U proteklih stotinu godina od kada se bilježi podizanje prvih spomenika u Sarajevu pa do danas, grad je bio dio različitih država i sistema, prošao kroz tri rata (dva svjetska i posljednji iz devedesetih godina) što se odrazilo na procese izgradnje kolektivnih sjećanja i oblikovanja identiteta u kojima su centralna mjesta zauzimala ratna zbivanja. Ne samo zbog toga što takva tragična događanja u životima pojedinaca ostavljaju duboke tragove u sjećanju, nego i zbog toga što se nakon svakog rata (1918, 1945. i 1995.) kod nas stvarala druga država i novo društvo koje je trebalo zajedničko sjećanje. Zbog toga su se gradili i grade spomenici s namjerom da ukažu na službeni narativ prošlosti, na poželjno sjećanje. Oni su uglavnom nastajali kao rezultat politika sjećanja koje su se često mijenjale, definirale, redefinirale i u kojima su pale žrtve služile za legitimiranje novouspostavljenog sistema.
U tom dinamičnom procesu kreiranja identiteta i odnosa prema memoriji, na gradskim prostorima su se tokom vremena, pararelno gradili, postavljali novi spomenici, nestajali “stari”, a u slučaju njihovog dužeg opstanka učitavala su im se značenja, odnosno redefinirala stara.
Nakon 1995. godine, okončanjem opsade Sarajevo dobija novu memorijalnu i identitetsku sliku. Koje su to društvene vrijednosti danas iskazane u javnom prostoru, te koji su to spomenici najčešće u službi komemoracija i transmisija poruka i poželjnih slika kolektivne memorije?
Za ove odgovore poslužićemo se analizom, odnosom i upotrebom nekih poznatijih spomenika grada.
Memorijalizacija, kultura sjećanja dio je opće kulture jednog podneblja i kao takva prati i uklapa se u njenu periodizaciju. Zvanično se naša kultura i umjetnost vremenski dijele prema političkim, ratnim i vladarskim epohama (djela tipa pisana riječ ili kulturna istorija), a ne prema stilovima i općeprihvaćenim pravcima. Unutar tako uređenih razdoblja dozvoljeno je i poželjno za doba od 16. stoljeća jasno razgraničenje triju etničko-miletskih kulturnih komponenti.
Za doba koje je uslijedilo poslije smrti Jugoslavije (poslije doba socijalizma koje je u kulturi i umjetnosti zvanično Poslijeratni period – misli se na doba poslije Drugog svjetskog rata) još nije pronađen odgovarajući naziv, ali je novi rat koji je pratio smrt jedne i rađanje druge države prouzročio masovnu pojavu spomenika s ciljem obilježavanja žrtava i herojske borbe i istovremenu prenamjenu nekih od ranijih spomenika. Toj memorijalizaciji kao proizvodu domaćega duha izazov je uputila istovremena pojava spomenika i umjetničkih djela rađenih od strane inozemnih autora. Kultura koja u sebi ne poznaje, recimo, zapadni barok (iako ga je imala – Sanja Cvetnić, Barokni defter), a zbog svoje perifernosti ni onaj istočni iz turskog centra našla se u čudu gdje (unutar svoje vremenske linije koja poznaje samo okupacije, ratove, herojsku prošlost – sadašnjost i naravno žrtve i prema njima se ravna) smjestiti univerzalistička djela nastala iz solidarnosti s patnjama Sarajeva i BiH i recepcije tih događaja kao bitnih za europsku i svjetsku sadašnjost i budućnost. Ponovo je, kao u doba pojave austrougarskog pseudomaurskog stila (recepcija islamske umjetnosti preko Zapadu bliske Španije, a ne azijske Turske), dobila nešto što nije domaće ni blisko. Nepoželjno je ali je tu, a osim toga izraz je solidarnosti i prijateljstva Evrope i Svijeta koje su nam tada, u zadnjem ratu i poslije njega, godile. Tada smo još mislili da tom društvu pripadamo i da užoj integraciji s njim težimo.
Umjetnička djela te tzv. Ars Aevi epohe, naročita ona spomenička, dolaze kao novi sloj, kao ravan koja se pruža paralelno s ovdašnjom – domaćom (iznad ili ispod nje zavisi od preferencija) bez mogućnosti da će se ikada s njom sresti i uklopiti. Ta strana djela ne komemoriraju događaje i prošlost na isti način kao ovdašnja. Njihove su poruke ovdašnjoj javnosti najvećim dijelom nečitljive, jer se ne radi o vječitom recikliranju istog u slijedu različitih političkih sistema i tragedija. Zbog te nečitljivosti takva su djela više javne skulpture nego spomenici sami i kao takva se jedva mogu nasloniti na tanak i nikada ukorijenjen sloj javnih skulptura domaćega porijekla kojih je nešto bilo u tzv. periodu socijalizma, a i tada uz par rijetkih izuzetaka, nižeg umjetničkog dometa.
Jedna takva javna skulptura, jedno kopile sarajevske kulture – skulptura Helmuta Lutza – pada ovih dana. Nemojmo se zavaravati i ne dajmo da nas zavaraju; ona pada kao žrtva nemogućnosti uklapanja u ovdašnju sadašnju preovlađujuću paradigmu komemoriranja kojoj ničim ne može doprinijeti.
Ovdje spomenici, bez obzira koliko monumentalni, nisu spomenici onome na što se odnose, nego spomenici onima koji ih grade. Još od krize socijalizma sedamdesetih i tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća do najnovije erupcije sarajevskih kamenih stela, spomenici se podižu s ciljem kratkotrajnog postizanja jedinstva u doba krize. Jedne takve krize upravo smo svjedoci.
Sarajevski putevi Zvjezdanog puta i drugih javnih skulptura
Odgovornost za izmještanje “umjetničke instalacije” Zvjezdani put prebačena je početkom augusta, u srijedu 5. augusta ove godine, na mjesnu zajednicu čiji je savjet donio odluku na osnovu odobrenja Grada Sarajeva kao vlasnika umjetničkog djela. Općina Centar, koja se zalaže za urbanizaciju (što god to značilo) poziva građane da iznesu prijedlog o budućoj lokaciji spomenika, a ako se građani (dirigirano) izjasne spomenik može biti i vraćen na sadašnje mjesto.
Uz spremnost članova Savjeta Mjesne zajednice da uzmu “aktivno učešće u aktivnostima” i “opredjeljenje Općine Centar za urbanizacijom” ponovljeno je izmještanje na neki drugi lokalitet kao primarno i u četvrtak 6. augusta. Pred javnošću se našla reakcija autora skulpture H. Lutza u kojoj stoji i ovo:
Zvjezdani put je tada trajno instaliran na trgu Hastahana 2005. godine. Oba su djela tvorila pozornicu za umjetnike iz Sarajeva i Friedrichshafena. Tadašnji gradonačelnik prof. Hamamdžić pokrenuo je primopredaju Zvjezdanog puta, a nova gradonačelnica Borovac rekla je pred novinarima i okupljenim gradskim vijećnicima: ‘Nećemo podići nikakav drugi spomenik katastrofi Sarajeva, koji poput Zvjezdanog puta Helmuta Lutza svojom spiralnom simbolikom utjelovljuje daljnji put. Ovo je jedan istinski spomenik za našu omladinu’.”
Lutz je dodao i to kako mu je protest građana Sarajeva zbog demontaže instalacije utjeha, te je poručio:
Volim multikulturni grad Sarajevo. Zato sam kreirao ova dva djela.”
Već u petak 7. augusta načelnik općine Nedžad Ajnadžić upućuje autoru otvoreno pismo u kojem zaobilazi buduću “dirigiranu” odluku građana o mogućoj novoj lokaciji i govori isključivo o vraćanju skulpture na prijašnje mjesto.
Isti načelnik centralne gradske općine koji je unutar Velikog parka pronašao onako lijep i sadržajan urbani mobilijar da pravi društvo spomeniku Ocu nacije 5. i 6. augusta se krije iza Savjeta Mjesne zajednice i buduće odluke građana, a već 7. augusta svu tu “demokratsku” proceduru zaboravlja i zaobilazi i odlučuje sam o čemu otvorenim pismom obavještava autora skulpture. Što će mu otvoreno pismo? Ako njemu piše onda pismo nije otvoreno. Ako je otvoreno onda piše javnosti. Zna li naš načelnik šta je uopće otvoreno pismo?
“Otvoreno pismo je pismo koje se ne šalje samo primatelju već i novinarima, koji će to pismo javno objaviti u novinama. Otvoreno pismo obično zahtjeva i javni odgovor. Najčešće se otvoreno pismo koristi kada neka poznata osoba ili institucija naprave sporne tvrdnje ili pak ne ispune nešto što su prije obećali.”
Ko ovdje treba da piše otvoreno pismo, a ko javni odgovor? Ko je iznio sporne tvrdnje; načelnik ili autor? Načelnik ne zna da autoru treba uputiti izvinjenje; privatno ili službeno, ali u svakom slučaju zatvoreno; a građanima, koje se sad odjednom neće ništa pitati, otvoreno pismo u kojem će im se poručiti “ništa od vaše dirigirane odluke, prilike su tak'e”.
Zbivanja oko Zvjezdanog puta zorno ilustriraju prilike u kojima se ogleda nezrelo društvo, koje svako malo vremena ima neželjene javne skulpture, neželjene spomenike, neželjenu baštinu. Unatoč tome što ju je ne tako davno i nekadašnja gradonačelnica nadahnuto opisala: “Ovo je jedan istinski spomenik za našu omladinu” (treba li bolje potvrde latinskoj izreci Si tacuisses, philosophus mansisses?). Ali eto sada ga naša omladina više ne treba.
Što se tiče prisutnosti javne skulpture, na prostorima grada ona nikada nije bila tako izražajno bogata, niti posebno vidljiva. Dio tog korpusa predstavljaju javne skulpture Neuništivi čovjek, Multikulturalni čovjek promijeniti će svijet i Her healing Earth koje su kao i Zvjezdani put bile pokloni stranih autora gradu.
Ovdje se neće analizirati njihova umjetnička vrijednost, nego će se ukazati na kontekst njihovog “dolaska” u grad, jer su autori, umjetnici i zemlje koje su ih poklanjale bili motivirani empatijom zbog stradanja Sarajeva u vrijeme opsade. U tome je njihova dokumentarna vrijednost, svjedočanstvo je o reakciji svijeta, pojedinih umjetnika na tragična zbivanja u Sarajevu u devedesetim godinama.
Kakva je sudbina tih javnih skulptura od trenutka kada su postavljene pa do danas? Neuništivi čovjek, skulptura iz dva dijela pozitiva i negativa ljudskog lika bila je postavljena u sarajevskom naselju Dobrinja. Jedna je od devet u nizu istih takvih postavljenih na javnim mjestima u Americi, Holandiji, Belgiji i Japanu. Protest je svim ratovima, autorsko djelo i poklon Frederika Franka. Mjesto na kojem je bila postavljena nije odabrano slučajno, jer je Dobrinja jedno od gradskih naselja posebno stradalih tokom opsade. Ova skulptura stalno je bila izložena vandalskom djelovanju i danas više ne postoji. Neuništivi čovjek uništen je u Sarajevu.
Multikulturalni čovjek mijenjati će svijet poklon je talijanskog umjetnika Francesca Perillija na lokaciji Trg Oslobođenja – A. Izetbegović. Od trenutka kada je postavljen 1997. godine izazivao je komentare koji su se odnosili na neprihvatljivost da u centru grada stoji naga muška skulptura. Pravo iskušenje za multikulturalnost grada i za “duh građanskog” bio je “muškarac bez gaća“. (Gojko Berić, Goli čovjek u Sarajevu)
Prostor pomenutog trga također je mjesto na kojem je već duži niz godina predviđena izgradnja centralnog spomenika svim poginulim braniteljima grada tokom opsade. Realizacija te ideje privodi se kraju, a po konkursnom pozivu za Idejno rješenje Centralnog spomenika braniteljima 1992-‘95 KS, skulptura Multikulturalni čovjek promijeniti će svijet predviđena ja za izmještanje na drugu lokaciju. (Konkursna dokumentacija/tenderska dokumentacija, Centralnog spomen-obilježja svim poginulim braniteljima opkoljenog Sarajeva 1992-‘95. Broj javne nabavke 05-036-340/19.)
Skulptura Her healing Earth, umjetnika Aleksandra Kokkinosa, poklon je grčke ambasade Bosni i Hercegovini 1999. godine. Predstavlja bicikl, još jedan simbol otpora građana, jer je bicikl u nedostatku gradskog prevoza intenzivno korišten u gradu pod opsadom. Postavljen ne slučajno na dijelu trase nazvanog Put života koji je spajao novije dijelove grada sa centrom. Trebao je također predstavljati sjećanje na grčku pomoć pri obnovi Opće bolnice (danas Opća bolnica prim. dr. Abdulah Nakaš) u Sarajevu. Prilikom izvođenja radova uređenja prilaza bolnici 2014. godine skulptura Her healing Earth uklonjena je. Nalazi se u dvorištu bolnice, zapuštena i zanemarena.
U uklanjanju, premještanju i zanemarivanju ovih javnih skulptura prepoznaje se njihovo neuklapanje u obrasce dominantnih društvenih vrijednosti. A za one koji danas oblikuju dominante vrijednosti ništa ne znači i to što javne skulpture oplemenjuju prostor, oni to ne prepoznaju, kao što ne poznaju kulturu samopreispitivanja, zbog čega u gradu nastaje atmosfera neznanja, zatvorenosti, samodovoljnosti, izgradnja provincijalnog, a nikako urbanog identiteta.
Graditi jedinstvo – od revolucionarne tradicije do Alo-Alo antifašizma
Reforme iz druge polovine šezdesetih godina prošloga stoljeća donijele su jugoslavenskom društvu određenu slobodu i ugrozile pozicije dogmata i boljševika koji već s početkom sljedećeg desetljeća odnose pobjedu i obračunavaju se s njihovim protagonistima. Tako započinje desetljeće jugoslavenske društvene, ekonomske i političke krize u kojoj glavnu ulogu imaju Tito i proturefomski opredijeljene Armija i Partija. Obje su se struje radi postizanja jedinstva pozivale na isto iskustvo, tradiciju NOB i Revolucije; jedna radi utišavanja reformom izazvanog socijalnog raslojavanja i političkih tenzija, a druga radi vraćanja na staro i zadržavanja svog upravljačkog položaja u društvu i državi. Tako se 60-ih i 70-ih godina radi povratka stabilnosti s podsjećanjem na bratstvo i jedinstvo iskovano u NOB grade spomenici vrsnih kipara i arhitekata D. Džamonje, V. Bakića, B. Bogdanovića, V. Radauša, B. Kućanskog (Jasenovac, Šumarice, Kozara, Sutjeska, Petrova gora). Kao umjetnička djela za masovnu upotrebu ti su spomenici trebali odgovoriti i na izazove jugoslavenskom jedinstvu koje su postavila idejna i politička kretanja u umjetnosti započeta proširenjem tema kritike i aktueliziranjem onih kao što je Goli otok o čemu će tek kasnije, ali ipak dovoljno rano da upozori na događaje koji će uslijediti 90-ih, progovoriti Bijela knjiga Stipe Šuvara.
Istovremeno sa drugim grandioznim spomenicima i sa istom svrhom nastaje i Spomen park Vraca u Sarajevu V. Dobrovića, A. Kučukalića i A. Maltarića, čijom izgradnjom je rukovodio revolucionar Rato Dugonjić. Više nego narodnooslobodilačku, revolucionarnu i antifašističku prošlost Vraca (kao i svaki spomenik) obilježavaju vrijeme svoga nastanka jer: prošlost je socijalna konstrukcija čija priroda proizlazi iz potreba i referentnih okvira svake pojedinačne sadašnjosti (M. Halbwachs, J. Assmann).
Vraca korespondiraju s evropskom praksom komemoriranja vrlina pravednih ratnika u velikim ratovima; ratovima za civilizaciju u kojima je protivnička strana obavezno barbarska. Vraca komemoriraju antičko herojstvo.
Vraca imaju hramsku strukturu: s ceremonijalnim platoom četiri elementa (piramida vode i vatre sa zrakom iznad i zemljom ispod); impozantnim propilejima; pronaosom i statuom pobjednice nad barbarima Atene Promahos (spomenik narodnim herojima); naosom–cellom (kamenim monolitom nepobjedivog vojskovođe Tita i njegovih boraca) i opistodomosom–riznicom (tvrđava–muzej u kojem je pohranjena memorija, mjesto sjećanja – lieux de mémoire).
Vraca imaju hramsku sudbinu; zadesio ih je Damnatio Memoriae (slova kojima su bila ispisana imena žrtava iskorištena su na drugim spomenicima – žrtve su protjerane iz sjećanja) i postale su spolia (njihov je kamen upotrebljen za nadgrobnike jedne kasnije epohe).
Vraca imaju hramsku svrhu: hram – hodočašće – jedinstvo oko ideje. One su društveno sakralizirano mjesto za obavljanje rituala i ceremonija građanske religije (Religion civile) kao instucionalizovani obrazac simbola i prakse kojem ljudi postaju posvećeni i kojim se legitimizuje politički autoritet (R. Bellah) i stapanje i interakcija religijskih simbola, rituala, mitova i drugih sličnih vidova prakse, s jedne strane, i novih svetovnih, profanih oblika nacionalnog identiteta i idolizacije države, s druge strane (V. Perica).
Polaganje vijenaca s ceremonijalnim stajanjem, okupljanjem, žalovanjem i sjećanjem na određenom mjestu je u osnovi prinošenje žrtve i iskazivanje pokornosti hramskom božanstvu; u davnoj prošlosti da bi se od njega izmolila pobjeda i odstranjenje pogibelji, a danas izlazak iz krize.
Spomenici, bez obzira koliko bili monumentalni, nisu spomenici onima i onome na šta se odnose, nego spomenici onima koji ih grade. U vremenu transformacija društva kada nestaju stari, a uspostavljaju se novi obrasci, paralelno se grade nove tradicije, ili se one prilagođavaju novim uvijetima i novim svrhama (E. Hobsbawm). Tako se onda i spomenici kod nas i ovdje, još od doba rane krize socijalizma podižu s ciljem kratkotrajnog postizanja jedinstva u doba krize. Trenutna je vlast, koja u dobar čas ulazi u četvrtu deceniju trajanja, itekako svjesna duboke društvene, kulturne, ekonomske i političke krize koje smo upravo svjedoci pa je pribjegla istom receptu. Ovih dana su, kao pri nekakvoj erupciji, iz sarajevske zemlje izronile brojne kamene (ili možda čak i sintetičke) stele s podjednako čisto utilitarnom, a ne memorijalnom svrhom kao i kod Vraca. Lutzov spomenik pada u vrijeme dok se po Općini Centar podižu stele s riječima Alije Izetbegovića protiv lopovluka i korupcije, kao i one s pohvalama prvom predsjedniku. Lutzov spomenik je pretežak čak i za demontiranje (preostaje eksploziv), a ti koji ga ruše istovremeno postavljaju Ocu nacije stelu na prostoru Velikog parka omeđenu dvjema kantama za đubre, trafostanicom i odzrakom gradske kanalizacije nespretno kamufliranom grmljem. Na ovom mjestu svaka sličnost s Vracama i socijalizmom prestaje jer, razumljivo iz ovih primjera, Rato Dugonjić i Nedžad Ajnadžić su svjetlosnim godinama daleki jedan od drugog. Uz Ajnadžića, sa stručnim učešćem brojnih gradskih i kantonalnih institucija (a bez raspisa javnih konkursa), uvijek i jednoglasno dobijamo isti porazni rezultat pri odabiru lokacija i spomenika za postavljanje, kao i onih za uklanjanje. To je djelo centralno upravljane kolektivne pameti koja građanima “servira” kako i koga trebaju memorirati.
Osim podizanja i uklanjanja spomenika novo je doba donijelo proširenje njihovog simboličkog sadržaja. Politike sjećanja kod nas se mijenjaju sa svakom novom političkom promjenom, pri čemu je jasno da je kolektivna memorija dinamičan proces, ali česta praksa rušenja ili intenzivnog podizanja spomenika u Sarajevu (i to tako da postoji nekoliko spomenika koji memoriraju jedan te isti događaj ili jednu te istu osobu), rezultirala je rijetko sačuvanim spomenicima “prethodnog režima i njihovim žrtvama”, a u slučaju “preživljavanja starih” spomenika često im se redefinirao ili učitavao novi narativ. U društvu u kojem se neprestano kreira memorija, stvara tradicija, gradi odnos prema memoriji i naslijeđu, sjećanje se monopolizira, spomenici se zloupotrebljavaju. U tome se ogleda potpuno površan odnos prema procesima suočavanja sa prošlošću i prema naslijeđu također.
Prerade sjećanja primjećuju se u korištenju antifašističkih spomenika, kao i u praksi podizanja potpuno novih spomenika sa drugačijim i revidiranim sadržajima o Drugom svjetskom ratu. Također se danas širom Bosne i Hercegovine grade spomenici u kojima se isprepliću ratni sadržaji iz devedestih, Drugog svjetskog rata, a nerijetko i događaji iz dalje prošlosti koji govore o slavnoj, ratničkoj, nacionalnoj historiji i slobodarskoj tradiciji. Te nove tendencije u politikama sjećanja ukazale su se u javnom prostoru imenovanjem ulica i osnovnih škola po kontroverznim ličnostima, od kojih je u Sarajevu najpoznatiji slučaj vezan za ime Mustafe Busuladžića, ali one se detektiraju i u intervencijama i novim interpretacijiama spomenika NOR-a koji sada doživljavaju etnonacionalnu transformaciju. Uz njih se održavaju komemoracije u kojima se kontinuitet antifašizma ekskluzivno povezuje i “priznaje” samo svojoj etničkoj zajednici. Ovakva praksa je raširena u sva tri etnička korpusa u BiH, stvarajući “kontroverzni savremeni antifašizam” što se u slučaju sarajevskih prilika ogledala u narativu i stvaranju mita da su u toku Drugog svjetskog rata Bošnjaci uglavnom bili antifašisti, mada takvo pojednostavljeno, površno tumačenje prošlosti ne stoji, niti je blizu istine. Zbog toga bi se vrijedilo podsjetiti imena i prezimena antifašista i stradalih građana Sarajeva koja su bila ispisana na Spomen-parku Vraca (ko su bili građani Sarajeva stradali u jedinicama NOV-a, koncentracionim logorima ili kao pripadnici antifašističkog pokreta, o njihovom broju i nacionalnoj strukturi), a također iščitavati historijske izvore koji govore o tome kakva je atmosfera bila u gradu uoči i nakon oslobođenja grada 1945. godine. Kreiranje nove tradicije rezultira novim odnosom prema spomenicima NOR sa željom da se interveniše u njihov sadržaj i izgled. Ilustrativan primjer za to je možda najpoznatiji antifašistički spomenik u gradu Vječna vatra, za koju se u posljednjih dvadeset godina bilježi nekoliko pokušaja promjene.
Najprije se u prvim godinama nakon opsade razmatrala ideja da se Vječna vatra izmijeni, uklanjanjem starog teksta (koji govori o hrabrosti, zajedničkoj prolivenoj krvi boraca bosanskohercegovačkih, hrvatskih, crnogorskih i srpskih brigada Jugoslavenske armije, uz napore i žrtve sarajevskih rodoljuba, u operacijama oslobođenja Sarajeva), tj. postavljanjem dvije spomen-ploče, jedne koja bi bila posvećena borcima NOR 1945. i druge posvećene braniocima Sarajeva 1992-‘95. godine, a potom novijom inicijativom da se na postojeći tekst naknadno ukleše 16. muslimanska brigada. Srećom, ovakve ideje koje bi izmjenile autentični izgled Vječne vatre nisu realizirane.
Iskustvo tranzicije, zamjene sistema, pa potom opsade grada već u devedesetim godinama donijelo je novi odnos prema tzv. socijalističkoj memoriji, kada su brojni spomenici posvećeni Drugom svjetskom ratu u Sarajevu, zbog namjernog zapuštanja, uklanjanja ili zbog ratnih dejstava tokom opsade bili pred izazovom opstanka. Međutim, danas je očito na sceni nova upotreba “starih” spomenika, odnosno uočava se tendencija njihove resimbolizacije kroz ideje prerađenog antifašizma. Jasna je to demonstracija koliko je kolektivna kultura sjećanja privremenog karaktera i koliko je politički uslovljena.
Ideja prerađenog antifašizma može se pratiti u manifestacionim, ceremonijalnim proslavama važnih događaja iz kalendara praznika, koji je uz nove sačuvao neke od najvažnijih datuma iz Drugog svjetskog rata, kao što su 6. april, 25. novembar ili 9. maj, ali u komemorativnim praksama vezanim za njih ogledaju se novi narativi i simbolički činovi iz kojih jasno proizlazi da su oni više ogledalo društva i politike sadašnjeg vremena, nego što se radi o komemoraciji za poginule. Da li je učenje Fatihe od strane bošnjačkih članova izaslanstva uz partizanske spomenike izraz samo pomena na muslimane partizanske borce? Ko se moli za duše “drugih” partizana, ako je minuta šutnje već namijenjena za partizane ateiste? Antifašistički spomenici tako i danas služe za legitimaciju vladajućih s tom razlikom da se oni koriste, pripadaju i tumače u odnosu “gdje sada pripadaju”, na čijoj teritoriji su se zadesili poslije zadnjeg rata.
Proces memorijalizacije, akcije podizanja spomenika i komemorativne prakse pokazuju koliko je kultura sjećanja važno pitanje koje bitno utiče na odnos prema prošlosti i stvaranju kolektivnog identiteta. Analiza prakse vezane za podizanje spomenika i javnih skulptura u Sarajevu potvrđuje da su političke elite svjesne njihove komunikacijske i simboličke snage te da ih koriste za jednonacionalnu homogenizaciju. Već više od dvadeset godina stvarana u političko-nacionalnom diskursu, takva memorijalizacija u javnom prostoru pati od iste “bolesti” selektiranog sjećanja koje komemorira isključivo “svoje” žrtve, pri čemu zaboravlja i neuvažava “druge” (eklatantan primjer je neobilježavanje mjesta stradanja srpskih građana Sarajeva na Kazanima, na Trebeviću), gradi pojednostavljene narative u kreiranju vlastitih tradicija i identiteta.
Osnovni sadržaj tog zamišljenog kolektivnog identiteta baziran je na stvaranju poveznica i novih interpretacija antifašizma, islama, osmanskog naslijeđa i tvorbi svojevrsnog hibrida u kulturi sjećanja, a koji nije ništa drugo nego demonstracija stvarnog nerazumijevanja i nepostojanja kritičkog promišljanja o vlastitoj prošlosti, kulturi i naslijeđu. Uspostavljen je model monoetničkog (bošnjačkog) eksluziviteta u kulturi sjećanja. Iako se on mora posmatrati u općem kontekstu i stanju u politikama sjećanja koje se grade širom bosanskohercegovačkih prostora od devedesetih naovamo, a koje su jednako tako isključive, jednonacionalne i empatične samo za “svoje”, Sarajevo čije vlasti i dalje insistiraju na narativu o njegovoj multikonfesionalnosti i multietničnosti u praksi potvrđuju da tako nije. Za promjenu u javnoj sferi iskazivanja kolektivnog identiteta i sjećanja potrebna je potpuna dekonstrukcija novouspostavljenih sadržaja sjećanja i mitova.
Građani Sarajeva su, bez dvojbe, u Drugom svjetskom ratu stradali u priličnom broju u represalijama usmjerenim protiv civila. Sarajevo je u toku rata ostalo bez ogromne većine svojih jevrejskih sugrađana. Ipak, taj grad nije Grad heroj i njegova kotlina nije Dolina heroja. Osim što je u slučaju Beograda pristao iz čisto političkih razloga da glavni grad proglasi Gradom herojem (što je trebala opravdati tv serija Otpisani snimljena iste 1974. godine) unatoč samo jednom ubijenom njemačkom vojniku tokom cijelog perioda okupacije (M. Mihajlov), Tita se u drugim slučajevima nije dalo prevariti.
Sarajevo nije bilo Drvar; Sarajevo je osim savezničkih bombardiranja rat preživjelo mirno tj. tako da u njemu nije bilo borbi sve do posljednih vojnih operacija za oslobođenje 1945, a i tada uz redovan saobraćaj gradskog tramvaja. Sarajlije i njihove korporacije su velikom većinom sarađivale sa režimom, ako ne onda su ga barem strpljivo i mirno podnosile, i nisu oslobođenje i novu vlast dočekale s oduševljenjem. Emily Greble Balić je uzdrmala “herojsku” historiju i izazvala gnjevne reakcije njezinih sarajevskih kolega i promotora. Osim toga radi razbijanja mita o Sarajevu kao isključivo antifašističkom gradu treba naglasiti da sagledavanje historijskih zbivanja nije moguće pratiti u pojednostavljenim, crno-bijelim slikama o postojanju samo dobrih i loših.
Cijeli niz ljudskih ponašanja i sudbina zapravo stoji negdje između, a oni koji su na to ukazivali, koji su uzdrmavali “herojsku” historiju grada često su izazivali gnjevne reakcije njezinih promotora. Sistematski građena i danas sistematski održavana slika o herojskom antifašizmu Grada postala je sama sebi suprotnost. Ako današnji sarajevski antifašisti u odbrani svojih vrijednosti mogu izreći da oni s kojima se ne slažu mogu ići u Hrvatsku kao i da u Sarajevu ima previša Srba i Hrvata koji su svi zaposleni (za drugi navod se zahvaljujemo E. Bektašu) oni se neminovno deklariraju kao Bošnjaci i to oni suprotstavljeni ostalim dvama narodima. A s obzirom da pripadnici bošnjačkog naroda čine 4,5% ukupnog broja žrtava fašističkog terora u Gradu tada i sebe i žrtve automatski predstavljaju Građanima Sarajeva. Kao da se istovremeno može biti i Bošnjak i Građanin (u njegovom izvornom značenju Citoyen)? Kod njih naravno može jer su i riječi (i to ne samo neke, nego kompletan rječnik evropskih pojmova) doživjele prenamjenu. Izvorna suprotnost nije fašizam-antifašizam, nego fašizam-demokracija (u punini tog pojma).
Nije bez razloga E. Cassirer u jednom svom govoru vatreno zagovarao potrebu odbrane i održanja Vajmarske republike po svaku cijenu iako su i njemu i njegovoj ženi i cijelom auditoriju njegovi argumenti izgledali bezgranično slabi u poređenju sa slabostima demokracije i kaosom uzrokovanim neefikasnim parlamentarizmom. U tom se kaosu rodio jedan od fašizama. Fašizam se, kao posljedica krize demokracije, ne može tući antifašizmom, posebno ne Alo-Alo antifašizmom grada ne-heroja. Izvorište fašizma, kao i nacionalizma, je u provincijalnom – palanačkom duhu. Za R. Konstantinovića je srpski nacizam samonikao. On, naravno, nije samo srpska karakteristika, nego je kako danas vidimo širom Evrope i Svijeta moguć u svakom društvu. Za njega ne trebaju ni Hitler ni Mussolini, a protiv njega nije lijek antifašizam nego istinska demokracija koja u našem sistemu mileta sa ustavnom segregacijom i mnogim drugim aparthejdskim nepodopštinama nije ni na pomolu. Sarajevski antifašisti znaju i koriste činjenicu da njihov grad u demokratskim i ljevičarskim krugovima Evrope, Beograda i Zagreba, zbog sudbine koja ga je zadesila u zadnjem ratu, nešto znači i inspirira. Ne misleći da išta suštinski trebaju mijenjati njima je dovoljno i za svaku pohvalu da samo organiziraju demonstracije i time poberu lovorike slobodarskog grada kod naklonjenih medija i analitičara jer Evropljana, Beograđana i Zagrepčana u ovakvim slučajevima nema dovoljno ni za najobičniji protest.
Jednoznačnost poruke i integrativni, homogenizirajući učinak u oblikovanju kolektivnog identiteta jedini je uvjet koji ovdje moraju zadovoljiti i ispuniti javne skulpture i spomenici da bi bili podignuti ili da bi “preživjeli” u javnom prostoru. Tom uvjetu je podvrgnuta i sarajevska praksa memorijalizacije.