Zaboravno Sarajevo
U sarajevskom povijesnom panoptikumu, u tom šarenilu likova, slava nije pripadala samo umnim i inventivnim, onima uspješnim u nauci, umjetnosti, tehnici, sportu… slava, istina negativna, pripala je i brojnim opsjenarima, obmanjivačima, prevarantima… ukratko, varalicama različitog stila i domašaja. Nije to, dakako, nekakav specifikum ovog čudesnog grada. Imati kastu varalica u našem iščašenom svijetu, stvar je čak i izvjesnog prestiža.
U sistemu „edukacije“ ovdašnjih hrsuza, hapaca, bunardžija, od „osnovne škole“ (krađa voća na pijaci, cvijeća po grobljima, veša koji se suši…); preko „srednje lopovske“ (bunarenje u tramvaju, šibicarenje, krađa iz automobila, otimanje ženskih torbica, obijanje trafika…) do „visokih prevarantskih škola“ (šverc en gross, utaja poreza, sofisticirano pljačkanje javnih fondova; mahinacije sa nekretninama i koncesijama, korupcija na svim razinama kao krvotok sistema…) u tom neformalnom, ali stvarnom sistemu, vladaju esnafski odnosi. Majstor prenosi znanje i umijeće šegrtu.
Neki uredno prođu sve faze, a izuzetno daroviti odmah uskoče u milionske koruptivne operacije, ne libeći se drskih falsifikata (od diploma, do finansijske dokumentacije), te kao biber po pilavu i svojevrsna lopovska doktorska disertacija, njihova karijera bude krunisana maestralnim prevarama u sferi javnih nabavki, bankarskih akrobacija i na mreži svih mreža…
Zarad nekog felera u našoj svijesti, imamo strpljenja, razumijevanja i čak simpatija za, recimo, šibicare i njihovog legendarnog šampiona, H. H., za šanere kao lopovsku aristokraciju, čiji „moral“ im ne dozvoljava da kradu u svojoj čaršiji, etc. Diskretni šarm varalica.
Naravno, za one sa sasvim zamračenog dijela kriminalnog spektra (ubice, silovatelje, pedofile, razbojnike, teroriste, šovinističke i vjerske fanatike…), nemamo odgovarajući stomak i ne treba da imamo strpljenja.
Varalice prate Sarajevo od njegovog nastanka. Pored lokalnih, onih koji su svoj lopovski domen mogli obići nekoliko puta na dan, bilo je i internacionalnih prevaranata. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, mnogo prašine podiglo se oko mahinacija jedne dame. U visokim bečkim peštanskim i konačno beogradskim krugovima, kretala se tada jedna privlačna i inteligentna Sarajka. Kraće vrijeme studirala je na Trgovačkoj akademiji u Beču, ali se ubrzo posvetila uspostavljanju veza u krugovima aristokracije i plutokracije. Ljubovala je sa rođakom grofa Attemsa, nekadašnjeg austrougarskog guvernera Dalmacije. Od zaljubljenog mladog grofa izvukla je silan novac i „pozajmila“ titulu. Sa grofom je prekinula, ali se počela predstavljati kao grofica Attems. Bez mjere je pozajmljivala novac, koji, dakako, nije vraćala. Kada bi prevršila mjeru u Beču, preseljavala je u druge centre Monarhije, Prag, Peštu, potom u Suboticu, Veliki Bečkerek, Novi Sad i na kraju u Beograd, gdje je raskrinkana.
Lažna grofica Attems, bila je zapravo Olga Sunarić, nećaka kontroverznog advokata i političara, dr Joze Sunarića.
Međutim sve onovremene sarajevske prevarante sa internacionalnim renomeom, nadmašio je jedan službenik sarajevske Poštanske štedionice, hohštapler naročitog kova i efikasnosti, Vojko Mikolji. On je operisao od Sarajeva, preko Zagreba, Beograda, Skopja, do Beča, Badena, Berlina i Hamburga, gdje je konačno uhapšen. Bezmalo dvije decenije „velemajstor“ Mikolji falsifikovao je poštanske uputnice i podizao goleme sume novca, angažujući i saradnike, koji uglavnom nisu znali da je riječ o prevarama. Vojko Mikolji je redovno na sudu tvrdio da je nevin, u dva navrata je pokušao samoubistvo, osuđivan je na višegodišnje kazne, ali bi netom po izlasku iz zatvora nastavio svoju rabotu na isti način i sa istim učinkom.
U bečkom listu Öffentliche Sicherheit, koji je bio austrijsko službeno policijsko glasilo upravo (1923. g.) osnovanog Interpola, u nekoliko navrata su objavljeni detalji prevara Vojka Mikoljija, uz njegovu fotografiju i biografiju. Ovu kriminalnu sagu, tridesetih godina prošlog stoljeća pratio je beogradski dnevnik Vreme. Impresivna je bila vještina, ali i upornost i drskost Mikoljija. Kraj ove lopovske karijere dogodio su uoči Drugog svjetskog rata. Posljednji detaljan izvještaj o Mikoljijevim majstorijama, posebno o velikim novčanim pronevjerama, koje je izveo upotrijebivši lažni pečat novosadske pošte, donio je list Oedenburger Zeitung, u broju od 13. avgusta, 1937. g.
Neovisno o začuđujućoj uspješnosti ovog već „provaljenog“ i više puta osuđivanog kriminalca, on mi ne bi bio posebno zanimljiv (barem kriminalaca imamo preko svake mjere), da se prije pomenute „karijere“ nije u pravom trenutku našao na pravom mjestu…
Naime, na famozni Vidovdan 1914. g. (15. juna po julijanskom ili 28. juna po gregorijanskom kalendaru) od Filipovića kasarne prema gradskoj vijećnici, kretala se kolona automobila. Austrougarski prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom vojvotkinjom od Hohenberga, svečano je posjećivao Sarajevo. Više fotografa bilo je raspoređeno duž te trase. Službeni fotograf, koji je pratio visoki par za sve vrijeme njhovog boravka u Sarajevu, bio je Walter Tausch. Većina najboljih i najčešće reprodukovanih fotosa, njegovo su djelo. Ali, uz sav trud, ni on, ni bilo ko drugi, nije uspio snimiti sam atentat. Posjeta Franje Ferdinanda, njegovo prisustvo manevrima 15. i 16. korpusa austrougarske vojske, boravak na Ilidži, obilazak Filipovića kasarne, vožnja do Vijećnice, te polazak ispred Vijećnice… zatim scene iz Konaka, pogrebna kolona do stanice Bistrik… Sve to je dokumentovano brojnim snimcima.
Sve je snimljeno samo njega nema, nema snimka samog čina atentata.
I tu se posrećilo hohštapleru Mikoljiju. On je sa foto-aparatom bio na zapadnom uglu Appelove obale i Ulice Franje Josipa I i snimio nadvojvodin automobil upravo u času kad je vozač Leopold Lojka načinio kobnu grešku i počeo skretati udesno. Ovaj, nebrojeno puta reprodukovan fotos, samo je u časopisu isusovca, patera dr Antona Puntigama, Stimmen aus Bosnien, pripisan njegovom autoru,Vojku Mikoljiju.
Nekoliko sekundi prije atentata…
Zanimljivo je, da za stotinu i kusur godina od Sarajevskog atentata, nikada nigdje drugo, sem u pomenutom listu i u knjizi sjećanja grofice Vilme Lanjus, nisu bili povezani, ova fotografija i njen autor.