Od plemenskog božanstva do plemenskog Božanstva
Početak: plemensko božanstvo – Jedan od mnogih
Put koji je Jahve prevalio od jednog od mnogih izraelićanskih plemenskih božanstava, uz to je još imao i ženu, preko vrhovnog božanstva (boga metalurgije) do istinskog Jedinog Boga bio je izuzetno zamršen, milenijski dug i završio se u vrijeme babilonskog ropstva prije 2.500 godina. Monoteizam je bio socijalno gibanje s ciljem uspostave društva jednakosti unutar plemena u sukobu s ranim gradskim aristokratskim politeizmom.
Allah (kome su pripisivane tri kćeri) je bio plemensko božanstvo plemena Kurejš i glavno od više mekanskih božanstava. Trijumfom islama nad arapskim neznaboštvom, politeizmom i idolatrijom postao je Jedan i Jedini Bog. Časna Kaba je očišćena od idola i uklonjen je kip Hubala njenog glavnog božanstva.
Pred bitku na Milvijskom mostu Konstantin je zatražio božansku pomoć, a odazvao mu se samo kršćanski Bog (In hoc signo…).
Bitka na zemlji i bitka na nebu
Još se Jahve, kao božanski ratnik (bog metalurgije – oružje), borio na strani svojih sljedbenika stičući tako status vrhovnog plemenskog božanstva za vrijeme ratova (dok je za vrijeme mira to bio Baal). Borba između plemena na zemlji podrazumijevala je borbu njihovih božanstava na nebu; poraz na zemlji istovremeno je i poraz na nebu. Božanstva se bore za svoje pleme, pobjeđuju i bivaju poražena. U monoteizmu Božija vojska su anđeli, a i biblijski Jakov hrvao se s jednim od njih.
Organizirani monoteizam
Zajedničko ovim verzijama monoteizma je bilo to što njihovi osnivači nisu ostavili organizirane vjerske ustanove. One se javljaju kasnije kroz simbiozu sa državnim organizacijama preuzetim od starih carstava; kod Jevreja perzijskog, kod kršćana rimskog, a kod muslimana sirijske verzije bizantskog. Drugim riječima, monarhija je tražila crkvenu organizaciju i oblikovala teologiju, a i religijske organizacije su prilagođavale (ponekad u hladu sablji) vlastite tradicije zahtjevima vladajuće sile. (Karen Armstrong, 2016) Doba antike obilježavale su i druge monoteističke sljedbe čiji osnivači i njihovi sljedbenici nisu ostavili iza sebe vjerske organizacije (jer su one u osnovi u suprotnosti s monoteizmom) i upravo su zbog toga nestale.
Trijumf monoteizma
Isto što je poslanik Muhamed učinio s idolima u Kabi radio je istovremeno sv. Gal idući iz Irske sve do današnje Švicarske čisteći hramove od kumira i pretvarajući ih u crkve. I za kršćanstvo 4. stoljeća se današnji historičari crkve slažu da je bilo isključivo i zbog shvatanja samog sebe i okolnog svijeta netolerantno prema bilo kojem drugom religioznom kultu. (Karl Baus prema: Tarik Haverić, 2016) Osjećalo je svoju misiju u pobjedi Jednog Boga nad svim drugim.
Ostalo je svjedočanstvo jednoga paganina o dešavanjima 386. godine: „Ovo pleme u crnim odorama“, pisao je Libanije o svećenicima, „jede više od slonova.“ Pustoše polja, uništavaju hramove i napadaju sugrađane. „Potpuna pustoš ih prati“ na njihovom putu dok „skidaju krovove, uništavaju zidove, ruše statue i obaraju oltare.“ Ovo nije „ništa drugo do rat u vremenu mira vođen protiv seljaka.“ Šta je svrha vaše armije, Libanije je upitao cara, ako „dok udaljavate vanjske neprijatelje, jedna grupa vaših podanika napada drugu?“ (Edward Watts, prevod A. Turudija)
Mnogi hramovi su ostali nedirnuti u naletu monoteizma u 4. stoljeću, ali je opadanje broja pripadnika kultova njihov paganski karakter učinilo nepotrebnim. I sudbina Dioklecijanovog mauzoleja koji je u 7. stoljeću pretvoren u splitsku katedralu sv. Dujma bila je ista, a i Kupolu na stijeni u Jeruzalemu su muslimani podigli na mjestu nekadašnjeg Jupiterovog hrama.
Na područjima na kojima je ustanovljen organizirani monoteizam uskoro više gotovo nije bilo pagana. Do potpunog trijumfa ostalo je još samo uporno čišćenje pojedinih džepova otpora. Od 772. do 804. godine Karlo Veliki je poduzimao skoro svakogodišnje ekspedicije u cilju pokoravanja Saksonaca, odnosno njihovog pokrštavanja. Karlo je osjećao dužnost da širi kršćanstvo i pridobija narode za svoga Boga: Istina, kršćanstvo i njegova država izgledalo mu je ista stvar. Jedan lokalni idol, stub Irminsul, koji je simbolizirao mitsko drvo na kome je počivao nebeski svod i zato obožavan, sada je razoren. (Marko Šunjić, 2003)
Sukob sa samim sobom i religija koja stvara naciju
Pobjeda Jednoga Boga bila je ostvarena, mnogoboštvo je nestalo. Bilo je za očekivati da će historija monoteizma slijediti pravolinijski tok monoteističkog vremena; od stvaranja do eshatona; ona je međutim po ugledu na paganski vremenski obrazac zašla u naredni ciklus. Paganstvo je sebi moglo dozvoliti skladno egzistiranje bezbroj kultova, ali ne i monoteistička ortodoksija. Politeizam se kretao u stvarnom svijetu egzistirajućih sila, pojava i simbola. Jedan Bog je bio nedokučiv, skriven – metafizički.
Metafizika sama po sebi predstavlja bezbroj puteva i bezbroj rješenja. Javljaju se hereze i svako je svakome nevjernik. Muslimani se obračunavaju sa svojim otpadnicima, a kršćani sa svojim pri čemu sljedbenici sv. Franje umalo izbjegavaju sudbinu ostalih heretika.
Monoteizam koji je s nestankom mnogoboštva morao pronaći novi smisao revitalizira se tako kroz međusobni sukob malih razlika, a uskoro i sukob triju glavnih svojih ogranaka. Sukobi su se naravno vodili (kao i danas) oko resursa. Niti je spor oko filioque između katoličanstva i pravoslavlja, niti oko prirode Božije Jednoće između kršćana i muslimana (kršćanska shema nije; nije; nije; Jeste; Jeste; Jeste data je dole slikom Božijeg grba) imao taj kapacitet da izazove sukob; ipak vjerske organizacije su mu bile na čelu.
Sukobi između triju verzija monoteizma završili su neriješeno, ali je uskoro u Srednjoj Evropi došlo do novog unutarkatoličkog raskola i vjerskog sukoba iz kojeg su se porodile nacije. Istina, francuska se nacija počela formirati još ranije ali isto tako na vjerskom pitanju; tj. stvaranjem nacionalne crkve u odnosu kralja, crkve i više papa.
Naš slučaj
Ciklus u kojem društvima dominiraju nacionalne crkve okončan je na Zapadu s dobom prosvjetiteljstva, ali se na našim prostorima nastavio i traje još i danas uz međusobne sukobe. Korijen im je u monoteističkom narcizmu malih razlika zbog kojeg suživot religija nikad nije bio skladan nego je često rezultirao privođenjem pravoj vjeri.
Bez obzira da li je taj proces bio nasilan ili ne u velikom broju slučajeva poslije generaciju-dvije od prevjeravanja porodice-zajednice preko njenog predvodnika hram predaka više nije bio potreban i pretvarao se u hram nasljednika. I sve to u istoj porodici-zajednici čiji pripadnici (krvni nasljednici) već u drugoj ili trećoj generaciji zaboravljaju staru i prihvaćaju novu religiju kao prirodnu i jedino ispravnu. Kolika su onda prava današnjih vjerskih zajednica na stare hramove ili njihove sačuvane temelje? Na čemu se zasnivaju današnja međusobna potraživanja vjerskih zajednica; je li to porodični hram prerastao u hram modernog plemena; je li Bog postao božanstvo modernog plemena?
Krajnje je upitna tvrdnja da vjera mijenja čovjeka i društvo. Prije će biti da ljudi i društvena elita prilagođavaju vjeru svome mentalitetu i svojim interesima. Ponovo se kao u praskozorje monoteizma uz bitku na zemlji vodi i bitka na nebu. Nedžad Latić (koji smatra da je u bici na Bedru nekoliko meleka koji su pomagali muslimanima poginulo kao šehidi) vjeruje da se ne pobjeđuje granatama i oružjem već snagom vjere i morala uz dobrodošlu pomoć džina u borbi protiv četnika. (Nedžad Latić, Boja povijesti, 2003) Za Karadžića je Bog bio Srbin, a za Latića sa Bošnjacima. U sukobu bosanskih plemena Bog se treba opredijeliti na koju će stranu i ponovo biti u zemaljskoj prašini kao paganski idol.
Moderno pleme zarobljava pojednica i vlada njime radi postizanja svojih ciljeva. Pri tome i tijelo žene ima gotovo svetu, čisto rasplodnu, funkciju zajednice. Mustafa Cerić: Obećavam da ćemo izdati fetvu da svaka muslimanka rodi petero djece. Nedžad Latić: Troje sebi, dvoje Bosni… Mustafa Cerić: Da. (Nedžad Latić, Pobjeda ili časna smrt! /interview, dr. Mustafa Cerić, naibu-reis/, Ljiljan, br. 37, Sarajevo-Ljubljana, 29.9-6.10.1993, 6/7. prema: Sabina Veladžić, 2020)
Mora se priznati da je od žena bošnjačko pleme tražilo manje (40%) od srpskog – Biljana Plavšić: Neka izgine pola srpske populacije i mi ćemo imati svoju državu. (Biljana Plavšić prema: Rade Vukosav, Helsinška povelja, jul-avgust 2008) Postalo je moguće da o Božijim zakonima govore vjerske zajednice duboko povezane s korupcijom i svim nepodopštinama društvenih elita kojima i same pripadaju i čije (u stvari zajedničke) interese štite.
Koliki procenat današnjih kanona (sva tri današnja preovlađujuća oblika monoteizma) zaista ima utemeljenje u vrhovnom/vrhovnim izvoru/izvorima; tj. Božijoj riječi svih verzija, a u muslimanskom slučaju i zaista vjerodostojnim hadisima? Vjerovatno ne više od pet, a sve ostalo su kasnije invencije uz formulu: mi ovako mislimo, a Bog najbolje zna! Jeste li ikada čuli nekog vjerskog službenika da na neko pitanje o vjeri, društvu, identitetu, naciji odgovori – ne znam? To što Bog zaista sve zna ne znači da se bavi svim stvarima, posebno ne onim koja bi nekoj zajednici odgovarala, a drugoj ne.
Gotovo da nema trenutka, posla (bio pošten ili ne) i situacije u kojoj se ne zaklinje Bogom. Religija se komercijalizira. Božije se ime spominje i kada treba i kada ne treba, ali skoro uvijek javno u svrhu legitimiranja pripadnosti. Javno se upućuju dove za Mostar i Mostarce povodom posljednjih izbora i za spas duša šizofrenih (ne shizofrenih) i frustriranih neistomišljenika. Zašto se to radi javno; zar molitva nije bolja kad nije javna; zašto javnost treba znati za nečiju molitvu; je li to molitva ili javno vrijeđanje i difamiranje neistomišljenika; je li Bogu zaista tu mjesto? Umjesto da javno upućuju dove za drugog/druge neka to rade u tajnosti za sebe i svoje eventualne grijehe (uz prethodno samooslobođenje kao put do spoznaje grijeha).
Religija je naciji prepustila svoje poslanje. Nacija je štaviše postala predmet obožavanja, kao i religija sama kao bitan konstituent nacionalnog identiteta. Istinskog Boga zamijenile su nacija i religija uz koje je i Bog postao nacionalan. To su božanstva novog nacionalnog (plemenskog) politeizma čiju elitu odlikuje želja za vlašću, bogatstvom i moći svake vrste. Vjerske zajednice su svesrdno pomogle i učestvovale u ustanovljavanju građanske (svjetovne) religije i njenih rituala s nacijom kao vrhovnim božanstvom; posvetile su naciju i time stvorile druga Jedinom Bogu. S ovako karikaturalnim monoteizmom karikature svetinja su zapravo karikature njegovih današnjih sljedbenika, a ne karikature svetinja.
Spas u sekularizaciji
Izlaz može pronaći samo slobodni (oslobođeni) pojedinac tako što će samostalno tragati i otkriti univerzalnog i prema svima pravednog Boga. Zašto ne bi iskoristio svoje spoznajne sposobnosti i samostalno tragao za svojim Bogom (istražio svoga Boga) koji tek tako postaje univerzalan. Šta će time dobiti, a šta izgubiti?
Dobit će Istinskog Pravednog Boga, a izgubiti zajednicu koja korupciju, rat i svako zlo opravdava koristeći i Božije ime, a pozivanje na moral i Božansku pravednost ostavlja samo gubitnicima. Tako će Bog pojedinca – univerzalni Bog – zaista biti čist od zemaljske prašine i svakojakih kriminalnih poslova koji se sklapaju uz spominjanje Njega i zakletvu Njegovim imenom.
Pojedinac će izgubiti kolektivne rituale i festivale estradizirane religije u kojima ionako samo mehanički učestvuje s prividnim osjećajem blaženstva, spasenja i ispunjenja dužnosti i shvatiti da se do istih dolazi samo vlastitim spoznajnim naporom.
A i vjerske zajednice će samo u sekulariziranom društvu (koje ima korijene u srednjem vijeku) biti istinski slobodne.
Ateizam kao prividni poželjni neprijatelj i pobjeda nad ateizmom
Jedini period kakvog-takvog sekularizma kod nas je bilo doba renesanse pod komunističkom vlašću. Vjerske zajednice su prisilno bile odvojene od vlasti i bliske običnom čovjeku čiju su sudbinu i same dijelile. I tada su ipak (zbog naslijeđa prošlosti) vrlo često svoje mjesto nalazile uz nacionalističke krugove. Komunistički ateizam na jednoj strani smatrale su neprijateljem, a na drugoj u katoličkom svijetu problem je zadavala još i latinoamerička teologija oslobođenja (s kojom je našu javnost upoznao fra Mile Babić u drugoj polovini osamdesetih u časopisu Jukić br. 15 i 18). Ni danas nije jasno koji je od ova dva pokreta papa Vojtila smatrao opasnijim.