomolje, tekije, mostove, bezistane, daire, nebrojene dućane, kuće, kule i čardake… Tekle su odasvud prema Gradu rijeke raznovrsnih dobara i dragocjenosti… Dugo su trud i bogatstvo ugrađivani u taj jedinstveni vrt, dugo je umivano i dotjerivano njegovo lice… Princ kradljivac je odnio sve što je imalo vrijednost veću od vrijednosti jedne jabuke, potom je ključeve grada predao vatri. Kao dobro uvježbani psi ukoljice, vatreni jezici su ponajprije opkolili Grad da ne bude uzmaka, a onda se pojavili na više mjesta razdirući i proždirući. Moglo se dogoditi da Grada sasvim nestane, da njegovo zgarište obraste u šikaru i da preostanu samo nepouzdane priče, poneka pjesma… Knjiga o pohodu princa razbojnika dogorjela je do hrbata, do jednog dijela tog hrbata. Na taj dio knjige pao je komad opeke, potom gomila pepela i čađi. Sačuvan je taj dvostruki corpus delicti za sudski proces što nikad neće biti održan. Usred Biblioteke zažarili su se ugarci svih starih požara, dizali se iznova gusti crni dimovi. Povijest vatre, odmotavala se i zamotavala, nervozno, naizmjenično u jednom, potom u drugom vremenskom smjeru… Vatra se ogledala u vatri, dim u dimu, pepeo u pepelu. Za ciglih nekoliko minuta, na stolu u Modroj sobi, na naslovnici dnevnih novina od 26. avgusta godine 1992. prestupne, vatra je rezimirala vlastite višestoljetne napore da Grad očisti od nepoželjnog duha ljubavi. To bijaše njena glavna zadaća.
Nema sumnje, Satana je te avgustovske noći nad Gradom pravio autoportret.