foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Kvaseći udice

Čitanje vode

Naša tradicija je od onog prvog čovjeka koji se iskrao do potoka onda kada pleme zapravo i nije trebalo ribe.”

Nezahvalno je u svijetu književnosti tražiti tačnije i poetičnije objašnjenje za jedno od čovjekovih najstarijih zanimanja, ribolov, u verziji s pridodatom atribucijom sportski, od ove sentence Rodericka Haig-Browna, kanadskog pisca knjiga o fly fishingu i, bezbeli, sportskog ribolovca.

Zašto je najmasovniji sport na svijetu (prema nekim napisima na internetu, jedna milijarda ljudi ima ono što čini sportskog ribolovca – štap, kanap i udicu), može se razvidjeti iz iskonske antropološke odrednice čovjekovog bivstva – on je onaj koji lovi, lovac (kada je u meni bujao neodoljivi, prastari zov lovca, kada su demoni nekih dalekih predaka kroz mene dolazili po svoje, piše Mihajlo Pantić) koji nastoji da ulovi ribu, živo biće koje pripada njegovoj prapostojbini od koje se otuđio i udaljio, vodi.

Zašto ribolov, a ne ništa?

Ribarom se može postati vremenom provedenim na vodi, u ribolovu, stalnim kvašenjem udica razvije se osjećaj za ulov ribe, no ribar se prvenstveno rađa, na svijet dolazi s urođenim bilom kojim se uspostavlja razlika između ribara i neribara – Kažem ti, damar ribu lovi. Svima bih ja njima koji damara nemaju pooduzimao dozvole, kaže Agan, književni lik u pripovijetki velikog ribarskog posvećenika Skendera Kulenovića.

Među takvima, ribarima, izdvajaju se oni koje možemo porediti s akademicima u akademskom svijetu ili pak s dobitnicima Nobelove nagrade. Oni su naprosto rođeni da budu ribari, priroda kao da ih je obdarila nekim dodatnim čulom kojim sondiraju vodeni svijet i riblje njegove stanovnike tako da neobjašnjivim instinktom osjete ono što drugi, time neobdareni, ribari ne mogu.

Takav je moj sarajevski rođak Enes, po kojem sam dobio ime i koji me ponajviše uveo u čudesni svijet riba i ribolova – njega da pošaljete da ribari u lokvi vode koja ostane na gradskom asfaltu nakon kiše, on bi otamo donio ribu, ali ne pitajte ga kako ju je ulovio!

Takav je Slavko zvani Line, stari ribar iz Sarajeva koji se nikada nije hvalio svojim ulovima. Početkom 1980-ih godina daidža Avdo poveo me u ribolov na rijeku Bosnu sa svojim drugovima iz djetinjstva, Slavkom zvanim Line i njegovim bratom Tomom. Na riječnom razljevu negdje kod Kaknja ostao sam sa daidžom i Tomom, a Slavko zvani Line je otišao nizvodno. Poslije cjelodnevnog ribarenja, ova dvojica su imali po jednu mrežu-čuvarku punu ulovljene ribe. Slavko zvani Line vratio se s dvije ribom napunjene mreže-čuvarke!

Ili, onaj Francuz što ga zovu Bauk francuskih voda. Onaj što vidi ribu pod kamenom“. I kaže: „Da bi se riba uhvatila,treba je vidjeti. A ja je vidim čak i pod kamenom.“ Pa za tri sata ulovi na riječici Desubr u sjevernom departmanu dvadeset četiri lipljena i dvadeset pet pastrmki u ukupnoj težini od dvadeset kilograma. Pri najnižem ljetnem vodostaju.Od jedanaest prije podne do dva popodne.

Na formalan i služben način sportskim ribarom postaje se učlanjenjem u ribarsko društvo ili klub, time se stiče mogućnost dobijanja ribolovne dozvole, a da bi se ona dobila, time i pravo obavljanja sportskog ribolova po Zakonu o slatkovodnom ribolovu, potrebno je završiti neku vrstu škole ili kursa za teorijsko i praktično poznavanje osnovnih principa ihtiologije ili života i karakteristika slatkovodnih riba koje se namjeravaju loviti, pravila i propisa o dozvoljenim načinima i tehnikama ribarenja, mamcima i priboru, zatim kako se ribarskim čvorovima vežu udice te ostale ribarske vještine i znanja. Najvažnije je upućivanje u ribarsku etiku kao etiku odgovornosti, kako je misli Hans Jonas.

U većini zapadnoevropskih zemalja, nakon završenog šestomjesečnog kursa s obaveznom stručnom literaturom polaže se ribarski ispit i tek tada se dobija ribolovna dozvola. Jedno vrijeme ribarski ispit je bio obavezan u socijalističkoj Jugoslaviji, no mene je mašila ovakva izobrazba jer kad sam kao đak 6. razreda osnovne škole postao član Pionirske sekcije Ribarskog društva u Travniku, jedina obaveza je bila plaćanje godišnje članarine i time se sticala ribolovna dozvola, što je ostalo u praksi sve do danas.

U godinama poslije završetka rata u Bosni i Hercegovini, Sportsko ribolovni savez Federacije BiH pokrenuo je kampanju polaganja ribarskog ispita kao neophodnog uslova za dobijanje ribolovne dozvole. Kao kakva skalamerija neslavno je okončao ovaj pokušaj, praćen podozrenjem federacijskih ribara da je poduzet samo da bi se mahinacijama i marifetlucima razbucao novac od uplaćenih taksi za polaganje ispita, koji je po dramaturgiji nadmašio filmsku scenu u kojoj Bećir Kuduz demonstrira svoje znanje iz geografije pred komisijom za sticanje školske diplome. Dakle, petorica ribara s uredno plaćenom taksom od 20 KM sjednu jedan do drugoga i zajedničkim naporom rješavaju test u pisanoj formi! Svaka igra, svaka dobija, ili, mušterija je uvijek u pravu!

Zašto je važna ova edukacija može se vidjeti i po neočekivanom primjeru; neki stari travnički ribari zaprepastili su me nepoznavanjem ili sasvim pogrešnim razumijevanjem nekih značajki u ponašanju potočne pastrmke, onim opštim mjestima koja se mogu pročitati u svakoj knjizi i ribama i ribolovu! Zato ne začuđuje što oni koji su se odnedavno počeli zanimati za ribolov ne znaju gotovo ništa, to vidite kad pri nekom susretu na vodi stupite u razgovor s njima, njihova edukacija uglavnom se svodi na izvore s interneta jer ne postoji neki organizovani način, a to bi trebala biti zadaća ribarskih društava i klubova.

Zašto se ribari?

Hobi, koji se povremeno upražnjava, poput odlaska na sportsku utakmicu.

Strast, koja, andrićevski, ribara “prati i pokreće i udara mu vidan znak po kome se razlikuje od ostalog sveta”, oblikujući njegov svjetonazor i način života kome se sve ostalo podređuje i povinuje.

Samo strastven ribar, a Faruk Šehić to jeste, znam to, prema nazivu zbirke pjesama Emira Šakovića, iz pouzdanih izvora, može napisati:

Komarci su me ujedali, presijavao sam se od znoja, ali to mi ništa nije smetalo, jer hvatanje ribe je strast kakva se ne može naći ni u takozvanim porocima.

Neki ribari u ribi nalaze smiraj, ja sam žudio samo za uzbuđenjem.

Baš tako, uzbuđenje, zbog stalnog nadmudrivanja i varakanja s ribama, ali i zbog same prisutnosti na vodi i njenim uvijek drugačijim likom koji poput glumca po didaskalijama mijenja obrazine na sceni dekorisanoj prirodom.

Uzbuđenje se ponekad prometne u razočarenje što ribarenje postaje neizvodivo zbog prisile prirodnih ćudi, koje znaju biti veoma okrutne prema ribaru i dovedu ga do pomisli da se strast preobrazila u ludost. Jer kako drugačije objasniti situaciju iz zimskog ribarenja koja počinje melanholično kao u pjesmi Vojislava Ilića:

Jutro je… Oštar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni.

U donjem toku Lašve, u Nadiocima, lovim ribu koju je najteže uloviti, mladicu, poznatu kao riba od hiljadu zabačaja. Počinje mećava, od snijega nisam u stanju vidjeti rijeku a kamoli loviti, pa kada je sve izgledalo nesuvislo i suludo, kao da me neko ribarsko sunce obasjalo kad sam vidio da se po toj puhatanji uzvodno, prema meni, kreću trojica ribara! Eto, nisam bio usamljeni lunatik i fanatik! Susret s ovim mladičarima, kako se zovu ribari koji love mladicu, izgledao mi je kao da su me pronašli spasioci koji su tragali za mnom u studenima polarnih krajeva.

Ko nikada nije pokušao biti ribarom, ove priče mogle bi ga obeshrabriti i mogao bi pomisliti da su ribari mazohisti. Ribarenje je, opet andrićevski, i kolaj i svaka ljepota. Ono jeste, kako veli Faruk Šehić, asketizam duše i tijela, ali je i ambijent i područje hedonizma posebne vrste, čija metafora može biti Skenderova misao:

Nije važno hoćemo li uloviti mi uvijek ulovimo.

Uloviti ribu, smisao je i imperativ svakog ribara i sportskog ribolova. Ako bi izostalo ovo htijenje, ribari bi mogli bez pribora, opreme i mamaca obilaziti vode stajaćice i vode tekućice, nazivajući se poput planinara – vodolinari. Ali, ribolov se ne svodi samo na ulovljenu ribu, bila ona i trofejna.

Većina ribolovaca ulovljenu ribu koristi za jelo, dočim ima onih koji je ne jedu a odnose je svojim kućama i ukućanima.

Među ribarima u SAD nastao je trend koji se proširio na ostatak svijeta, catch & release, uhvati i pusti, princip da se svaka ulovljena riba vraća u vodu, obavezan u posebnim fly fishing revirima, primjenjivao se i na takozvanim otvorenim vodama.

Primjena ovog principa zaoštrava glavni etički problem sportskog ribolova, kojeg mnogi ribolovci ne razmatraju kao problem. Ako se prihvati i pristane na argumentaciju da je riba veoma važna u ljudskoj ishrani i time postaje opravdanje što ribolovci konzumiraju svoj ulov, kakvo objašnjenje dati za čin vraćanja ulova u vodu iz koje je izlovljena? Kao moto za formulaciju tog pitanja može poslužiti replika iz stripa kad Nanuk, da upotrebimo uvriježeni naziv za Eskima, pita Kena Parkera zvanog Duga Puška:

Šta biti čoek sadista?

Svaki je ribar mučitelj, zašto bi se živom biću, ribi, nanosila bol, zašto bi doživljala i jedva preživljavala šok kačenja na udicu i izvlačenja iz vode, batrganje dok joj se iz usta vadi mamac i udica? Naučnici su ustanovili da sedam sekundi traje memorija koju riba ima o boli koju je pretrpjela nakon kačenja s udice, no zašto i tih sedam sekundi treba nanositi bol?

Ponekad, kad jesam i kad nisam u ribolovu, sjetim se da mi je Tim Clancy pričao kako je ribarsku karijeru okončao još u djetinjstvu na rodnoj Floridi, naprosto nije mogao podnijeti pogled na ulovljenu ribu koja se u mahnitom bolu trzala, nastojeći se otkačiti s udice.

***

Ovim opštim razmatranjima i nehajno iznesenim natuknicama nastojao sam te, poštovani čitaoče, uvesti u Čitanje vode1, novi serijal pisan za Portal slobode NOMAD, koji počinje 1. marta, prvog dana ribolovne sezone na potočnu pastrmku.

Prolegomena, pojmovnik, bedeker, vodič i disput o ribarenju, pisan u tradiciji od onog prvog čovjeka koji se iskrao do potoka onda kada pleme zapravo i nije trebalo ribe.

Pisan da bude razumljiv i ribarom i neribarom, i koliko-toliko zanimljiv.

Sada ću te, poštovani čitaoče, pozdraviti na način na koji će se završavati svaki prilog u serijalu, a to je tradicionalni ribarski pozdrav

Bistro!


[1] Čitanje vode je izraz za jedan pripremni postupak u ribolovu: Ribar, poglavito mušičar ili onaj koji lovi fly fishing tehnikom, po dolasku na rijeku zaustavio bi se na riječnoj obali i posmatrao šta se događa na vodi – koji insekti se trenutno roje ili padaju s obalskog drveća i bilja u vodu, pa tako postaju riblja hrana, da li se riba hrani na površini vode… Stari ribari u Bosni i Hercegovini obavljali su isti postupak, ali to nisu označavali nekim posebnim izrazom.