Za pola milenijuma postojanja Sarajeva „seksualni esnaf“ razvijao se po uzoru na starija urbana središta.
Da li je taj zanat najstariji… i da li je zanat?
Star je, zasigurno, koliko su stare i fine alatke neophodne za tu rabotu. U obrt se puno ne razumijem, ali bih rekao da je oko kupoprodaje takozvane fizičke ljubavi, oduvijek sve tu… i kupci i prodavci i razbojnička nadgradnja i, dakako, vlast. Vlasti je, po pravilu, više stalo do prihoda od tog posla i kontrole „entuzijazma“ koji pomenutu razmjenu prati, nego do moralne čistote. Govorili mi o ovom poslu potežući eufemizme i lirska izmotavanja ili ga grubo i tačno zvali kurvalukom, njegova suština je ista.
Za pola milenijuma postojanja Sarajeva „seksualni esnaf“ u ovom relativno mladom gradu, razvijao se po uzoru na starija urbana središta. U prvo vrijeme drama se plela oko krčmi i hanova uz česta krvava iživljavanja svjetine nad protagonisticama (najmanje krivim, ali ne i sasvim nedužnim). Povremeno, vlast bi ove djelatnice, jer je većina bila sa sela ili iz provincije, protjerivala u mjesta porijekla. Kasnije su procedure usavršene. Otuda legenda o sepetima u kojima su ljepotice skrivene dopremane na Trebević bogatim i raspusnim teferičlijama.
Austrougarska okupacija značila je uvođenje do perverzije razrađenog sistema uprave, zarad mira, reda i stalnog punjenja budžeta. I zanimacija o kojoj govorim, bila je uređena u skladu s tim načelima. Prvih desetak godina praktikovana je samo policijska, sanitetska i finansijska kontrola brojnih krčmi i svratišta na „Dolnjim Hisetima“, istočno od stare Fabrike duhana, između sadašnjih ulica Hiseta i Kotromanića. Na Marijin dvoru je bila i željeznička stanica. Iz tog vremena je izreka: Ukeketila se k´o kurva marindvorska…
Elem, stanovnicima tog kraja dojadiše i veseli domaćini i još veseliji gosti ovih radnji, pa u više navrata peticijama zatražiše da ih vlast ove „zabave“ kutariše. Velim zabave, jer je i zvanično bordel tada nazivan „noćnim zabavištem“.
Godine 1899. na samom izmaku 19. stoljeća, stroga, pedantna i odlučna administracija barona Appela, načini pravi podvig u tom smislu. Na lijevoj obali Miljacke, malko nizvodno od sadašnjeg Centra Skenderija, u kraju poznatom kao Podtekija, projektova i izgradi za cigle dvije godine, ne jednu, nego sedam javnih kuća.
Plan za ulicu bordela 1899. godine
Nazivi su im bili: „Crvena lampa“, „Plava lampa“, „Tri ruže“, „Pet mašina“ i tako to… i nastade potpuno nova ulica, kojoj do dana današnjeg ostade ime Nova. U prizemlju tih zabavišta bile su kafane i restorani, a na spratu sobe. Ako bi se kogod od gostiju preko mjere nakitio i razigrao, uvrh ulice je bila žandarmerijska ispostava. Uz nju je stajala i sanitetska stanica, gdje su glavne akterke ove drame dolazile na pregled i ovjeru odgovarajuće radne knjižice.
Ulica Nova 1916. godine
Vlast je ovaj biznis uredila i njegove dioničare utjerala u suru. To je više nego jasno iz pogoleme sačuvane dokumentacije o poslovima i sporovima vezanim uz pomenute lampe, ruže i mašine. U jednom aktu Samuel Hofmann, nakon što je od Samuela Bereitera za 90.000 kruna kupio noćno zabavište „Plava mašina“ u Novoj ulici na broju 3, traži od općine „točarinsku dozvolu“; u drugom Lucija Misleta traži ovjeru izmjena projekta javne kuće; u trećem Sofija Fleš, traži potvrdu da je držala radnju te vrste, kako bi regulisala porez.
Ulica Nova 2013. godine
Ukras na fasadi nekadašnje „Plave lampe“
Da je posao cvjetao, moguće je zaključiti iz zanimljive investicije Margaret Vičić Koženi. Ova poslovna žena, vlasnica nekoliko javnih kuća u Novoj ulici, podigla je 1909. godine naspram Braunove palate „Marienhof“, za to vrijeme luksuzan hotel pod imenom „Kontinental“ (kasniji vlasnici su ga nazvali Hotel „Royal“, a Sarajlije „Štunden-hotel“). Bilo je to kako se u reklami navodi „stjecište otmjene publike“. Ovo zdanje je važno urbanistički zarad mjesta gdje je podignuto i arhitektonski zbog primjene takozvanog bosanskog sloga i elemenata secesije.
Hotel „Royal“
Iz Beča do sarajevske znamenitosti
Može biti, da je bečko društvo na gornjoj karikaturi, iz lista „Die Muskete“, tražeći upravo Hotel „Royal“, malko zalutalo do objekta sličnog backgrounda, (kako ga je vidio umjetnik). Nema šta, inspirativno mjesto. Tu bi se ova nepretenciozna priča mogla razliti k'o delta, koja bi ponijela i na papir nanijela desetine zanimljivih persona, računajući znamenite sarajevske „dame noći“, „vojničke majke“, moćne „Madamme“, ali i razne (bez uvrede) „funjare“, „trapađoze“, „droplje“, „fanfulje“ etc, etc („trebe“ ne bi, jer se taj izraz emancipovao do uobičajenog naziva za djevojku… Svašta!)
Da se razumijemo, ovo moje pripovijedanje je poprilično suho i sterilno, jer iz njega ne govori iskustvo, nego knjiško poznavanje prilika i detalja… Dakle, ovo nije znanje, nego uvid… Korektno je to naglasiti, mada može zazvučati kao isprika ili odbrana…
Jedna od formula elitne prostitucije u Sarajevu austrougarskog razdoblja, kao i vremena između dva rata, bile su ženske kafanske kapele. Ne bih da griješim dušu, ali broj tih malih sastava i izgled članica (prema sačuvanim fotosima), podosta kazuje. Ako ništa, bijaše to moćan mamac za goste. Evo nekoliko oglasa iz tadašnjih sarajevskih novina.
U restoranu „Zeleni dvor“ mađarska kapela
i „Elvira“ u „Marienhofu“
Javne kuće su u Sarajevu zabranjene 1924. godine. Tako barem piše u odluci Gradskog poglavarstva. Djelatnost je, zapravo prešla u ilegalu. Da je to bilo tako, vidljivo je iz nove zabrane deset godina kasnije. Vlast je izvela snažan udar na prostituciju, o čemu 9. septembra 1934. godine kratko izvještava beogradska „Politika“.
„Politika“ 30. 9. 1934. godine
Endehazijska nakaza je 1942. godine za njemačku vojsku i ustaše, da se malo odmore od „posla“, ponovo otvorila u Novoj ulici „zabavište“.
Baveći se i ovom temom pišući početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća o Sarajevu, predložio sam jednom tadašnjem važnom uredniku, da to objavi. On je s visine kazao da to nije afirmativno za Sarajevo.
Jest za Pariz, za Amsterdam, za Hamburg, za Beč, za Rim… jest za Napulj, za Marsej i Stambol na Bosforu, a nije za Sarajevo…Vela havle! Kao da prava pitanja ne dolaze na početku, a ne na kraju kad je šteta učinjena.
Prije konačnog razlaza i u poslu i u životu, pogledali smo se sa puno međusobnog sažaljenja. On je mene sažaljevao, pretpostavljam, zbog onoga čime sam se pozabavio i o čemu sam pisao… A, moje sažaljenje prema njemu, to znam, bilo je zbog načina na koji je čovo razmišljao. Nazdravlje!