Religija novca (I)
Ljudsko biće, naučno označeno kao prvi stanovnik sarajevskog kraja, bijaše Homo neanderthalensis. Njegovi su poslovi bili jednostavni i obavljao ih je na nervozan način. Glavni cilj mu ne bijaše blagostanje, nego opstanak.
Šta se promijenilo od neolita, tokom nekoliko hiljada godina? Najrasprostranjeniji ljudski tip u ovom gradu, u ovoj i okolnim zemljama, sada je Homo kokuz. Njegovi poslovi su više nego jednostavni, obavlja ih, također, na nervozan, a počesto i histeričan način.
Dakako, slika se dâ umiti i dotjerati kao stara frajla. Fukareštinu je moguće prearanžirati u sladunjavi privid… To rade pojedinci, ali to na veliko rade i države… vlast. Šminkanje prilika, omiljena je zabava vlasti. Ali, … “svakoj pjesmi mora doći kraj…“, pa ako se na početku lelujaju i steru svila i kadifa, dijele dukati i toke pozlaćene, ljuljaju jahte u suton pred najljepši zalazak sunca na svijetu, potkresuje english trava po golf-terenima i hacijendama, redovno (prije corone) ide u kupovinu do Londona, Pariza, Milana ali i do Singapura, Abu Dabija, etc… na njenom se neminovnom kraju glođe bukova kora i kotrljaju ljudske glave, „taman k'o lubenice“. Klatno se njiše strogo, precizno i neumitno…
Homo kokuz, glavni akter ukupne naše povijesti, izmaštao je u međuvremenu stranice i stranice bajkovite proze o nemjerljivom blagu (…brod ne može prevesti…) i… redovno bilježio vlastiti negativni saldo.
E, da historija ne bi bila monotona, iz njenih tužnih čađavih crteža ili samo skica, pojavljuje se vitalno biće zvano Homo hrsuz, onaj nepoderivi i nepromočivi stvor, koji je uvijek spreman sve svoje snage i sav talenat, potrošiti na lopovluk, na prevaru, na otimačinu… Homo kokuza i Homo hrsuza, čvrsto i trajno povezuje novac, lova, genga… ono moćno zračenje, ona nevidljiva aura, koja kao čarobna formula, sve razloge uprosti, razgoliti i svakom naporu odredi jasan pravac i smjer, ako već ne smisao i opravdanje…
Ko se malko douči ili priuči na lopovskim akademijama po bijelom svijetu, a u domovini doktorira na prestižnom Međunarodnom univerzitetu u nekom ovdašnjem zaseoku, onda mu ambicije silno porastu. Proporcionalno njegovoj pohlepi, drskosti i vrištećoj ignoranciji, porastu i milionski iznosi u njegovom džepu i džepovima (sefovima, računima, čekmedžama…) njegovih ahbaba.
Ali, kako nema prave priče bez digresije, jer priče bez digresija stanu u jednu rečenicu, evo jednog takvog, tobože literarnog mjesta.
Prije puno godina (previše da bih tačno naveo), prigovorila mi je jedna krasna dama, da sam okrenut više prema ružnom, nego prema lijepom licu Sarajeva. Pitao sam, šta se njoj čini najljepšim u ovom šarenom gradu, očekujući da pomene knjige, slike, građevine, ponajprije ljude, znamenite Sarajlije i njihova djela… Ona, zaklopi kapke i kao u zbrzano produciranoj epizodi kakve sapunice, poluglasno reče: Zlato…
Nema vam, gospo, za tu rabotu pogrešnijeg čovjeka od mene. Ne posjedujem ni zlatan prsten na ruci, ni zlatno pero, ni zlatan zub (sad već, gotovo nikakav zub…)…ono malo što se u kući imalo, ode u ratu za „leću i svijeću“… A, bogme, zlato pomalo i prezirem… No, ako ćemo o zlatu, onda ćemo o zlatu.
U Sarajevu, izvan kontrole Centralne banke, u svakom času ima, da se ne čujemo, barem pedesetak hiljada kilograma tog zavodljivog, čarobnog i opasnog metala… U kutijama, u kasama, u seharama, u duvarima, u tajnim skrovištima svake vrste, spavaju poluge, napoleondori, rušpe, madžarije, medžedije, kolekcije franzjozefinskih zlatnika, dijademe, almasli-grane, teške belenzuke… Ženski svijet, prvenstveno, ali i muški, neumorno ispoljava sujetu i ekshibicionizam svake vrste, pa i zlatne.
Zlatu se vjerovalo u Sarajevu, gradu nastalom u srednjovjekovnom Zlatnom dolu, gradu u kojem svako, makar jednom u životu, pazari nešto u Zlatnoj ulici, koja zvanično nosi ime mudrog Gazi Husrev-bega. O toj vjeri u zlato, vjeri koju je nedavni haj-huj rat, popio u jednom gutljaju, čuo sam davno, davno u kafani „Kod dva goluba“ u Patkama, od izvjesnog pučkog filozofa, ove zagonetne i kontradiktorne stihove:
Ko ni hljeba nema,
zlata ima,
da hljeba ima,
kad hljeba ne bude…
Pogledao sam u medicinske i biohemijske knjige, da vidim, koliko zlata, kao mikroelementa ima u svačijem tijelu, da se možda korigujem nakon izjave da ga nemam ni zere, ni bogde… Biohemija i hemijska analitika, nepobitno su utvrdile, da našim venama, uz ostala čuda, kola i zlato… koliko-toliko… (u svačijem krvotoku, manje-više podjednako). Druge nauke su ustanovile, da zlato cirkuliše glavama, nervima… Eto, u kakve djetinjarije i besposlice može čovjeka odvesti šarm krasnih dama.
Neko odoli zlatu i novcu općenito iz razloga poštenja ili nemaštovitosti, a neko, poput famoznog Avde Jabučice, dođe do zaključka, da on nije ništa gori od tadašnjeg osmanskog sultana, Abdul-Aziz hana, te otpoče kovati novac za svoj račun, za početak bakrenjake.
Veseli Avdo je, rođenu majku poslao da pazari za lažne pare. Takav je to posao… Finoće i obzira ne može biti. S jedne strane kriminalac, a s druge rijetko dobar majstor… Bakrenjake nije sfušerio, nego iskovao tako, da je vlast jedva otkrila podvalu. Ode Avdina mati… mati je mati… do Konjica da nešto pazari, ali je zaptije u kažnjivoj raboti uhvatiše i spratiše u Sarajevo.
U svim zemljama, u svim vremenima, svaka vlast, takve umjetnike ili skrati za glavu ili pošalje na robiju. Avdo Jabučica, dopadne teške tamnice u Vidinu. A, narod, k'o narod, vazda sklon razbojnicima i bukačima (i Morićima i Hadži-Loji i…), dade ovom maheru ime: Avdo Sultan Jabučica… jer i on, biva, kao devlet u Stambolu, kuje svoje pare.
U zindanu, u Vidinu, ako je vjerovati legendi, Avdo načini kahveni mlin, kojim se mogao pijesak samljeti u prah i posla ga ravno Abdul-Aziz hanu. Pijesak u prah, nije šala… Car ne imađaše kud, nego ga pusti iz tamnice. Međutim, dođe maca na vratanca… Prije prodora austrougarskih trupa u Sarajevo, odlazeće Osmanlije, pošto su Bosnu predali i prodali, da im zla trgovina lakše prođe, povadiše i udarne igle iz nekoliko Kruppovih topova raspoređenih po Debelom brdu. Branioci Sarajeva (poimence hodža Bilal) narediše Avdi Jabučici da napravi nove udarne igle za topove, što ovaj morade uraditi. Šeher pade, Avdu uhvatiše. Već početkom septembra iste godine, nova vlast pogubi Avdiju.
Skaska o Avdi time nije bila završena. U narodu, on je slovio kao šehid, a vlast Kraljevine Jugoslavije, jednoj vijugavoj ulici blizu Crnog vrha, dade ime po ovom kontroverznom Sarajliji, kobajagi borcu protiv Austro-Ugarske. Eno, ulice i dan danas… Summa summarum, pravo je. Bio je hrsuz, ali ni sultan, kojeg je potkradao, ne bijaše visokomoralna persona… Evo tome u prilog malko detalja, u stilu crno na bijelo.
Dvije godine prije početka austrougarske okupacije, Porta je povukla iz opticaja zlatni i srebrni novac i pustila u promet trideset miliona papirnih kuruša (groša), poznatih kao kaima. Ostadoše bakrenjaci.
Kaima, zlato i srebro… za papir
Bio je Avdo kovač lažnog novca, ali u obradi metala, ovaj velemajstor nije imao premca, uz to znao je italijanski… Nemam ja osjetljivosti za lopove, ni carske, ni ulične, ali imam za činjenice.