…Čitao je u nekom časopisu o mentalnom zdravlju onih, koji često razgovaraju sami sa sobom. Ljudi to čine svjesno pripremajući, recimo, ispit, ulogu, govor ili podsvjesno, smatrajući samoga sebe najboljim sagovornikom. To može, veli struka, da bude zabrinjavajuće, a ne mora.
Esnaf gatara, hiromanata, vidovnjaka… ali i krug stručnih političkih analitičara, prognozera, futurista… oduvijek je profitirao upravo na toj dvojnosti… Može, a ne mora. Valja prognozu samo vješto uviti u svilu naše lakovjernosti s kojom se rađamo i koje se, kolikogod dugo živjeli, nikada sasvim ne uspijemo osloboditi. Nekome strepnja izoštri optiku, pa vidi i šta se iza brda valja, a većini zamuti, pa im se pomiješa stvarno i imaginarno.
Razgovarao je rano jutros, po običaju, sam sa sobom… Uz nespretno brijanje i kap krvi na obrazu, izbilo je i jednostavno, oštro pitanje:
Hoće li biti rata…?
Upitao se u sebi i odmah odgovorio:
Neće!
Pri tome je snažno zavrtio glavom, nastojeći da to strašilo od pomisli odagna iz svijesti. Brijanje i mahanje glavom ne idu zajedno, pa se jutros „proli“ još jedna kap krvi…
Kap, po kap i eto ti belaja, javi se odnekud iz dubine, njegova bliska prijateljica paranoja.
Pa, hoće li…
Već se jednom to pitao i isto odgovorio, a rata je bilo. Vidio je šta je bilo i kako je bilo. Vidio je sve… Ne baš sve, no, dovoljno za dva-tri života.
Gatare i analitičari u najboljoj tradiciji delfijskog proročišta, vide stvari dijalektički, pa u skladu s tim proriču i prognoziraju… Može, a ne mora. Mi, takozvani običan svijet, želimo rezolutne odgovore. Strepimo poput zaljubljene djevojke, koja drži cvijet i pažljivo ga oslobađa latica:
Voli, ne voli… Hoće, neće.
Šta na to kaže učiteljica života…
Oni koji su negirali mogućnost rata, nikada nisu bili u pravu. Matematika. Čovječanstvo je tokom svoga odrastanja, tokom tih nekoliko hiljada godina pismenosti i civilizacije, jedva stotinjak godina provelo u miru. Jezivost te činjenice dolazi od spoznaje da je riječ o zbiru, a ne o kontinuiranom mirnom razdoblju. Kada se saberu, predasi, primirja, zamor ratnog mehanizma, kojekakvi pregovori i mirovne konferencije, dakle, vrijeme bez vrućeg ratovanja, jedva se ispuni tih oko stotinu godina… ali, ni jednog jedinog dana nisu bili mirni i spokojni svi na kugli zemaljskoj. Vazda je negdje plamtjelo ili tinjalo ili se makar dimilo.
Kako to, kad je rat evidentno zlo… donosi ubijanja, mučenja, progone, logore, paljevine i rušenja, pljačku, glad i bolesti, rasturanje porodica i zajednica, uništavanje kulturnih dobara i brisanje kulturne memorije, proizvođenje mržnje i nepovjerenja… etc, etc… Kako!?
Čovjek bi najradije izbjegao taj upit, a time i moguće odgovore… najradije bi se provukao kroz petlju tog sudbinskog pitanja. Ako pokuša na njega odgovoriti, posebice glasno i odlučno, rizikuje da ga proglase ratnim huškačem ili u najboljem slučaju dokonim čovom koji baksuzira, priziva nesreću… Pozvati se na povijesno iskustvo i suhe činjenice, nema fajde, jer uz loše učenike, loša je i neuspješna i učiteljica.
Istražitelji zločina (a, rat je zločin, par excellence), prvo pitaju:
Cui prodest… biva, kome je to u interesu, u čiju korist to ide?
Nakon tog pitanja, nestane misterije rata. Reflektor obasja šareno i nestrpljivo društvo onih kojima je rat sjajna prilika ili jedina šansa, svejedno. Ratovi su se događali stoga, što je vazda bilo, ne samo dovoljno, nego i previše onih kojima su odgovarali bezvlašće i haos. Nije riječ samo o poluusmenim niskočelcima iz raznih budžaka i zabiti ili propalicama koje su iscijedili alkohol, droga, kocka… nego i o brojnim drugim ništarijama, koji u uređenom i poštenom svijetu, ne vide svoju šansu. Nekoga su smijenili ili otpustili, nekoga je žena prevarila, nekome su nešto obećali, pa slagali, neko je imao previše želja i ambicija, a premalo dara i sposobnosti, nekome su stalno govorili da je konj, a on, vidljivo je, nije konj…
Obiman je katalog ličnih razloga da se zapuca. Kad se ti pojedinačni razlozi saberu, neminovno dolazi do eksplozije. Mrak se upakuje u celofan slobode, jednakosti, nacionalnog i vjerskog ponosa, čuvanja tradicije (o kojoj ne znaju ništa ili nešto malo). Kolo povedu oni koji navodno brane najuzvišenije vrijednosti, a raspolažu jedva sa desetak izanđalih fraza i parola iz repertoara vulgarnog patriotizma. Oni znaju kolika je razorna moć retoričke municije.
Neki su doživjeli i preživjeli dva rata, treći bi im bio previše… Previše je, naravno, i jedan jedini. Čovjeku je studeno u duši, kad vidi da stasavaju oni, koji slaveći prošle zločine, prizivaju buduće.
Ali, sve pogane emocije i niski porivi ne bi u našem vremenu bili dovoljni preduslovi rata, da nije jedne dobro podmazane mašinerije, takozvanog vojno-industrijskog kompleksa, privredne grane, koja od tuđe krvi i nesreće proizvodi novac.
Naivni refren:
Da Gavrilo ne ubi Ferdinanda, ne bi bilo rata…
i dalje odzvanja kao i sva druga besmislena kokodakanja.
Ratovi nisu spontane predstave, nisu incidenti. Istražuje se tržište naoružanja, guraju se zemlje i narodi u sukobe. Pomno se planiraju operacije, detaljno razrađuju krvavi scenariji, izvedbeni projekti, a ponajprije se izračunava njihova profitabilnost. To rade sasvim hladne glave. Ima dovoljno onih, kojima se isplati da drugi ostanu bez kuće i bez glave.
Tako, čovjek, samozvani gospodar planete, tvorac civilizacije, koji nastoji ovladati i svemirom, još nije sazrio, nije odrastao, još ga tresu atavizmi iz pećina i prašuma, još je u usranim pelenama vlastitih kontroverzi.