Zaboravno Sarajevo
Upravljati bilo kojim gradom teška je zadaća, a upravljati Sarajevom podrazumijeva i izvjesne mađioničarske vještine. Takav jedan mađioničar bio je Ljubomir Ljubo Kojo.
Sarajlija i po rođenju i po ubjeđenju i po djelu, Ljubo Kojo se nije dvoumio 1941. g. i odmah se priključio partizanskom pokretu. Rat nije proveo u lagodnoj zavjetrini, nego usred vatre. Bio je teško ranjen. Još dok je trajao rat, kao vispreni intendant, već je počeo prelaziti u anegdote. Te ratne skaske, odišu šarmom i ističu Kojinu lucidnost, sabranost i snalaženje u teškim situacijama. Nakon oslobođenja, u potpunosti se posvetio poslovima grada, prvo kao upravitelj gradskih dobara, potom predsjednik Narodnog odbora grada, a posebno kao gradonačelnik od 1955. do 1962. g.
Kojo je, vodeći sarajevske poslove, demonstrirao u prvom redu istinsku brigu za grad i njegove ljude, ali i dovitljivost u rješavanju problema, dovitljivost koja je ponekad bila i izvan strogih pravila i propisa. U jednom intervjuu predstavio se kao stara gradska raja, pa pomalo i jalija…
Sarajevo, sve i da hoće (a čini se da hoće), ne može zaboraviti zasluge ovog radinog i uspješnog čovjeka. Duže od dvije decenije, sa ključnih pozicija u Šeheru (gradonačelnik, ministar u vladi SR BiH, generalni direktor Kulturno-sportskog centra Skenderija, predsjednik Turističkog saveza grada Sarajeva…) on je, ne pokazujući ni umor ni manjak entuzijazma, promicao mogućnosti našeg neobičnog grada. Sa njegovim imenom povezani su, osnivanje FK Sarajeva, nabavka dvospratnih londonskih autobusa double-deckera i tramvaja vašingtonaca po bagatelnim cijenama, izgradnja jezera-kupališta na Bendbaši, izgradnja trebevićke žičare, Ferijalnog doma… niz je dugačak. Međutim, vrhunac Kojinog uspješnog djelovanja bilo je upravljanje Kulturno-sportskim centrom Skenderija. Pod njegovom upravom, Skenderija je postala pozornicom velikih događaja, pa i onih najvećih, međunarodnih, a Sarajevo se uvrstilo među sajamske gradove. Skenderija se afirmisala kao mjesto održavanja evropskih i svjetskih sportskih nadmetanja, da bi sve bilo krunisano takmičenjima u okviru XIV Zimskih olimpijskih igara, koje zasigurno predstavljaju najveći uzlet ovoga grada u njegovoj povijesti.
Kojo ima velikih zasluga i za jednu prvorazrednu, a pomalo zaboravljenu izložbu, naime, predstavljanje umjetnosti jugoslavenskih naroda pod nazivom: Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas. Ovaj veliki događaj potisnut je i arhiviran iz nacionalističkih razloga i apotekarskog mjerenja zastupljenosti pojedinih umjetničkih tradicija i odabiru eksponata, razlika u koncepcijama ovakvih izložbi, zarad ličnih sujeta i trvenja, etc. Nakon epohalne originalne postavke u Parizu (Grand Palais, od 2. marta, do 17. maja 1971. g.), kada je svijetu prvi put cjelovito predstavljena raskoš umjetničke baštine Jugoslavije, javila se ideja, da izložba bude prenesena u Sarajevo. Ponešto o tome znam iz prve ruke.
Naime, ka mladac sa dva prijatelja prijavio sam se na konkurs Večernjih novina za volontere. Bijaše više desetina konkurenata, kad gle, među desetak primljenih volontera bili smo i nas trojica. Jednoga dana pozove me glavni urednik, novinar i pisac Radivoj Papić i veli, pokušaj od Ljube Koje izvući ima li osnova govorkanju, da će velika izložba iz Pariza biti prenesena u Sarajevo. Po habitusu nisam novinar, niti sam imao novinarske reflekse. U prvi mah nisam znao ni kako ću do Generalnog direktora centra Skenderija. Poznavao sam Nedu Mahića, koji je tada bio funkcioner u Skupštini grada za turizam, koliko se sjećam. Ovaj sposobni, iskusni i šarmantni čovjek, rekao mi je idi pravo tamo, bez najave i pitaj sekretaricu može li te primiti direktor, jer ćeš pisati o Skenderiji. Tako uradim. Na moje iznenađenje, mimo protokola, Kojo me primi, ponudi me pićem i ispriča mi sve što me je zanimalo. Kasnije sam ga često upoređivao sa raznim robovima birokratskih procedura i drugim umišljenim ništarijama na vlasti, dakako, u Kojinu korist.
Tadašnja šarena revija VEN, objavila je taj razgovor pod naslovom: Skenderija nakon Gran Palea. To je bila prva javno, eksplicite saopštena ideja o ovom velikom poduhvatu. Prema jednom podatku (Z. Bibanović), za izložbu je prodat bezmalo jednak broj ulaznica kao i za takmičenja u okviru Zimskih olimpijskih igara, 1984. g. (!?).
S godinama čovjek postaje sve skloniji mistifikacijama, pa i ja često zamišljam nekog namrgođenog čovu sa sunđerom u ruci, kako stoji ispred velike table Sarajeva i briše s nje ono što mu se ne dopada. Tako je obrisan i Ljubo Kojo, kao da ga nikada nije bilo i kao da nije uradio ono što je uradio… Ni ulice, ni ploče, ni znaka, ni pomena…
No, grdno se prevario čovo sa sunđerom. Dokaz je i ovaj zapis.