Takozvana stvarnost, ona gola, očigledna, bjelodana… po pravilu i po definiciji, razlikuje se od naših zamisli, predstava, samaštanija. Ništa logičnije. Na jednoj strani je svijet kakav uistinu jest, znali mi o njemu dovoljno ili ne znali, a na drugoj imaginarni svijet, dotjeran prema čovjekovim željama i pretenzijama, našminkan, napirlitan… Poriv da budemo bolji, ljepši, pametniji, nego što jesmo, zdrav je pokretač, no, kad nas taj pokretač prekomjerno gurne, završimo u pometnji, u magli, koju podjednako sačinjavaju stvarnost i mašta. U toj magli više ne razlikujemo ono šta jest, od onoga šta nije.
Od te i takve magle uglavnom se sastoje biografije mnogih ljudi i mnogih gradova.
U životopisima ljudi postoje „proteze“, razni “pojačivači ukusa“, čija je svrha da personu o kojoj je riječ predstave u što boljem svjetlu, pa u nekim slučajevima akronimi kao dr.; prof.; akad. budu navedeni tako, da nije jasno da li je riječ o doktoru medicine, doktoru veterine, doktoru nauka, počasnom doktoru ili „doktoru“ u raji… Da li je profesor srednjoškolski ili univerzitetski? Da li je akademik član državne Akademije nauka i umjetnosti (u nas ANUBiH) ili udruženja građana, nazvanog akademijom… (a, možda je čovo samo prisustvovao nekoj svečanoj akademiji). Adet u italijanskim kafanama i restoranima je, da svakog gosta dočekaju sa: dottore, presidente, sindaco, commendatore… Gost samo predvidi veći bakšiš. Nije mu ni nakraj pameti da kafani objašnjava, da nije ni doktor, ni predsjednik, ni gradonačelnik…
Priča bude kompletirana, kad veseli „prevodioci“ sa engleskog, academics prevedu sa akademici.
U biografijama često stoje i sasvim neodređeni podaci o „brojnim radovima“, „predavanjima na čuvenim univerzitetima“, „članstvu u prestižnim asocijacijama“, „prisustvovanju velikim međunarodnim naučnim i stručnim skupovima“, potom o „mnogobrojnim nagradama i priznanjima“… a, da nigdje o svemu nije navedeno, ništa konkretno. Onaj o kojem je riječ, obavezno je: „poznat“, „ugledan“, ako ne i „čuven“, „znamenit“, „slavan“… bez argumenata u prilog tome. Selektivno navođenje elemenata biografije, izostavljanje podataka o djelovanju tokom nekih neuralgičnih razdoblja i slični krojački i kozmetički zahvati na biografiji, opće su mjesto.
Ideološki, biografije su šarene bašče. Ovisno o tome koja je sudbina i životna priča na cijeni i u modi, osoba se hvali na odgovarajući način. U kategorijama proleterskih vrijednosti: „porijeklom sam iz siromašne radničke (seljačke) porodice“; „život me nije mazio“; „teško smo sastavljali kraj s krajem“; „otac mi je bio jedan od vođa velikog štrajka 19..“; “Već 1942. godine stupio je u partizanske redove“.
U omami feudalnim reminiscencijama: „Rođen sam u uglednoj veleposjedničkoj porodici“; „nepravednom agrarnom reformom spali smo gotovo na prosjački štap“; „pogažena su nam prava, koja su naši preci junački stekli“.
U kontroverzama Drugog svjetskog rata: „Moj otac (djed) nasilno je mobilisan u ustaške (četničke) redove“; „kao ustaški (četnički) komandant, djed je morao sarađivati s Nijemcima i Italijanima.
Konačno, moderni apokrifi obavezno sadrže i navod o disidentstvu, o progonu od strane prethodne vlasti. Ne znam za druge, ali za pisce, koji su u tom smislu najglasniji, znam iz prve ruke, jer sam od 1981. do 1986. godine bio sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Desetak najpoznatijih pisaca predratnog razdoblja (rata 1992-1995) ovako su prošli u tom „represivnom“ režimu:
Objavili su bezmalo sve što su napisali; bili su na najvažnijim uredničkim mjestima u izdavačkim i medijskim kućama, u raznim odborima i komisijama, svi su odreda dobili stan… (neki i po dva-tri). Barem po nekoliko puta su u aranžmanu Udruženja ili Zavoda za međunarodnu saradnju, putovali u inostranstvo i nebrojeno puta na manifestacije u zemlji. Dobili su gotovo sve bosanskohercegovačke i mnoge jugoslavenske nagrade i priznanja i… nijedan dan nisu bili u zatvoru, osim ako to ne bijaše pritvor nakon kakvog incidenta, tek u svrhu da se ljudi otrijezne. Većina onih na koje mislim, dobri su ili čak izvrsni pisci, to je izvan spora. Sporne su samo bajke o disidenstvu. Ima, istina, nekoliko pisaca koji jesu dopali zatvora zbog djela kažnjivih po tadašnjim zakonima, ali oni su ipak bili više političari, nego književnici.
Zanimljiv je i repertoar sadašnjih isprika za nekadašnje članstvo u partijskim komitetima i rad u obavještajnim službama… Ljudi su, zapravo, „tajno potkopavali režim“.
Gradovima, za razliku od ljudi, ne smeta pokoja izmišljotina, nekritičnost, dotjerivanje u priči, neumjerena hvala… Rimu nimalo ne škodi saga o vučici koja je othranila Romula i Rema. Naprotiv, vučica hrani Rim i Rimljane i dan-danas, donoseći kroz turizam ogroman prihod… pa, neizostavno, svi putevi vode u Rim.
Sve do jučer, Međugorje je cvjetalo na jednoj delikatnoj maštariji o Majci Božijoj, koja dežura na nebeskom telefonu. Na našoj plavetnoj planeti ima sijaset Malih Pariza, Malih Jeruzalema, Venecijâ Sjevera, Venecijâ Istoka… Već je poslovična opsesija najlipjim mistom na svitu (Ča je pusta Londra, kontra Splitu gradu… Da je Zadar lip ka Split, zva bi se Split… ča se zove Zadar?).
Lokal-patriotizam, kao i njegov stariji brat, domoljublje, najčešće imaju prenaglašene, prijeteće i u osnovi vulgarne oblike. Uzvici iz tog asortimana ispraznosti, odavno su sa druge strane smisla i ukusa. U svakom slučaju, lokalne poruke poput: Ko se jednom napije vode sa Baščaršije… Ko pojede deset u pola (s lukom ili bez luka)… kao i skaske o prvom vodovodu, prvom tramvaju i slično, ne svjedoče baš ni o darovitosti, ni o upućenosti onih koji ih izgovaraju. Jedan mladi historičar je hladno zaključio, da se sve četiri glavne sarajevske bogomolje, sa tornjevima i munarom, mogu smjestiti pod svodove Aja-Sofije i da im ne bude tijesno…
Vremenom u životopisima gradova nastanu sedimenti legendi, kojih nema jedino u kratkim biografijama novih, navrat-nanos podignutih industrijskih ili turističkih aglomeracija. Karakteristika tih jučerašnjih ili prekjučerašnjih gradova jest, da nemaju ni historije, ni legendi…
Svako ima pravo na svoj najljepši i najvažniji grad… Dični grad Sarajevo je najvažniji i najljepši grad na svijetu, taman kao i hiljade drugih. Rasprava o tome ne vodi se na sudu i dokazi ostaju u domenu emocija. Zahvaljujući marljivim sakupljačima, piscima i historičarima (da pomenem samo Esmu Smailbegović, Hamdiju Kreševljakovića i Vlajka Palavestru), Sarajevo ima ozbiljan miraz bajkovitih predanja. Taj ures legendi, skaski i domišljanja o gradu ne treba skidati… Ne treba grad razodjenuti, da ostane sasvim go. Jer, ako poskidamo sve velove sa Šehera, možda ćemo učiniti nespornom studenu metaforu Lawrenca Durella, koji je Sarajevo vidio, kao
… Selo poput poriva prepuštenog hrđi,
Sazdano oko odjeka jednog pucnja iz pištolja.
Ali, jedno su legende i sva umjetnost stvorena u čast ovom gradu, pa i ona koja ga ruži, a nešto drugo su nespretne izmišljotine nastale na putu između kuće i kafane. Među sarajevske priče koje se nisu uzdigle do privlačnosti i sjaja legende, ubrajam i onu o Sebilju. Na turističkim portalima i prospektima posvećenim Sarajevu i Baščaršiji ima začuđujuće mnogo netačnosti. Na jednom piše da je Sebilj podignut 1753. godine, na drugom da ga je 1913. godine projektovao Alexander Wittek (podignut je, dakako, 1891. godine a njegov projektant arhitekt Wittek umro je 1894. g.).
Piše i da je to jedinstvena česma!? A za sebilj Mehmed-paše Kukavice navedeno je da je bio nekoliko metara iznad sadašnjeg sebilja (bio je, zapravo, desetak metara niže, južnije)… Hajde, bogati, više ili niže, koji metar južnije ili sjevernije…
Oko Sebilja je, dakle, ispletena jedna bedekerska pseudo-povijesna paučina, od koje Sarajevo ima više štete, nego koristi. Sarajevski sebilj jeftina je kopija mramornog sebilja uz turbe velikog Mimara Sinana u Carigradu. Jedno je, dakle, carigradski original, a drugo ovaj pretenciozni austrougarski drveni kiosk. Zlosrećni arhitekt Sarajevske vijećnice, Alexander Wittek (koji je skončao u bolnici u Gracu, ne dovršivši rad na Vijećnici), na temelju dojmova sa jednog studijskog boravka u Carigradu, projektovao je, onako školski, akademski, tobože orijentalnu česmu, za Baščaršijski trg. Ona se prema izvornim oblicima, odnosi isto kao originalni sarajevski ibrik, prema ibricima koje su izrađivali učenici Zanatske škole u Sarajevu, po nacrtima bečkih profesora. Potkraj 19. stoljeća, velike sile, za promjenu, nisu ratovale. Nadmetale su se na brojnim trgovačkim, industrijskim, lovačkim ili onim najvećim, svjetskim izložbama. Neizostavan detalj scenografije tih priredbi, bio je i mali pseudo-orijentalni kiosk, sa raznovrsnom namjenom (za prodaju nakita i drugih džidža, kao informacioni punkt, kao trafika), upravo poput ovoga na litografiji sa Svjetske izložbe u Parizu 1878. g. Francuska je tog ljeta organizovala svjetsku izložbu, a Austro-Ugarska okupaciju Bosne i Hercegovine.
Sebilj na čaršiji praktično je jučerašnja građevina i nije od posebne historijske vrijednosti. Stoji na Baščaršijskom trgu jedva malo više od jednog stoljeća. Neka ga. Jest nasljeđe, mada nije zabremedet.
Skloni površnosti i brzopleti po prirodi, mi smo čak poklonili replike Sebilja nekim gradovima (Beograd, Rim, Novi Pazar, Konja…) pridajući ovoj austrougarskoj improvizaciji nezasluženo veliku važnost, gurajući ustranu mnoge stvarne vrijednosti Sarajeva.
Čekam onaj tragikomični čas, kada Sarajevo bude ovu drvenu imitaciju poklonilo Stambolu na Bosforu… Neka Carigrad uz pravi cvijet, što stoji uz turbe Mimara Sinana, ima i jedan drveni…
Istinsku vrijednost i praktičan značaj za Sarajlije, imao je autentični osmanski sebilj, koji je podigao bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica. Ta česma je stajala desetak metara južnije od današnje. Njen izgled spasio je za vječnost, slikar Alois Schönn, a ovo ulje pohranjeno je u umjetničkoj zbirci dvorca Belvedere u Beču.
