Muhamedbegović: Konsolidacija kriminala

Kako je propala financijska konsolidacija kriminala u rudnicima uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine

Skok iz društvenog u kriminalno

Bilo je to davno. U toku krvavog bosanskohercegovačkog rata, 1994. godine, tadašnja Skupština Republike Bosne i Hercegovine je donijela „Zakon o pretvorbi društvene svojine Republike Bosne i Hercegovine“. Ovim zakonom, udaren je kamen temeljac za veliku poslijeratnu pljačku građana nazvanu privatizacija, na teritoriji koja je danas Federacija Bosne i Hercegovine. Njime je nova vlast ekonomski atavizam iz nestalog socijalizma, poznat kao društveno vlasništvo, pretvorila u državnu svojinu. Zakon je objavljen u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine, br. 33/94, upravo 25. novembra, na isti onaj dan kada su, 51 godinu ranije, u Mrkonjić-Gradu položeni temelji za uvođenje društvene svojine.

Četrnaest godina od pomenute „zakonske transformacije“ društvenog dobra u državno, šesta poslijeratna vlada FBiH, na čelu sa Nedžadom Brankovićem, došla je na ideju kako da riješi problem ekonomskih dubioza rudnika uglja u državnoj svojini, koje su već tada dosegle epske razmjere.

„Neka bude svjetlo u rudničkim jamama i neka bude sve po zakonu“, zaorili su uglas te 2008. godine vladini ministri predvođeni premijerom, zaštitnim i nasmijanim licem SDA privatizacijskog marifetluka. Suočena sa posljedicama kriminala stranački instaliranih direktora i nadzornih odbora u rudnicima uglja u Federaciji BiH, a koji je do kraja 2008. proizveo 300 miliona KM neplaćenih poreza i doprinosa, i tada još neutvrđen broj stotina miliona gubitaka, izvršna vlast je odlučila da pomenute skupe lopovluke zataška uobičajenom metodom “ozakonjenja“.

Suština metode „ozakonjenja“ je bila dobro uhodana. Obnašate li Vlast, a imate problem zbog umiješanosti u ozbiljan kriminal, rješenje je uvijek nadohvat ruke. Brzo sklepajte zakon kojim ćete počinjeni i svaki budući kriminal uvući u legalne tokove. Ako je novosklepani zakon protivan ekonomskoj logici, postojećim zakonima, pravdi ili pak Ustavu zemlje, nema razloga za brigu. Tu je demokratska većina u Parlamentu koja će isti progurati. Nakon toga, financijski bućkuriš koji ste vlastoručno godinama mutili, novim će se „zakonom“ pročistiti i postati pitki eliksir, koji će nepravdom i siromaštvom izmorenu, a medijskim spinovima izluđenu javnost, uspješno uspavati.

Zakon o konsolidaciji

U skladu sa opisanom standardnom kriminalnom procedurom, zamućen je zakon za amortizaciju i prikrivanje više stotina miliona teškog kriminala u rudnicima. Stoga je, kao uvod u novu 2009. godinu i u novi kriminal, u Službenom listu broj: 81/08, 22.12.2008. osvanuo akt na četiri stranice, naziva: „Zakon o finansijskoj konsolidaciji rudnika uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu od 2009. do 2015. godine“ (dalje: Zakon o konsolidaciji rudnika).

U pomenutom dokumentu, koji nalikuje više banditskom planu, a manje zakonu, u deset kratkih članova navedeni su enormni milionski iznosi neplaćenih zakonskih obaveza rudnika do 2007, ali i „planirani“ dugovi rudnika u FBiH za 2008. i 2009. za koje je vidovita Vlada već tada znala da ih rudnici neće nikad platiti.

Zakonom je određeno da će Vlada FBiH u vremenskom rasponu od 2009. do 2015. u sedam godišnjih rata isplatiti ukupno oko 200 miliona KM na ime dugova rudnika napravljenih partijskim lopovlukom. Dugove za zdravstvo i nezaposlenost u iznosu od 123,7 miliona KM vlada, tadašnji vlasnik rudnika, je pomenutim zakonom velikodušno „poklonila“ kantonima u kojima su rudnici locirani.

Samo 14 dana nakon stupanja na snagu Zakona o konsolidaciji rudnika, 14.1.2009. godine Vlada je iz svog šešira izvukla novu Odluku. Istom je izvršen prenos 100% vlasništva Federacije BiH nad rudnicima uglja na JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo. Ovim manevrom, JP Elektroprivreda BiH je postala vlasničko Vladajuće društvo, a rudnici su dobili status „zavisnih društava“.

U okviru pomenute „zavisnosti“ rudnicima je nametnuta i jedna, ispostavit će se, ekonomski pogubna stavka. Naime, niske i trajno „zakucane“ cijene uglja su pogodovale JP Elektroprivreda, ali ne i rudnicima iz kojih se taj ugalj vadi. Tako je Elektroprivreda BiH, koja 70% svoje struje proizvodi u termoelektranama Tuzla i Kakanj, te istu prodaje za više od 770.000 kupaca u Federaciji BiH, postala zaštićena od svih tržišnih izmjena cijena uglja. Ovako definisane cijene uglja i do 60% niže od cijena u slobodnoj prodaji, će biti zadržane na istom nivou, te će dugo obezbjeđivati pozamašnu dobit Elektroprivredi. Istovremeno niske ugovorene cijene uglja, će rudnike zarobljene korupcijom i nesposobnošću uprava, te opterećene hronično niskom produktivnošću, još brže gurati ka financijskom ambisu. Bilo je to rođenje novog političko-ekonomskog monstruma, poznatog kao Koncern Elektroprivreda BiH i otvaranje autoputa ka novim kriminalnim etapama u rudnicima uglja u Federaciji BiH u režiji Vlasti.

Cijena dosadašnje “financijske konsolidacije“ kriminala u rudnicima u FBiH

S obzirom na višedecenijsku ljubav kleptomanske Vlasti i pratećih joj institucija, prema netransparentnosti u trošenju novca građana, nije lako pronaći zvanične i aktuelne podatke o tome koliko su tačno od 2009. od danas, građani platili za „financijsku konsolidaciju“ lopovluka i nesposobnosti uprava u rudnicima.

Iz logički konfuznog, i ne odveć pismenog, dokumenta Federalnog ministarstva energije, rudarstava i industrije po nazivom „Informacija o stanju u ZD rudnicima uglja, koja posluju u Koncernu Elektroprivreda d.d. Sarajevo 2009-2017.“ (maj 2019.), dostavljenog Parlamentu FBiH, može se vidjeti da su četiri federalne vlade, za „konsolidaciju“ rudnika do kraja 2017. potrošile ukupno 175,3 miliona KM.

Pomenutih 175,3 miliona KM, opuhanih iz džepova građana, nije bio i jedini novac koji je ubačen u crnu financijsku rupu, zvanu rudnici uglja u Federaciji BiH. Dobivši na poklon od vlade rudnike i njihove ogromne dugove, Elektroprivreda BiH je postala i sama obavezna da u iste ubrizgava sopstveni novac. O kolikom iznosu je riječ?

Prema tvrdnji direktora JP Elektroprivreda BiH d.d. Admira Andelije (Oslobođenje 19. maj 2020.), ova kompanija, koja je skoro tri decenije pod kontrolom SDA, u rudnike je uložila 310 miliona KM za „novu opremu“ i „dokapitalizaciju“, te „skoro 200 miliona kroz druge vidove pomoći“. Gospodin Andelija, koji sa novinske fotografije, poluzabrinuto gleda ka neizvjesnoj budućnosti elektroenergetskog sektora, u pomenutom intervju nije pojasnio koliko je tačno novca Elektroprivreda BiH uložila za novu opremu, a koliko za „dokapitalizaciju“. Šta god „dokapitalizacija“ značila u slučaju ekonomsko mrkih rudnika. Koji su to „drugi vidovi pomoći“ teški „skoro 200 miliona“, direktor koncerna i član izvršnog odbora GO SDA Tuzla, također nije objasnio. Da li je pomenutih 510 miliona KM rudnike ipak izvelo na zelenu granu? U maniru iskusnog javnosektorskog menadžera i partijskog operativca, Andelija je zaključio da situacija u rudnicima asimptotski teži ka katastrofi:

Ipak, moram konstatovati da trenutno stanje u rudnicima nije zadovoljavajuće, a u pojednim je i loše.“

Vlada Federacije nema para za djecu, porodilje, bolesne i nezaposlene, ali se za konsolidaciju kriminala ipak nešto nađe

Prema dostupnim informacijama, dugogodišnje gašenje požara kriminala i stranačkog upravljanja u federalnim rudnicima uglja, je do sada koštalo oko 685 miliona KM. Od ove sume, 175 miliona KM je izdvojeno od novca koji su građani dali vladi na upravljanje. Prema izjavi samozatajnog političara i ambicioznog menadžera Andelije, dodatnih 510 miliona KM je došlo iz poslovanja JP Elektroprivreda BiH.

Ilustracije radi, u federalnom budžetu za 2020. godinu, prije „korona rebalansa“, za djecu čiji su roditelji bez primanja, kao i za nezaposlene porodilje, Vlada je predvidjela 20 miliona KM. Pod bijednim izgovorom pandemijskih ušteda, Vlada FBiH je u aprilu ove godine, rebalansom budžeta srezala navedenu stavku sa pomenutih 20 na mizernih pola miliona KM.

Stoga bi iznos od 175,3 miliona KM datih iz federalnog budžeta za popunjavanje rudničkih kriminalnih dubioza, bio dovoljan da se u narednih devet godina pokriju sva davanja za potrebe djece čiji su roditelji bez primanja i za nezaposlene porodilje.

Važno je, pa ćemo reći ponovo. Tadašnja Vlada FBiH je donošenjem Zakona o konsolidaciji rudnika u FBiH, protivzakonito (jer je kao tadašnji vlasnik rudnika bila zakonski obavezna) odbila da plati 123,7 miliona KM dugova rudnika za zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, prebacivši svoju obavezu u nadležnost kantona u kojima se nalaze rudnici. Vlast je tako, po ko zna koji put, jasno stavila do znanja da su za nju bolesni i nezaposleni građani samo teret punomasnom budžetu Federacije. S obzirom da kantoni, od pomenutih 123,7 miliona KM nisu platili ništa, isti su bolesnim i nezaposlenim građanima poslali jednaku birokratsko siledžijsku poruku kao i federalna Vlada, lišena bilo kakve empatije za građane kojima bi trebali služiti, a ne despotski vladati.

„Konsolidacija“ od 510 miliona KM ili kako je jedan megavjetropark otišao u vjetar

Vratimo se još malo na 510 miliona KM o kojima je pomenutom intervju pričao novoinstalirani generalni direktor JP Elektroprivrede, gospodin Andelija. Kako je u 2019. godini JP Elektroprivreda BiH ostvarila godišnju sveobuhvatnu neto dobit od oko 50 miliona KM (izvor: SASE), zaključuje se da je za deset „konsolidacijskih godina“ EP BiH za rudnike potrošila iznos deset puta veći od iznosa prošlogodišnje dobiti.

Pomenutih 510 miliona KM se može posmatrati i u svjetlu nerealizovanih investicija u velike projekte obnovljivih izvora energije. Uzmimo za primjer projekat vjetroparka Podveležje, snage 48 MW, koji zbog nesposobnosti stranački postavljenih upravljačkih struktura JP Elektroprivrede, kasni sa realizacijom šest godina. S obzirom da je grace period za uzeti kredit istekao prije četiri godine, njemački kreditor KfW ima razlog da zadovoljno trlja svoje bankarske ruke.

Ovaj projekat je procjenjen na 71,8 miliona eura (140 miliona KM). Po toj cijeni, za pomenutih 510 miliona KM Elektroprivreda BiH je mogla izgraditi vjetropark od 150 MW snage, koji bi godišnje, uz prosječnih 2.500 sati pod punim opterećenjem (full-load hours), proizvodio približno 375 GWh električne energije. Osim što bi poboljšao „diverzifikaciju“ svojih elektrana, uvođenjem vjetroenergije u proizvodni portfolio, te pomogao ispunjenju državnih obaveza vezanih za obnovljive izvore energije unutar Energetske zajednice, koncern bi koristeći besplatni i čisti energent mogao dobro i zaraditi.

Pomenuta proizvodnja od 375 GWh godišnje bi na otvorenom tržištu, uz prosječnu berzovnu cijenu od 50 eura/MWh*, JP Elektroprivredi BiH donijela 36,7 miliona KM prihoda. Kada bi ovu struju prodavao po prosječnoj cijeni od 134 KM/MWh, po kojoj je sada prodaje domaćinstvima u FBiH, koncern bi mogao ostvariti godišnji prihod od 50 miliona KM, a investicija izgradnje vjetroparka bi se isplatila za 10 godina. Radni vijek vjetroelektrana je oko 20 godina, pa bi pomenuti vjetropark u toku tog perioda sebe otplatio dva puta donijevši ukupan prihod od oko milijardu KM.

Mudro zborivši o „situaciji“ u rudnicima, pomenuti direktor najmoćnijeg javnog elektroenergetskog preduzeća, sa milijardu i 43 miliona KM prihoda, te ukupno 4.399 zaposlenih na kraju 2019. godine, je naveo i „jedan set problema“, koji se po njegovim riječima sastoji od: problema upravljanja, nepovoljne starosne i kadrovske strukture, prevelike administracije i konačno premalo rudara. Mada skoro sve što je Andelija naveo odgovara istini ipak je ostalo nejasno šta podrazumijeva pod „problemom upravljanja“. Da li je to možda milionski dugogodišnji lopovluk ili hronična nesposobnost uprave? Ili pak oboje? Ko će ga znati, ako to ne zna ni prvi čovjek firme.

Ipak pri objašnjenju problema vezanih za „restruktuiranje energetskog sektora“, SDA direktor je propustio da spomene i dodatna dva, vrlo značajna „seta problema“, a koji ne samo da su financijski razvalili rudnike u FBiH, već prijete da isto urade i cijelom koncernu na čije čelo je dotični direktor, doveden uobičajenom političkom kombinatorikom Vlasti, koja između sposobnosti i podobnosti, po partijskom pravilu, daje prioritet potonjem.

Prvi od dva „seta problema“ je korupcija i organizovani kriminal u sistemu javnih nabavki. Drugi set problema je poznat pod imenom stranačko i nepotističko zapošljavanje. Doduše, oba ova „seta problema“, koje je Andelija, vjerovatno zbog velike brige o budućnosti „strujnog sektora“, zaboravio spomenuti, su opšteprisutni u cijelom dubokokriminaliziranom, glomaznom i neučinkovitom javnom sektoru Bosne i Hercegovine.

„Izuzetna složenost“ od 543 miliona KM

Pa dobro, da li je pomenutih 685 miliona KM pomoglo poboljšanju rada i ekonomskoj stabilizaciji rudnika? Odgovor može dati i pregled poslovanja u rudnicima u periodu 2009- 2017. iz već navedene „Informacije o stanju u rudnicima uglja u Koncernu Elektroprivreda d.d. Sarajevo 2009-2017“. Ista, situaciju u rudnicima ocjenjuje kao „izuzetno složenu“. Iz sljedeće tabele vidi se da je pomenuta „izuzetna složenost“ iznosila 543 miliona KM gubitaka, te da je svih devet godina u nizu rudarski „biznis“ nezaustavljivo stvarao gubitke.

Dok je za peglanje kriminala, nesposobnosti stranačkih direktora i nadzornih odbora i modernizaciju eksploatacije u rudnicima, upumpavano pomenutih 685 miliona KM, u tom istom periodu „poslovanjem“ rudnika nastalo je 543,2 miliona KM novih gubitaka. Ovakvi kontinuirani gubici su nastali neprekidnom kombinacijom pogubnih i namještenih „javnih nabavki“, tehnološkom zaostalošću eksploatacije, prekobrojnom, stranački i nepotistički, uhljebljenom administracijom, nerealno niskim ugovorenim cijenama uglja koje diktira Elektroprivreda, te, nažalost i velikim brojem invalida rada. Sve je ovo uticalo na enormno nisku produktivnost u rudnicima, koji stoga sa svakom tonom izvađenog uglja proizvode gubitak (izuzetak je RMU Gračanica – Gornji Vakuf).

Također, ni protivzakonita praksa neplaćanja doprinosa i poreza na plate u šest rudnika nikad nije ni prestajala. Stoga su na dan 30.6.2020. dugovanja rudnika u sastavu EP BiH dostigla, zdravom razumu nepojmljivih, a poslovanju katastrofalnih 475,4 miliona KM (izvor: Porezna uprava FBiH).

Ministrov „najznačajniji potez“

Nažalost, ovdje nije kraj priče o ekonomskim dubiozama rudnika, jer pomenutom poreznom dugu treba dodati i dug za neplaćene doprinose zdravstvenog osiguranja, kao i osiguranja za nezaposlenost. Tu su i višemilionska dugovanja dobavljačima. Procjene su da je ukupni dug svih sedam rudnika, u kojima je zaposleno 8.279 radnika, od kojih su samo polovina rudari, već prešao 800 miliona KM.

Kako je došlo do pomenutih dugova i gubitaka? Ko je i na koji način omogućio direktorima i nadzornim odborima rudnika da preko 20 godina nekažnjeno ne isplaćuju zakonom propisane doprinose uz plaće, i stvore dugove od kojih se normalnom čovjeku zavrti u glavi? Ko je trebao, a nije, da nadgleda kriminalne javne nabavke koje su rudnike već odavno dovele u ekonomski kolaps? Zašto polovina od broja zaposlenih u rudnicima radi u administraciji? Ko je donio procjenu da jamsko kopanje uglja bez modernizacije može biti isplativo? Da li je i koji kradljivi direktor ili član nadzornih odbora otišao na robiju zbog svega? Ko je taj koji je pravosnažno osuđenog zbog zloupotrebe položaja u rudniku Kreka Osmana Blekovića (na godinu i po, uslovno svakako, zbog priznavanja krivice), ponovo imenovao za direktora u tom istom rudniku, a koji danas ima akumulirani gubitak od 418 miliona KM?

Ipak, odmaknemo li se od razmišljanja iznerviranog, poštenog i naivnog čovjeka, te odemo li na mračnu stranu criminal minda partikratijskih ekonomskih igara bez zakona i granica, ova pitanja su potpuno izlišna. Jer, zašto bi kriminalac tražio analizu stanja kojom bi se dokazao i prokazao njegov sopstveni lopovluk. Bilo bi to isto kada bi, naprimjer, premijer Novalić zatražio od Sjedinjenih Država pomoć u borbi protiv korupcije.

Jedanaest godina kasnije, Bonnie & Clayde namjenske i još poneke industrije, najpremijer Fadil Novalić i najministar Nermin Džindić, su obzanili novu ideju. Nakon sprženih 685 miliona KM skrivenih i neskrivenih državnih subvencija rudnicima uglja u Federaciji BiH i gomilanja dugova koji se nezaustavljivo penju ka milijardi KM, nova genijalna zamisao predviđa ukidanje svih nadzornih odbora u el doradima kriminala. Prema zamisli uspješnih, a još neprocesuiranih, poslovnih partnera Novalića i Džindića, ostavljanje kleptomanijačkih direktora bez nadzornih odbora, udahnulo bi novi i bolji život u rudnike. Time bi restruktuiranje rudnika, o kojem poslijeratna vlast laprda evo već tri decenije, načinilo prvi i najznačajniji korak:

Novina je da imamo puno jednostavniju šemu upravljanja – imamo jednog direktora rudnika i jednog tehničkog direktora rudnika za razliku od prethodnog načina upravljanja gdje smo imali više direktora plus nadzorni odbor. Ovo je prvi i najznačajniji potez u planu restrukturiranja u rudnicima.“ (federalni ministar Nermin Džindić, august 2020.)

Socijalni mir za gušenje Pobune

Većina rudnika uglja u Federaciji BiH su već odavno samo ekonomski mrtvaci koji jeftinim ugljem donose, doduše sve manji, profit Elektroprivredi, a kriminalnim upravama, njihovim političkim mentorima i privatnim kompanijama sa kojima su isti povezani enormno bogaćenje. Istovremeno, društvu u cjelini, kroz ekonomsko sulude subvencije, koje rudnicima daje Vlast bez poštenja i znanja, korištenje uglja kao energenta donosi smrtonosno zagađenje i nove ogromne dugove. Uzroci financijske smrti većine rudnika su davno dijagnosticirani, ali zbog politikom zarobljenog „krivosuđa“ još nekažnjeni.

Za zvanično obznanjivanje kraja života rudnika čeka se neko dovoljno hrabar ili dovoljno lud (ili je to isto). U nedostatku pametne vizije i iskrene želje za pravednim i pametnim rješenjem, politička oligarhija FBiH, zainteresovana uvijek i samo za golu vlast, kako bi mogla nastaviti da nekažnjeno krade, stalno blebeće i petlja o „socijalnom miru“, navodeći isti kao razlog zbog kojeg nikad nije poduzela adekvatne mjere u rudnicima uglja u FBiH, uključujući pošten i profesionalan nadzor. Iako Vlast hinji brigu za „socijani mir“, djeca čiji su roditelji bez primanja, porodilje i ostali građani bez posla, ljudi narušenog zdravlja, nedovoljno plaćeni radnici i svi ostali izloženi socijalnoj nepravdi, znaju dobro na svojoj koži, koliko je pomenuta vlast socijalno osjetljiva.

Tlapnja o „socijalnom miru“ koju zlorabi pohlepna vlast je oduvijek bio i ostao samo njen strah od otvorene pobune potlačenih. U glavama vlastohlepnih hijena, koji vole da se predstavljaju kao „državnici, političari, nacionalni lideri i industrijalci“, socijalni mir je ogavni eufemizam za stalno ćutanje javnosti, odsustvo svake kritičke misli i nemogućnosti pobune građana. To je strah vlastodržaca od gubitka vlasti, svojih pozicija u njoj i, konačno, gubitaka nezakonito stečene imovine, koja bi mogla nestati u bijesu onih od kojih je ista i ukradena – sirotinje, potlačenih i obespravljenih. Kradljivoj Vlasti je „socijani mir“ potreban uvijek i samo da bi dalje mogla neometano i nekažnjeno krasti ono što je naše i što zakon zove javna dobra. Stoga će ga, našim parama, kupovati dok god može. Dok pravedna pobuna, bila ona mirna i demokratska ili potpuno nasilna i brutalna, ne pobijedi nepravedni „socijalni mir“.

Pravedna socijalna tranzicija kao neminovnost

Jednom kada započnu konkretne, ekonomski i socijalno pametno osmišljene mjere, sve će neminovno voditi gašenju većine, a možda i svih rudnika. Ove mjere, koje se ne smiju više odlagati, moraju biti rezultat opšteprihvaćene i održive energetske strategije. Takva, svima jasna strategija, će rezultirati neophodnom energetskom tranzicijom prema obnovljivim izvorima energije, ali bez uništavanja naših planinskih rijeka. To gašenje rudnika mora biti urađeno jedino kroz pravednu socijalnu tranziciju za rudare i njihove porodice. Ugašeni ugljenokopi moraju biti vraćeni prirodi u obliku koji će biti najbliži onom u kojem su od prirode i uzeti. To jeste skup, ali neminovan proces, koji traži hrabrost, odgovornost i znanje. To je dug koji odgovorna politika, a koja se još uvijek nije pojavila u Bosni i Hercegovini, mora vratiti. Ugalj koji je odavno prestao biti crno zlato, a postao crni i teški ekonomski i ekološki teret, kroz tu tranziciju, najvećim dijelom, a na kraju i potpuno, mora biti napušten. I svakako to je obaveza Vlasti prema svima nama koji imamo pravo na čistu energiju i zdravu životnu okolinu sa poštenim ekonomskim odnosima, oslobođenim od decenijskog državnog ekološkog nasilja. Ako sve ovo budemo i dalje odlagali, platićemo još veću cijenu od trenutne koju sad plaćamo. A ta je cijena već sada previsoka.

Almir Muhamedbegović