Paralelno sa pokretom Black Lives Matter, savremenom borbom protiv rasizma, započetom u ovoj godini u Sjedinjenim Američkim Državama i raširenom na svjetskim prostorima, mogli smo pratiti rušenje pojedinih spomenika posvećenih ličnostima i događajima iz imperijalne prošlosti koji se vežu za izuzetno teška i osjetljiva pitanja.
U tom novom suočavanju sa prošlošću i osvajanjima, kolonijalizmu, imperijalizmu širom američkih gradova, i u nešto manjoj mjeri na evropskim prostorima (Velika Britanija), u protestima i skretanju pažnje na rasizam srušeni su, uklonjeni i devastirani spomenici posvećeni liderima Konfederacije, uticajnim ličnostima iz doba imperijalizma, Kristoforu Kolumbu i drugima.
Potaknuta rasprava o potrebi senzibiliziranja javnosti o rasizmu, o naslijeđu imperijalističke, robovlasničke prošlosti osim debate o pojedinim spomenicima i njihovoj sudbini u Londonu je tako rezultirala i inicijativom o preispitivanju naziva ulica iz vremena kolonijalnog britanskog carstva. Ova savremena epizoda o zbivanjima na svjetskoj sceni pokazuje koliko su kolektivno pamćenje i spomenici važni, čak i za društva koja imaju razvijenu demokratsku tradiciju.
Šta su spomenici?
Spomenici predstavljaju svojevrsan spoj slike, simbola i ideja, a za njihovo razumijevanje može nam pomoći i značenje riječi spomenik. Latinski monumentum, engleski monument znači predmet koji neposredno ili simbolički služi kao uspomena. Izgradnja spomenika stoji u uskoj vezi sa političkim prilikama i vladajućim ideologijama u društvu.
Podižu se na javnim, reprezentativnim prostorima i indikatori su vrijednosti koje vladajuća elita u društvu uspostavlja. Važni su u procesu stvaranja kolektivnog identiteta pa su spomeničke slike jednog društva odraz zvaničnog sjećanja na prošlost. Snaga spomenika leži u tome što predstavljaju vrlo čitljive simbole, objektivizacija su i materijalizacija određene ideje, lika ili događaja, a njihova intenzivna izgradnja pada u vrijeme uspostave novog sistema, te nakon ratova, stradanja, traumatičnih događaja koji traže nove zapise u kolektivnom pamćenju.
Svaki novi režim gradi spomenike, a uspostavu novog vrijednosnog sistema, osim izgradnje spomenika često prati i rušenje “starih” kao ostataka starih simbola i starih društvenih i idejnih vrijednosti. Prisjetimo se, nakon pada Berlinskog zida rušenja i uklanjanja spomenika komunističkog perioda na svim prostorima Istočne Evrope, nerijetko i uz upotrebu dinamita (Todorova, 2010), ili još ne tako davno pisanje protestnih nota Rusije u slučaju premještanja ili uklanjanja spomenika posvećenih sovjetskim vojnicima Crvne armije iz Drugog svjetskog rata sa prostora gradova baltičkih država (bivših sovjetskih republika), ali i Poljske, Češke itd.
Ovakve “intervencije” na spomenicima prate dva opozitna stava i dva različita emotivna doživljaja i percepcije događaja tj. u slučaju spomenika sovjetskim vojnicima stav i pitanje da li spomenik poginulim vojnicima Crvene armije predstavlja spomenik osloboditeljima ili ne. Uklanjanje, zanemarivanje ili dizanje u zrak spomenika posvećenih Drugom svjetskom ratu i antifašizmu, na nekadašnjim prostorima Jugoslavije dešavalo se naročito u devedesetim godinama prošlog stoljeća. To je bio rezultat raspada jugoslavenske zajednice, novih političkih zbivanja, tranzicije i odmaka od nekadašnje zajedničke memorije Drugog svjetskog rata. Od tada pa do danas je odnos prema tzv. partizanskim spomenicima u Bosni i Hercegovini različit, veoma složen i prati ga različita dinamika.
Prošlost i sadašnjost spomenika u Bosni i Hercegovini
Izgradnja spomenika u Bosni i Hercegovini započinje početkom 20. stoljeća i u vezi je s Prvim svjetskim ratom. Njihova izgradnja pada u vrijeme kada se i na evropskim prostorima dešava hiperprodukcija spomenika, najprije u procesu sazrijevanja nacionalnih država i nacionalne svijesti; otuda niz spomenika posvećenih “rođenju nacije” (Levinson, 1998) a nakon okončanja rata i veliki broj spomenika posvećenih poginulim vojnicima. Uz takve spomenike organiziraju se homogenizirajući nacionalni rituali i vojne proslave gdje se kod evropskih nacija, posebno Francuskoj i Njemačkoj, sjećanje komunikacijski formira oko ratova. (J. Vogel, 2006)
Tokom posljednjih stotinu godina različite dominantne političke elite u našoj zemlji angažirale su se u procesima kreiranja politika sjećanja, izgradnje spomenika, javnih manifestiranja i obilježavanja odabranih datuma i događaja iz prošlosti. Svakom promjenom vlasti stvarana je nova ideologija i njena materijalizacija kroz spomenik prećena je značajnim zaokretom u kulturi sjećanja. Zbog toga su kod nas spomenici sa svakom promjenom vlasti bili pred svojevrsnim izazovom opstanka, a u nekim od prvih podignutih spomenika ogleda se složeni odnos memorije i prošlosti, stalni, živi proces u politikama i praksama sjećanja.
Kao ilustrativan primjer možemo navesti Spomenik umorstvu, posvećen F. Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji u Sarajevu. Prvi je to podignuti spomenik koji ne samo da stoji u vezi sa Prvim svjetskim ratom nego je predstavljao spomenik o samom početku rata, nultoj tački nakon kojeg svijet i Evropa više nisu bili isti.
Spomenik umorstvu, podignut 1917. godine predstavlja samu paradigmu prilika, sjećanja i odnosa prema prošlosti kod nas. Najmarkatnija tačka sjećanja na Prvi svjetski rat, atentat Gavrila Principa na austrougarskog prestolonasljednika i njegovu suprugu u Sarajevu 1914. godine, različito je kroz spomenike ili spomen-obilježja bila predstavljana i interpretirana unazad stotinu godina.
Atentat 1914. ilustrativan je primjer koliko u bosanskohercegovačkim prilikama i javnom diskursu dominira stalno razvijajanje različite tradicije, suprotstavljenih sjećanja, oblikovanja, adaptiranja i redefiniranja odnosa prema prošlosti. Događaj koji je nazaustavljivo “zakotrljao” svijet u ratni sukob, od trenutka kada se dogodio, pa do danas razlogom je sukoba koji se vodi sjećanjima, o čemu svjedoče i različiti natpisi na spomen-pločama o atentatu koje su se tokom vremena smjenjivali: poginuše mučeničkom smrću od ubojničke ruke; Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidovdan 1914; revolucionarni čin Gavrila Prinicipa; atentat izraz narodnog protesta protiv tiranije; na ovom mjestu Gavrilo Princip izvršio je atentat.
Posmatran uglavnom kroz etnonacionalne prizme za jedne je Gavrilo Princip nacionalni heroj, a za druge njegov pucanj predstavlja samo teroristički akt nakon kojeg je započeo rat. Nije li kratka hronologija interpretacije atentata iz 1914. godine potvrda da struji čitavo mnoštvo istorija, da u tim parelelnim istorijama ništa nije statično i da “uzroci” od pre nekoliko stotina godina još uvek proizvode “posledice” pa čak i da savremeni događaji – kako tvrdi Sv. Augustin – utiču na prošle. (S. Basara, 2018)
Poslije okončanja Drugog svjetskog rata na bosanskohercegovačkim prostorima bio je podignut veliki broj spomenika posvećenih antifašističkoj borbi, bratstvu i jedinstvu, Titu, partizanima i narodnim herojima. Memorijalna mreža spomenika nadopunjavala se važnim komemoracijama i ceremonijama sjećanja koje su se uz birane datume i prateće događaje. Stvarao se pojednostavljeni crno-bijeli narativ o ratu, formirala su se važna mjesta sjećanja jugoslavenskog socijalizma. Odnos prema ovoj memoriji i spomenicima sa nagovještajima promjena u devedesetim mijenjao se, najprije otklonom, uništavanjem, devastacijom, potom zaboravom, a danas revizijom i učitavanjem novih sadržaja o prošlosti Drugog svjetskog rata i antifašizma.
Savremene bosanskohercegovačke uspostavljene prakse sjećanja rezultat su raspada jugoslavenske zajednice, teškog rata, podijeljenih sjećanja, monoetničkog, isključivog i veoma često militarističkog narativa. Gotovo svakodnevno u javnom diskursu imamo neki od “slučaja spomenika”, debate o ratovima, zločinima i prošlosti. Vrijednosni sistem zasnovan na nacionalnim paradigmama u posljednjih dvadeset i više godina u BiH proizvodi stalne sukobe sjećanja, a spomenici kao medij služe za obilježavanje svoje historije, svoje nacionalne teritorije i homogeniziranje.
Negodovanje i burne reakcije izazvali su brojni spomenici jer svojim simboličkim predstavama, lokacijama, tekstovima i porukama izazivaju osjećaje povrijeđenosti ili provokacije čime su postali još jedan kamen spoticanja u općoj atmosferi nepostojanja kritičkog promišljanja o kulturi sjećanja.
Zašto, zbog čega neki spomenik u BiH može biti kontroverzan?
Spomenik je nepoželjen za većinu, osporava se jer želi obilježiti, biti znak sjećanja na civilne žrtve onih koji su etnička manjina u nekoj sredini. Ovakav stav rezultat je kulture poricanja, osporavnja „drugom“ prava na sjećanje; pa i u slučaju gdje se, najčešće spomen-pločom, uspije obilježiti mjesto stradanja bilježe se skrnavljenja ili uništavanja s ciljem sakrivanja istine. Također, osporavanje prava sjećanja na druge, tuđe žrtve razlogom je brojnih neobilježenih mjesta stradanja čime se odbija suočavanje sa zločinima, posebno nad civilima.
Neobilježena mjesta stradanja širom su bosanskohercegovačkih mjesta i gradova; Višegrad, Jablanica, Čapljina, Pale, Bratunac, Manjača, Cazin, Drvar, Mostar, Foča, Sarajevo, Brčko, Zavidovići, Prijedor, Vitez, Livno, Zvornik, Derventa, Sanski Most samo su neka. Umjesto suočavanja sa prošlošću gradi se kultura poricanja zločina koja može generirati nove zločine.
Istraživanje o 24 lokacije u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, na kojima su u doba socijalizma bili domovi kulture, a u ratu devedesetih mjesta stradanja, logora, pokazalo je da niti na jednom od tih mjesta nema niti jednog spomenika žrvama. (V. Ivančić, H. Polan, 2019). Bolna pitanja iz prošlosti, ratovi, masovni zločini, ubistva, genocid, logori, stradanja umjesto da se analiziraju u kulturi dijaloga, kritičkog odnosa prema teškom ratnom naslijeđu, s jedne strane se poriču, a s druge javni diskurs, politički narativi, u kojima dominiraju figure žrtve i opća kakofonija o prošlosti omogućavaju samo prisvajanje i jačanje traume.
Svaka nova generacija na ovim prostorima odgajana je na historijskim traumama umjesto na suočavanjima sa njima. (S. L. Radak, 2018) Na primjeru Kulen-Vakufa u Drugom svjetskom ratu Max Bergholz upravo je pokazao kako je nasilje generativna sila i šta ona u balkanskim zajednicama znači u identitetu, nacionalizmu i sjećanju. (M. Bergholz, 2018)
Uostalom i socijalistička memorijalna kultura patila je od iste bolesti prešućivanja historijskih događaja, posebno onih koji su se odnosili na zločine i međuetničke sukobe. Zaboravljajući ih, šuteći o historijskoj istini, bez obzira na brojne žrtve, političke elite u socijalizmu nastojale su zaboraviti etničku dimenziju zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu. Na taj način nisu ni oni poticali važan aspekt suočavanja sa prošlošću. Moguće je da u tome leži razlog zašto brojni podignuti spomenici tog vremena nose naziv i posvećeni su ideji Revolucije, tj. mnogi od tih spomenika upućivali su na zamišljenu, željenu budućnost, a nisu bili sjećanje na stvarne ratne događaje.
Mreža spomenika posvećenih ratnim devedesetim godinama svakodnevno raste i širi se, a u njoj je najveći broj spomenika posvećen borcima. Nova fokalna tačka naših kolektivnih identiteta ponovno se kreira oko ratnog narativa. Disonantni tonovi u sjećanjima, poricanja, politički inati, nacionalna prepucavanja prelamaju se i preko procesa podizanja novih spomenika.
Taj proces dešava se u kontekstu stalnih dinamičnih kretanja u poljima sjećanja i kolektivnih identiteta tj. sakralizacija nacije u kojoj prošlost ne nastaje sama od sebe već je rezultat stalne konstrukcije i nju uvijek vode određeni motivi, očekivanja i ciljevi. (J. Assman 2005) Veliki događaji, velike povijesti stavljaju se u ekskluzivni nacionalni sadržaj, pa se spomenici svih vrsta podižu “našoj historiji”, “našim herojima”, predstavljenim kao nacionalni borci, ustvari kontroverznim ličnostima ne samo zbog uloge koju su imale u ratu nego i zato što ih druga etnička zajednica ili drugi ne prihvataju kao takve; tj. doživljavaju ih potpuno suprotno i veoma sporno.
Najekstremniji primjer za to predstavlja spomen-ploča Ratku Mladiću, postavljena 2014. godine na podzidu nacionalnog spomenika Vraca. Ovaj komandant srpskih vojnih snaga tokom1992-‘95. haški je osuđenik za najteže ratne zločine počinjene u BiH, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je u decembru 2017. na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog za genocid u Srebrenici i ubijanje sarajevskuh civila.
Predmet analize ovakvih slučajeva mogao bi biti jako širok, a gotovo svako teško historijsko pitanje, događaj ili pojedina ličnost, akter vojnih ili političkih zbivanja izaziva pažnju javnosti, a rasprava biva intenzivnija u slučaju kada se takvo pitanje nastoji opredmetiti kroz spomenike (u najširem smislu). Spomenici u Bosni i Hercegovini sve češće postaju slučajevi koji mogu doprinijeti stvaranju samo daljih napetosti i nerazumijevanja. U razmišljanja o tome šta i kako pamtimo pokušajmo uzeti u obzir i pitanje etičnosti, odgovornosti i saosjećanja prema stradanju svakog ljudskog bića. Stoga ponovno iskoristimo priliku za pitanje zašto još uvijek nije obilježeno mjesto stradanja na Kazanima na Trebeviću iznad Sarajeva.
Uz kulturu poricanja i nesuočavanja sa zločinima vlastite etničke grupe, gotovo nevjerovatna je praksa na bosanskohercegovačkim prostorima da se na mjestima zločina postavljaju spomenici onim koji su te zločine činili – spomenik srpskim borcima na mjestu logora Trnopolje (Prijedor) gdje su stradali Bošnjaci i Hrvati ili takav isti slučaj sa Spomenikom poginulim borcima Vojske RS u blizini Zvornika koji svojom visinom oko tri metra, u obliku šake sa podignuta tri prsta, osim što predstavlja primjer kiča, smješten je u blizini mjesta Glinice gdje su 1995. godine bili strijeljani mnogi Srebreničani.
Novi sadržaji antifašizma
Pri analiziranju problema nesuočavanja sa prošlošću, neizgradnji kritičke kulture sjećanja, o spornim, kontroverznim spomenicima treba se uključiti i veza sa ranije podignutim spomenicima u kojima su se nekada ogledale društvene i idejne vrijednosti socijalizma, a u kojima se danas učitava drugačiji sadržaj i iščitava druga slika prošlosti.
U diskursu u kojem se razvijaju suprotstavljene politike sjećanja na prostorima BiH primjetan je proces uspostave novog odnosa i prema Drugom svjetskom ratu. U novom tumačenju, antifašizam zadobija nacionalni sadržaj zbog čega brojni spomenici Drugog svjetskog rata doživljavaju etnonacionalnu transformaciju.
Cilj je uspostaviti antifašističku prošlost isključivo svoga naroda. Takav se revizionizam može pratiti ne samo u spomenicima nastalim poslije 1945. godine nego i u nedavno podignutim spomenicima, dakle spomenicima posvećenim ratu devedesetih čime se gradi veoma upitna kultura sjećanja. Tako nailazimo na spomenike kojima se Srbi antifašisti stradali u partizanskom pokretu predstavljaju isključivo kao žrtve pale za srpske nacionalne interese, a proglašavanje četničkog pokreta antifašističkim rezultira nizom spomenika posvećenih Draži Mihailoviću. Ili da se na jednom spomeniku nađu imena onih koji su stradali u ustaškom pokretu sa onima koji su stradali u antifašističkom pokretu, pa i zajedno sa njima još i imena civilnih žrtava.
Također nemali broj spomenika objedinjuje sve naše nacionalne žrtve tokom svih prošlih vremena i ratova. Na taj način sve se žrtve “nacionaliziraju” uz poruku da su sve jednake i nije važno u kojim okolnostima su pale. Također je primjetna praksa da se prilikom podizanja spomenika posvećenog periodu 1992-‘95., dodaju imena žrtava svoga narada iz vremena Drugog svjetskog rata ili neposredno poslije njega. Davanje novih nacionalnih značenja i poveznica sa spomenicima koji su se nekada nazivali i spomenici Narodnooslobodilačkog rata odražava se ne samo sadržajnim, narativnim nego i fizičkim i simboličkim redefiniranjem.
Križevi, novi simboli na partizanskim grobljima mijenjaju zvijezdu petokraku (npr. Memorijalni kompleks Šušnjar kod Sanskog Mosta), a u bošnjačkom poimanju naslijeđa antifašizma nailazimo na intervencije i povezivanje sa simbolom ljiljana. Mjesto gdje je u Sanskom Mostu 1944. održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, označeno je spomen-pločom na kojoj je umjesto zvijezde petokrake ljiljan. Ljiljan je danas simbol s kojim se isključivo identificiraju Bošnjaci. (E. Hašimbegović, 2010)
Da bi prošlost nacije imala fikciju kontinuiteta zadire se u birane tačke prošlosti, prepoznate kao ključne, fokalne, a pamćenje se mora održavati s generacije na generaciju zbog čega spomenici predstavljaju jednu od važnijih mnemotehnika.
Koje su to naše nove fokalne, fiksne tačke odabrane iz prošlosti, koji historijski periodi imaju veći značaj od drugih, ako je suditi po sadržaju spomenika?
Teška i traumatična pitanja iz prošlosti prožeta su dubokim i različitim osjećajima. Tome treba pridodati postojanje takve kulture sjećanja u kojoj epsko dominira, narativ o hrabrosti svoje nacije, svojih nacionalnih junaka i slavne prošlosti sveprisutan je. To je kultura sjećanja koja ne poznaje samopreispitivanje. Da li su spomenici u Bosni i Hercegovini danas produkt suprotstavljenih sjećanja i nastavak nekih ranijih ratova? Čini se da jesu, jer je očigledno da spomenici snažno definiraju nacionalni topos, ispunjavaju javni prostor i grade identitet pojedinaca. Mnogi od novopodignutih spomenika izazivaju oštre reakcije, ali u isto vrijeme cijeli je niz onih koji se podižu u tišini, pa iako samo zbog toga manje vidljivi u stvarnosti, i oni značajno kreiraju sjećanje i grade prošlost u javnom prostoru.
Spomenici, ceremonije sjećanja, proslave biranih datuma, mjesta sjećanja itd. koriste se kao resurs za podizanje nacionalne svijesti, separatne historije, priče o nacionalnoj posebnosti, žrtvama koje su pale u ime vlastite nacije i za njeno dobro. Uprostoravanje je to ideologije i kolektivnog identiteta. (O. M. Pintar, 2008)
Djelatnici u kreiranju isključivih, nacionalnih identiteta kombiniraju historijske tvrdnje sa paranaučnim zaključcima stvarajući stereotipne predstave o sebi, a kroz izgradnju spomenika u našem slučaju i putem adaptiranog odnosa prema nešto starijim spomenicima materijaliziraju čitav niz takvih predstava. Mobilizacijsko djelovanje nacionalnih elita veoma je intenzivno i ono zalazi u sve sfere, pa su tako spomenici u širem smislu značenja, i naslijeđe također, predmet različitih intervencija pri čemu se zaboravlja da to može izazvati posebne emocije jer se u kulturi sjećanja “drugih” vežu za drugačije događaje i historijska iskustva.
Naravno, ovo nije ekskluzivno bosanskohercegovački problem, nego mnogo širi i od njega nije imun ni savremeni svijet.