Ujak je duže od dva sata čekao da ga primi prijatelj, koji je prije rata imao advokatsku kancelariju, a sada je važna persona u vojnoj policiji. On je ujaku svojevremeno prepustio nekoliko unosnih posredovanja oko prodaje stanova, provukavši papire kroz svoju kancelariju. Učesnici u toj trgovini bili su s jedne strane imućni i vješti provincijalci, opsjednuti idejom da se nastane u središtu Grada, a s druge, posljednji izdanci nekih gradskih porodica, koji su kao utvare lutali velikim stanovima, preskupim za održavanje…
Iz kabineta izađe vojni policajac i kažiprstom pozva ujaka. Ujak uđe u prostranu kancelariju, pokušavajući da se ponaša s predratnom ležernošću i vedrinom, ali mu se grlo steže, a udovi otežaše. Uđe nespretno i stade nasred sobe. Advokat je stajao uz ivicu masivnog pisaćeg stola, pogledavši, tobože nehajno na sat.
Nije ujaka ponudio da sjedne.
– Znam da nemaš puno vremena, ali ovo je važno, reče ujak nešto promuklim glasom koji i njega samog iznenadi…
– Deset minuta za tebe imam, pa makar svijet izgorio, uzvrati advokat također neobičnim glasom i neuvjerljivo.
Odmah se vidjelo, nije to bio onaj isti čovjek s kojim je ujak znao ponekad i zoru dočekati uz vino i beskonačne razgovore o Gradu i njegovim ljudima. Ali, ništa više nije bilo predratno…
Zidovi kabineta, prekriveni umjetničkim slikama različitim po dimenzijama, po žanru i po vrijednosti i površnom znalcu odavale su kratku povijest te postavke… Slike su iz raznih stanova i ustanova internirane u kabinet Novopostavljenog. Ponad široke komode bijaše crtež Sizifa na njegovom zaludnom poslu.
Zapadno sunce, kroz veliki prozor i čipkaste zavjese, udaralo je advokatu u potiljak, u leđa. Soba je bila zadimljena, pa se svjetlo rasipalo na mnoštvo zraka, koje su proizvodile čudesan efekat. Činilo se, naime, da ti zraci izviru iz advokatove glave, vrata i ruku. Lice mu je bilo slabo osvijetljeno. Povremeno bi povukao dim iz kratke muštikle, zadržao ga na tren u plućima, onda ga znalački ispustio kroz nos. Svakim i najmanjim pokretom, pomicao je i desetke zraka, koje bi zaigrale po kabinetu dotičući namještaj, zidove… Činilo se, ne da puši, nego da nešto jede neobičnim zrakastim udovima, poput divovskog insekta.
“Bože… Gregor Samsa…”, pomisli ujak, gledajući netremice u advokata, čije su se ruke, zahvaljujući svjetlu, bile izdužile i nalikovale kliještima ogromne bogomoljke. Mislio je kako ista scena, pod drugim okolnostima, ne bi zasigurno proizvela ovu asocijaciju, ali hladni vjetar naopakosti i opasnost koja je nadolazila kao mutna voda, činili su bliskim i običnim jedan naročit literarni svijet. U ujakovoj glavi odzvanjala je nenadana sintagma: hladni vjetar naopakosti…
– Ja ne mogu puno, gotovo ništa… prozbori ujakov nekadašnji prijatelj i nekadašnji advokat, a sadašnji Ko Zna Ko… otkrivši da zna zašto je ujak došao.
– Samo da sestru i njenog sina izvučem iz ove ludnice… Mali je ionako staklene duše i već dobrano napukle… saže ujak molbu.
– Daj mi nekoliko dana da smislim, reče golemi insekt, koji je već bio smislio i odlučio…
Njegova prividna ili stvarna moć, hranila se, dakako, iz očaja drugih. Svejedno, valjalo ga je moliti. Ujak je sa zebnjom, ali i sa nadom došao do ove važne ništarije.
Vraćao se iz ovog pohoda i bez nade, ali i bez straha. Iz policajčevog kabineta ponio je samo gađenje. Usput se ubrzano razilazila magla iluzija o prijateljstvu i normalnom poretku stvari.
Kakva se to komplikovana biohemijska reakcija dogodi u ljudima, kad započnu pometnje kao što je ovaj rat? Šta li bude u njima, kad se haos dogodi oko njih?
Nema sumnje, ljude u najvećoj mjeri oblikuje strah. Nerazdvojni su strah i supstance što kolaju venama… Stvar je mjerljiva, zaključivao je prirodnjak u ujaku. Advokat se nije preobrazio. To se samo njegova nakazna suština pomolila ispod koprene, koja ju je prekrivala. Ujaka je obuzimala jeza od vremena budućeg, od bliskog vremena budućeg. Na ovom svijetu ima jedino sestru i onog fragilnog dječarca. Oni su u opasnosti. Nije puno brinuo za sebe. Sve što je do sada proživio, proživio je na svoj način, ne pokoravajući se ni autoritetima, ni konvencijama. Njegova osobna filozofija bila je mješavina urođene vedrine, hedonizma, malko istočnog fatalizma i domaćeg poslovičnog prezira prema svemu važnom i opasnom. U tom smislu, za njega Grad nije bio samo mjesto življenja, nego svojevrsna religijska zajednica, politička partija i filozofska škola u isti mah. Put od advokatove jazbine, do kuće, prešao je osvježavajući temeljne aksiome onih koji su vjerovali u Grad, borili se za njega i promišljali stvari na njegov poseban način. To vjerovanje i mišljenje, moglo se sažeti u elipsu koja glasi:
“Ko si!?”
Izgovoreno glasno ili izgovoreno tiho, ovo pitanje uvijek ima kvalitet pucnja u balon svake nadmenosti i umišljenog autoriteta. Vjernici, pristalice i sljedbenici mudrosti Grada, ne postavljaju to pitanje često, ne troše njegovu energiju zalud. Izgovaraju ga za nevolju, onda kad se nađu pred zlatnim teletom. “Ko si!?” sadrži i pitanje i odgovor, pribodene uz dva oštra akcenta, uz dva neodoljiva šiljka, koji apsolviraju svaki razgovor i skraćuju muke samozvancu. Izgovarajući ovaj credo stanovnika Grada, ujak je zaključio jednu mučnu epizodu i jedno dugo prijateljstvo.
Kući je došao pročišćen i zaokupljen smišljanjem nove formule za spas dvoje dragih ljudi. Nije priznavao poraz, mada je sve oko njega jaukalo zarad poraza čovjeka i ljudi. On je bio spreman obići sve one koje poznaje, a koji imaju ikakvog ugleda i moći. Neće oklijevati da moli, da preklinje… Ako treba, platit će…
Kod ove ideje, dobro se zamisli. On, zapravo, nema čime platiti. Stan im je izgorio. Bankarski sistem se, po ko zna koji put u ovom veselom vijeku, raspao. Sad su puka sirotinja i izbjeglice u rodnom gradu. Nije ga tješila činjenica, da je takvih na hiljade, te da ima puno težih i gorih udesa. Pozajmit će novac… Od koga?… Inercija u razmišljanju. Još je bio zarobljenik prijašnjih pojmova i odnosa… Jednostavno, promjenom ključa, sve je promijenjeno, kao u kakvom kriptografskom sistemu. Nije više bilo pouzdanih prijatelja, nije bilo lakoće s kojom je prije savladavao prepreke. Ostao mu je jedino Fotograf, iskren i postojan drug.
Pitao se u čudu, zar je sve bilo tako krhko i neutemeljeno, da se začas raspalo… Šta li je sad ovo? Gdje li je on zalutao? Koji kalendar ovdje važi? Ako je ovo stvarnost, onda je ono bio privid… pokušao se držati proste logike. Nije bilo koristi. Valjalo je prvo odrediti šta je privid… Šta je stvarnost, to je navodno znao. Onda bi ujakovom glavom proplamsala nada u skori završetak opsade… Ova strahota ne može vječno trajati… Ne može vječno… ali, može dugo, dugo… Može trajati dovoljno dugo, da sve đavo odnese, na ovaj ili na onaj način… Zloguke ptice vele, najmanje četiri godine. Toliko je potrebno da se potroši sva zloća i žestina divljih i sva izdržljivost i nada pitomih, koje se s vremenom nakupe u ovom dijelu svijeta.
Bilo je to teško i mučno buđenje. Mora da se slično osjećaju oni koji se vraćaju iz stanja duboke kome.