Žujo: Trabunjalo momče uz tamburu

U javnom, medijskom prostoru, uz sve dobro, pametno i valjano, od jutra do sutra, izloženi smo i upornom ponavljanju ordinarnih budalaština. Teško je to izdržati čak i onima koji se hvale da su psihički nepromočivi i nepoderivi. Preskočimo sferu politike, jer je to nepregled gluposti, zla i prljavštine… Začudno je šta pripadnici te kaste postižu oslanjajući se na vokabular od jedva nekoliko desetina riječi. Mimo politike, najprisutniji i najagresivniji je tabloidni stil, koji kao plijesan ubrzano prekriva naš svijet. Ništa više nije sveto i sve može pod noge.

Istina, dio tog terora moguće je izbjeći. Cunami muzičkog kiča ne mora nas preplaviti ako mu se maknemo s puta. Međutim i kad čovjek preskoči izvjesne radio i televizijske kanale i kutariše se turbofolk kuknjave, naklapanja i zavijanja, kad pobjegne, makar nakratko, od sirovosti i bezočnosti, dočekaju ga podjednako razorne, mada blještave i u celofan uvijene stupidarije.

Jedan veliki trgovinski lanac poručuje:

Tu sam čovjek, tu kupujem!

Kad sam prvi put čuo i pročitao tu jezički rogobatnu, glupavu i bezobraznu poruku, nisam mogao vjerovati. Pomislih tada, da je riječ o lošem prevodu originalne devize, no, izvorna krilatica glasi:

Hier bin ich Mensch, hier kauf’ ich ein!

Na tržištu, istina, vladaju zakoni džungle, ali, ako se baš i ne pridržavamo pravila pristojnosti i korektnosti, morali bismo se držati zakonskih odredbi. Zakon je regulisao pitanja nelojalne konkurencije. Navedena rečenica u osnovi znači:

Tu sam tretiran kao čovjek, a na drugim mjestima nisam, pa stoga tu kupujem…

Jer, ako sam i drugdje ljudski dočekivan, nije potrebno gornje naglašavati. Odnos prema kupcu kao prema ljudskom biću, valjda se podrazumijeva i niti smije, niti može biti posebnost i monopol samo jednog trgovačkog lanca.

U povijesti sarajevske neposredne trgovine bilo je na čaršiji, dakako, i primjera ove vrste nelojalne konkurencije. Sada pomalo romantično i bezazleno zvuči to što su jevrejski trgovci izlazili pred dućan i glasno poručivali:

Kupuj vamo, ne varaj se tamo!

Ne razumijem se puno u finese trgovine, ali odricati ljudski tretman kupaca u konkurentskim firmama, u najmanju ruku je nekorektno.

-Ne razumiješ savremena kretanja

rekao mi je moj mlađahni uspješni rođak. Priznao sam, ne razumijem agresivnost i ružni naredbodavni ton savremene reklame:

Kupi odmah!… Nazovi odmah… Uplati odmah!

Nema uvjerljivog prijedloga, nema ljubazne ponude, uljudnog poziva… sve se svelo na uzvik, a počesto i urlik, dostojan kakvog siledžije. I sve to uz odgovarajuću iritantnu muziku i rafalnu smjenu flash-kadrova.

U bestragijama podivljalog kapitalizma, vlada izvrnuta logika. Kad provjeriš stanje na svom mobilnom telefonu, automat te izvijesti:

Vaš kredit iznosi toliko i toliko i krajnji datum važenja…

Koja li je ovo matematika? Čiji je kredit iznos prikazan na vašem računu? Vi ste kupili ultra-karticu za keš i tog časa dali ste Telecomu gotovinski beskamatni kredit u uplaćenom iznosu, a za taj iznos još niste dobili nikakvu uslugu. Može vam mobilni telefon upasti u Miljacku, pa da nikad ne konzumirate plaćenu uslugu Telecoma. (Naravno, nije riječ samo o vašoj uplati. Sve se množi sa stotinama hiljada takvih slučajeva…). Vi uredno avansno uplatite gotovinu, a Telecom to tretira kao kredit vama i još vremenski ograniči trošenje tog iznosa, tjerajući vas da trošite što više i uplaćujete što češće.

Zdrava pamet potrošača izložena je svakodnevno raznim trgovačkim trikovima kojima se ta zdrava pamet ponižava, počevši od izražavanja cijena u famoznim …9,99, preko lagarija o popustima i sniženjima, a zapravo svođenju prethodno napuhanih cijena u koliko-toliko realne okvire, sve do bajke o gratis proizvodima.

O čemu je riječ? Vi kupite dva komada nečega, a trgovac vam „pokloni“ još jedan ili više!? Poklon u trgovini je besmislen, jer se trgovina temelji na razlici između proizvodne, odnosno nabavne cijene i prodajne cijene. Jedan dio te razlike je čista dobit. Ako proizvod poklonite, vi ćete biti na gubitku, čak ako ste ga i vi dobili besplatno. Poklanjati robu, to će reći svjesno trgovati s gubitkom, slučaj je za odgovarajuće doktore.

Agresivna kampanja prodaje, osim na beskrajno ponavljanje uglavnom neinventivnih ili loše prevedenih poruka, oslanja se još i na nebuloze tipa: naš proizvod je najbolji, potvrdili su kupci… Naravno, da se ne kaže koji kupci, koliko njih, na koji način je to ustanovljeno… Naša pasta za zube je preporučena od stomatologa… može biti od jednog, dvojice ili svih na svijetu.

Svojevremeno, Milovan Danojlić je napisao zanimljivu knjižicu pod naslovom: Muke s rečima.

U knjizi je, između ostalog, pohvalio i govor sportskih komentatora… onih, ondašnjih komentatora. Sadašnji izvještači sa sportskih događanja razvili su novogovor, koji, makar meni, služi za uveseljavanje. Pored već klasičnih: šesta najbrža staza za spust; treće najbrže vrijeme ove godine… Nastranu što je najbrži (najveći, najbolji…) samo jedan i što se staza tokom takmičenja ne pomakne s mjesta… Možda se ona malo pohaba i „potroši“, ali stoji gdje stoji.

Biser je i famozna rečenica:

Treći gol u gostujućoj mreži…

Da je jedna ekipa gostujuća, razumljivo je, ali mreža je uvijek domaća, kao i stative, prečke, travnati teren… Na koji način mreža gostuje, ostaće tajnom. Grupa izvještača na sportskim kanalima, tokom utakmice barem desetak puta konstatuje:

Taj i taj igrač se izvrsno gradi.

Kako li se gradi, teško je znati. Možda izvještač misli: dobro se ograđuje. Ni to ne bi odgovaralo, jer on ne ograđuje sebe, nego nastoji tijelom ograditi loptu.

Odjekuje mi u ušima parola iz vremena udarničkog optimističkog zanosa:

Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!

No, to je za razliku od doslovnosti trabunjanja sportskog izvještača, već metaforički govor.

Biber po pilavu je rečenica iz brojnih turističkih prospekata. Autori, opisujući poznata planinska izletišta, ushićeno vele:

Sa tog vidikovca pruža se neponovljiv pogled…

To je isto kao kad bi u dobrom restoranu hvalili neponovljiv okus nekog specijaliteta… Kažeš to i zatvoriš radnju… Okus je neponovljiv.

Istina, strog dijalektičar, heraklitovske inspiracije, na tragu ideje da se ne može dva puta zagaziti u istu rijeku… opravdao bi ove nespretne poruke, no bolje je ostati pri jednostavnoj logici naše svakodnevice.

Niko nije imun na lupetanje ili da parafraziram jedan aforizam iz ranih sedamdesetih:

Ako je tačno da su trabunjala među nama, onda je, također, tačno da smo i mi među njima!

Valerijan Žujo

Žujo: Mudri starci
Žujo: Plamen u Modroj sobi
Žujo: Čovječuljak
Žujo: Sarajlije
Žujo: Kriva ogledala…
Žujo: General i cvijet
Žujo: Homo kokuz i Homo hrsuz
Žujo: Grad
Žujo: Vino i voda
Žujo: Nadzornik genocida
Žujo: Stanje stvari
Žujo: Ko Zna Ko
Žujo: Zabraniti odmah…
Žujo: Pismo Ziji
Žujo: U kinu sjedi Edo…
Žujo: Hoće li biti rata!?
Žujo: Lajos Asztalos
Žujo: Rasim Sejdić
Žujo: Ignaz Linhart
Žujo: Drago Kuđić
Žujo: Pavle Mitrović
Žujo: Milan Mučibabić
Žujo: Rusmir Šahinpašić
Žujo: Jovo Mitričević
Žujo: Zagorodnjuk
Žujo: Nurija Palata