Ratne priče iz četvrte dimenzije
Ne znam otkud mi se pojavila, „pala mi na pamet“, ta pomalo šašava ideja da na obljetnicu dvadesetogodišnjice ranjavanja, dakle nekad usred ljeta 2015., posjetim lokaciju na kojoj se to desilo. Zapravo, možda i znam, kad samo malo bolje razmislim. Možda se odgovori skrivaju negdje u zakutnim dijelovima naše psihe i podsvijesti, tamo gdje se gnijezde pomalo perverzni porivi, pa i potrebe, da isprovociramo i rekonstruirano podoživimo traumu. Ali post festum, pogledom s vremenske distance, sa sigurnog mjesta i u kontroliranim uvjetima.
I ne samo to. U takav sam performativni ritual uključio cijelu grupu ljudi, pa ih lijepo na poprište događaja i dovukao. Roditelje, partnericu, sestru i njenu kćerku, tada osam godina staru. Sestra me zamolila da na pitanja djevojčice zašto smo došli u tu „nedođiju“ i šta tu radimo, ne odgovaram, odnosno da dam neke neodređene odgovore.
***
Naravno, dijete nije upotrijebilo riječ nedođija. To ja tako ovom prilikom nazivam – ne da bih pritom imao uvredljive i negativne konotacije – selo Krivaju, smješteno u općini Cazin, na potezu prema Velikoj Kladuši. A poput nedođije Krivaja mi je izgledala kada smo se u razvučenoj koloni do nje dovukli iz pravca Ćoralića, još jednog sela u cazinskoj općini, tog vrelog ljetnog dana, 23. jula 1995. Bilo je to usred ofanzive koju su na ratnu bihaćku enklavu tih dana, tokom i netom nakon genocidnog pokolja u istočnoj Bosni, pokrenule jedinice odmetnutih „autonomaša“, to jest vojska Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, združena s Vojskom SAO „Krajina“ iz tada okupiranih dijelova Hrvatske, te sa srpskim četničkim formacijama.
U mojim sjećanjima dan i mjesto na koje je pala tenkovska granata i na kojem sam ranjen, bili su savršeno jasnih obrisa i kontura. Vruć ljetni dan, sredina popodneva, sunce u zenitu na čistom plavom nebu bez ijednog jedinog oblaka. Bio sam u dijelu kolone jedinice sastavljene od nas pedesetak. Taman smo prošli pokraj seoske džamije i spustili se prema dugačkoj zelenoj udolini čijim se rubom protezao drvored stabala sa širokim i gustim krošnjama, kada je na trenutak resko zazviždalo, a potom je odjeknula gromovita detonacija. Ispostavit će se svega nekoliko metara iza mojih leđa. Sve sam to već podrobno opisao u nekom od prijašnjih tekstova ove rubrike.
Dakle, s takvim sjećanjima, čini mi se sastavljenim od jasnih prizora i slika, vratio sam se tamo prvi, a do sada i jedini put, dvadeset godina kasnije, 23. jula 2015. Razmišljao sam, džamija s visokim minaretom glavni mi je orijentir, sjećam se da mi je u trenutku eksplozije bila zdesna, polubočno iza leđa. Kada do nje dođem, potom ću lako locirati ostalo, možda čak prepoznam i drvo pod čijom se krošnjom to desilo.
Ispostavit će se da je to bilo naivno razmišljanje. Džamiju smo naravno odmah pronašli, nema u selu puno drugih objekata osim nje i privatnih kuća s okućnicama. No svega ostalog, opisanog zelenog proplanka s drvoredom koji sam nosio u sjećanju i očekivao da ću ga tamo zateći, nigdje bilo nije, ni na vidiku, niti u obrisima. Istina, ispod ceste na kojoj je džamija, proteže se povelika zelena površina, ali gusto zarasla, toliko da ne dopušta ni da joj priđeš.
***
Stojimo mi tako nijemo na rubu ceste, protiču minute. Osvrćem se lijevo-desno, što više gledam i što se više naprežem da nešto prepoznam, da mi iskrsne makar neki detaljčić iz slika koje nosim u sjećanju, pa da se za to uhvatim, to sam zbunjeniji i konfuzniji. Sam sâm na tom zadatku. Moji, kojima sam okružen, ne mogu mi u tome pomoći, a ni bilo ko drugi. Mogao bi možda pomoći neko od suboraca koji su se zatekli tamo sa mnom tog dana prije dvadeset godina. Ali nema naravno nigdje nikog od njih, ni blizu. U međuvremenu smo se raštrkali na hiljadu strana, raselili se posvuda, izgubili kontakte, neki su i umrli.
I usred svega toga eto njega. Iako vrlo mlad čovjek, još uvijek u dvadesetim godinama života, kretao se usporenim i pomalo tvrdim korakom. Već sa udaljenosti od desetak metara pozdravio nas je glasno, kako je nerijetko običaj u selima, na vjerski tradicionalan način. „Merhaba ljudi!“ Predstavio se kao seoski hodža i upitao može li nam kako pomoći. Pomalo nadrealna situacija, podsjetila me na prizore iz nekih starih jugo filmova za koje bi neko poput Sidrana mogao pisati scenarije. Hodža je na takvim mjestima u funkciji neslužbenog poglavara seoske zajednice, reprezentira ju i brine o njoj. Grupa neznanaca na jedinoj seoskoj cesti svakako nije svakodnevna i uobičajena pojava, pa izaziva pažnju.
Prepoznao sam kod njega blagu zadržanost i podozrivost. Ne znam jesam li u pravu kada takav stav povezujem s okolnošću da smo mu odzdravili na način koji nam je uobičajen, s „dobar dan“. Takve će se jezično-komunikacijske distinkcije u Bosni i Hercegovini prometnuti u važna simbolička mjesta razlikovanja između poslijeratnih etnokonfesionalno „osviještenih“ Bošnjaka na jednoj, te prijeratnih Bosanaca i Hercegovaca s muslimanskim imenima, ali sekularnih i građansko-republikanski oblikovanih, na drugoj strani. U više sam navrata, a sigurno nisam pritom jedini, svjedočio nekakvoj neugodnosti, a ponekad i svojevrsnoj uvrijeđenosti s druge strane – što mi je uvijek bilo odiozno – prouzročenu činjenicom da sam na „merhaba“ odgovarao s „dobar dan“. Ili recimo umjesto „bujrum“ upotrebljavao riječ iz našeg jezika „izvolite, dobro došli“. Sada sve češće na ulici čujem kako je tatu zamijenio, mojoj generaciji iz Bosne arhaičan, babo. I tako dalje, i tomu slično. No to je velika tema za neke opsežnije, socioligvistički i društveno-politički utemeljene članke. Uglavnom, „našem“ je hodži iz Krivaje odmah moglo biti jasno s kim ima posla.
Hodža nas, dakle, upita tražimo li nekog ili nešto. Rekoh mu ko sam i ko smo, te ukratko prepričah glavni razlog zašto smo se po toj vrućini zaputili iz Bihaća prema Krivaji. Želio sam biti maksimalno kratak i jasan koliko sam mogao biti, pa sam mu iznio tek osnovne podatke o ratu, ranjavanju, tom ratnom danu i ličnoj motivaciji da na okruglu obljetnicu nesretnog događaja sa sretnim epilogom posjetim to mjesto. Nisam gajio nikakve iluzije da bi mi on pritom mogao ikako konkretno pomoći, u mom pomalo tezejevskom lutanju samokreiranim labirintom, valjda podsvjesno vođen željom da dotučem traumu u funkciji Minotaura. Jest da je hodža, ali ipak u rukama nema Arijadninu nit.
***
No nešto me drugo pritom šokiralo i duboko mi se urezalo u sjećanje do danas, pa je evo došlo vrijeme – glavni junak ove moje priče možda bi rekao „vakat“ – da to i zapišem. Njegov zbunjeni i tupi pogled dok sam mu kratko govorio o tom vremenu tada i tu, u tom selu, o sebi i svojoj jedinici u tom mjestu tog dana prije dvadeset godina, a u kojem on sada ima državno sponzoriranu profesionalnu vjersku službu. Kao da niti jedna od mojih riječi nije dopirala do njega, kao da sam mu govorio, šta ja znam, recimo o sukobu Armenije i Azerbajdžana oko Nagorno-Karabaha, ili o Tutsi i Huti plemenskom sukobu u Ruandi 1990-ih.
Izraz hodžinog lica niti jednim jedinim znakom nije mi davao za pravo da pomislim kako razumije o čemu govorim kada mu pričam priču iz bosanskohercegovačkih ratnih devedesetih i navodim razloge zbog kojih sam imao potrebu ponovo tu doći, jer je poprište radnje moje priče selo u kojem on trenutno službuje. Jasno mi je bilo da je u to vrijeme bio dječak, vjerojatno se niti ne sjeća dobro rata, možda tek maglovito. No bilo mi je zapanjujuće, a i fascinantno istovremeno, da je odavao dojam kao da ništa o tome ne zna, da nikad ništa takvo čuo nije.
Ili mu je bio neobičan način na koji sam o svemu tome govorio? To su one komunikacijske situacije u kojima sugovornici tek prividno govore istim jezikom. Ne znam. Nijemo je odslušao moj kratki monolog, a onda se okrenuo, te neljubazno, bez riječi i bez pozdrava, uputio prema kući pored džamije. Nije nam rekao ni „allahimanet“, pa da mu odgovorim s „doviđenja“.
A meni se tada sve lijepo i konačno posložilo na svoje mjesto. Njegova pojava i gesta bila je prikladna „točka na i“ jednog dugog historijskog procesa prevedenog na mikro osobnu razinu. Odmah sam znao da se u Krivaju nikad više neću vratiti, da nema smisla, a ni potrebe za tim. Da tamo nemam šta tražiti, da se nisam trebao vraćati, ali i da tamo nikad nisam trebao ni biti, pa ni onog julskog dana 1995. Priča se tako spontano zaokružila u cjelinu. Okrenuo sam se svojima i predložio da se uputimo prema autu i lagano odvezemo u Cazin na pizzu. Bili su zadovoljni mojim prijedlogom, činilo se kao da su ga jedva dočekali.