Zaboravno Sarajevo
Iz dana u dan, iz minute u minutu, smrt, poput neumoljive inspekcije obilazi i palate i udžerice i bordele i bogomolje… i kuće na osami (kako veli izanđala nabrajalica).
Sudeći po katalogu fraza i općih masnih mjesta, to je: jedina pravda; niko neće ostati; svi ćemo umrijeti… etc.
Začudo, mada od umiranja i smrti nema običnije pojave… svakodnevna je i dio svačijeg iskustva, a opet, malo ko, malo šta tu razumije. Nauka nastoji život učiniti dužim i kvalitetnijim, a pseudonauka uljuljkuje bogate, moćne i priglupe, bajkama o besmrtnosti ili barem mladosti u osamdesetim (!?). Jedino umjetnici imaju izgleda u hrvanju sa vrhunaravnom silom. Kišov junak nastoji što duže ostati budan, vježbajući tako, da bi mogao prevladati smrt, kada dođe po njega. Pjesnikinja Dara Sekulić napisala je u istom duhu:
San je mala smrt. Samo da me ne prevari…
Najdalje je otišao Brana Petrović, pjevajući:
Starac Egon, vičan umiranju…
Niko, naravno, nije vičan umiranju. Uredan svijet, ispuni zadaće, završi poslove, pospremi život i preseli na drugu stranu. Neuredni umiru kako su i živjeli… Sudeći po riječima kojima ispraćamo ljude čiji su razlozi življenja iscrpljeni, odlaze samo najdraži, najbolji, najpametniji i najdarovitiji, oni, koje nećemo i ne možemo nikada prežaliti… Tako nastaje neravnoteža. Gubimo najbolje, pa mi što preostajemo (zasada) činimo svijet ovakvim kakav jest.
Otprve, reklo bi se, da je scenario umiranja i smrti, zarad običnosti te pojave, već notoran, ipak, svaki je po nečemu jedinstven i krije iznenađenja. U prilog tome, navodim dva sarajevska odlaska i ispraćaja, čiji sam svjedok bio.
Prvi.
Prije rata, u kafani Dva goluba, u Patkama, okupljalo se zanimljivo društvo pisaca, muzičara, slikara, glumaca, novinara… Navraćao je i jedan od najboljih bosanskohercegovačkih glumaca, Reihan Demirdžić. Moji prijatelji, Eso Arnautalić, Žarko Turubatović, Aco Jevđević… bili su bliski sa Reihanom. Godinama su sarađivali. Ja sam imao tek čast da nekoliko puta posjedim s njim u restoranu Radio-televizije Sarajevo i u rečena Dva goluba.
O njegovom radu sam, dakako, puno znao. Bio je rođeni glumac i svoju vokaciju je doživljavao kao sudbinu. Sjećam se da je jednom kazao da ne voli glumce specijaliste i da mu nije drago što ga puno ljudi doživljava samo kao Husametin-bega iz popularne tv-serije Karađoz. S pravom je negodovao, jer je ostvario čitavu lepezu zahtjevnih uloga. Sarajevska publika mu je aplaudirala kao piscu Trigorinu u Čehovljevom Galebu, Šamiki u Večitom mladoženji, Jaše Ignjatovića, a posebno kao Malvoliu u Šekspirovoj Bogojavljenskoj noći. Za tu ulogu, nagrađen je Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva…
Jednoga dana Reihan je došao u kafanu uzbuđen, veseo i kazao društvu da je riješio veliki problem… Rekao je:
Mjesto je više nego lijepo, pogled za priču…
Pomislili smo da nešto gradi.
Pojasnio nam je, da je rezervisao grobno mjesto u Barama. Bilo je puno crnohumornih dosjetki nakon toga. Prebrali smo po glavi imamo li mi takvo pristanište ili smo to ostavili potomcima. Zaključili smo, da većina nas nema određenu takozvanu vječnu luku. Istina, većina je i bila podaleko od kraja plovidbe.
A, onda, kada je došao čas i Reihan nas napustio u avgustu 1988. g., pomenuto društvo u punom sastavu, okupilo se oko te hvaljene parcele u Barama. Bijaše to malo uzvišenje i pogled je bio kao u Reihanovoj priči… Nad otvorenim grobom govorili su Adem Ćejvan i Marino Zurl. Svaki od njih zaslužuje dugu i široku storiju o uspješnoj karijeri i zanimljivom životu… veliki glumac Adem i književnik, humanist Marino.
Adem je stao kraj Reihanovog groba i na veliko iznenađenje okupljenih, počeo ga ružiti i psovati… Vikao je:
Budalo, kud si pohitio. Jesmo li se dogovorili da ja idem prvi… Prvi treba da umru lošiji glumci...
Prisutni nisu bili pogođeni ovim Ćejvanovim scenskim nastupom. Razumjeli su. Bio je uzuzetno darovit, ali neobuzdana priroda, što je njegovoj umjetnosti davalo poseban valer.
Nakon toga je govorio Marino Zurl, čovjek koji je stekao ogromne zasluge vrativši porodicama desetine kozaračke djece, koje su ustaše zarobile, smjestile u konc-logor i kasnije sa izmijenjenim imenom i identitetom raselile. Zurl je izvadio iz džepa Reihanov mali Lipa Mill blok i počeo čitati. To je bio podsjetnik na dogovore i obaveze. Tada nam se ukazala jedna važna dimenzija Reihana Demirdžića. On je pomagao brojnim ljudima. Jednima je našao kakvog majstora, druge bi preporučio i podržao u raznim prilikama, trećima bi kupio nešto, jer sami to nisu mogli. I tako, dugo su se nizala imena i problemi, koje je Reihan rješavao za druge. Za razliku od frazerskih, logorejičnih i neiskrenih govorancija pri ispraćaju, ovo bijaše moćno i autentično. Dugo nakon toga, vraćajući se s groblja, nismo progovorili ni riječ.
Drugi.
Drugi ispraćaj bio je još čudniji. Drugovao sam sa književnikom Ljubom Jandrićem, koji je veliki ugled stekao osim sa izvrsnim romanom Jasenovac i posebno knjigama razgovora sa nobelovcem Ivom Andrićem. Odlikovao se i velikom, višegodišnjom brigom za kulturu i kulturne radnike. Samo za moga mandata u Udruženju književnika, kao sekretara Predsjedništva, Ljubo je uspio barem tridesetorici pisaca osigurati društveni stan, a slikarima stan i atelje. Zalažući se za kulturu, bio je uporan i uvjerljiv. Treći musketar u tom druženju bio je fra Mile Babić. Naravno, Ljubo takav kakav je bio, družio se sa brojnim drugim ljudima, ali za ovu storiju, pominjem nas trojicu. Potkraj osamdesetih, u predvečerje strašnih zbivanja koja će nam promijeniti živote, Ljubo Jandrić je doživio moždani udar i ostao nepokretan. Uz njega je bila njegova brižna i požrtvovna supruga, profesorica Biljana Jandrić.
Nakon teškog i mučnog bolovanja, koje je iscrpilo i Ljubu i Biljanu, Ljubo je preminuo. U atmosferi bučnog i agresivnog nacionalizma, nakon sumnjive pobjede šovinista i uvođenja balkanske šumske demokratije, dom Jandrićevih posjetio je dr Radomir Bulatović, historičar, koji je izvjesno vrijeme bio Ljubin saradnik u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa. Rekao je, da je dogovorio da Ljubu isprati lično mitropolit dabro-bosanski uz asistenciju nekoliko sveštenika. Nabrajao je razne detalje sahrane, za moj ukus kičaste. Veli narod će se svakako odužiti svome velikanu… Biljana je tada Bulatoviću saopštila posljednju Ljubinu želju, koja je Bulatovića, a i mene veoma iznenadila.
Biljana je kazala da je njen suprug, kao ateist isključio vjerski obred i izričito kazao, da će pri sahrani fra Mile Babić sa franjevcima u habitima okružiti grobno mjesto, a da će nad otvorenim grobom njegov prijatelj Valerijan Žujo pročitati jednu stranicu iz romana Jasenovac.
Priznajem, do tada nisam bio pročitao Jandrićev roman. Nasumce sam otvorio knjigu i čitao rečenice pune jezivih detalja.
Mnogi od prisutnih nisu ništa razumjeli. Ali, dovoljno bijaše onih koji jesu.
Ljubo Jandrić je cijenio franjevce, zarad njihovog velikog višestoljetnog kulturnog rada i jasne i čvrste opredijeljenosti za Bosnu i Hercegovinu. Tako njihova prisutnost nije imala vjersku, nego kulturnu dimenziju. Jednom prilikom, neko iz tadašnjeg političkog rukovodstva pitao je Jandrića zašto se često druži s franjevcima. On je odgovorio:
A, mogli biste se upitati, zašto se češće ne družim s vama.
Tako je bilo.