Ratne priče iz četvrte dimenzije
Pa kako si, nakon svega toga, tako normalan? Pitanje koje mi je – u nekoliko srodnih varijanti, s povezujućom poantom – više puta upućeno od sugovornika različitih profila koji su me upoznali u poraću, a znaju moju priču iz rata. Neka ne bude višak spomenuti, naravno da je riječ o onom „našem“, po mnogo čemu nedovršenom ratu iz 1990-ih.
Iskustvo suočavanja s takvim pitanjem zasigurno nije ekskluzivno, samo moje. Pretpostavljam da su se u nekoj varijanti s njim susrele i hiljade drugih koji dijelimo takvo zajedničko iskustveno nasljeđe. Stoga smatram da ga je vrijedno i ovako, javno, ukratko artikulirati i promisliti. Započeti je moguće s famoznom normalnošću. Šta bi ona tačno bila, o čemu ovisi i prema kojim se kriterijima mjeri? Stara su to problemska pitanja. Onima koji su barem minimalno upućeni u klasično suvremeno društveno-humanističko teorijsko i istraživačko nasljeđe, vjerojatno će se u misli prišunjati Foucault i stotine, možda i hiljade, stranica ispisanih u pokušajima da se nešto složenije, genealoški, razumiju politički, historijski, institucionalni… diskursi i odnosi moći, vladanja i upravljanja, sve ono što strukturno određuje, propisuje graničnike između tzv. normalnosti i tzv. nenormalnosti u društvenom svijetu.
No ne trebaju nam nužno takve teorije kako bismo shvatili da u vrijednosnom nukleusu ishodišnog pitanja mojih sugovornika čuči iskreno zanimanje, a ponekad i blaga fascinacija, sve prouzročeno zbog naizgled nepovezivih ili jako teško povezivih okolnosti, a one se tiču profila adresata, to jest mene u ovom primjeru. Na jednoj je strani „nenormalnost“ traumatičnih iskustava rata, a na drugoj poprilično evidentna „normalnost“ osobne biografije koja se prema ovdašnjim konvencionalnim kriterijima obično tretira kao uspješna, profesionalno i karijerno. Rascjep u koji iskreno, bez dodatnih primisli, može upasti adresant navedenog pitanja napunjen je s nečim što dotični ili dotična, možda i nesvjesno, razumije i doživljava kao teško spojivo. To je također moguće sročiti u vidu pitanja: kako neko s takvim iskustvom rata može kreirati tako „normalan“, pa i uspješan, život nakon rata?
U poprilično očekivanim, vrijednosno konstruiranim i klasično reprezentiranim verzijama, trauma rata trebala bi – valjda zauvijek, do kraja života – kod subjekata takvih iskustava u poslijeratnom razdoblju prouzročiti vidljive simptome s kojima se takvi ovako ili onako, s manje ili više uspjeha, permanentno nose. Nije da nije. Na kolektivnoj razini, politike oblikovane odgovarajućim ideološkim rakursima poprilično uspješno interpeliraju individualne i kolektivne subjekte takvog profila u dodijeljenu im društvenu nišu ili kategoriju, smještaju ih na za njih propisano mjesto u društvenoj strukturi. To su oni folderi zvani veterani rata, demobilizirani borci, ratni vojni invalidi i tome slično. Pogledajte samo mjesto, ulogu i formalni značaj branitelja u današnjoj Hrvatskoj, pa će se cijela priča o tome sama izlistati. Što se tiče perspektiva koje se odnose na individualne slučajeve, tamo se pak nerijetko očekuje neki minimum potrebe za psihoterapeutskim tretmanom, barem povremeno.
***
Sve to razumijem i dosta mi je toga u vezi s tim jasno. I rijetko se s nečim mogu manje složiti doli s takvim predstavama, projekcijama i očekivanjima. No tome je tako isključivo zbog mog stava koji sâm po tim pitanjima izgradio i zauzeo, a ne zbog toga što bi takav pristup bio ispravan, ili upotrebljiv šire od mog vlastitog tumačenja mene samog u takvoj ulozi.
Pa evo nekoliko razmišljanja na tragu pokušaja da se (neuspješno) odgovori na pitanje s početka teksta. Prvo, mnogi koji imaju tu sreću da nemaju ratnih iskustava, vjerojatno bi se iznenadili u kolikoj mjeri život u okolnostima rata obiluje nekim tipom pokušaja građenja sistema normalnosti u nenormalnim uvjetima. Osobno to razumijem kao arhaičnu karakteristiku tipičnu za ljudsku životinju. Naše nastojanje da uspostavimo kakav-takav red, poredak pravila, nekakvu orijentacionu strukturu, pa i u uvjetima i okolnostima koji su preko noći razorili i minimum postojanosti poretka, a za kojeg se koliko do jučer činilo da je čvrst i stabilan.
Svjedočio sam tome. Recimo, kako već nakon nekoliko prvih dana šoka zbog početka rata, ljudi pokreću zajedničke kolektivne i solidarstvene aktivnosti u svrhu preživljavanja. Organiziraju se, dogovaraju, preuzimaju inicijative. Isti oni ljudi koji su se u manirima građanske pristojnosti do tada tek ljubazno i kurtoazno pozdravljali u haustoru. Ili, u zakutnim dijelovima ladica, među zaboravljenim i odbačenim sveskama, pronalaze požutjele listove papira sa starim receptima. Odjednom otkrivaju što se sve može jestivo skuhati od koprive i maslačka koji rastu na livadi pored zgrade. Ljudi se započinju upoznavati, družiti na nove načine. Pričati priče jedni drugima, međusobno se ohrabrivati. Čak i šaliti i zabavljati.
Nadalje, potrebno je smoći snage da se zbog iskustva rata ne upadne u zamku u koju je vrlo lako upasti, a ona naprosto vreba. Štoviše, gura sebe u prednji plan. To je dobro poznata uloga žrtve, alibi pozicija. Vrlo se lako prepoznati u pozi žrtve, pod njenim okriljem pronaći ćeš pregršt razloga da se pred sobom i drugima opravdaš. Dapače, drugi, kao i tvoj ego, će te nerijetko čak i ohrabrivati da se u to upustiš, jer imaš sva prava ovog svijeta da zauzmeš svoje mjesto u žrtvoslovnom kanonu. No želiš li afirmirati život, zovu statusa žrtve moraš se oduprijeti. Pogledaš li na stvari iz takvog rakursa, perspektiva će ti se možda promijeniti, pa ćeš zbog iskustava rata život voljeti još i više no što si/bi ga volio bez takve prtljage.
Napokon, ono možda najneprijatnije u cijeloj toj priči. Trenutak u kojem shvatiš da su iskustva rata potpuno neproduktivna u smislu rješavanja običnih praktičnih problema koji karakteriziraju „normalan“, mirnodopski život. U redu, da baš ne pretjeramo, sigurno se nešto od tih iskustava duboko sedimentira u habitusu ličnosti, pa potom nesvjesno „pomaže“ u nekim situacijama koje kroz život nailaze. Ali takva iskustva ne možeš, poput nekakvih recepata, formula ili definicija, naprosto aplicirati na rješavanja životnih problema i izazova u miru. Zato ih treba pažljivo smjestiti tamo gdje im je mjesto. Ne potiskivati ih, već ih imati u arhivima sjećanja, poput starih albuma s crno-bijelim fotografijama koje tek rijetko izvlačiš iz ladica.
Nerijetko se tokom trajanja rata tješiš i, ispostavit će se, zavaravaš kako će jednom, kada rat završi, a ti preživiš, sve ono što će uslijediti nakon njega za tebe biti lagano i jednostavno rješivo. Ništa ti neće predstavljati problem. I onda, jednog dana, rat zaista završi, naglo kao što je iznenada i započeo, a ti se u trenutku susretneš sa zastrašujućim pitanjem: šta ću i kuda ću sada? Šta da radim?
***
Na „grozotu“ susreta s „normalnim“ svijetom – a bio je to, u tom trenutku, sav svijet zapadno i sjeverno od opkoljene enklave u kojoj sam proveo rat – nisam dugo čekao. „Oluja“ je prošla, ratna dejstva su stala, enklava je djelomično bila deblokirana, ali mirovni sporazum u Daytonu još nije bio potpisan, iako je bilo jasno da je kraj rata izvjestan. Bile su to dobre okolnosti u situaciji u kojoj sam se zatekao. Nepuna tri mjeseca nakon ranjavanja, dobio sam priliku da izađem iz Bihaća i u Zagrebu obavim operaciju koju nisam mogao napraviti u rodnom gradu.
Otac je prodao auto koji je imao, još je i posudio neki novac, sve kako bih mogao platiti operaciju u Zagrebu koji je u međuvremenu postao glavni grad strane, susjedne nam države. Našla se i kontakt osoba zaposlena u zagrebačkoj bolnici Dubrava. Dakle, svi preduvjeti kako bih tamo mogao otići, bili su napravljeni. Valjalo je još riješiti mali tehnički problemčić, pitanje prijevoza do Zagreba. Nekog redovitog prijevoza tada, u ranu jesen 1995., nije bilo. Skoro se nitko još uvijek nije kretao tim cestama, preko dojučerašnje Republike Srpske Krajine u okupiranim dijelovima Hrvatske.
Tata je i to riješio, našavši čovjeka, porijeklom iz Bihaća, koji je živio u Zagrebu i došao svojim autom posjetiti rodbinu za vikend. Pristao je povesti me sa sobom. Imao sam pasoš, vizu i potrebne dokumente koji su dokazivali kuda i zašto putujem, tako da sam prošao granicu bez nekih problema.
Razlog zašto ovo spominjem i o ovom pišem u kontekstu teme ovog teksta, jest ono što je uslijedio nakon otprilike sat i pol vožnje prema Zagrebu, a što vjerojatno nikad neću zaboraviti. Inicijalni šok bio je prouzročen stanjem magistralne ceste Split-Zagreb, koja ide preko Plitvičkih jezera, Slunja i Karlovca. Ta se prometnica, zbog kontinuirane zanemarenosti i neodržavanja tokom četiri godine – zahvaljujući slobodnom naletu raspuštene majke Prirode sa svih strana – na nekim mjestima pretvorila u uski seoski put koji je prolazio kroz predivan zeleni tunel.
No istinski je šok uslijedio malo kasnije. Bilo je već predvečerje, period sumraka u kojem mladi mrak zamjenjuje dan, kada smo se obreli na ulazu u Karlovac. Prilikom ulaska u taj grad s njegove južne strane, iz pravca Slunja, dočekuje nas cesta od četiri trake, po dvije u svakom smjeru, koja se u širokom uspinjućem luku proteže prema autobusnom kolodvoru. Ulična je rasvjeta naravno bila u punom pogonu. Za mene, nekog tko je netom izašao iz mraka, tri i pol godine bez iskustva života s kontinuiranom električnom energijom, Karlovac je u tom trenutku, i u takvom izdanju, bio najveći i najsvjetliji grad na svijetu.
U tom prvom susretu s civilizacijom i njenom „normalnošću“, preplavio me paralizirajući strah. Tada sam shvatio da pravi izazovi tek predstoje i da su sva ona ratna snatrenja o tome kako će život biti jednostavan i lijep, samo da se rat jednom završi, imala smisla jedino i isključivo tada i tamo, dok je rat trajao. No ne i nakon njega. Bio sam na korak od toga da zavapim i zamolim mog vozača da me vrati nazad, u „sigurnost“ mraka koji sam ostavio iza sebe. Bio je to val osjećaja paralize u sudaru s neizvjesnošću onog što „normalnost“, „civilizacija“ i srodne vrijednosti mirnodopskog života donose sa sobom, a koje te za trenutak dovedu u napast da prizoveš dijapazon metafora satkanih u naslovu Bulatovićevog romana, „rat je bio bolji“.