Pravedna tranzicija rudarskih oblasti
Znači, postoje, znači, kapaciteti, koji jednostavno na jednu tonu uglja, mi tamo moramo namiriti 203 marke, a u… ugalj je na tržištu znatno jeftiniji, znači, možemo ga kupiti i izdržavat te ljude, i znači, ne proizvodit, znači ne proizvodit, znači da ne bavimo se tako.“
Košmar dubok milijardu i 440 miliona KM
Dajući smjernice za razvoj regionalne trgovine energijom u Jugoistočnoj Evropi (World Bank Framework for Development of Regional Energy Trade in South East Europe) u marta 2004. godine, Svjetska banka je procijenila da se, u cilju postizanja ekonomski održivog poslovanja, u rudnicima uglja u oba entiteta u Bosni i Hercegovini tadašnji broj od 15.000 zaposlenih, mora smanjiti na svega 3.000 radnika. Te 2004. godine, u osam rudnika uglja u Federaciji BiH bilo je zaposleno više od 13.000 radnika. Pet godina poslije, 2009. Vlada FBiH će započeti „financijsku konsolidaciju“ sedam od postojećih osam rudnika uglja, koji su u tom momentu dugovali za poreze i doprinose 318 miliona KM, te akumulisali gubitke od preko 400 miliona KM.
Pomenuta vladina spasilačka operacija izvlačenja rudnika iz financijske dubioze, sastojala se u tome da se novcem iz federalnog budžeta u sedam godišnjih rata plate dugovanja rudnika prema zdravstvenom i penzionom osiguranju, te poreznoj upravi (koja će ove pare ponovo vratiti u budžet), dok će istovremeno novoosnovani Koncern EP BiH, tačnije njegovo „vladajuće društvo“ JP Elektroprivreda BiH, u rudnike uložiti stotine miliona KM za njihovu modernizaciju.
Dok je šesta „konsolidirajuća“ godina polako isticala, pomenute pare upumpavane u finansijski ispuhane rudnike, u maju 2014, vladajuće društvo Koncerna, JP Elektroprivreda BiH d.d. je sačinilo dokument impresivnog naslova i pozamašnog broja (370) stranica: „Dugoročni plan razvoja Elektroprivrede BiH do 2030. godine sa Strategijskim planom“. U 11. poglavlju, pod nazivom „Rudarstvo“, ovaj strateški dokument je prognozirao kako će konsolidacija svih rudnika u Koncernu EP BiH dovesti do „pozitivnog poslovanja svakog rudnika najkasnije u 2016. godini“. Dokument je u svom optimizmu otišao i korak dalje, te je zaključio kako će prognozirano „pozitivno poslovanje“ do kraja 2018. donijeti i nemali plus od 23,6 miliona KM.
Devet godina nakon početka operacije „Konsolidacija rudnika“, u kojoj su udruženim financijskim infuzijama, Vlada FBiH i Elektroprivreda BiH ubrizgali ukupno 685 miliona KM, pomenuta prognoza pozitivnog poslovanja rudnika uglja se pretvorila u gigantski finansijski košmar. Naime, na kraju 2018. godine, umjesto predviđene dobiti od 23,6 miliona KM, ukupni gubitak sedam rudnika uglja je iznosio 842 miliona KM, a ukupna dugovanja su se popela na 755 miliona KM. Na kraju te 2018. samo je jedan od sedam rudnika poslovao pozitivno (rudnik Gračanica), dok je ostalih šest nastavilo višedecenijsku tradiciju kopanja kriminalne rupe, čija je ukupna dubina („konsolidacija“ i ukupni dugovi) dosegla zdravom razumu nepojmljivih 1,44 milijardi KM.
Prljavi snovi ambicioznog trovača i Von Braunove rakete
Plana razvoja do 2030. godine je predviđao i smanjenje broja zaposlenih u rudnicima u sastavu Koncerna EP BiH, te shodno tome, i povećanje rudničke produktivnosti. Konkretno, do kraja 2019. godine planirano je da se broj zaposlenih u sedam rudnika Koncerna smanji na 7.211 radnika, a da prosječna produktivnost rudnika naraste na 891 t uglja/zaposlenom. Ipak, ovi planovi su nestali u vrtlozima koruptivnih rudničkih marifetluka i političkog upravljanja. Na kraju 2018. broj zaposlenih u rudnicima Koncerna iznosio je 8.234, a prosječna produktivnost svih rudnika 673 t uglja/zaposlenom.
Tako su ciljevi iz poglavlja „Rudarstvo“, Plana razvoja do 2030, završili kao još jedan u nizu neostvarenih snova interesnog ekonomsko-političkog dua „Elektroprivreda BiH & Vlada FBiH“. S druge „električne“ strane, ambiciozno planirani razvoj, najvećeg, kako elektroenergetskog društva, tako i postizbornog plijena u Bosni i Hercegovini, prema ovom dokumentu, ostvario bi se putem stalnog povećanja izvoza struje. Većina te struje bi se, prema „strategiji društva“, i dalje proizvodila u termoelektranama. Stoga bi ostvarenje ovog ambiciznog plana direktno zavisilo od ekonomskog zdravlja rudnika koji su decenijama teški financijski bolesnici.
Prema jednoj od dvije verzije scenarija Dugoročnog plana razvoja, JP Elektroprivreda BiH je planirala da se proizvodnja električne energije iz termoelektrana u koncernu do 2030. godine sa 5,8 TWh poveća na 8 TWh. Zanimljivo je da je ovaj scenarij nazvan V2. Svaka sličnost sa sudbinom istoimenih zloglasnih Von Braunovih raketa (Vergeltungswaffe Zwei) je vjerovatno puka slučajnost.
Gdje sam ono stao? Da, dugoročni plan razvoja. Shodno ovom povećanju od 27,3%, planirano je i povećano korištenje uglja iz rudnika koji se guše u dugovima, gubicima i nekažnjenom kriminalu. Scenario V2 (zaboravite Von Brauna) predviđa da će Elektroprivreda BiH umjesto trenutnih skoro 6 miliona tona, spaljivati godišnje 7,36 miliona tona uglja, što je povećanje od 19%. Istovremeno, predviđeno je i da se cijene uglja iz sedam rudnika do 2030. neće povećavati, uz „nastojanje da budu i niže“, a kako bi „proizvedena električna energije iz uglja bila konkurentna na liberaliziranom tržištu električne energije“.
Za trenutak ostavimo ambiciozni Dugoročni plan razvoja do 2030. i sada pogledajmo „Analizu upravljanja rudnicima“ koju je u maju 2018. uradio isti autor, JP Elektroprivreda BiH. U pomenutoj analizi, vidi se da svaka iskopana tona uglja pri prodaji termoelektranama, rudnicima donosi siguran gubitak. Naime, u toku 2017. godine prosječna proizvodna cijena uglja iskopanog u rudnicima Koncerna iznosila je 62,99 KM/t (5,54 KM/GJ), dok je prosječna cijena, po kojoj je JP Elektroprivreda BiH isti taj ugalj kupovala od rudnika za svoje termoelektrane, iznosila 53,50 KM/t (4,817 KM/GJ). Pomnožimo li negativnu razliku u cijenama (9,49 KM/t) sa 4,95 miliona tona uglja kojeg su u 2017. godini elektranama rudnici prodali, doći ćemo do garantovanog godišnjeg gubitka rudnika od 47 miliona KM. Ovaj ekonomski paradoks možda i najbolje pokazuje do čega dovodi kleptokratijsko upravljanje javnim preduzećima.
Dugoročni plan se, očekivano, ne bavi suštinskim uzrocima financijskog kraha rudnika, stoga i ne objašnjava koji su razlozi nerealizovanja planirane modernizacije jamskih kopova, nepostojanja efikasnog financijskog nadzora i nezavisne kontrole nad rudničkim kriminalom i stranačkim upravljanjem. Također, u poglavlju „Rudarstvo“ Elektroprivredin „think thank“ ignoriše ekonomsko pogubni miks politički sponzorirane korupcije u rudnicima i nestručnog stranačkog upravljanja, kao i prekobrojnu administraciju zaposlenu po stranačkim nalozima.
Sve gore pobrojano, a ignorisano u dokumentu, je konačno i rezultiralo niskom produktivnošću u rudnicima Koncerna EP BiH:
I još jedna „sitnica“ kojom se Elektroprivreda BiH nije detaljnije pozabavila u svom Dugoročnom planu razvoja – sve izvjesnije CO2 takse (trenutno u EU iznose 20 eura po toni CO2) koje će opteretiti cijenu struje u termoelektranama zemalja potpisnica sporazuma o Energetskoj zajednici (tu je i BiH), ovaj dokument, ne prikazuje kao neminovnost, već je tek navodi kao nerealnu i slabašnu prijetnju. Ako bismo trenutnu jediničnu karbonsku taksu za CO2 pomnožili sa masom CO2, koja bi se spaljivanjem planiranih 7,36 miliona tona uglja oslobodila u ime ostvarenja prljavih strujnih snova Elektroprivrednog preduzeća, na godišnjem nivou koncern EP BiH bi za svoje otrovne emisije trebao platiti oko 142 miliona KM. Vođeni motom „ignoriši problem sve dok ne nestane“, pomenutom kalkulacijom CO2 taksi, kreatori Dugoročnog plana razvoja se nisu pretjerano zamarali.
Poljska u mome srcu, u mome srcu jazuka
Oni žele veće plate. U svijetu u kojem stalno rastu potrebe i cijene, jel tako, oni žele veća primanja. Realno imaju niske, ali sa druge strane neko ili barem neki koji trebaju da kažu, neće da kažu da rudara ima dvostruko više nego što ih treba. Tu je odgovor. Nije odgovor u povećanju plata nego o smanjenju broja koji bi dao povećanje plata bez problema i znatno više od ovog.“
Prema podacima evropske asocijacije za ugalj i lignit Euracoal, rudnici lignita u Poljskoj zapošljavaju ukupno 8.583 radnika. Ovo je za 4% više od broja zaposlenih u sedam rudnika Koncerna EP BiH (8.234 zaposlenih). Eurocoal, navodi da su pomenuti poljski rudnici u 2018. godini izvadili 58,6 miliona tona lignita. Na drugoj strani, u toku 2017. rudnici koncerna EP BiH su iskopali 5,58 miliona tona uglja, što je 10,7 puta manje od proizvodnje u rudnicima lignita u Poljskoj. Tako je produktivnost rudnika lignita u Poljskoj 10,14 puta veća od produktivnosti u rudnicima u Federaciji BiH. Postojeći poljski rudnici lignita su površinski, što svakako proizvodnju čini lakšom i efikasnijom u odnosu na jamsko kopanje koje je u FBiH dobrim dijelom još uvijek zastupljeno, i koje je uz to, zahvaljujući tenderskoj mafiji, tehnološki veoma zaostalo.
U poređenju sa poljskim rudnicima, još jedna bitna činjenica ne ide u prilog rudnicima uglja u sastavu Koncerna EP BiH. Poljski rudnici lignita snabdijevaju termoelektrane po sistemu mine-mouth powerplant. To znači da sav ugalj iz poljskih rudnika direktno odlazi transportnim trakama u termoelektrane, te se na taj način svi troškovi transporta svode na troškove pogona i održavanja pokretnih traka, koje prenose ugalj do termoelektrane. U većini rudnika koje opskrbljuju TE Tuzla i TE Kakanj, ovo nije slučaj. Stoga transport uglja (kamionski ili željeznički) dodatno poskupljuje cijenu proizvodnje struje u ovim dvjema termoelektranama. Napomenima da u proizvodnoj cijeni uglja u FBiH transport do termoelektrana učestvuje i do 10%. Ovo stvara prostor za unosne kriminalne ugovore koje rudničke uprave „odrađuju“ sa privatnim vlasnicima kamiona, a što je detaljno opisano u izvještajima Ureda o reviziju FBiH.
Crna Marica i 130 administratora
Pogledajmo još jedan primjer. U najvećem rudniku lignita u Rumuniji (rudnik Marica), 7.308 radnika „proizvode“ 27,8 miliona tona lignita godišnje. Iako imaju 926 zaposlenih manje (11%), ovi rumunski rudnici lignita iskopaju 5 puta više uglja, te imaju 5,6 puta veću produktivnost od ugljenokopa u Federaciji BiH. Na poslovima administrativne podrške u pomenutom rumunskom rudniku radi 130 radnika, što je tek 1,8% od ukupnog broja zaposlenih. Ostali radnici rade u proizvodnji i održavanju postrojenja. U većini evropskih rudnika administativnu podršku obavlja tek 3-8% ukupno zaposlenih. Od ukupno 8.234 radnika u rudnicama u sastavu koncerna, samo polovina njih radi u proizvodnji, dok su im ostali zaposleni „podrška“. Ovo je jedan od razloga što su rudnici u Federaciji na dnu po produktivnosti u Evropi.
Jedan Ministar i 2.700 prekobrojnih rudničkih administrativaca
Koliko tačno radnika radi u administraciji rudnika nije lako otkriti. Prema izjavi nekadašnjeg generalnog direktora JP Elektroprivreda BiH Elvedina Grabovice (Slobodna Bosna, juli 2015), instaliranog u ime tadašnje koalicione ljubavi SDA i SDP, „od zaposlenih 9.000 ljudi u rudnicima, najmanje 2.500 ljudi radi u administraciji… jedna trećina su radnici u proizvodnji, dok je jamskih rudara veoma malo“.
Pet godina kasnije, i Nermin Džindić (Dnevni avaz, 5. juli 2020), federalni „najministar“ rudarstva energije i industrije, imenovan u vlastohlepnom političkom braku SDA i SBB, će priznati da se pretjeralo u zapošljavanju po rudničkim kancelarijama: „Nezvanične analize govore da je jedna trećina radnika viška u rudniku. To je sve administracija“.
Kako je došlo do nepotrebnog zapošljavanja više od 2.700 administrativaca, SBB-ov ministar, koji se poziva na nezvanične analize, nije pojasnio u intervju datom nezvaničnom medijskom glasilu političke stranke, koja je ovog mašinskog inžinjera oprobanom partijskom čarolijom pretvorila u ministra.
Niskoj produktivnosti svakako doprinosi i veliki broj osoba sa smanjenom radnom sposobnošću, zaposlenih u rudnicima, njih ukupno 1.815 (podaci za rudnik Gračanica nisu bili dostupni), što čini oko 22% od ukupno zaposlenih u rudnicima.
Tender-šaka kriminala u Široko mehanizovano čelo
Moramo ozdraviti rudnike, ne zbog zahtjeva rudara nego… moramo ozdraviti zbog toga što nam treba struja, hoćemo da zadržimo energetsku nezavisnost, da izdržimo pritisak Evropske unije sa CO2 taksama i hoćemo da imamo novu i čistu energiju iz Termo bloka 7.“
Važno je, pa stoga ponovimo. Katastrofalna produktivnost rudnika je direktan rezultat pogubne kombinacije višedecenijskog odsustva istinskog nadzora države i nekompetentnosti stranački instaliranih rudničkih uprava, nemilosrdnih egzekutora kriminalnih javnih nabavki, pomoću kojih su pokradene stotine miliona.
Kroz državno organizovani financijski kriminal, umjesto za modernizaciju opasnih rudničkih jama, nužnu za sigurnost rudara i povećanje produktivnosti, ogromni novac je završio u džepovima vladajućih partija i njihovih kriminalnih „ekskluzivnih dobavljača“ i „poslovnih partnera“. Tako su rudničke jame ostavljene u mraku opasne tehnološke zaostalosti, koja je rezultirala niskom produktivnošću i visokom rizičnošću rada u njima.
Kao ilustraciju neiskrenosti vlasti, kojoj su lažljiva usta puna priče o modernizaciji rudnika, navedimo i ovaj podatak. Kada je u augustu 2013. godine u rudniku Banovići instalirano široko mehanizovano čelo, bila je to prva takva investicija u neku rudničku ugljenu jamu Federacije BiH, od završetka rata. Tačnije, prije pomenute nabavke, mehanizovano čelo je u rudnike u FBiH zadnji puta instalirano još davne 1990. u vrijeme „nedemokratskog“ socijalističkog društva. Novoj „demokratskoj“ vlasti, poslovično prezauzetoj krađom javnog dobra, su bile potrebne 23 godine da prvi put kupi stroj za mašinsko kopanje uglja u vrijednosti oko 19 miliona KM. Danas rudari u rudničkim jamama Breze i Kreke još uvijek čekaju da se tenderski interesi svih učesnika i njihovih saučesnika u „nabavci“ dva nova mehanizovana čela poklope. Do tada će koristiti krampe i lopate, i izlagati se opasnostima koje takav način iskopavanja uglja sa sobom donosi.
Neodgovorni trovač ili korporativni istrebljivač
Jasno je da niska produktivnost u rudnicima poskupljuje proizvodnu cijenu uglja, kao što je jasno i da, zbog spašavanja sopstvene solventnosti, Elektroprivreda BiH takvu proizvodnu cijenu ne želi platiti. Stoga su rudnici, kao zavisna društva, zarobljeni između niske produktivnosti i štetnih ugovorenih cijena uglja, diktiranih od strane vladajućeg društva Elektroprivreda BiH, koja na taj način amortizuje probleme zastarjelosti sopstvenih termoelektrana.
Iako je argument Elektroprivrede BiH, o niskoj produktivnosti rudnika, kao uzročniku visoke proizvodne cijene uglja opravdan, ova federalno stranačka korporacija prešućuje jednu istinu koja itekako utiče na proizvodnu cijenu struje. Naime, postojeće dvije termoelektrane u sastavu koncerna, čija je prosječna starost 45 godina (TE Tuzla 47 godina, TE Kakanj 42 godine), a efikasnost kotlovskih postrojenja samo 29,7%, znatno povećavaju proizvodnu cijenu struje. Poređenja radi, današnje termoelektrane u EU imaju prosječnu efikasnost od 47%. Ovakva neefikasnost tjera zastarjele termoelektrane da spaljuju mnogo veće količina uglja za proizvodnju 1 MWh, nego moderne evropske termoelektrane. Uz to, poslovično „štedljiva“, bar kad je zdravlje građana u pitanju, i upitno „društveno odgovorna“, Elektroprivreda BiH uporno „odlaže“ (u prijevodu: ne pada joj na pamet) da uloži potrebna sredstva u neophodnu opremu za kontrolu i redukciju smrtonosnog zagađenja koje intenzivno i nekažnjeno uzrokuju njena dva termotrovača u Tuzli i Kaknju, spaljujući godišnje zajedno oko 6 miliona tona uglja. Napomenimo da po jednoj spaljenoj toni uglja, ove zastarjele elektrane ispuste oko jednu tonu CO2.
Kada otrovni dimovi iz termoelektrana izađu van, problem neefikasne i društveno neodgovorne proizvodnje električne energije postaje i smrtonosni zdravstveni problem sa teškim ekološkim, ekonomskim i socijalnim posljedicama. Uprkos svom nekažnjenom sprovođenju smrtonosnog ekološkog nasilja nad građanima, putem proizvodnje struje u svojim zastarjelim termoelektranama, stranački postavljeni direktori Elektroprivrede BiH, u medijskim, promotivnim istupima, vole istaći kako je Elektroprivreda „društveno odgovorna“. Ako se ta „društvena odgovornost“ odnosi na odgovornost za smrtonosno trovanje društva i građana koji to društvo čine, onda pomenuti govore suštu istinu. U protivnom, radi se o ogavnom cinizmu drskih ekoloških nasilnika.
Pravična tranzicija rudarskih oblasti na čekanju
U javnom prostoru Elektroprivreda BiH i politička vlast u FBiH i dalje insistiraju na čuvanju pozicije jedinog „regionalnog izvoznika struje“, koju ćemo izvoziti drugim zemljama, koje tu istu struju kao sirovinu, putem tehnološki naprednih industrija, „ugrađuju“ u proizvode sa višestrukom dodatnom vrijednosti. Mi, stanovnici tehnološki zaostale zemlje i „jedinog regionalnog izvoznika struje“, te proizvode kupujemo, plaćajući ih po cijeni u koju je ugrađena i potrošena struja, proizvedena u bosanskohercegovačkim termoelektranama, koje nas upravo truju.
Političke parole o „jedinom regionalnom izvozniku struje“ (razlog: višak struje zbog slabe industrijske potrošnje), svijetloj budućnosti rudnika uglja i energetskoj nezavisnosti zasnovanoj na uglju i čistoj energiji iz termoelektrana (F. Novalić), vlast koristi kao paravan iza kojeg se pokušava sakriti pravi razlog za katastrofalno stanje u rudnicima – kriminalno političko upravljanje. Pri tome, neodgovorna vlast beskonačno odlaže pravednu tranziciju bosanskih rudarskih oblasti kao društvenu neminovnost u procesu globalne dekarbonizacije energetskog sektora.
Ova tranzicija mora biti pravedna prije svega prema rudarima i njihovim porodicama, ali i prema lokalnim zajednicima koje su rudnici do iznemoglosti iskorištavali i teško devastirali. Proces pravedne tranzicije treba i mora početi što prije, bez odlaganja. Što više bude kasnio, sama tranzicija će biti lišena strategijskog djelovanja, a time postati i manje pravedna. U tom slučaju, odluke će biti ishitrene, socijalni dijalog će izostati, a potrebna financijska sredstva će postati nedovoljna ili ih neće uopšte biti. Takav stihijski scenario, koji bi doveo do masovnog otpušanja u rudnicima, se mora i može izbjeći samo pravovremenim i dobro isplaniranim djelovanjem.
Zato ovi programi pravedne tranzicije rudarskih oblasti zahtijevaju prije svega poštenu i sposobnu vlast. Vlast sa jasnim i humanim planom socijalnog zbrinjavanja, profesionalnog preusmjeravanja radno sposobnih, te njihovog zapošljavanja, kao i zapošljavanja radnika iz rudnika: inžinjera, električara, bravara, varilaca, tokara, elektroničara, mehaničara i svih ostalih koji posjeduju vještine tražene na tržištu rada. Stimulativne otpremnine za one koji se odluče da pokreću sopstvene male firme, kao i financijski dostatne otpremnine za radnike koji su nekoliko godina udaljeni od penzionisanja. Sve su to učinkoviti alati pravedne tranzicije rudarskog sektora, tačnije rudarskih lokalnih zajednica.
Stoga, za razliku od jeftinih političkih obećanja, kojima je lažljiva i neodgovorna vlast sklona, pravedna tranzicija rudarskih lokalnih zajednica jeste humano rješenje, kojim će se izbjeći masovna otpuštanja u nezaustavljivom etapnom procesu napuštanja uglja kao energenta koji uveliko traje i koji će još trajati. U tom procesu privredne transformacije, lokalne rudarske zajednice se mogu udruživati u evropske pilot projekate (vidi pod: Evropska platforma za rudarske regione u tranziciji) u kojima će jasno artikulisati svoje potrebe i stoga, ne čekajući državnu političku vlast, bolje oblikovati svoju budućnost. Pozitivna iskustva lokalnih rudarskih oblasti u Češkoj i Bugarskoj, koje su stvorile državne krovne organizacije za pravednu tranziciju, su primjeri koje je korisno slijediti u ovim procesima namijenjenim rudarima i njihovim porodicama.
„Strateški interesi“ političke mafije protiv elementarnih interesa građana
Vlast, bez poštenja i sposobnosti da odgovorno upravlja, pomenutu pravednu tranziciju rudarskih oblasti stalno odlaže, a korištenje uglja za dobijanje električne energije, uporno naziva strateškim interesima zemlje. To, evidentno, radi samo zato kako bi, putem partijski instalisanih uprava, mogla i dalje pljačkati javna preduzeća i u njima zapošljavati svoju glasačku mašineriju. Ovi interesi političke mafijolike prakse u Bosni i Hercegovini su ustvari pravi „strateški interesi vlasti“, jer su vlast i organizovani kriminal, dva imena jednog državnog zla, koje nas ubija sve ove „ukradene godine“. Stoga takvi „strateški interesi“ nisu, niti će ikad biti, elementarni interesi njenih građana.
Jedini pravi strateški interes nas „običnih“ ljudi, jeste stvaranje mnogo boljeg društva od ovog trenutnog, u kojem ne vlada čak ni postojeća nesposobna vlast, nego organizovani kriminal kojem je takva slaba vlast, tek poslušni egzekutor. Takva sprega je izrodila ono što nazivamo političkom mafijom. S druge strane, svima nama je više no ikad potrebno društvo u kojem će svaki zakon važiti jednako za svakog od nas i kojem će sposobna vlast služiti, a ne vladati. Vlast koja će neprestano stvarati i nesebično pružati jednake prilike svima. Vlast koja neće otimati i krasti od građana. Vlast koja će istinski dati sve od sebe da dišemo čist zrak i koja neće u ime „strateških ciljeva“ trovati građane.
Naša riješenost i iskrenost da stalno doprinosimo takvom društvu kao vid otpora i borbe je ono što možemo činiti. Skeptici, letargični „analitičari“ i elokventne preplaćene političke hulje, a posebno oni koji nas, u ime „viših ciljeva“ decenijama kradu i lažu, svaki iz svojih razloga, će reći da je nada o takvom društvu, maštarija za naivne. Ne osvrćimo se na njih. Iz najmanjeg sjemena, ako se brinemo o njemu, može izrasti najveće drvo. Drvo koje će dati plodove za sve nas. Mada se čini nedostižnim, ovaj cilj je ostvariv i nije tako daleko. Dokazi su zemlje u kojima se ustav i zakoni poštuju i u koje stotine hiljada naših građana zbog toga i odlaze. Kao i za svako putovanje prema cilju, i za ovo trebaju samo nada i prvi korak. Taj korak je delegetimiziranje političke rutine koja nas sve ove godine drži taocima svojih smrtonosnih i kradljivih „strateških interesa“. Ako smo 15. novembra dali svoj glas ljudima, a nismo proćerdali u nekoj političkoj birtiji, sa njenim redovnim i nenajavljenim gostima, naše putovanje je već započelo, a sjeme stabla boljeg života već niče spremno da raste.