Muhamedbegović: Skrivači genocida

Iskopavanje Holokausta

26. decembra 1986. na adresu redakcije Adelaide Advertisera je stigla telefaks poruka iz Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike. U poruci upućenoj australijskom dnevnom listu pošiljalac obavještava da je u blizini mjesta Serniki na sjeverozapadu Ukrajine, prilikom djelimičnih ekshumacija pronađeno 533 tijela Jevreja – djece, žena i muškaraca, koje su, prema izjavi svjedoka, njemački nacisti zajedno sa lokalnim kolaboracionistima 1942. godine poubijali i bacili u masovne grobnice iskopane u blizini pomenutog mjesta. Poruka dalje kazuje kako je na 410 lobanja utvrđeno da je žrtvama pucano u glavu, te da je prema izjavama svjedoka masakra, australijski građanin, nastanjen u Adelaidu, porijeklom Ukrajinac, Ivan Timofeyevich Polyukhovich, jedan od izvršitelja masovnog ubistva. Dalje se navodi da je tada 19-godišnji ukrajinski šumočuvar Polykhovich učestovao u „lovu“ na svoje komšije, Jevreje koji su se skrivali u šumama bježeći od nacista, da bi ih potom hladnokrvno ubio.

U januaru 1990. australijske vlasti će uhapsiti 66-godišnjog Polyukhovicha, a nakon što je okružni sud u Adelaidu potvrdio optužnicu protiv njega za direktno ubistvo 24 osobe (uključujući Lubu, rođenu Kaz, Botvinik i njenu bebu Tzilu), Optužnica je Polyukhovicha teretila i za učešće u masovnoj egzekuciji 850 Jevreja iz geta u Sernikiju u septembru 1942.

Po nalogu australijskog suda, sa zadatkom da istraži strahote masovnih ubistava Jevreja iz septembra 1942. u Ukrajinu će 1990. godine, kao šef australijskog Specijalnog istražnog tima otići, Richard Vernon Stafford Wright, emeritus profesor antropologije Univerziteta u Sydneyu.

Stigavši sa Specijalnim istražiteljskim timom u borovu šumu nadomak Sernikija, koju su 1961. godine zasadile vlasti sovjetske socijalističke republike, Wright se našao u dilemi odakle da počne sa iskopavanjima. Trava, cvijeće i redovi 30-godišnjih borova, stvarali su dojam da zemljište nikad nije bilo iskopavano, te da to ne može biti lokacija masovne grobnice. Pomoć će stići od jednog svjedoka masakra, koji je u vrijeme nacističkih masovnih zvjerstava bio 15-godišnjak. Sada 63-godišnji, svjedok će Wrightu i njegovom timu pokazati tačnu lokaciju grobnice na kojoj je rasla gusta borova šuma. Nakon što su uklonili oko 150 stabala iz tri reda borova, istražitelji će započeti proces koji će postati poznat kao „iskopavanje Holokausta“ (Unearthing the Holocaust).

Zajedno sa članovima Wrightovog tima, njegova supruga Sonia, i sama arheolog, će o iskopavanjima masovnih grobnica u sivom pjeskovitom zemljištu, voditi detaljan dnevnik. Wrightov tim će tokom 1990. i 1991. godine, uz pomoć ukrajinskih vlasti i vojske, uraditi opsežna istraživanja na ukupno tri masovne grobnice u borovim šumama u okolini Sernikija, te sačiniti detaljne izvještaje uz obimnu foto i video dokumentaciju. Tokom arheoloških, antropoloških i forenzičko-patoloških ispitivanja, specijalni tim će sakupiti mnoštvo potresnih dokaza o bešćutnoj egzekuciji jevrejske djece, žena i muškaraca koje su, dan uoči Jevrejske Nove godine (Rosh Hashanah), izvršili nacisti i njihovi ukrajinski, lokalni pomagači. Kompletne jevrejske porodice, većinom žene i djeca, su izvedene iz geta, dovedene do prethodno iskopane jame, duge oko 40 i široke 5 metara. Žrtve su natjerane da uđu u jamu i legnu licem prema tlu. Ubice koje su bile na rubu jame su im potom pucale u glave. Neke od žrtava su ubijane udarcima tupim predmetima. Naredne žrtve su bile prisiljena da prije egzekucije legnu na tijela prethodno ubijenih ljudi. Stoga je Wrightov tim, u jami pronalazio tijela ubijenih kako leže poredana u više slojeva. U toku svega nekoliko sati tog septembarskog dana ubijeno je ukupno 850 ukrajinskih Jevreja.

Pored skeletnih ostataka žrtava, uključujući kosti djece i novorođenčadi, pronađeni artefakti, lične stvari žrtava, poslužit će kao dodatni potresni dokazi o njihovim životima – jedan džepni srebreni sat skriven od ubica u čizmi žrtve zaustavljen na 8 i 15, dječiji češljevi i ukosnice u različitim bojama, slomljene naočale, dijelovi odjeće, ženska cipela, nožna proteza, mala bakelitna i plava staklena dugmad sa odjeće za bebe. Fragmenti stakla i razbijene flaše rakije koju su ubice prethodno popile i bacile u jamu smrti, svjedočile su o standardnoj proceduri opijanja nacističkih ubica, a u svrhu otupljivanja savjesti prije pogubljenja žrtava. Pored, kao i u samim tijelima žrtava, od kojih je većina, uključujući djecu i bebe, natjerana da skine odjeću prije egzekucije, je pronađeno mnoštvo puščanih zrna, kao i čahura od metaka na kojima je ugravirano da su proizvedeni u Njemačkoj 1941. godine. Wright će sa svojim timom jasno utvrditi datum masakra, metode koje su ubice koristile pri ubijanju, broj, pol i starost žrtava, kao i zadnje pokrete tijela prije nego je smrt nastupila. U svom Dnevniku, Sonia Wright osim detalja o „iskopavanju Holokausta“ će pokušati opisati sopstvene emocije koje je obuzimaju pri posmatranju tijela ubijene djece, žena i muškaraca u masakru kod Sernikija.

Ubica je… nevin!

Sve nalaze i izvještaje Wrightov tim će predočiti kao forenzičke dokaze okružnom sudu u Adelaidu, na suđenju Ivanu Polyukhovichu koje će započeti u martu 1993. godine. Na suđenju će se Polyukhovich suočiti sa svjedočenjima preživjelih, njegovih nekadašnjih komšija Jevreja čije su kompletne porodice ubijene u epizodi Holokausta kod Sernikija 1942. Među njima će biti i Nathan Bobrov, koji je u momentu ovog masovnog zločina imao 9 godina i kojem su tada SS-ovci i njihovi ukrajinski kolaboracionisti ubili majku, dvije sestre i dva brata. Devetogodišnjak se skrivao po šumama, dok ga nisu pronašli ruski partizani, s kojima će provesti nekoliko mjeseci, da bi potom bio prebačen u sirotište izvan ratne zone. Poslije rata Bobrov će se vratiti u Ukrajinu gdje će završiti tehničku školu, da bi potom otišao u Izrael i stekao zvanje inžinjera. Bobrov će u Izraelu zasnovati porodicu i pokušavati da neopisivu tragediju svoje porodice gurne u zaborav. Ipak svjedočenje tada 57-godišnjeg Bobrova kao i drugih Jevreja koji su izbjegli smrt u jami kod Sernikija, kao i sakupljeni dokazi i izvještaj Richarda Wrighta o „iskopavanju Holokausta“ nisu bili dovoljni da se Polyukhovich proglasi krivim.

„Zbog teškoća u izvođenju dokaza i iskaza koji bi jasno identifikovali optuženog“, već 18. maja 1993. 12-člana porota (9 muškaraca i 3 žene) okružnog suda u Adelaidu je nakon samo 45 minuta vijećanja, oslobodila svih optužbi 69-godišnjeg penzionera, Ivana Polyukhovicha. Nekadašnji nacistički saradnik iz Sernikija je u Australiju došao 1958. godine sa svojom drugom suprugom i dvije pokćerke iz Njemačke, a u koju je pobjegao iz Ukrajine nakon povlačenja njemačkih nacista. Polyukhovich će 1997. godine svoje mračne tajne odnijeti sa sobom u grob, umrijevši u Adelaidu kao slobodan čovjek.

Procjena je da je preko 5.000 nacističkih ratnih zločinaca svoje utočište pronašlo u Australiji. Od 843 slučaja potencijalnih nacističkih zločinaca, koje je australijsko pravosuđe istraživalo, samo su tri završila dizanjem optužnice. Ipak niti jedan optuženi nije osuđen. Tačnije, suđenje Ivanu Polyukhovichu za zločin protiv čovječnosti je bilo prvo i jedino suđenje za ratne zločine na evropskom tlu koje je organizovalo australijsko pravosuđe.

Richard Wright će, nakon suđenja, artefakte pronađene tokom „iskopavanja Holokausta“ iz Sernikija pokloniti Jevrejskom muzeju u Sydneyu. Isto će učiniti i sa dnevnikom svoje supruge Sonie, nakon njene smrti. Artefakti iz Wrightovog „iskopavanja Holokausta“, izvještaj stručnog tima napravljen na osnovu istraživanja masovnih grobnica u Sernikiju, kao i dnevnik Sonie Wright, danas predstavljaju snažne argumente u borbi protiv negiranja Holokausta.

Idi tamo i završi pos'o!

„Idi tamo i završi pos'o!“, naredio je 16. jula 1995. oko 8 sati ujutro major Dragan Jokić, Milošu Mitroviću rukovaocu građevinskim mašinama, pripadniku inžinjerijske čete Zvorničke brigade. Načelnik inžinjerije Zvorničke brigade Jokić taj je dan bio dežurni oficir u komandi Zvorničke brigade. On je Mitroviću i Nikoli Rikanoviću naložio da odvezu utovarivač i rovokopač u Kozluk, gdje će instrukcije o daljem postupanju dobiti od Damjana Lazarevića, vodnika inžinjerijske čete.

Dan ranije, Lazarević je, također prema usmenoj naredbi majora Jokića, koordinirao i nadgledao kopanje masovnih grobnica i zakopavanje više od hiljadu tijela Bošnjaka ubijenih u noći 14. jula na lokaciji dviju livada u zaseoku Lažete, a nakon što su žrtve dovođene iz obližnje škole u selu Orahovac.

Kada je stigao na lokaciju Kozluka, tamo su ga čekali Mitrović i Rikanović koji su stigli sa rovokopačem i utovarivačem. Lazarević ih je potom zapuštenim kolskim putem poveo prema obali Drine. Uz put su mogli vidjeti razbacana tijela ljudi, koje su vojnici VRS dan ranije pobili u masovnoj egzekuciji. Tri pripadnika inžinjerijske čete, su se zaustavila na deponiji smeća, pored dvije, po njihovim kasnijim iskazima „velike rupe“, nastale iskopavanjem šljunka iz rijeke. U obje jame su vidjeli brojna, na gomilu nabacana mrtva tijela, koja su međusobno bila zapletena. Ubijeni su na sebi imali civilnu odjeću. Mnogi od njih su imali ruke na leđima svezane žicom. Neki od ubijenih su imali poveze preko očiju. Pored mrtvih tijela stajala su četiri naoružana vojnika u maskirnim uniformama, sa licima premazanim maskirnim bojama. U jamama je bilo mnoštvo razbijenih staklenih flaša zelene boje sa tiketama mineralne vode Vitinka iz Kozluka, kao i građevinski otpad u kojem su bili vidljivi komadi crvenkasto smeđih klinker pločica i cigle. Pomodrjela tijela na vrhu jame su već bila u fazi raspadanja. Damjan Lazarević je Mitroviću i Rikanoviću dao uputstva da mašinama na leševe odraslih i dječaka nabacaju zemlju.

„Ja sam mor'o ići da ljudi… to zagrnu, te leševe. Tamo se nije moglo duže zadržati, niti prići bliže od dvadeset metara… Ja sam pobjegao, nisam mogao izdržati miris… toga“, izjavit će u augustu 2007. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslviju, vodnik Lazarević, kao svjedok na suđenju Vujadinu Popoviću, načelniku za bezbjednost Drinskog korpusa (proces: Popović i drugi).

Mitrović i Rikanović su bezuspješno pokušavali utovarivačem i rovokopačem zatrpati tijela – hidraulični sistem utovarivača se ubrzo pokvario, dok je druga mašina bila neprikladna za zatrpavanje leševa. „Posao“ se nije odvijao kako je bilo planirano. Nakon pola sata, vjerovatno na Damjanovićev poziv, vozeći veliki žuti utovarivač marke ULT, pojavio se radnik sa obližnjeg kamenoloma, Rade Bošković. Bošković je utovarivačem, u vlasništvu preduzeća „Jošanica“ za nešto više od sat vremena mješavinom zemlje, smeća i građevinskog otpada zatrpao mrtva tijela. Nakon toga vodnik Lazarević je dvojici vozača-mašinista iz inžinjerijske čete Zvorničke brigade VRS dao slobodan ostatak dana.

Poslije zatrpavanja tijela pobijenih na livadama Lažete i šljunkari kod Kozluka, Slavko Bogičević, zamjenik komandira inžinjerijske čete Zvorničke brigade i Vojislav Sekanić, četni starješina će Damjana Lazarevića sutradan ujutro 17. jula 1995. uputiti i na treću po redu „asanaciju terena“. Damjanović će se sa pripadnicima svog voda uputiti prema poljoprivrednoj farmi Branjevo, a nakon što su na poljani farme i u domu kulture Pilica, dan ranije pripadnici VRS ubili više od hiljadu i dvije stotine zatočenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.

„Trebala je da se iskopa jama da se to pokupi, da se zagrne. Doć'e ljudi iz komunalnog, do'će ljudi da to tovare“, objasnit će, kao svjedok pred ICTY na suđenju Zdravku Tolimiru, proces zatrpavanja u masovne grobnice više od hiljadu tijela ubijenih na Branjevu, vodnik inžinjerijske čete Zvorničke brigade Damjan Lazarević.

***

11. augusta The New York Times objavljuje prve 3 od ukupno 8 satelitskih fotografija masovnih grobnica uz tekst „Sjedinjene Države nastoje dokazati masovna ubijanja“ (U.S. Seeks to Prove Mass Killings). Sedam dana kasnije 18. augusta novinar bostonskog Christian Science Monitora, David Rodhe objavljuje uznemirujući tekst pod nazivom „Dokaz ukazuje na bosanski masakr“ (Evidence Indicates Bosnia Massacre), u kojem navodi da je otkrio jasne tragove masovnih ubijanja u Bratuncu kao i da je u području Nove Kasabe otkrio dijelove ljudskih tijela koja vire iz zemlje u šumarku, tik uz asfaltni put. Novinar navodi da je na prekopavanoj zemlji vidio jasne tragove gusjenica građevinskih mašina, što upućuje da se radi o grobnicama velikih dimenzija. Tajne masovnih grobnica koje su prema planovima organizatora masovnih ubistava trebala da sakriju sistemska zvjerstva vojske i civilne policije RS su ubrzo postale udarna planetarna vijest.

Naredba „sasvim odozgo“

Dana 14. septembara 1995. Komandant glavnog štaba VRS, Ratko Mladić potpisuje naredbu broj: 03/4-2341. Ovom naredbom se, odobrava izdavanje pet tona pogonskog goriva dizel D-2 „za izvođenje inžinjerijskih radova u zoni odgovornosti Drinskog korpusa“. Naredba, dostavljena komandi Drinskog korpusa i Odjelu za logistiku Glavnog štaba VRS, te odjelu logistike Zvorničke brigade, dalje kazuje da se gorivo treba isporučiti u „Standard kasarnu u Zvorniku kapetanu Miloradu Trpiću“. U Zvorničkoj brigadi, prema popisu oficira iz septembra 1995., nije bilo nikakvog kapetana Trpića. Tipografska greška u Mladićevoj naredbi, vezana za prezime kapetana „Trpića“ je očigledna. Milorad „Trpić“ je ustvari kapetan Milorad Trbić, zamjenik načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade.

Prema sopstvenom iskazu, Trbić će za plan iskopavanja tijela iz masovnih grobnica i njihovog premještanja na druge lokacije, saznati od svog pretpostavljenog, načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade, majora Drage Nikolića još u augustu 1995. Major Nikolić će Trbiću saopštiti da je plan već skovan u Vrhovnom štabu VRS. Samo dan nakon Mladićeve naredbe o isporuci 5 tona dizel goriva, u Zvornik ponovo stiže potpukovnik Vujadin Popović, načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa. Popović donosi naredbu koja, prema njegovim riječima stiže „sasvim odozgo“: Tijela iz masovnih grobnica, iskopati, odvesti na novoiskopane grobnice, te ih zatrpati! S ciljem stvaranja zabune u slučaju da neka međunarodna komisija dođe do primarnih grobnica Popović posebno naglašava da se u svakoj primarnoj grobnici mora ostaviti oko stotinu tijela. U cilju tajnosti, odlučeno je da se sve „aktivnosti“ obavljaju samo tokom noći.

Istu naredbu, vezanu za premještanje tijela ubijenih Bošnjaka u poljoprivrednoj zadruzi u Kravicama, a koja su bila zakopana u primarnim grobnicama u selu Glogova, Popović će izdati štabu Bratunačke brigade.

Između 7. septembra i 2. oktobra 1995. Milorad Trbić, kapetan VRS, koji je bio jedan od četvorice oficira bezbjednosti VRS – glavnih organizatora masovnih pogubljenja bošnjačkih muškaraca i dječaka u julu 1995. godine, će nadzirati, koordinirati i usmjeravati akcije iskopavanja tijela iz svih masovnih grobnica u rejonu odgovornosti Zvorničke brigade VRS (Orahovac – dvije grobnice na livadama u zaseoku Lažete, plato brane crvenog mulja u Petkovcima, šljunkara i deponija uz Drinu, blizu Kozluka, farma svinja Branjevo), te njihovog premještanja u više od 30 sekundarnih grobnica, koje je iskopala inžinjerijska četa Drinskog korpusa. Za lokacije sekundarnih grobnica su izabrana spaljena bošnjačka sela iz kojih je vojska bosanskih Srba ubistvima i progonima protjerala lokalno stanovništvo. Trbić će prije početka iskopavanja tijela ubijenih, lično obići sve primarne grobnice kako bi se uvjerio da li postoje vidljivi tragovi masovnih egzekucija.

Prema planu, pod nadzorom tada 38-godišnjeg Trbića, tijela ubijenih bošnjačkih muškaraca, dječaka i žena, biti će iz pet primarnih grobnica iskopavana teškim građevinskim mašinama. Potom će raskidani leševi biti istresani u teške kamione koji su pripadali špediterskim preduzećima iz Zvornika i Milića. Pod okriljem noći, kamioni će prolaziti kroz Zvornik ostavljajući za sobom zadah raspadajućih tijela žrtava, koji je lokalno stanovništvo natjerao da zatvaraju prozore na kućama i stanovima. Kako bi se broj svjedoka noćnih akcija sakrivanja tijela sveo na minimum, po nalogu Vujadina Popovića i Drage Nikolića, vozači kamiona u kojima su prevožena tijela između primarnih i sekundarnih grobnica su u toku vožnje mijenjani. Na taj način jedni vozači ne bi znali odakle ruta započinje, a oni drugi gdje se ista završava.

Što baš vodnik Lazarević?

Istovjetna akcija zataškavanja genocida je organizovana i u rejonu Bratunca. Tu su tijela Bošnjaka, ubijenih u hangarima poljoprivredne zadruge u Kravici, iskopavana iz primarnih masovnih grobnica u selu Glogova, da bi potom bila prevežena i ukopana u masovne grobnice na lokacijama Zeleni Jadar, Bljećeva i Budak. Ovom operacijom skrivanja žrtava rukovodio je Momir Nikolić, načelnik bezbjednosti Bratunačke brigade. Prema izjavi svjedoka P135 (decembar 2003. proces protiv Blagojevića i Jokića), u Bratuncu je stanovništvo prepričavalo kako su djeca na ulici vidjela kosti nogu i dijelove tijela koji su spali sa kamiona, a koji su tom prilikom prolazili kroz Bratunac u pravcu Srebrenice, ostavljajući za sobom nepodnošljiv smrad. S obzirom da bratunačka brigada nije imala vlastite inžinjerijske jedinice, iskopavanja u Glogovi (pod nadzorom vodnika Damjana Lazarevića) su vršili ljudi iz civilne zaštite Bratunca.

Morbidna operacija dodatne dehumanizacije žrtva u svrhu zataškavanja genocida, kojeg su izvršili pripadnici vojske i MUP-a Karadžićeve ratne paradržave je započeta krajem septembra, a završena u prvoj sedmici oktobra 1995. godine. Nerijetko su dijelovi jednog tijela utovarivačima bili prebacivani u različite kamione, koji bi potom raskomadanu žrtvu istovarali u više grobnica. Stoga su ostaci mnogih žrtava kasnije pronalaženi u više, u nekim slučajevima četiri, pa i u pet sekundarnih grobnica. Uprkos tome, mnoga od tih tijela su i dalje nekompletna.

Kako su poznavali tačne pozicije jama sa tijelima, Trbić će za poslove iskopavanja tijela angažovati iste osobe iz inžinjerijskih jedinica koje su vršile zatrpavanje ubijenih u primarne grobnice.

„Što baš ja?“, pitao je Slavka Bogičevića (prema sopstvenom svjedočenju pred Sudom BiH) inžinjerijski vodnik prve klase, Damjan Lazarević, a nakon što mu je Bogićević, po nalogu Dragana Jokića, dao zadatak da pomaže Miloradu Trbiću, te da formira radnu grupu pri svom inžinjerijskom vodu. Na izričit Trbićev zahtjev, Lazarević mu je po završetku iskopavanja i premještanja tijela iz svake primarne grobnice podnosio izvještaj o „radovima“, ali i gorivu koje je tom prilikom potrošeno. Potom bi mu kapetan VRS, Milorad Trbić dodjeljivao novi zadatak, odnosno slao sa „inžinjerijskom radnom grupom“ na sljedeću grobnicu.

***

Tijela iz masovne grobnice šljunkare u Šepku kod Kozluka, mašinisti inžinjerije Zvorničke brigade, pod vodstvom Damjana Lazarevića će iskopati rovokopačima u zadnjih sedam dana septembra 1995. (Prvi američki satelitski snimak koji svjedoči o prekopavanju ove primarne grobnice je od 27. septembra 1995. ) Po dolasku na odredište, na lokaciji Zvorničke Kamenice na Čančarskom putu, tik uz lokalnu cestu i potok koji vijuga zelenom Kameničkom dolinom, utovaren kamion zapremine od oko 12 kubnih metara, će u toku noći, ostatke ubijenih na šljunčanoj deponiji smeća u Kozluku, istresati u sekundarne grobnice, koje su prethodno iskopale inžinjerske jedince Drinskog korpusa. Potom će tijela žrtava ponovo biti zatrpana pomoću masivnih utovarivača.

Raskomadana tijela ubijenih u masovnom strijeljanju na obali Drine blizu Kozluka, će biti zakopavana u najmanje pet po dimenzijama sličnih sekundarnih grobnica pod imenom Čančarski put. Tajna misija noćnih prekopavanja primarnih grobnica i prebacivanja tijela ubijenih tokom Srebreničkog genocida iz jula 1995. u kojoj su učestvovale vojne, policijske i civilne vlasti paradržave, koja će Dejtonskim ugovorom zvanično postati entitet RS, biti će završena u toku pet do šest noći.

Prema Trbićevom iskazu iz 2004. u procesu ICTY protiv Popovića i drugih, kao nagrada za dobro obavljeni posao, svaki od trojice vojnika iz inžinjerijskog voda Zvorničke brigade, koji su rukovali rovokopačima i bagerima pri iskopavanju primarnih grobnica, dobio je tri dana slobodno i po dvije vrećice od po tri kilograma deterdženta za pranje veša.

Artefakti genocida ili mračna tajna zelenog stakla

1998. godine, sedam godina nakon iskopavanja Holokausta iz Sernikija, forenzički arheolog Richard Wright u istočnoj Bosni u području Podrinja, vodi istražni tim formiran odlukom ICTY. (Wright je godinu ranije vodio tim za forenzička istraživanja na pet masovnih grobnica lociranih na deponiji smeća i građevinskog otpada u rejonu Brčkog – izvještaj i nalazi o ovim zločinima biti će korišteni u procesu protiv Gorana Jelisića i Ranka Češića). Tim ima mučan posao traženja masovnih grobnica, pronalaženja i ispitivanja forenzičkih dokaza u njima, kao i sastavljanja skeleta, kako bi se utvrdile činjenice neophodne za pokretanje optužnica protiv planera, nalogodavaca, izvršilaca i pomagača masovnih zločina nad Bošnjacima koji su u julu 1995. godine počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba nakon zauzimanja Srebrenice – enklave pod zvaničnom zaštitom snaga UN.

Tim pod vodstvom australijskog profesora u penziji, te 1998. pronalazi ukupno 21 masovnu grobnicu u rejonu zvorničke i bratunačke opštine – na lokacijama Kamenice (Čančarski put), Hodžića, Liplja i Zelenog Jadra. Na osnovu raskomadanih skeleta, nalaza zemljišta, biljaka pronađenih u stisnutim šakama žrtava, kao i puščanih čahura, ustanovljeno je da su tijela pogubljenih ljudi, prethodno bila ukopana na drugom mjestu odakle su naknadno iskopana teškim građevinskim mašinama.

Istražujući grobnicu u rejonu sela Kamenica u opštini Zvornik, označenu kao CR 3 (Čančarski put 3) , koju su, zajedno sa ostalih 11 grobnica, američki sateliti i špijunski avion U2, snimili prvi put 2. oktobra 1995. godine, Wrightu je bilo jasno da se radi o sekundarnoj, naknadno iskopanoj grobnici, s obzirom da snimak iste lokacije od 7. septembra nije pokazivao ikakve tragove „uznemiravanja“ zemlje. Većina ovih sekundarnih grobnica, lociranih u rejonu šumovite Kameničke doline, iskopana je neposredno uz lokalnu cestu (Čančarski put). Neke od grobnica su iskopane u dvorištima napuštenih kuća, koje su pripadale ubijenim ili protjeranim Bošnjacima.

Wrightov tim je pri istraživanju masovne grobnice Čančarski put 3, u smeđoj ilovači, uz i ispod tijela ubijenih naišao na mnoštvo fragmenata razbijenih zelenih staklenih flaša. Na mnogim krhotinama flaša, pronađene su etikete mineralne vode Vitinka iz Kozluka. Mnoštvo pronađenih dijelova flaša imale su neoštećene metalne zatvarače. Stoga zaključuje da su tijela ubijenih prethodno bila pokopana na mjestu odlaganja otpada iz fabrike vode Vitinka iz Kozluka.

Uz tijela istražitelji nailaze i na ostatke smeđih keramičkih pločica, te zaključuju da je ovaj građevinski otpad, zajedno sa tijelima izvađenim iz primarne grobnice zahvatan nazubljenim kašikama rovokopača i utovarivača, te da je primarna grobnica iz koje su iskopana tijela locirana na deponiji mješovitog otpada ili u njenoj neposrednoj blizini. Pronađeni riječni šljunak u ilovači sekundarne grobnice, ukazivao je da su pri iskopavanju tijela iz primarne grobnice rovokopači zahvatali i vapnenački šljunak. Skoro polovina pronađenih tijela ubijenih podrinjskih muškaraca i dječaka u grobnici CR3 su imala poveze na očima, sa vezanim nogama i rukama iza leđa, vezanih plastificiranim užetom, tkaninom ili žicom. Sva tijela su na sebi imala civilnu odjeću.

Dok traje iskopavanje na grobnici CR3, u septembru 1998. Wright sa članovima tima i istražiteljima ICTY, uz pratnju američkih vojnika iz multinacionalne divizije za stabilizaciju mira – Sjever (SFOR-MND-North) u Bosni, odlazi u rejon Kozluka. Prolaze pored fabrike za flaširanje mineralne vode Vitinka, iz koje su došle razbijene flaše koje je vidio u grobnicama u Čančarima. Istražni tim potom izbija na zapušteni zemljani put, okružen divljim žbunastim rastinjem, samoniklim drvećem i manjim njivama sa zasadima kukuruza. Kolski put vijuga uz obalu Drine, te ih nakon dva kilometara uzvodno, dovodi na prostor lokalne deponije smeća. Na dvadesetek metara od strme obale rijeke obrasle gustim žbunjem, jasno uočavaju isprevrtanu zemlju. Nailaze na dvije velike jame nastale iskopavanjem šljunka i građevinski otpad sličan onom iz grobnica u dolini zvorničke Kamenice. U oči im upadaju brojne razbijene zelene staklene flaše identične onima koje su pronašli u sekundarnoj grobnici na Čančarskom putu. Na površini deponije nalaze dijelove dva ljudska tijela. Pokupivši ljudska tijela i brojne čahure od metaka, istražitelji odlaze. Wright odlučuje da iskopavanje na ovoj lokaciji započnu narednog ljeta.

Sljedeće godine, tim Richarda Wrighta ponovo dolazi na lokaciju divlje deponije kod Kozluka (te godine Wright će voditi i tim za forenzička istraživanja na masovnoj grobnici Kevljani kod Prijedora). Od 24. juna do 6. augusta 1999. trajat će iskopavanja na toj lokaciji. Na rubu šume timovi za eksuhumaciju pronalaze tri bliske masovne grobnice koje će Wright u svom izvještaju označiti kao KK-1, KK-2 i KK-3. Ispostavit će se da se radi o segmentima jedne velike masovne grobnice. Wright uočava kliše zataškavanja masovnih ubistava – kao i dvije godine ranije kada je sa timom u području Brčkog na velikoj deponiji pronašao 5 bliskih masovnih grobnica, u kojima je pronađeno 66 tijela stanovnika Brčkog nesrpske nacionalnosti, koje su početkom rata ubili policija i vojska pobunjenih bosanskih Srba i ovdje su tijela ubijenih bila pokrivena debelim slojem smeća, građevinskog otpada i prethodno iskopane zemlje, korištenjem građevinskih mašina. Sva tijela pronađena u grobnicama, izmješana sa bačenim otpadom, su muškog pola i odjevena u civilnu odjeću.

Na lokacijama KK-2 i KK-3 istražitelji pronalaze na stotine čahura od metaka koje su za balističke eksperte predstavljale vrijedne tragove. Upoređivanjem tragova na čahurama i zrnima pronađenim u masovnoj grobnici na deponiji smeća kod Kozluka i 30 kilometara dalje u masovnim sekundarnim grobnicama na Čančarskom putu, je utvrđeno je da se radi o municiji koja je ispaljivana iz istovjetnog automatskog oružja. Utvrđeno je da su lokacijje grobnica KK-2 i KK-3 bile ujedno i lokacije masovnog pogubljenja. Zgrčena u samrtnim položajima, tijela žrtava su ostavljena na licu mjesta, da bi potom bila zatrpana zemljom i smećem, korištenjem velikog utovarivača.

Povezi za oči nađeni su na 44 tijela, a ligaturama su i dalje bila vezana 144 tijela. Ligature su bile od plastificiranog užeta, tkanine ili žice, kao i one pronađene u sekundarnoj grobnici Čančari. Među ubijenima njih trideset su bili maloljetnici. U vezi s pogubljenjima u Kozluku, vještaci za sudsku medicinu su 1999. godine procjenili da je riječ o najmanje 451 do 506 ubijenih osoba.

Istražitelji su te 1999. godine utvrdili i sljedeće: dvije ubijene osobe da su imale između 8 i 12 godina. Ukupno 47 osoba su imale između 13 i 24 godina. Jedna od žrtava je pronađena sa zgrčenom šakom u kojoj drži dio otkinutog grmlja. Istragom uzoraka bilja pronađenog u grobnicama utvrđeno je da su žrtve pogubljene sredinom jula 1995. , a da je grmlje koje raste na strmoj padini obale Drine istovjetno onom čiji je dio pronađen u šaci žrtve.

Ipak tada procijenjeni broj ubijenih u masovnom pogubljenju nedaleko od Drine, otkrivanjem novih segmenta masovne grobnice na deponiji Kozluk, te istraživanjem sekundarnih grobnica na Čančarskom putu u Kameničkoj dolini (Dolina grobnica) će se pokazati tragično netačnim. Na lokaciji deponije Kozluk još će pet puta biti pronalažena kompletna tijela kao i dijelovi tijela koji su ostali prilikom iskopavanja grobnice od strane inžinjerijskog voda Zvorničke brigade u septembru 1995. Zadnji put, u decembru 2015. godine će biti pronađeno još 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela. Iz primarne grobnice kod Kozluka, je do sada, na osnovu DNK-analize identifikovano 377 osoba.

Nakon izvršenih ekshumacija pet sekundarnih grobnica na Čančarskom putu iz njih je identifikovano 425 tijela koja se vezuju za osobe ubijene u Kozluku 15. jula 1995. Ukupan broj identifikovanih žrtava masovnog pogubljenja na šljunkarama u Kozluku, trenutno je oko 800. Ustanovljeno je da je na divljoj deponiji i jamama nastalim iskopavanjem šljunka uz rijeku Drinu u blizini Kozluka, 15. jula 1995. ukupno ubijeno oko 1.040 muškaraca i dječaka.

John Clark, patolog iz Wrightovog tima će kao svjedok Tužilaštva u procesu protiv Tolimira iznijeti i podatak da je kod 4% pogubljenih na lokaciji šljunkare kod Kozluka ustanovljeno postojanje invalidnosti, odnosno da je oko 40 pogubljenih imalo fizičke nedostatke.

Izvještaji Richarda Wrighta

Nalazi do kojih je došao Wrightov tim na primarnoj grobnici na lokaciji deponije smeća Kozluk i napuštenim šljunkarama, biti će prikazani u „Izvještaju o iskopavanjima i ekshumacijama u Kozluku 1999. godine“. Ovaj dokument, profesor antropologije, Richard Wright će dostaviti Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 2. februara 2000. godine. Godinu ranije, u maju 1999. Wright je ICTY podnio „Izvještaj o ekshumacijama u istočnoj Bosni“ u kojem je dao nalaze o istraživanju primarne grobnice pored brane u Petkovcima i 8 sekundarnih grobnica u rejonu Čančarskog puta, Hodžića i Liplja. U toku 2000. godine istražni tim sa Wrightom na čelu će završiti i istraživanje grobnice Glogova 1, te će o tome sačiniti izvještaj koji će biti dostavljen ICTY-u u februaru 2001. godine. Ovi izvještaji će biti korišteni kao važni dokazi za utvrđivanje istine na sudskim procesima protiv planera, nalogodavaca i izvršitelja gnusnih zločina, iz redova Karadžićeve vojske i policije iz jula 1995. Zločina koji će dobiti zvaničnu sudsku kvalifikaciju – zločin genocida.

U sudskim procesima u kojima su za genocid osuđeni Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Radislav Krstić, Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Drago Nikolić, Zdravko Tolimir i Milorad Trbić, izvještaji koje je potpisao i o kojima je svjedočio Richard Wright, kao i nalazi koje su, na osnovu prikupljenih dokaza iz masovnih grobnica, sačinili stručnjaci iz njegovog tima, govorili su neumoljivim jezikom naučne istine. Uz pomoć utvrđenih činjenica dobijenih ekshumacijom i forenzičkim ispitivanjima Wrightov tim je svima (koji to žele znati) otkrio, normalnom umu, nepojmljivu brutalnost i bestijalnost kako masovnih ubijanja, tako i skrivanja tijela žrtava genocida izvršenog jula 1995. na području opština Zvornik, Bratunac i Srebrenica. Istovremeno, Izvještaji su potvrdili patološku posvećenost planera, nalogodavaca i izvršitelja da svoje udružene zločinačke namjere ostvare u potpunosti.

Svjedočeći u procesu Ratku Mladiću, 2013. Wright će istaći kako je, na dehumanizirajući proces premještanja i bacanja tijela žrtava u masovne grobnice, jedino naišao prilikom ekshumacija u Bosni. Navodeći da je kao ekspertni savjetnik Oxfordskog tima arheologa vidio tijela australijskih vojnika iz Prvog svjetskog rata koje su njemački vojnici sahranili u sjeveroistočnoj Francuskoj sa pijetetom, unatoč činjenici da se radilo o neprijateljskim vojnicima, Richard Wright je izjavio da je jedino u masovnim grobnicama u Bosni vidio da su tijela žrtava bila istresana u grobnice, te pri tome izmiješana i međusobno “zapetljana” (entagled).

Ljudska prava masovnog ubice

46-godišnji električar Milorad Trbić vjerovatno nije bio iznenađen kad su mu se pred kućom u High Pointu u Sjevernoj Karolini, 2003. godine pojavili službenici FBI-ja i Službe za imigraciju i carinu (ICE) pri američkom Ministarstvu za domovinsku sigurnost (Homeland Security Department). Bježeći od pravde Trbić je došao u Ameriku sa suprugom i kćerkom. Pri ispunjavanju aplikacije za dobijanju useljeničke vize, nekadašnji pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Zvorničke brigade je Američkoj službi za imigraciju svjesno prećutao svoju ratnu prošlost. Američke vlasti će Trbića, nakon odsluženja kazne zbog prevare prilikom useljenja, 2005. isporučiti Haškom tribunalu. Prijeratni tehničar energetike, rođen u selu Ponijevo, je sa Ljubišom Bearom, Vujadinom Popovićem i Dragom Nikolićem bio dio glavnog pogonskog mehanizma za ostvarenje genocidnih namjera putem masovnih ubijanja iz jula 1995. na pet lokacija (Orahovac – livade Lažete, plato na brani Crvenog jezera u Petkovcima, deponija i šljunkara na obali Drine kod Kozluka, farma Branjevo kod Pilice i dom kulture Pilica). Pomenute egzekucije, koje su sudski okvalifikovane kao djela zločina genocida, su došle – kako je izjavio Vujadin Popović – sa „samog vrha“.

Po sopstvenom priznanju pred Sudom BiH, u julu 1995. Trbić je i sam, u dva navrata, učestvovao u masovnom ubijanju zarobljenih Bošnjaka na deponiji i šljunkari kod Kozluka, u hladnokrvnoj egzekuciji najmanje petorice zatočenika u krugu škole u Ročevićima (u svrhu „uspostavljanja reda i držanja kontrole nad situacijom“ – M. Trbić), kao i u ubijanju zarobljenika na Kula-gradu kod Zvornika. U septembru i oktobru iste godine, ponovo u koordinaciji sa pomenutom trojicom oficira VRS-a, Trbić je nadzirao, usmjeravao i koordinirao prekopavanjima masovnih grobnica i prebacivanju tijela u nove sekundarne grobnice s ciljem prikrivanja masovnih ubijanja. Haški tribunal će 2007. Trbića izručiti Odjelu za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u novembru 2014. godine ukinuo pravosnažnu presudu Miloradu Trbiću, a kojom ga je Sud BiH bio osudio na 30 godina zatvora za zločin genocida, utvrdivši da su po Evropskoj konvenciji za ljudska prava, Trbićeva prava povrijeđena zbog pogrešne primjene zakona, s obzirom da je u njegovom slučaju mogao biti korišten krivični zakon bivše Jugoslavije. Štiteći ljudska prava Milorada Trbića, Apelaciono vijeća Suda BiH ga je februaru 2015. godine, ponovo za zločin genocida, osudilo na 20 godina zatvora. Velika je vjerovatnoća da će Milorad Trbić, prva osoba koju je Sud BiH osudio za genocid, uskoro iz zatvora u Foči izaći kao slobodan čovjek.

Za više od dvije stotine osoba, čiji se nestanak vezuje za masovno pogubljenje na deponiji smeća kod Kozluka, koje su 15. jula 1995. između ostalih, izvršili pripadnici Zvorničke brigade VRS, još uvijek se traga.

Masovna grobnica na obali Drine, poznata kao masovna grobnica na šljunkari Kozluk, do danas je ostala neoznačena.

Almir Muhamedbegović