Žujo: Rusofilija, austrofilija...

Čudne su to boljke.

Kad se čovjek odrekne sebe, onda mu je lako… Naša smetenost i raskorak u globalnim svrstavanjima, njiše se od sumanute ideje: Život za cara… do perverznog gastronomskog opredjeljenja:

Draže mi je rusko g…. nego američka torta… ili obrnuto…

I mada svaka baja božija zna, da se ključnih, a posebice onih najmoćnijih pozicija, po pravilu dokopaju kompleksaši i sociopati, ipak, mi im se klanjamo i vjerujemo da nisu do cilja stigli preko leševa, da nisu ogrezli u laž i bezosjećajnost, nego da nam ih je sâmo nebo poslalo. Kod monarha, samodržaca, bilo je barem jasno šta misle o izvoru svoje vlasti:

Po milosti Božijoj i volji narodnoj…

U aktualnim pseudo-demokratijama, mandat je ovisan o novcu, propagandi, kontroli medija i zloupotrebi socijalnih mreža, populističkom ašikovanju sa biračima uz njegoševsku primisao: Pučina je jedna stoka grdna… konačno, izbor je ovisan o diskreditaciji ili, počesto, likvidaciji političkih rivala.

Šta li se dogodi u bespućima sive mase, u labirintima mozga, pa da zdrava, normalna osoba, zauzme podaničku, popuzansku poziciju i povjeruje da bismo bili Beč, da onaj blesavi momak ne ubi nadvojvodu i u njega mu ženu, te da bismo bili svjetska sila (nas i Rusa, trista miliona…), da Maršal nije ogradio društvo zaluđenih staljinista na negostoljubivom otoku. Nije to, dakako, bilo ni nježno, ni pojedinačno gledajući pravedno, ali jest bilo, što bi braća Hrvati kazali, učinkovito.

Mi, balkanski nesrećnici, vazda smo bili prinuđeni birati između dva zla ono, koje nam se čini manjim. Tako se dogodilo, da uz slobodarski duh, stoljećima uzgajamo i nezdravu ljubav prema okupatorima i tuđoj zločinačkoj megalomaniji. Ako zanemarimo svjetske osvajače, Vizantiju, Rim, Mongole i Osmanlije, kojima se teško moglo oduprijeti, lokalne južnoevropske invazione armade, predvodili su, nema sumnje, loši đaci, koji su nastojali u nesretni Balkan ugurati svoje Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Austrije, Velike Mađarske, Velike Italije i Velike Bugarske…

Ti bolesnici su, očigledno, iz aritmetike i geometrije u školi dobili čistu jedinicu.

Rusofilija, bolećivost prema najvećoj slavenskoj državi i caru baćuški, potom prema Lenjinu, Staljinu… Putinu, prema navodnim zaštitnicima sveg slavenstva, školski je primjer nekritičkog i neosnovanog idolopoklonstva. Ponajdalje u tom smislu otišli su Srbi i Crnogorci (naime, njihovi režimi), mada su im suha povijesna fakta kazivala, da je ta opsjednutost Rusijom, bila neutemeljena i da ima puno više primjera kad je Rusija balkanska plemena ostavila na cjedilu ili prosto prodala, nego što ih je nesebično štitila. Uglavnom je ukupnu sagu o pomoći i podršci braće Rusa moguće svesti na folklor i simbolične geste prijateljstva, a u materijalnoj sferi, na čistu sadaku.

U evropskoj povijesti druge polovine 19. stoljeća, prijelomni događaji za Balkan, bili su rusko-turski i srpsko-turski ratovi, te austrougraska okupacija Bosne i Hercegovine. Istina je da su u prvom ozbiljnom sukobu Srbije, željne slobode i samostalnosti, Srbe podržali ruski dobrovoljci, posebno ruski ljekari, da je i ruska država pomagala, ali je, također, istina, da su ustvari Srbi ratujući s Turcima olakšavali ruske ratne napore. Također je gorka istina, da je takozvanim Sanstefanskim mirom, Rusija, ubrzo nakon bratskog ratovanja, sasvim okrenula leđa Srbiji, favorizirajući Bugarsku i vlastite interese na Balkanu.

Tradicija je nastavljena u vrijeme takozvane Aneksione krize. Aneksija Bosne i Hercegovine, kao trećeg entiteta Austrougarske monarhije, srušila je srbijanske snove o velikoj državi. Rusi su im jednostavno zavrnuli ruku i prisilili da prihvate aneksiju i čak zvanično izjave kako im aneksija ne šteti nacionalnim interesima.

Legenda o tome, da je Rusko Carstvo ušlo u Prvi svjetski rat zbog Srbije, samo je legenda. Rusija je vazda ratovala isključivo zarad vlastitih interesa. Tako je bilo u svim osvajačkim pohodima i na crnomorskim obalama, na Kavkazu, u Mongoliji, u Avganistanu, diobama Poljske, zaposjedanju baltičkih državica, podjeli Njemačke, invaziji Čehoslovačke i Mađarske, etc, etc. Ruska „podrška“ i „pomoć“, stravično je koštala mnoge zemlje i narode. Neovisno o režimu, carskom, socijalističkom ili liberalno-kapitalističkom, unutarnji oblik ruske vladavine i politički program, bio je autarhija, a vanjski, imperijalno širenje. Kolika je ruska ljubav prema ostalim Slavenima, pokazuje ukrajinski horor, koji se odvija pred očima cijelog svijeta.

A, austrofilija… Ta emocija je razumljiva, ako se simpatije odnose na Republiku Austriju, koja se nije dvoumila i odmah je priznala samostalnu Bosnu i Hercegovinu, te podržala njen napor da se odbrani i održi. U ratnom i poratnom razdoblju Austrija je kontinuirano pomagala Bosni i Hercegovini u sferi diplomatije, ekonomije, kulture i obrazovanja. Pomagala je i pomaže konkretno i bez rezerve. Njeni predstavnici u Sarajevu nastojali su i nastoje razumjeti bosanskohercegovačke prilike i pomoći svima. Neki od njih, poput ambasadora Martina Pammera, koji izvrsno govori naš jezik, bili su dnevno prisutni i uključeni u različite dimenzije obnove života i rada.

No, ako je riječ o žalu za Kakanijom i „carem Vranjom“, Za Habzburzima… onda je to slučaj za čije razumijevanje su neophodna mišljenja i odgovarajućih stručnjaka, posebice medicinskih.

Mi jesmo bića sklona nostalgiji. Počesto se okrećemo prošlosti, odvraćajući pogled od mizerne sadašnjosti. Ali, da bi neko smislio i iskazao onu dosjetku kako bismo bili Beč, da ne bijaše Sarajevskog atentata, nije morao imati više od dvije i po ganglije.

Mi bi bili Beć… Jašta radi… Ni Beć, ni Beč, „ni carstvujušča Vienna“. Onaj ko je taj „biser“ izmaštao ili ne zna šta smo mi ili ne zna šta je Beč.

Ima puno ozbiljnih razloga, zašto ni u bunilu ne bi trebalo žaliti za Austro-Ugarskom. Neke sam već naveo na ovom istom portalu.

Općenito, zašto bi neko žalio za statusom okupiranog i potlačenog… i zašto bi mu tuđa vlast, tuđi jezik i kultura, bili draži od svog vlastitog!? Znači li često prizivanje stranih sila i vladara, da je u nas nepovratno razvijen podanički mentalitet, te da poslove društva i države nismo u stanju sami voditi.

Notorno je poznato da, mimo očekivanja, ulazak austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu nije bio operetan, nego krvav, zbog snažnog otpora stanovništva, pa je carska i kraljevska vojska pri zaposjedanju Sarajeva, 19. avgusta 1878. godine demonstrirala besprimjernu surovost.

Za branitelje nije bilo milosti. Tretirani su kao divlji fanatici, jer nisu pred okupacionu vojsku izašli s cvijećem. Službeni i novinski izvještaji tretirali su ih kao bandite koje treba likvidirati, pa makar stajali i na vlastitom pragu… I bojovnici generala Filipovića su to činili nemilosrdno. Temeljiti Hamdija Kreševljaković odavno je naveo imena Sarajlija ubijenih u ponedjeljak, 19. avgusta 1878. g. Riječ je samo o onim žrtvama za koje je Kreševljaković pouzdano saznao. Bilo ih je, dakako, znatno više. Dovoljno je obratiti pažnju na načine ubijanja branitelja Sarajeva, pa da se rasprše sve floskule o kulturnoj, o civilizatorskoj suštini habzburškog zaposjedanja Bosne i Hercegovine. Ostaje i dalje neshvatljivom sklonost Austro-Ugarskoj direktnih potomaka ovih žrtava. Rekoh, imena su odavno objavljena, ali mi ih ignoriramo, pa makar nam bili i rod rođeni. Lako je iz Kreševljakovićevog popisa prepoznati naše odvažne i zlosrećne pretke. Napomene u zagradi su Kreševljakovićeve.

Žrtve austrougarske provale u Sarajevo, u ponedjeljak, 19. avgusta, 1878. g.:

Alija Aganović, sin Salihov sa Bjelava, poginuo na Bjelavama;

Mustafa Aganović, Alijin brat;

Mula Salih Ahmetaš;

Alija Alajbeg, tabak i tabački ćehaja iz Dugog sokaka, poginuo u Haniću i ondje pokopan;

Avdaga Ališah iz Uskudar Ahmed Čelebijine mahale;

Nezir Altuka, halač sa Budakovića, gdje je i poginuo;

Suljo Arnaut, sluga Salihage Merhemića, poginuo na Žutoj tabiji;

Sabit Arnaut, bostandžija sa Budakovića, gdje je i poginuo;

Salko Bakalović, sin Mehmedov, poginuo na Gorici i ondje pokopan;

Bećir, sluga u Tarahije, ubijen u kući svog gospodara na Hambinoj carini;

Ahmed Beča sa Čobanije, poginuo na Gorici;

Mehmed Begimam iz Ćemaluše, pucajući iz topa. Bio je zlatarski kalfa u majstora Hadžiosmanovića;

Mehmed Bendžo, kazaz, poginuo na Strošićkoj tabiji;

Hasnija Berberović, supruga Salihagina, ubijena na Budakovićima;

Salihaga Berberović, s Budakovića, gdje je i poginuo;

Mehmed Bičakičić, iz Arapove mahale, poginuo pred džamijom u Kadinoj mahali. Radio je s duhanom;

Suljo Bjelopoljac, poginuo na Bakijama i ondje pokopan;

Mustafa Bostandžić, terzija s Budakovića;

Mehaga Bravo, s Bjelava. Poginuo kao topčija na Bakijama;

Muhamedaga Brkanić, kazandžija iz Lubine mahale, poginuo na Bakijama;

Salih Bučo, odundžija (konjušar) iz Kotara (Budakovići), izboden bajonetama;

Mustafa Buljugija, kiridžija sa Soukbunara, gdje je i pokopan;

Junuz Crnčević, mestvedžija, stanovao i ubijen na Budakovićima;

Mustafa Čajo, stanovao i ubijen na Budakovićima;

Husein Čamdžić, terzija s Vratnik-mejdana, poginuo na Bakijama;

Mustafa Čeligija, dijete od tri godine, ubijeno u kući roditelja na Pajama. Ovdje je ubijeno i dijete iz porodice Ablaković, koje je bilo kod pomajke;

Salih Čeligija, sarač s Paja, poginuo pred svojom kućom i pokopan prema džamiji na Pajama;

Hamid Čibukčić, iz Vinograda, poginuo na Bakijama. Bio je kestendžija i pasvandžija;

Salih Čibukčić, čibukčija sa Budakovića, gdje je i poginuo;

Ćato (imena ne znam), starac, zanatom kazaz iz Saračeve mahale gdje je i poginuo kao i njegov sin;

Ćato Avdija, pretrga;

Mehmed Ćeremida, firaledžija, stanovao i ubijen na Soukbunaru;

Edhemaga H. Ćesrija, sin Abdulhamidov, trgovac s Atmejdana, poginuo na Ravnim Bakijama i ondje pokopan;

Delić (imena ne znam), iz Jezera, poginuo u svojoj kući, a s njim su poginule i dvije žene iz iste porodice;

Mustafa Demirdžija, sin Ibrahimov i unuk Abdulahov, poginuo pod tabijom na Strošićima. Pokopan je u groblju kraj kule na Ploči;

Avdija Dokara, sin Hadži Mustafin, pao u Vrbanjuši i ukopan uz Sinanovu tekiju;

Dreka, djevojka iz Jezera, poginula u dvorištu, a u kući joj je ubijena mati;

Mujaga Dreka, urar iz Koševa, poginuo u Koševu, ukopan uz džamiju u Jezeru;

Halilaga Duzović, telal iz Čebedžija, poginuo kod Vrabine česme i ukopan u bašči svoje kuće. Ukopale su ga žene;

Hadži-Mustafa Džendžo s Gorice, poginuo i ukopan na Gorici. Išao više puta u Meku kao bedel. Govorio je dobro arapski.

Husein Džipa, ubijen i pokopan kod Žute tabije na Jekovcu;

Hadži-Junuz Ekmić, kazaz i kaligraf, imam Lubine džamije, poginuo na Bakijama;

Bajro Eskidžić, terzija sa Budakovića, gdje je i poginuo;

Fenjerdžija (Šehović) sin Mehagin, zanatom fenjerdžija iz Divan-kjatib mahale, poginuo na Bakijama;

Fenjerdžija (Šehović) Osman iz Nove mahale, bio derviš, poginuo i pokopan uz džamiju u Novoj mahali;

Ibrahim Festa, s Hambine carine, poginuo na Perčinu, više Paleža;

Meho Fetahović;

Avdo Garibija, s Golobrdca, poginuo na Bjelavama;

Mušanbeg Glođo iz Ćurčića mahale, poginuo na Bakijama;

Muhamed Gondžo, terzija s Budakovića, ubien u vrtu svoje kuće gdje je ležao bolestan;

Hasan Goraždak, sin Hadži-Derviš efendijin, zaklan na vratima svoje kuće na Alifakovcu;

Mejra Goraždak, žena Hadži-Derviš efendijina, ubijena u kući na Alifkovcu;

Mustafa Grabčijan, sin Hadži-Sulejmanov sa Širokca, doseljenik iz Užica;

Alija Gutić, poginuo na Debelom brdu kod Urjan–dedina turbeta;

Mula Abdija Hadžić, imam Pačadži Hadži-Nesuhove džamije na Bardakčijama, zaklan i ondje pokopan. Bilo mu je preko 70 godina. On je otac Hadži-Lojin. Pravo mu je prezime Vilajetović;

Salih efendija Hadžić, mujezin Gazi Husrev-begove džamije, poginuo na Budakovićima, pred svojom kućom;

Muhamedaga Hadžihalilović, poginuo na vratima svoje kuće u Žabljaku;

Muhamedaga Hadžiomerović;

Ahmed Halapa, starac ubijen u bašči svoje kuće u Žagrićima i ondje pokopan. Pravo mu je prezime Mašić:

Halapina supruga;

Mustafa Halep, tabak iz Hadžiabdinice, poginuo na Brajkovcu;

Salih Halep, tabak iz Hadžiabdinice, poginuo s bratom Mustafom;

Ibrahim Handžić, tabučija u dućanu kraj Latinske ćuprije, poginuo na Toki;

Melća Handžić, Ibrahimova žena, poginula na Toki;

Mula Salih Harba, kazaz iz Jezera, poginuo u svojoj kući i pokopan u dvorištu Kemal-begove džamije;

Hasan čauš, vojnik Bošnjak, poginuo na Babi;

Muhamedaga Hasećija, sin Hadži-Mustafin;

Ibrahim Hiroš, poginuo na Budakovićima;

Pašan Hota, prodavač voća s Budakovića, gdje je i poginuo;

Atifa Hrasnica, supruga Mehage Svrze, poginula slučajno u svojoj kući na Čeirdžiku;

Avdo Hrustić, sarač, zaklan na Budakovićima i ukopan uz Sinanovu tekiju;

Salih Hunić, telal, poginuo na Pajama;

Imamović, zvan Dule Mehmed sa Bardakčija, poginuo na Humki;

Ibrahimaga Imamović, poginuo kod Alipašine džamije na Hisetima;

Muhamed Isaković, poginuo u Medresetima i ondje ukopan uz Hubjaraginu džamiju sa još sedam drugova čija mi imena nisu poznata. Svi su izginuli s Isakovićem;

Avdaga Jabučar, s Budakovića, ondje poginuo i ukopan uz Sinanovu tekiju;

Mula Ibrahim Jamakosmanović;

Mehmed Jusić s Bjelava, poginuo blizu svoje kuće;

Ahmed Jusufspahić, sa Soukbunara, izgorio u svojoj kući iz koje je pucao;

Mešan Jusufspahić, sa Soukbunara, poginuo u dvorištu svoje kuće;

Suljo Jusufspahić, sa Soukbunara, izgorio u svojoj kući iz koje je pucao;

Pašana Jusufspahić, sa Soukbunara. Sve četvoro je ukopano uz turbe na Soukbunaru s Buljugijom, Ćeremidom i Smajkanom u jednom grobu;

Salihaga Kabodaja, sin Avdagin, unuk Mehmedov, gvožđar, poginuo na Humki i u groblju Kartal Hadži-Mahmudove džamije;

Kadić, ubijen u Lukavici;

Mehmedaga Kahvedžić, iz Hubjaragine mahale;

Redžo Kahvedžija, poginuo na Brajkovcu;

Avdija (Anduz) Kalajdžić, poginuo na Mahmutovcu;

Mušan Kamenica, poginuo na Čekaluši noseći municiju;

Selim Kapidžić, poginuo na Obhođi i ondje pokopan;

Salko Kazazović, iz Kostajnice, bio vojnik topčija i poginuo na Bakijama, paleći top, ukopan je uz Bijelu džamiju;

(Salko?) Kečo, s Gorice, pao i pokopan na Gorici;

Ahmetaga Kestendžić, sa Vratnika, poginuo na Bakijama;

Mehmedga Kestendžić, sa Vratnika, poginuo na Bakijama, brat je Ahmedagin;

Muhamedaga Kestendžić, iz Ćemaluše, ubijen pred svojom kućom;

Keško, iz Careve mahale, poginuo na Bakijama;

Ahmed Kološ, iz Mihrivoda, bostandžija, poginuo na Budakovićima;

Mujo Konco, kiridžija s Hiseta, pokopan uz Tavil Hadži-Mustafinu džamiju;

Hamid Kotlar;

Alija i Mujo Kovačević, braća, poginuli na Mahmutovcu, i pokopani u bašči uz svoju kuću. U kući Muje Kovačevića na Mahmutovcu ubijena je jedna žena iz Goražda koja se zatekla kod njega kao gost;

Osmanaga Krajišnik, pao i pokopan u Haniću;

Osman Kreho, poginuo na Senginoj njivi (danas Šištet);

Salihaga Krko, kazaz iz Mihrivoda, poginuo pred svojom kućom;

Ahmed Krmdžić, s Komatina, poginuo na Babi;

Kupusović, s Vratnika;

Avdija Kurto, s Begovca, poginuo u svojoj kući iz koje je pucao;

Ibrahim Leka, iz Uskudar Ahmed Čelebijine mahale, poginuo na Humki;

Ibrahim Lukavac, s Vratnika, poginuo na Bakijama, i pokopan u dvorištu džamije na Carini;

Mula Hasan Lulo, iz Cicinog hana, zaklan. Bio je ratar i veliki majstor u kalemljenju voća;

Mehaga Mačkar, s Vratnika, poginuo na Bakijama;

Husein Mašić;

Bajro Meco, iz Medreseta;

Muhamedaga Meco, iz Medreseta;

Ibrahim Mećava, s Vratnika;

Mula Abdija Medan (Stari Medan);

Alija Merdan, zvani Stari Merdan iz Koševa, mušketan (strijeljan iz puške – op V.Ž.) u Koševu;

Ramo Merdžanović, kovač;

Ahmedaga Mešić, kazandžija s Vratnika, poginuo na Bakijama;

Sulejmanaga Misirlija, abadžija sa Čobanije, poginuo u dvorištu svoje kuće i ukopan uz Čoban Hasan vojvodinu džamiju;

Avdo Mravović, zaklan na Budakovićima;

Hadži-Hasab Mravović (Hadžagija), poginuo u kući na Budakovićima;

Zumreta Mravović, poginula na Budakovićima;

Muhar, starac od 80 godina. Bio je imam u džamiji u Strošićima;

Ibrahim efendija Mulić;

Nezir Mulić;

Suljaga Mulić;

Vejsil Mulić;

Mulić (?); Braća Mulići su bili sinovi Mulagini, po kome su dobili i prezime. Pravo prezime im je bilo Hadžihasanefendić. Stanovali su u Potoklinici, a ljetovali na Nišanu;

Mulić Omer;

Mumić (?);

Mustafa, sluga u Hadži-Muhamedage Šogolja, poginuo na Budakovićima;

Salihaga Muzur, telal, pucao iz svoje kuće u Zatikuši ulici i tu je poginuo. Ovom su zgodom vojnici našli jednu ženu s troje djece u Burilovu trapu i tu ih pobili;

Ahmed Nalo, sin Mula Omerov, terzija s Kotara (Budakovići, Ticina ulica), poginuo nedaleko od svoje kuće;

Salih Nalo, sin Mula Omerov, nalbant s Kotara, poginuo pokraj svoje kuće;

Alija Nišić, kiridžija poginuo na Hisetima i pokopan uz džamiju Tavil Hadži-Mustafe. S njim je poginuo i pokopan jedan mladić iz Jajca čije ime nisam mogao saznati;

Suljo Nišić, bakal s Budakovića, gdje je i poginuo;

Mehaga Novalija, poginuo kod Gazilerskog puta i ondje pokopan (danas Mali park);

Ibrahim Osmanbajraktarević, zvan Pišmiš iz Žagrića, poginuo na kućnim vratima;

Osman Osmanbajraktarević, sin Ibrahimov, zvan Pišmiš iz Žagrića, poginuo uz oca;

Avdija Palica, s Bardakčija, pao na Humki i ukopan uz džamiju na Bardakčijama;

Avdaga Pandur;

Mehaga Pandur, iz Kadračića ulice;

Husein Potogija, s Vratnika, đelepčija, poginuo na Bakijama;

Daut Pita, svirač s Đeke, poginuo na Đeki;

Nurija Pliska, hamal sa Budakovića, gdje je i poginuo;

Avdija Podžepac, ubijen u Strošićima pred džamijom;

Hašim Podžepac, s Vratnika, poginuo na Bakijama;

Avdija Podžo, s Prijeke česme, poginuo na Bakijama;

Mehmed Pribulja, sin Mula Salihov s Gornjih Hiseta, poginuo kraj Alipašine džamije i pokopan uz Gazilersko turbe;

Puhović, zvan Hodža Širo iz Žagrića, krpedžija, sasječen u svojoj kući u Žagrićima;

Mujo Pulić, sitar s Hiseta, poginuo na Hisetima i ukopan uz džamiju Tavil Hadži-Mustafe;

Mehaga Rakar, poginuo na Šištetu;

Fatuša Rizvić, kći Mula Hasanova, poginula u Tarahinoj kući na Hambinoj carini;

Nesiba Rizvić, supruga Mula Hasanova, poginula zajedno sa Fatušom;

Suljaga Samedović, pao na Budakovićima, ukopan uz Sinanovu tekiju;

Sandal, pekar iz Ćemaluše, poginuo u svojoj pekari;

Safet Saračević, sarač sa Budakovića gdje je i poginuo;

Hadži-Salih efendija Sarić, zvan Tandar, advokat iz Ćemaluše, poginuo i pokopan u Skelama pod Hambinom carinom;

Avdija Selim, baščovan sa Budakovića, gdje je i poginuo;

Salih Sirčo, iz Dola, poginuo kod Hadži-Omerove česme;

Supruga Skopljaka, iz Strošića, poginula u kući;

Mujaga Sloboda, iz Žabljaka ubijen i ukopan u Čekrkčinici;

Smajkan (imena ne saznadoh), konjušar sa Soukbunara, ubijen u bašči svoje kuće i ukopan uz turbe, sa Jusufspahićima i Ćeremidom u istom mezaru;

Muhamed Smajlefić, terzija, poginuo u Koševu;

Mujo Smajiš, poginuo na Ploči, ukopan u svojoj bašči;

Ibrahimaga Sprečo, pekar iz Sumbul mahale, poginuo na Ravnim Bakijama i ondje pokopan;

Supruga Derviša Softića, izgorjela na Budakovićima;

Salih Softić, poginuo na Budakovićima;

Alija Sudžuka iz Balibegovice, poginuo u Cicinom hanu, na Bibića njivi, ukopan u groblju Gazi Balibegove džamije;

(Vejsil ili Ibrahim) Sudžuka;

Sulejman, čauš vojnik iz Male Azije, poginuo na Bakijama;

Hasan Suljić, ratar iz Gornjeg Butmira, nastanjen u Lukavici, i ondje ubijen kao čuvar Radulovića pivare;

Ibrahim Suljić, sin Hasanov, ubijen zajedno s ocem;

Suljo Šabanović, hamal s Bardakčija, poginuo na Humki;

Ahmed Šakić, čizmedžija s Begovca, poginuo na Bostarićima i ukopan na Begovcu;

Ahmed Šakić, hodža zvan Hrnjo s Begovca, poginuo pod Debelim brdom i ondje ukopan;

Mehmed Šakić, čizmedžija sa Begovca, poginuo na Pišćivodi i ondje ukopan;

Mustafa Šakić, zvan Hrnjo, papučija, dobar majstor, s Mahmutovca, poginuo kod turbeta na Pišćivodi;

Mehmed Šebić, čauš s Vrbanjuše, zanatom jorgandžija, poginuo na Bakijama;

Ata Šehić, kći Alibegova, udata za Muhamedagu Mravovića, ubijena na Budakovićima;

Šehić (?), kmet Mulića, poginuo s Mulićima;

Ferhat Tabak i Alipašine mahale, zanatom tabak, zaklan na vratima svoje kuće;

Hadži-Fejzija Tabaković, tabak, stanovao i poginuo kraj Alipašine džamije;

Mehmed Tain;

Ahmedaga Tajindžić iz Žabljaka, ubijen u Čekrkčinici i ondje ukopan;

Mujaga Tajindžić, s Mutnog potoka, pao na Hisetima, a ukopan u Čekrkčinici;

Tale stari, iz Uskudar Ahmed Čelebijine mahale;

Mula Salih Tarakčija, sin Osmanov iz Kemalbegove mahale (Koševo), kazaz, pao kod Alipašine džamije;

Ahmed Teligrafčija, rodom iz sela Mokro, služio je kod brzojavnog ureda u Sarajevu, a poginuo je na Bakijama, pravo mu je prezime Muharemagić;

Osman Teligrafčija, čauš;

Avdija Terzimujić, zaklan pred džamijom u Strošićima;

Salih Tokalija, s Toke, izveden iz kuće i ubijen;

Mula Osman Tokmo, bostandžija u Kamiščinici s Budakovića, gdje je i poginuo;

Salihaga Tuka, iz Sumbul mahale;

Suljo Tuka sa Budakovića ubijen i izgorio u u Nalinoj kući u Kotarima (Budakovići);

Mehmed efendija Tulić, s Bjelava, imam i mualim, izgorio u svojoj kući. Bilo mu je preko 70 godina;

Muhamed Tulić, sin Mehmed efendije, pao na Bjelavama;

Mujo Vatrenjak, sin Mehagin, mladić od 17 godina, poginuo na Babi i pokopan na Pišćivodi;

Mujaga Zec, kazaz s Džidžikovca, ubijen i pokopan u bašči svoje kuće;

Husein Zeherović, bakal s Vratnika, poginuo na Bakijama;

Abdulah Zelić, sin Mehagin, poginuo na Budakovićima;

Mehaga Zelić, s Budakovića, bakal i mujezin, poginuo na Budakovićima;

Hadži Muhamed Zildžo, križač duhana, bio bimbaša odjelu boraca na Turbetu (Bjelave) i ondje poginuo;

Salihaga Zildžo, iz Sumbul mahale, poginuo na Bakijama;

Mula Salih Žerava, s Turbeta, ubijen na Soukbunaru;

Hadžija Žilo, tabak s Musale.

Ni najmoćniji, ni najbogatiji stranac, ne može upravljati zemljicom Bosnom i Hercegovinom pošteno i s ljubavlju, jer zemlje koje osvoji ili koje mu se same predaju, doživljava isključivo kao plijen. Srećom nije uspio ni dugotrajni pritisak na Bosance i Hercegovce da se svi, ama baš svi opredijele u smislu velikodržavnih apetita generiranih u Beogradu i Zagrebu… i posao gotov.

Ljudi su se opredijelili, ali za svoju zemlju.

Žujo: Rusofilija, austrofilija…

Valerijan Žujo