Gotovo svakodnevno, javni, medijski prostor BiH ispunjava se sadržajima, temama koje se odnose na događaje i ličnosti iz bosanskohercegovačke historije. Njihovi autori raznorodni po svojim profesionalnim vokacijama sa željom da se bave prošlošću izlaze sa svojim stavovima, obznanjuju svoja viđenja, iznose nove percepcije historijskih zbivanja i tumačenja historijskih epoha.
U vremenu intenzivnih manifestiranja novih kolektivnih identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka teme iz ranije prošlosti, njihovo „osvjetljavanje“ nerijetko liči na jačanje postojećih ili proizvodnju novih mitova. Bošnjačka percepcija i „posezanje“ za prošlošću naročito u posljednje vrijeme sve češće se vezuje za srednjovjekovni period i vrijeme osmanskih osvajanja ovih prostora. Polemične rasprave i suprotstavljeni stavovi historičara javljaju se samo ponekad.
Historijski procesi, kao što su osmansko osvajanje Bosne, proces islamizacije, kontinuitet od srednjovjekovnog perioda, uz pojedine historijske ličnosti, u fokusu su i na njih se poziva u izgradnji kolektivnog identiteta. U tome značajan prostor zauzima historija Sarajeva i sve ono što se u najširem smislu odnosi na izgradnju novih „mjesta sjećanja“ u gradu.
Mjesta sjećanja predstavljaju važne kohezione tačke jedne zajednice, ona se kreiraju, ukorjenjuju u prostoru, slici, činu i predmetu. I jasno je da su ona ambivalentna, da su u isto vrijeme i stvarna i kreirana, nastala u interakciji između pamćenja i povijesti, te da su često vezana za „velike događaje“ u suštini beznačajne, ali kojima se naknadno dodjeljuje status izvorišta za jednu grupu, naciju, zajednicu itd. (P. Nora, 2006).
Specifičnu težinu mjesta sjećanja dobijaju u vrijeme nastanka ili afirmiranja nacionalnih subjektiviteta, pa pomalo začuđuje da se u vremenu kada su Bošnjaci svoju nacionalnu nominaciju i subjektivitet definirali, „zaokružili“ i dalje vode intezivni procesi proizvodnje novih, svetih mjesta, ishodišta, polazišta, nultih tačaka, pri čemu se u tome osim imena historijskih ličnosti i događaja, također upotrebljava naslijeđe u najširem smislu. Kreiraju se mitovi.
Iako je u savremenom svijetu, ne samo među onima koji se bave istraživanjima pitanja identiteta i sjećanja sve jasnija subjektivna priroda tih pojmova i dalje bilježimo veoma očite primjere rekonstrukcijskih narativa u službi novih kolektivnih identiteta.
Isa-beg Ishaković, tekija, grad i didov štap
Isa-beg Ishaković (Turčin iz Anadolije, inače Bošnjak, Hrvat ili Srbin u zavisnosti koju Wikipediju čitate) sandžakbeg bosanskog sandžaka u periodu od 1454. do 1463. godine treba se smatrati osnivačem Sarajeva. Osnivanje, jednako kao i razvoj gradova predstavlja važan civilizacijski poduhvat bilo gdje u svijetu koji treba zabilježiti, pa tako i osnivanje Sarajeva za što se treba upotrijebiti vakufnama Isa-bega Ishakovića. Osim toga, u posljednje vrijeme njegova zadužbina, tekija na Bentbaši u novoj interpretaciji zadobija mitski značaj.
Iako ova tekija nije bila prva na prostorima Sarajeva, (pretpostavlja se da je starija Gazilerska tekija u današnjoj Titovoj ulici, na mjestu gdje se nalazi zgrada Higijenskog zavoda), u savremenim vizijama i predstavama historijskih zbivanja tog vremena Isa-begova tekija odabrana je da nosi epitet važnog mjesta sjećanja za Bošnjake.
Prve tekije nisu bile reprezentativna zdanja, nego mjesta gdje se moglo prenoćiti i dobiti obrok; više su dakle bile prenoćišta i gostionice (M. Mujezinović, 1956). Unatoč tome njihov značaj u urbanom razvoju Sarajeva danas se naglašava i postaju jedna od političkih, vojnih i strateških komponenata u osnivanju grada za vrijeme osmanskog osvajanja. Takvim tumačenjima ispada da su u vremenu još uvijek intenzivnog procesa konsolidiranja osmanske vlasti u Bosni derviške tekije u Sarajevu bile rezultat razmišljanja o planskom, urbanističkom razvoju grada.
Izdvajanjem derviša, islamskih mistika, njihovih okupljališta tekija i njihove uloge u širenju islama u Bosni ističe se i kreira sakralni narativ u nastanku grada. Upotrebom derviša gradi se kontinuitet od srednjovjekovlja prema osmanskom periodu iako broj tih mistika kao poznavatelja skrivenog (što se kao tajna otkriva samo malobrojnim povlaštenim) nikada, pa ni oko te 1463. godine, nije mogao biti velik. Da njihova prisutnost ni nakon nekoliko decenija od osvajanja nije bila velika upućuje činjenica da su tekije nastajale vremenom, onako kako su u grad pristizali njihovi redovi–zajednice; kako su zadobijali nove prostore u kojima su se okupljali i djelovali.
Izgradnja narativa o važnosti derviša i njihovih tekija u nastanku i razvoju grada sadrži predaju o tome da je did Crkve bosanske predao svoj štap derviškom šejhu Isa-begove tekije, a u drugoj varijanti čak sultanu Mehmedu Fatihu čime se simbolički iskazuje predaja Bosne u ruke Osmanlija i gradi kontinuitet sa srednjovjekovnom Bosnom.
Simbolika štapa, dida, derviša i šejha vrijedna je kraće analize radi boljeg razumijevanja kreiranja mita:
Did – Pontifex
Izvorno je pontifex član vijeća svećenika u antičkom Rimu. Pontifex maximus je bio vrhovni svećenik u antičkom Rimu. Vijeće svećenika se staralo o odnosu zajednice sa božanstvima. Od kraja 4. stoljeća n.e. termin pontifex se odnosi na kršćanske biskupe, a termin pontifex maximus na samoga papu. Značenje je ostalo isto; pontifex se starao o odnosu svoje zajednice s Bogom, a sam je bio graditelj mosta (lat. pons) između dvaju svjetova.
Štap
Insignija samoga pape je podignuti križ, a biskupa savijeni pastoralni (pastirski) štap. I religijsko porijeklo samoga pastirskog štapa je antičko. Nosili su ga rimski svećenici auguri, a karakteristika je i semitskih nomadskih stočarskih naroda. Imali su ga biblijski patrijarsi, a Ademov štap iz Dženneta je s koljena na koljeno prenošen do Musaa (Mojsija). Iako je Musa predvodnik Jevreja, islam njegovom štapu ne pridaje predvodničku simboliku nego ga označava kao oslonac i to lažni (koji može postati zmija) za razliku od jedinog pravog oslonca – Boga. Slična je priča o Sulejmanovom (Solomonovom) štapu – to je lažni oslonac jer Sulejman svojoj okolini izgleda živ sve dok crv ne izjede njegov štap – Sulejman je već mrtav ali uz pomoć štapa stoji i čini se živim (Kur’an, 20, 17–21; 34, 14). Sami auguri su prorokovali na temelju leta ptica, a i čuda stočarskih semitskih nomada (često izvođena štapom predvodnika) su prestala pa istinska simbioza nastaje s metaforom o Dobrom pastiru. Na osnovu nje biskup je pastir a savijeni dio njegovog štapa služi da zabludjelu ovčicu vrati natrag u stado.
Šta did Crkve bosanske radi kada derviškom šejhu predaje svoj štap? On predaje svoju pastvu novome biskupu; on predaje svoje sljedbenike novoj vjeri. Šejh se sada stara o stadu; šejh postaje biskup. Novi pontifex gradi most staroj zajednici s novom vjerom; šejh je sam most između dva svijeta.
Kako se jedan jadni, nepoznati šejh našao u potpuno neislamskom okruženju? Čekajući da nam muslimanski tvorci mita jednom objasne otkud šejh u takvoj mizansceni; s jedne strane antičko-paganskoj a s druge biblijsko-kršćanskoj; nastavljamo s daljim konsekvencama njihovog postupka. Kako je šejh zajedno sa štapom primio i cjelokupnu pastvu, a cjelokupna pastva novoga Boga (jer je 36.000 dotadašnjih didovih sljedbenika pohrlilo u Jajce da se pokloni sultanu Mehmedu Fatihu i da zajedničkim činom kolektivno prime islam) u metafizičkom je smislu novi Bog izabrao sebi i novu pastvu. Biblijska se simbolika i mitologija nadograđuje; radi se o Izabranom narodu kome (prema biblijskim analogijama) novi Bog nije, što se danas jasno vidi, veći od plemenskog božanstva.
Bog izabire samo jedan od svih naroda koje je pregazila akindžijska konjica. Samo su Bošnjaci izabrani da prime islam jer se ni Grci, ni Bugari, ni Albanci, ni Srbi, ni Hrvati, ni Mađari nisu kolektivno okupljali pred sultanima da obave vlastitu konverziju. Naučna saznanja koja potvrđuju da su pripadnici svih pobrojanih etnosa primali islam u manje-više jednakom broju i da je Bosna zbog historijskih okolnosti bila pribježište onima koji se nisu s opadanjem turske moći i gubitkom teritorija željeli odreći islama (npr. begovi Svetački i brojnih drugih indikativnih prezimena) neupotrebljiva su za tvorbu mita.
Uljepšanom sadržaju kolektivnog identiteta ne treba podsjećanje na različite etničke elemente, raznorodnu masu objedinjenu samo na temelju vjere, koja sačinjava današnji bošnjački narod. Mit zahtijeva znatno jača simbolička značenja – značenja ekskluziviteta i njegovi tvorci zaranjaju u neslućene biblijske dubine po formuli: ako je Biblija formirala jedan narod, zašto ne bi još jedan. Da bi mit o izabranom narodu mogao funkcionirati morala se u zaborav potisnuti islamizacija svih okolnih naroda; pripadnici niti jednog od njih nisu mogli primiti islam jer za to nisu bili izabrani. Tako su se tvorci suprotnih mitova kod susjednih naroda našli na svome i mitovi o vjerskoj čistoći svake etnije su mogli skladno djelovati.
Formula primijenjena pri tvorbi bošnjačkog naroda je oprobana i znatno efikasnija od korištenja Kur’ana i hadisa za izmišljanje svih elemenata današnjeg identiteta Bošnjaka patentiranog u krovnoj kući bošnjačkog mitotvorstva – Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka koji je osnovao Grand Mufti emeritus, akademik, Mustafa Cerić na zasadama svojih teoloških dosega koji se uočavaju pregledom nasumično odabranih stranica njegove doktorske disertacije; kratkog preglednog rada – brief overview (Ulrich Rudolph, Al-Māturīdī and the Development of Sunnī Theology in Samarqand, Brill, Leiden, 2015, 17.) predstavljenog kod nas prevodom E. Karića i E. Muftića (Mustafa Cerić, Korijeni sintetičke teologije u islamu – Ebu Mensur el-Maturidi (853-944), El-Kalem, Sarajevo, 2012) kao djelo koje kritički i analitički razvija teološki diskurs.
S brojem od 36.000 novih vjernika sigurno je znatno ojačala i akindžijsko-janičarska služba Mehmeda Fatiha. S obzirom na poznati etničko-religijski sastav tih trupa od oko 50% kršćana (pa posljedično tome i sastav tzv. šehidskih mezarja iz doba Fetha) za to su mogli poslužiti i nekonvertirani Bošnjaci. Ali pljačkaški pohodi sve do Furlanije i Štajerske mogu samo s muslimanima zadobiti sveti narativ.
Iz ovako građenog narativa jasno je da Bošnjaci vole herojsku historiju. Oni vole pobjede svojih predaka. Kralja Tvrtka vole jer je širio svoju zemlju na područja Hrvatske i Dalmacije. Mehmeda Fatiha vole više jer je širio još više. Ima kraljeva koje i ne vole; Stjepana Tomaša jer je bio izdajnik, a njegovog sina manje zbog navodnog oceubistva a više zato što je ubio sultanovog pobratima radi čega njegovo pogubljenje smatraju opravdanim.
Bošnjaci vole mitohistoriju. Odakle toliko bogumila, patarena, krstjana ili šta već da odjednom primi islam 1463. godine ako ih je Tomaš četiri godine ranije sve pobio i rastjerao? Zašto se barem oni koji su preživjeli (valjda kao kriptokrstjani) nisu vratili staroj vjeri kada je s Fatihom došla sloboda? Pa nije četiri godine dovoljno dugo da se zaborave stari rituali. Ne, taj priprosti svijet je odmah prepoznao pravu vjeru, jer je za nju bio izabran i odavno predodređen.
Bošnjaci vole svoje srednjovjekovlje, samo ne znaju kako ga povezati s onim što je uslijedilo a što vole još više. Oni vole kraljicu Katarinu jer je rodila dvoje poturica (S. Bešlija) ali je ne vole jer je Bosnu ostavila papi iako nije bila prva koja je to uradila. Kad već njezinoj poturčenoj djeci nisu mogli simbolički prenijeti vlast sjetili su se Isa-bega Ishakovića i krvno ga povezali s Katarinom. Kao takav on ne slučajno odabire najprije da podigne tekiju (E. Kukavica, 2010).
I tako se stvar komplicira. S kraljevskom krvi dobijenom preko žene koja je sama nema Isa-beg Ishaković postaje i mitski osnivač Sarajeva; nešto kao Eneja, Romul i Rem zajedno. Taj nemilosrdni osvajač, pljačkaš i porobljivač (za vrijeme njegove i vlasti njegovog oca akindžije su s područja od Bosne do Kranjske, Štajerske i Furlanije odvele preko 100.000 muškaraca, žena i djece u ropstvo – da se dešava danas kako bi se to zvalo?) uz bosansku kraljevsku krv (i međunarodnu nagradu koja već nosi njegovo ime) dobija i cijeli grad (Elaborat za Dan grada Sarajeva, napisano za potrebe Gradskog vijeća Grada Sarajeva) u vrijeme u kojem se širom civiliziranog svijeta kritički promišlja o imperijalizmu, suočava sa njegovim tamnim stranama i naslijeđu, zbog čega se ruše spomenici robovlasnicima i osvajačima. Ko zna; možda su hajrati ustanovljeni njegovom vakufnamom podignuti na mjestu na kojem je prodavao robove, a od opljačkanog blaga su sigurno izgrađeni.
Gostinjac Isa-bega Ishakovića (koji će tek poslije dva stoljeća postati tekija) je hram. I to ne svakakav hram nego onaj u kome se čuvaju najvažnije insignije sada već prerasle u same regalije: djedov štap (u religijskom smislu pastoral a u kraljevskom smislu skiptar) i kraljevska kruna (E. Kukavica, 2015).
U ovakvom izgrađenom mitu s vezama bosanskog dida i derviša te krvnim vezama protagonista iz vremena osnivanja grada prepoznaje se ispunjavanje Božije volje, tj. da je Bosna dar darovan Osmanlijama od samog Boga. Putem ovakve legende dugotrajni proces osmanskog osvajanja i još duži proces prelaska na islam ne znače diskontinuitet, ne znače nikakav rez niti traumatičan i dramatičan događaj, ma koliko on to u stvarnosti bio ne samo za pojedince, nego za cjelokupno društvo, sve njegove aspekte i međusobne odnose, te iako je proces prelaska na islam u Bosni još uvijek jedna od intrigantnijih tema za historičare.
Predaja o ulozi derviša, njihovoj vezi sa predstvnicima Crkve bosanske potrebna je u izgradnji kontinuiteta i demonstracija je polaganja prava današnjih Bošnjaka na Bosnu i Hercegovinu.
Duhovni-krvni-simbolički most je stvoren i Bošnjaci mogu zakoračiti u novi paralelni svijet. Njihovog hrama za čijim šankom su stajali štap i kruna, kao u brojnim drugim legendama, nema. Zvanično su ga srušili najveći bošnjački neprijatelji: komunisti (kao najlogičniji izbor oni obuhvataju i ateiste i Srbe) i to je važna komponenta mita. U stvarnosti je rušenje dotrajale tekije započelo još početkom vlasti NDH, ali se ovim kao i upletenošću bošnjačkih vjerskih autoriteta bez kojih se sigurno nije moglo desiti, mit naravno ne može baviti.
Bošnjački se hram, koji je s krunom-regalijom zadobio i funkciju dvorca, uzdigao na nebo i bolje bi bilo da je gore i ostao. Motiv hrama-dvorca sadrže brojni mitovi antičkih naroda (Iran-Grčka-Egipat) i često je ili na nebu ili u drugoj dimenziji (tu je ali se ne vidi) – ni na nebu ni na zemlji.
Ali u Bošnjaka nije tako. Kao i sve drugo što se s nebesa spušta u zemaljsku prašinu i time banalizira, tekija u obliku Isa-begovog gostinjca je prvo poletjela prema Babića Bašći, a onda se (nakon materijalne kompenzacije autorima pobjedničkog konkursnog rješenja) prizemljila u istom obliku kod Žute tabije sada kao rezultat i proizvod turske pomoći. Time je šehidsko mezarje Kovači simbolički povezano s novom tradicijom kojom je naznačena i pripadnost prostora čije je označavanje nastavljeno i kasnije.
Ako su muslimani, odnosno Bošnjaci u prošlosti, posebno nakon 1878. godine bili u situaciji da grade svoj identitet u okolnostima ogromnih promjena, nakon više od četiri stoljeća osmanske vlasti, stvarajući mitove o povezanosti posebno bosanskih begova sa vremenom srednjovjekovne bosanske države, između ostalog i radi kontinuiteta njihovih posjeda (D. Lovrenović), sadašnje ne samo oživljavanje bogumilskog mita, nego insistiranje na tome, na predaji Bosne osmanskim sultanima, simbolički predstavljeno kroz davanje didovog štapa šejhu Isa-begove tekije ili čak samom sultanu Mehmedu Fatihu nije ništa drugo nego narativ o posebnosti Bošnjaka.
Da se mit širi, umnožava i dalje razvija potvrđuju i druge pisane forme kao što je roman o Bosni Enesa Ratkušića kojim se reanimira pagansko-biblijska matrica tvorbe mita s lajtmotivom didovog štapa kao simbola predvodništva primljenog od samog Poslanika islama.
Kreiranje mita vezanog za Isa-bega Ishakovića, tekiju, te predaju didovog štapa šejhu usmjeravanje je na novu odabranu prekretnicu u historiji Bošnjaka, na novo mjesto sjećanja koje ima funkciju uspostavu dominantog ideološko-simboličkog reda. Ono je rezultat nove procjene historijskih događaja, upotrebe naslijeđa uz davanje drugačijeg sadržaja umjesto analiziranja njegovog smisla, pa u tom kontekstu treba posmatrati inicijativu političkih aktera da se odabir novog praznika grada poveže sa 1. februarom, datumom nastanka vakufname Isa-bega Ishakovića. Iako se već dugi niz godina zavija ovog sandžakbega nalazi kao nezaobilazno mjesto, uz spomenike kao što su Vječna vatra, Vraca, Kovači i most S. Dilberović i O. Sučić u službenim protokolarnim ceremonijama vezanim za birane datume iz kalendara praznika, (Oslobođenje, 2007), tek u prošloj godini gradske vlasti dobile su od dijela zajednice historičara – osmanista traženu potvrdu o ispravnosti odluke o proglašenju 1. februara ključnim danom u historiji grada.
Njihov napor da materijaliziraju svoj nacionalni okvir, da se povežu s prošlošću čini im se opravdanim jer svoju naciju žele učiniti svevremenom. Zbog toga se sve vezano za Isa-begovu zaviju predstavlja idealiziranim i iznimnim, kao što je i Šehova korija, za koju predaja kaže da je bila prostor na kojem su se derviši povlačili u osamu, na četrdeset dana u svrhu njihovog duhovnog usavršavanja. U stvarnosti ne radi se o posebnosti što potvrđuje postojanje i drugih pećina istog naziva u drugim dijelovima BiH (tzv. Šehove tekije ili Šehove pećine u Radonićima kod Vareša), koje su u predtursko vrijeme predstavljale kultna mjesta, a nakon osmanskog osvajanja nastavila su svoju sakralnu tradiciju kao preobraćena islamska molitvištva (M. Hadžijahić, 1981).
Izraz je to narodnog vjerovanja u kojem su vremenom kultna mjesta didova postala dovišta derviša, sinkretički elementi stare slavenske religije u islamu u Bosni, pri čemu se nije iskazivala ta ranija tradicija, nego se samo manifestiralo shvatanje da je to islamsko oduvijek. Radi se o preplitanju, preuzimanju predislamskih običaja, koji se jasno prepoznaju i u korištenju nekadašnjih pećina, mjesta molitvi, svojevrsnih hramova, “Božijih kuća”, a koja su procesom širenja islama derviši preuzeli, u njima činili ibadet, molili se i ponekad u njima provodili usamljeničke dane (Rataji kod Čajniča, Brateljevićka pećina kod Kladnja, na primjer).
To je predstavljalo jedan sasvim logičan slijed, miješanje i prilagođavanje novoj vjeri u čemu je participirao narod kroz sačuvane religijske ceremonije s ostacima starih slojeva vjerovanja kao što je npr. učenje kišne dove sa podignutim rukama, posljednjeg utorka uoči Aliđuna, molitve pod vedrim nebom muslimana srednje i istočne Bosne, a koja svoju poveznicu može pronaći u običaju franjevaca da svoje molitve završavaju raširenih ruku, dlanova okrenutih prema nebu, o čemu su izvještaje tokom prošlosti donosili rimski vizitatori, ili pak postojanje pećina-kapelica u kojima se održavala misa i dijelio sakrament. Uostalom elementi tih starih religijskih praksi sačuvani su do danas o čemu svjedoči Ajvatovica u Pruscu, kao najveće dovište muslimana u BiH čiji početak se i danas ne računa po hidžretskom kalendaru, nego se određuje svakog sedmog ponedjeljka po Jurjevu kada pada sveti Ivo (Ivan Krstitelj, zaštitnik izvor-voda), a u stvari vrijeme paganskog kulta sunca (I. Lovrenović).
Međutim, savremeno izdvajanje osobe Isa-bega Ishakovića i svega u vezi s njim, kao iznimnog i važnog predstavlja izgradnju mitskog narativa koji ima potrebu da se konkretizira vremenski, prostorno, predmetno i simbolički. Vremenski u početak ovdašnjeg osmanskog doba kao nulte tačke naše historije, prostorno za Sarajevo kao centar naše države, predmetno didov štap – predaja vlasti novom vladaru zemlje, te simbolički – tekija kao duhovno središte, pri čemu je sve “nepotrebno” očišćeno, filtrirano i oblikovano u pojednostavljenom sadržaju.