Poklonici K. und K. duha i vremena, po pravilu pretjeruju… Od skaske o civilizatorskoj i dobročiniteljskoj ulozi i misiji Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, do šaljivih raspredanja o širokoj ruci Habzburga… Od navodne bezgranične ljubavi slavenskih naroda prema ugro-germanskim gospodarima (!?), do spremnosti tih istih Slavena da za cara i kralja ginu i hiljadama kilometara daleko od vlastitog doma i svoje gladne i svakojako ojađene porodice…
Brojne knjige su napisane i brojni spomenici podignuti u slavu hrabrosti i odanosti bosanskohercegovačkih vojnika u austrougarskoj vojsci. Izgrađen je mit o njihovoj neustrašivosti i žestini i o tome kako se krv ledila u žilama neprijateljskih vojnika nakon povika:
Die Bosniaken kommen!
Bosniaken se, naravno, odnosilo na sve Bosance i Hercegovce, Bošnjake, Hrvate, Srbe i ostale. Po propisu, svi su nosili fes… sivi u ratu, crveni u miru. Prema armijskim almanasima i registrima, te spiskovima poginulih i ranjenih, u carskoj i kraljevskoj armadi bilo je najviše Srba, posebno u oficirskom kadru, jer su u to vrijeme činili relativnu većinu stanovništva.
Lako je odgovoriti na pitanje, šta su ti naši zemljaci radili na strašnim, udaljenim bojištima, na Soči, oko Skadra, u Karpatima, u Galiciji, u poljskim, ukrajinskim i rumunskim blatnjavim ravnicama, ali i na bliskom srbijanskom ratištu:
– Krvarili su za Njegovo carsko i kraljevsko Veličanstvo, Franju Josipa I i Monarhiju…
No, odgovor na pitanje:
– Zašto su to, pobogu, činili, nije nimalo jednostavan.
Neko će kazati, morali su, što je blizu istini… Drugi će reći iz patriotizma, što je u sferi fantastike. Sve su prilike, da se pravi odgovor krije u zbiru motiva, pri čemu je presudna bila ona shizofrena zaluđenost, kojoj smo svjedočili i tokom našeg strašnog iskustva 1992-1995. g., a koja se i dalje marljivo uzgaja na tek zatravnjenim bojnim poljima i grobljima Balkana.
I, eto, postoje glave koje slave pobjedu na Monte Meletti, kao vrhunsko dostignuće, a da im ni nakraj pameti nije da siđu u italijansku ravnicu, u Veneto i da se ispričaju za desetine hiljada pobijenih Italijana, razrušene gradove-muzeje, računajući i samu Veneciju… Naši su zemljaci uz prigodne bečke marševe, ginuli za cara Franju… A, tvrdoglavi Italijani nisu htjeli da se pokore. O tome kako je izgledalo kad odvažni preci naših „heroja“ sa Monte Melette nisu htjeli da se pokore istom tom caru Franji, pisao sam već na ovom portalu.
Ustvari, Italijani su u konačnici pobijedili, a Austrijanci, potpomognuti Bosancima i Hercegovcima, izgubili… izgubili sve, i cara i carstvo. Slaviti poraze, na Balkanu je narodni običaj.
Franz Josef se nastanio u mnogim legendama, bajkama i… umalo ne rekoh, basnama. Čini se, što je neka priča fantastičnija i udaljenija od stvarnosti, to je trajnija. Uz povijest izgradnje uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini, primjerice, plete se i legenda o tome kako je car i kralj, nakon što je saslušao izvještaj o teškoćama probijanja trase kroz hercegovački krš, upitao:
– A, može li kilo zlata za kilo kamena…
– Može, može, kako ne bi moglo… i danas bismo spremno odgovorili… a, gdje to ima!?
I mada niko, pri punoj svijesti, ovu „pogodbu“ ne uzima za ozbiljno, ona se na razini kafanskog diskursa održava, bezmalo, jedno i po stoljeće.
Car Franjo je volio metal. Čim je kao osamnaestogodišnjak zasjeo na austrijsko prijestolje i primio carske insignije i druge, mahom zlatne zvečke, započeo je svoju romansu sa metalom. Omiljene igračke su mu bili brojni ordeni i medalje. Osim onih koje je nosio na grudima, valja pomenuti i više stotina tona raznih odlikovanja i priznanja, koja je dodijelio, u prvom redu vojnicima i činovnicima Dvojne Monarhije i „zaposjednutih pokrajina“, tokom perverzno duge vladavine (nedostajalo je desetak dana do punih 68 godina).
Austro-Ugarska je bila eminentno militaristička i beamterska, činovnička država. Ako ne bi bilo ekscesa i preranih smrti, karijera K. und K. činovnika odvijala se ravnomjerno i predvidivo. Prelazilo se iz nižeg platnog razreda u viši, matematički precizno rasla je plata i dobivala se priznanja. Carsko odlikovanje bilo je svojevrstan novi identitet činovnika, vojnika ili drugog državnog službenika, ali i privatnika… pa su se podaci o odlikovanju redovno navodila iza ličnog imena. Svaki orden ili medalja imali su ikonicu i ona je u službenim i neslužbenim aktima stavljana uz ime i funkciju.
Prilikom čestih pojavljivanja pred podanicima i stranim gostima, car je obavezno nosio sablju o pojasu, a u lovu, koji je opsesivno praktikovao, dakako, pušku i drugu lovačku „metalnu galanteriju“. Zajednički carski objedi, u krugu brojne vladajuće familije, uključivali su čitav jedan trezor zlatnog, pozlaćenog i srebrnog posuđa, svijećnjaka i, razumije se, „bešteka“, „escajga“ ili kako se sve još naziva pribor za jelo.
Franjo Josip I, bio je čovjek devetnaestog stoljeća, koje je bilo sasvim opsjednuto metalnim predmetima i konstrukcijama. Najviše metala, logično, okruživalo je cara na njegovim brojnim putovanjima dvorskim vozom.
Car je po pravilu spavao u jednostavnim krevetima, umjesto pod raskošnim carskim baldahinima. Prilikom boravka u Sarajevu, odsjeo je u rezidenciji Konak i spavao u sobi sa krajnje skromnim namještajem. Naravno, careva koketerija sa jednostavnošću i skromnošću, bila je jedno, a nešto sasvim drugo, bili su basnoslovni troškovi dvorova Hofburg i Schönbrunn, Miramare, Kaiserville u Ischlu, caričinog dvorca Achilleion, te brojnih drugih luksuznih rezidencija i lovačkih kuća… Tu su još i troškovi putovanja, balova, darova, faraonski troškovi ljubovanja sa Katharinom Schratt, etc. Valja imati na umu, da je ova carska parada, kako rekosmo, trajala bezmalo sedam decenija.
Međutim, sve je to zanemarljivo, prema kolosalnom trošku u koji se upustio Franjo Josip I, započevši, napadom na Srbiju, takozvani Veliki ili Prvi svjetski rat. Već nakon godinu dana vojevanja, koje je u prvo vrijeme bilo uspješno, vidjelo se da svi redovni resursi Monarhije nisu dovoljni i da rat guta sva dobra.
Mogli bismo nadugo i naširoko propitivati slabost imperatora prema zlatu, srebru, željezu, bakru, olovu… no, svrha ovog preludija je da uvede u ono doba kada su sa svjetske scene otišli, prvo Franjo Josip, potom i Austro-Ugarska.
Pred kraj života imperatora, svi državni mehanizmi su pokrenuti da bi se od stanovništva iscijedilo što više za rat. Sukcesivno su raspisivani javni zajmovi, za koje su i ptice na grani znale da ne mogu biti vraćeni… Uostalom, općenito gledajući, malo je primjera da su države vraćale zajmove.
Drugi francjozefinski način, izvlačenje dragocjenosti od stanovništva, bio je provođen pod devizom:
Gold gab Ich für Eisen /Dadoh zlato za željezo/
Ljudi su masovno donosili zlatni i srebrni nakit i druge dragocjenosti, a zauzvrat dobivali željezni prsten sa ugraviranom gore navedenom elipsom.
Potom su na sve strane postavljeni takozvani Željezni ratnici-vitezovi (Wehrmann im Eisen). Bili su načinjeni od drveta, a ljudi su kupovali eksere i zabijali ih u te drvene figure, tako je na kraju ratnik bio sav prekriven željeznim ekserima i bio „željezni ratnik“. U Sarajevu je jedan takav stajao ispred glavne željezničke stanice u Pofalićima, a drugi ispred sadašnjeg spomenika oslobodiocima Sarajeva u Ulici Maršala Tita („Vječna vatra“). Tog Wehrmanna oblikovao je znameniti bečki skulptor, majstor drvorezbarstva, profesor Franz Zelezny.
Novac prikupljen ovom operacijom, bio je namijenjen udovicama poginulih vojnika i njihovoj siročadi. Zaklada ratnih udovica i siročadi utemeljena je mjeseca oktobra 1914. g.
Na čelu odbora Zaklade bio je vrhbosanski nadbiskup, dr Josip Stadler, potpredsjednici su bili, mitropolit dabro-bosanski, Evgenije Letica i reis-ul-ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Džemaludin efendija Čaušević. U odboru su još bili: potpredsjednici Bosanskog sabora, dr Jozo Sunarić i dr Danilo Dimović; šerijatski sudija, Salih efendija Mutapčić, gradski fizik, dr Fridrich Fronius. Počasni predsjednik bio je dr Nikola Mandić, a blagajnik Ješua D. Salom. Vidno je da je u ovom „poduhvatu“ učestvovala etno-konfesionalna elita svih zajednica.
Na tabli u podnožju skulpture „željeznog ratnika“ bilo je ispisano:
Za cara svoga, za rodnu grudu
Život smo dali u ljutom boju
Milosti bratskoj, brigi i trudu
Dajemo djecu, sirotnu svoju.
Slijed poteza bio je:
dajemo život za cara u ljutom boju, a milosti bratskoj predajemo djecu svoju…
Pjesnika je ponijelo i prenijelo. Nije, biva, bila upitna ta besmislena žrtva senilnom caru i austrougarskoj imperijalnoj megalomaniji. Taj užas se predstavljao kao nešto uzvišeno i samo-po sebi-razumljivo… A, u času otkrivanja ovog „mami-para“ spomenika, odigravala se u epskim razmjerima „proizvodnja“ udovica, siročadi i invalida… Za cara!
Nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ta skalamerija je uklonjena i prodata na aukciji održanoj na Atmejdanu. Nova Kraljevina učinila je to u prvom redu iz averzije prema svemu austrougarskom. O ovoj skulpturi u svojoj objavljenoj doktorskoj disertaciji, detaljno je pisala akribična i pouzdana historičarka, dr Andrea Baotić-Rustanbegović.
Mada sam Franjo Josip nije bio sklon ratu, u njegovo ime je rat započet, vođen i produžavan, u njegovo ime je de facto opljačkano stanovništvo. Pored navedenih instrumenata te pljačke pod krinkom dobrovoljnosti, pravo pustošenje je izazvala glad ratne mašine za metalom. Sve metalno što je dijelio i dodjeljivao, car je sad tražio natrag… i znatno više od toga. Pred sam kraj njegovog života, desetak dana prije nego što će imperator izdahnuti, započela je devastacija crkvenih tornjeva. Naime, vojska je u saradnji sa crkvenim vlastima počela skidati brončana zvona s tornjeva, jer je zarad ratnih dejstava i finansijskog iscrpljivanja, ponestalo metala za oružje.
Šta su nadbiskupu vrhbosanskom dr Josipu Stadleru, kao najvišem katoličkom prelatu u Bosni i Hercegovini bili prioriteti i kako je motivirao ovu u osnovi svetogrdnu operaciju, moguće je razabrati iz okružnice upućene svim župnicima pod njegovom jurisdikcijom. Okružnica je bila uniformna, samo je mijenjana adresa, te broj zvona koja će vojska oduzeti. Ovaj dopis je upućen Župnom uredu u Fojnici, a sačuvan je u Arhivu fojničkog samostana:
OKRUŽNICA
Velečasnom Župnom uredu
U Fojnici
Što se već odavno očekivalo, to će se ovih dana provesti:
Za odbranu drage naše otadžbine i previšnjega prijestolja, morat ćemo da žrtvujemo naša crkvena zvona. Neprijatelj ugrožava opstanak naše domovine, našega naroda, pa i sv. vjere naše; sinovi se naši bore kao lavovi, da nam obrane kralja, domaće ognjište i vjerske svetinje naše. Rado davaju živote svoje u toj pravednoj borbi. Očito se pokazalo kroz dosadašnje dugotrajno ratovanje, da je pomoć Božija s naše strane i da nam Bog, Gospodar vojskâ, pomaže u toj nejednakoj borbi, gdje je sav gotovo svijet ustao proti nama. Odolijevali smo dosada nadmoćnim neprijateljima, naše su junačke čete iznosile pobjedu za pobjedom, pa se čvrsto uzdamo, da će ih pratiti blagoslov božji i pomoć božja do konačne pobjede, dok nam osiguraju trajan i čvrst mir. Neprijatelj je međutim sada još dosta jak, pa se mora borba da nastavi, dok se taj mir ne izvojšti. A naša je sveta dužnost, da pružimo našim junacima potrebitih sredstava u ruke, što im trebaju za daljnje vojevanje. Jedno od glavnih sredstava jesu razne vrste kovina. Što se iziskuju za izradbu potrebitog oružja. A među ove kovine spada u prvom redu bronca od koje su salijevena naša crkvena zvona. Naši nas sinovi na bojištu mole, da im pružimo tu pomoć. Domovina nas zove da ne oklijevamo, već da dadnemo sve, što imamo, da zaštitimo njezine granice i pomognemo našoj vojsci, koja uza svu svoju hrabrost bez oružja ne može postizavati uspjeha. Kad smo žrtvovali krv svoju i djecu svoju na oltar domovine, zar ćemo oklijevati da žrtvujemo zvona, koja su nam doduše mila i draga, a koja možemo kasnije ipak nabaviti, pa i ljepšima i boljima nadoknaditi? Drage ćemo volje doprinijeti i tu žrtvu za obranu kralja našega, otadžbine naše i junaka naših na krvavim ratištima.
Druge zemlje u našoj monarhiji već su predale svoja zvona za vojne svrhe. Svagdje su to učinili katolici najpripravnije, bez otpora i bez prigovora. Nećemo zaostati ni mi za ostalim zemljama naše carevine. Eto, katedrala je naša prva predala svoja milozvučna zvona, drag i nezaboravan dar, što su ga poklonili Bosni naša braća Slovenci. Pa tako će učiniti i sve ostale župe naše nadbiskupije.
U tome smislu izvolite progovoriti sljedeće nedjelje vjernicima s oltara i opomenuti ih, da se ne bi možda našao tkogod, koji bi htio na svoju nesreću prigovarati ili se dapače opirati pri skidanju crkvenih zvona.
Obzirom na skidanje crkvenih zvona izvolite primiti na znanje sljedeće:
1.
Zvona će preuzimati zastupnik vojničkog građevnog odjeljenja, koji će sastaviti na licu mjesta s Vama zapisnik. U tom će se zapisniku naznačiti mjesto odnosno crkva, broj oduzetih zvona, njihova težina i oznaka dotične vojničke oblasti, koja će isplatiti odštetu za zvona. Odšteta je utanačena jedinstvenom cijenom od 4 K po kilogramu bronce. Zapisnik će se sastaviti u dva primjerka, od kojih će se jedan ostaviti župnom uredu, a drugi će preuzeti zastupnik vojničkog građevnog odjeljenja.
2.
Za skidanje zvona pobrinut će se vojnička oblast, koja će snositi sve troškove. Isto će se vojnička oblast pobrinuti za otpremu zvona do željezničke stanice. Za eventualnu štetu, koja bi nastala pri skidanju zvona na tornju ili na crkvi, preuzima odgovornost vojnička oblast, koja će platiti dotičnu odštetu. Popravci koji bi se morali zbog toga provesti, imadu se sa troškovnikom najdulje u roku od godinu dana prijaviti vojničkoj oblasti. Ovo se može učiniti i preko potpisanog ordinarijata.
3.
Za podizanje novih zvona ne preuzima vojnička oblast nikakve obveze niti će platiti za to kakvu odštetu.
4.
Cijena od 4 K po kilogramu odnosi se samo na onaj materijal, koji sadrži bakar (bronca), a ne jednostavno, željezo.
5.
Svaki župni ured ima odmah, nakon što su zvona oduzeta, izvijestiti o tome ordinarijat i prijaviti mu, da li je učinjeno bez svake neprilike, i kolika je težina oduzetih zvona.
6.
Za sva župna zvona isplatit će prema zapisniku vojnička oblast dotičnu odštetu po 4K po kilogramu nadbiskupskom ordinarijatu, koji će novac koristonosno uložiti za svaku župu napose. Taj će se novac moći upotrebiti samo za nabavu novih zvona. Odšteta za samostanska zvona isplatit će se dotičnom redovničkom starješinstvu.
7.
Nijedna župa ne smije bez izričite dozvole ordinarijata nabavljati nova zvona od čelika ili od koje druge kovine.
Vaša župa posjeduje prema priposlanom popisu 5 zvona.
Vojnička će Vam oblast oduzeti 2 veća zvona.
Ostavit će Vam se 3 manja zvona.
Nadbiskupski Ordinarijat vrhbosanski
U Sarajevu, dne 10. studenog 1916.
÷ JOSIP,
nadbiskup
Samo dvije godine kasnije, u danima kad je car i kralj Austro-Ugarske, Karlo abdicirao, isti dr Josip Stadler zaboravlja gotovo fanatičnu odanost Beču i Habzburzima, te u novoj okružnici poručuje:
Napokon nam se smilova Promisao Božja i dokrajči vrijeme ove neiskazane kušnje. Međusobna mržnja i klanje stišava se i narodi se spremaju da se izmire. Budimo zahvalni vječnomu ocu, što je milostivim okom pogledao na našu beskrajnu bijedu i uslišio naše vapaje i molitve! A više nego ijedan drugi, dužan je naš hrvatski narod da od sveg srca zahvaljuje Gospodinu Bogu, koji se u svoj nedokučivoj providnosti i dobroti udostojio, da upotrijebi sadašnji međunarodni rat i opću nesreću za naš spas i za našu slobodu. Usred općega meteža i hrvanja sinula je našem narodu zraka sunca: ono za čim su naši oci i praoci uzdisali, ovih se dana ostvaruje pred našim očima; narod naš dobiva svoju vlastitu samostalnu državu.
Dakle, dr Stadler, koji je smatrao da nijedna žrtva ni davanje caru i Monarhiji nisu preveliki, sad oduševljeno govori o stanju, koje je potpuna negacija njegovih dojučerašnjih uvjerenja i djelovanja.
Koji su bili razmjeri ovog „patriotskog sakupljanja“, vidljivo je iz zvanične liste predmeta koje valja predati.
Potaknuti od svojih najviših predstavnika, Bošnjaci-muslimani su sakupili brda metalnih predmeta, mahom od bakra i mesinga i dali golem prilog ovoj velikoj sistematskoj pljački.
Meni, barem, zastrašujuće izgledaju ove gomile ibrika, džuguma, sahana, džezvi, kazana, tendžera, tepsija, etc…
Nevolja, naravno, nije samo u izgubljenom bakru, nego u trajno izgubljenim autentičnim djelima domaćeg kazandžijskog umijeća. Taj gubitak nisu mogli nadoknaditi nametnuti bečki akademski uzorci, prema kojima su predmete izrađivali učenici Škole za umjetne zanate. Austrougarska vlast je instalirala svoje poimanje i doživljaj Orijenta, pa su novi kazandžijski proizvodi bili sasvim pravilni, simetrični i više nalik na umjetnost u metalu dalekih bogatih kultura, bliskoistočne, persijske, indijske… U Beču je bila stalna prodajna izložba tih proizvoda i proizvoda sarajevske ćilimare.
Džamije, bezbeli, nemaju zvona, ali zato imaju bakarni ili olovni pokrov na kubetu i munari. Jedna od najznačajnijih islamskih bogomolja u Sarajevu, koja je odoljela i Eugenu Savojskom Palikući, džamija Mustaj-bega Skenderpašića, u operaciji „Patriotskog sakupljanja metala“ ostala je bez olovnog pokrova. Propadala je dvadesetak godina i 1935. g. porušena. Munara ove džamije porušena je 1960. g.
Svako poređenje ovih povijesnih, sa superiornim savremenim pljačkašima na vlasti, ćorav je posao. I jedni i drugi su u „poduhvate“ ulazili bez trunke obraza, samo što iza današnjih stoje talentovani i obrazovani saradnici, pažljivo razrađene procedure i vrhunska tehnologija, ali i običaj, da sve što ih kompromituje, s nevjerovatnom lakoćom, označe kao fake news… Nazdravlje!